utorak, 28. prosinca 2010.

Požuda



Zabijajući trozube vile u mokru i mirisnu zemlju, dok su mi mišići na nogama podrhtavali od napora, bacao sam poglede prema Nives. Stajala ni tri metra dalje od mene i blagi mi je povjetarac donosio njen miris. Miris žene. Požudno sam ga udisao, šireći nozdrve, a Nives je to, naravno, primijetila, pa je zauzela pozu od koje svakom muškarcu mora zastati dah i izazvati želju.
Obučena u kratke i sive flanelske hlačice i maju bez rukava iste boje, nagnula se jako prema naprijed, stražnjicu je podigla u vis i upućivala mi pohotne poglede ispod svog vlastitog izbrijanog pazuha. Zbog iznimno vrućeg dana, a i zbog napornog rada, oskudna joj se odjeća prilijepila uz čvrsto tijelo, više otkrivajući nego sakrivajući. Onaj njen najintimniji dio, zbog položaja tijela kojeg je namjerno zauzela, bio je izložen mom užarenom pogledu. Nives je to znala, naravno. Zelenkaste su joj oči plamtjele, lice bilo zažareno. Pogled mi je njen govorio što želi činiti. Sa mnom činiti. Nadlanicom je povremeno sklanjala neposlušni crveni pramen koji bi joj pao preko čela i brisala znoj, pa joj je bijela i nježna koža, kakvu već imaju crvenokose, bila umrljana smeđom bojom zemlje.
- Hoće li konačno otići? - upitao sam ispod glasa, iako u našoj blizini nikog nije bilo tko bi nas mogao čuti.
- Čini se da neće - odgovorila je tiho.

Govorili smo o njenom mužu, naravno. Oboje smo željno i nestrpljivo i sa pritiskom u preponama čekali trenutak kad će on izaći iz kuće sa torbom punom spisa prebačenom preko ramena, a od koje se nije odvajao i doviknuti nam da odlazi. U potragu za novim kupcima. Kojima je prodavao stanove koji nisu bili njegovi. I bogatio se, zanemarujući sve ostalo, naročito svoju pohotnu ženu.
Kad bi konačno dočekali taj trenutak, nas bi dvoje, Nives i ja, još neko vrijeme radili na zemlji pripitomljavajući je, a zatim bi ona odlazila u kuću ostavljajući me samog da se znojim na suncu, na goloj i divljoj livadi, koju će Nives uz moju pomoć pretvoriti u cvjetnu poljanu.
Nakon otprilike desetak minuta, za koje bih vrijeme sam marljivo radio, zamišljajući Nives u kući kako se nestrpljivo muva, priželjkujući da vrijeme brže prolazi, ona bi se pojavila pred kućom i veselo domahnula rukom.
- Odmori se malo! - povikala bi glasno. - Skuhala sam kavu. Dođi!
- Ima još toliko toga ... - odgovarao bi ne završavajući rečenicu.
- Ne mari! - naređivala bi Nives uz nestrpljivi pokret ruke. - Ne moraš prekopati sve odjednom. Dođi na kavu. Zaslužio si.
Ja bih klimnuo, zabio vile u zemlju, obrisao znoj s lica i polako se uputio prema kući. Predstava za radoznale susjede. U kojoj smo oboje s uživanjem igrali, priznajem.
U kući, konačno sakriveni od radoznalih pogleda susjeda koje smo i te kako osjećali na sebi, grabili bi divlje jedno drugo. Ljubili bi se divlje, dok bi nam ruke pomamno istraživale znojna tijela. Obično bi otišli u malu sobicu u kojoj nitko nije spavao, ali iz koje se sa prozora pružao pogled na vrt i ulaz u njega, pa smo tako mogli povremeno, uz neprekidno strastveno milovanje, bacati poglede prema mjestu odakle je mogla doći opasnost. U vidu Nivesinog muža ili nekog radoznalog susjeda.
Jedna poslovica kaže, kako čitav svijet voli ljubavnike. U našem slučaju, činilo se da nas je voljelo i samo nebo. Nikad nas nitko nije ometao u našem bezgraničnom i strastvenom uživanju. Jednom smo se opasno zanjihali na rubu, ali sve je dobro prošlo.
Kao i obično, dok sam trgao odjeću s Nives, usmjeravao sam je prema onoj sobici, koju smo, naravno, zvali našom. Ali se Nives odlijepila od mene i zatresla crvenokosom glavom, dok su joj zelene oči blistale.
- Ne - rekla je ne dopuštajući mi da joj skinem majicu. - Ne tamo.
- Zašto ne? - upitao sam iznenađeno.
- Ne znam - odgovorila je, a pogled joj je bio uplašen i to me silno iznenadilo, jer prvi sam put je vidio uplašenu.
- Misliš da će se vratiti? - upitao sam, misleći naravno na njenog muža, koji je kao i uvijek otišao ostavivši nas same.
- Ne znam.
- Predosjećaš nešto?
- Ne znam.
- Pa gdje ćemo onda? - nestrpljivo sam je upitao: želio sam se konačno zabiti u njenu vlažnu nutrinu, jer suviše smo dugo čekali na trenutak slobode, da budemo sami: nisam više želio ni mogao odgađati trenutak naslade.
- Tamo - rekla je i pokazala na kupaonicu.
Ništa više nisam pitao. Nisam želio razgovarati. Želio sam se zabiti u nju i osjećati njen vreli dah i ništa mi drugo nije bilo važno. Pogotovo ne mjesto na kojemu ću utažiti svoju žeđ, želju koja je rasla i rasla …
Zaključala je vrata kupaonice i okrenula se prema meni. Lice joj je bilo zažareno, oči plamteće, jezikom je prelazila preko usnica. Podrhtavala je, baš kao i ja. U dva mi je koraka prišla, strgnula s mojih bokova kratke hlače u kojima sam radio i pustila ih da padnu preko gležnjeva. Blago me je gurnula i prisila sjesti na spuštenu zahodsku dasku. Zatim je spustila svoje kratke hlačice zajedno s minijaturnim gaćicama i opkoračila me.
Iz dubine grudi oteo mi se uzdah sladostrašća. Gledali smo jedno drugo u oči i dok su nam se tijela trzala i primijetio sam kako joj pogled tamni i postaje sve tamniji. U dubini zelenih joj očiju plamtio je užitak. Zabacila je glavu i zajaukala tihim i jedva čujnim slatkim jaukom. Blago sam je ugrizao za napeti vrat, osjećajući kako je u tom trenutku dosegla vrhunac na koji je odmah povukla i mene.
Bilo je gotovo. Za čas. Nikad brže nismo to učinili. I to me je iznenadilo. A iznenadilo me i kad se Nives odmah, čim je sladostrasni grč prestao tresti naša spojena tijela, odlijepila od mene, obrisala vlažno međunožje i ponovo jednim potezom navukla minijaturne gaćice i kratke hlače.
- Zašto toliko žuriš? - upitao sam je polako ustajući s zahodske školjke: koljena su mi lagano podrhtavala.
- Ti ostani - rekla je Nives umjesto odgovora i izašla iz kupaonice.
Pljuskajući lice hladnom vodom, preispitivao sam svoje osjećaje, nastojeći ih dokučiti, ali mi je značenje svega ovog što se odigralo izmicalo. Mogao sam samo misliti na njeno vlažno međunožje kojim me naprosto usisala i kao da sam pubertetlija, nametnula mi ritam i vrhunac uživanja. Skrativši sve na najmanju moguću mjeru, pa se sad, pod hladnim mlazovima vode, događaj činio nestvaran, više ličeći na erotski san.
A onda sam začuo glasove i shvatio da se njen muž iznenada vratio, a što se nikad prije nije dogodilo. Kad bi krenuo u svoj pohod, uvijek bi bio odsutan najmanje tri sata. Je li Nives predosjetila njegov povratak?

Tog vrućeg dana nije odlazio i osjećao sam neizmjeran bijes zbog toga. Nives me smirivala, koliko god je to mogla.
- Hajde, - rekla je Nives kad smo završili s radom, pospremili alat i pili kavu u kuhinji - odvesti ću te kući. Zaslužio si.
Njen je muž podigao pogled s papira koje je proučavao: uvijek je prelistavao neke papire kad bi bio u kući, duhom odsutan, kao da ne pripada ovom mjestu koje je bilo njegovo.
- Je li to u redu? - upitao sam ga.
- Naravno - odgovorio je, jer drugo nije ni mogao odgovoriti, ali osjetio sam njegovo kolebanje, njegovu želju da odbije molbu i sam se ponudi da me odveze kući.

Spuštajući se niz brdo vozila je nervozno i skrenula na sporedni šumski put, vozeći otprilike pedesetak metara po njemu. Nije htjela dalje, nije mogla dalje, oboje nismo željeli dalje.
- Na stražnje sjedište - promuklo je rekla.
Znao sam na što misli: biti će ovo repriza onog događaja iz kupaonice. Nisam imao ništa protiv. Naprotiv.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 25. prosinca 2010.

Vjetar s kišom



U prvi mah nije znao što ga je probudilo, pa je u noći napeto osluškivao. Fijuk vjetra i šum kiše stapao se s tihim, jedva čujnim šumom kompjutera. Osluškivao je napeto, znajući da više neće moći zaspati. Vjetar kao da je zloslutno najavljivao neki ružan događaj. Nikad nije volio kišu, a kiša s vjetrom ...
Pogleda na sat: 2:55! Uspio je odspavati samo dva sata. Okrene se na bok trudeći se ne misliti ni na što, nastojeći ponovo zaspati, ali osjećao je kako je sve uzalud. Budan je, da budniji ne može biti. I što prije ustane, prije će prekinuti ovo mučenje, u što se počelo pretvarati njegovo besmisleno prevrtanje u krevetu.
Istog trena kad je to pomislio, iskoči iz ugodnog i zaštitničkog kreveta i počne se žurno oblačiti, silno želeći kavu. I onda počne misliti na nju, kao što mu se često događalo. Mirno je prihvatio činjenicu kako uspomenu na nju ne može izbrisati, osjećajući olakšanje zbog tog prihvaćanja. Jer ranije, dok se borio protiv toga, osjećao je ljutnu prema samom sebi. Želio je zaboraviti, a zaborav nije dolazio.
Vjetar se vani pojačao i dopirao mu do svijesti, iako su mu misli bile daleko od noći u kojoj je budan i u kojoj još jednom misli na nju. Potaknutim iznenadnim udarom kiše po prozoru, okrene glavu u tom pravcu. Kišne su se kapi slijevale niz glatko staklo, pišući sjećanje vodenim prstima po glatkoj i prozirnoj površini. Pisanje i brisanje. Istovremeno.
Otpivši gutljaj vrele i crne tekućine, potraži u kompjuteru njen "folder" i uz osmjeh prisjećanja počne razgledati digitalne fotografije koje su ga vraćale u prošlost. Njihovu, zajedničku prošlost. A onda odjednom fotografija više nije bilo, a umjesto njih otvori mu se blog. Ne bilo koji blog, već zajednički blog. Kojeg su pisali ona i on, na njenu inicijativu. A čije je stranice on jedne tužne noći spremio i gotovo sasvim zaboravio na njih.
Iznenađeno je zurio u plavu podlogu bloga i čitao ulomke. Gotovo je sasvim zaboravio na ovaj blog. Kako je to moguće? Nije znao treba li se radovati toj činjenici, ili žaliti zbog nje.
Radoznalo se vrati zajedničkom blogu čitajući ga pažljivo i prisjećajući se ne samo događaja koji su potaknuli pisanje, već i osjećaja koji su u ono vrijeme obostrano bujali. Rijeka nježnosti prelijevala se, nadirala bujicom, presijecajući mu dah. Njene su riječi odjekivale u njemu, u mašti ju je čuo. Gotovo ju je mogao vidjeti kako gola, nježna i ranjiva, sjedi u krevetu sa šalicom kave u ruci, a koju joj je on donio, kao što ju je gledao mnoga slatka jutra.
Zatim, uz jedan njegov sasvim nesvjesni klik, otvori se stranica, a na plavoj podlozi ležala su bijela njena slova:

Želim provući svoje
Tek propupale grančice
Kroz tvoju kosu
Želim se priljubiti uz tebe
Neka pod tvojim prstima
Šapuće tanka kora moga debla
Želim tankim korijenjem
Urasti pod tvoju kožu
I na svaki tvoj poljubac
Bijelim cvijetom odgovoriti
Volim te…

Pročitavao je pjesmu posvećenu njemu u nekom drugom i dalekom vremenu, uvijek iznova uživajući u igri riječima i osjećajima koje je pjesma izazivala u njegovim grudima. Odjednom više nije osjećao nemir, a fijuk je vjetra prestao biti zloslutan. Naprotiv, nježno zviždeći, vjetar mu je vraćao sjećanje na njen jutarnji topli dah, usađujući mu mir kojeg je samo uz nju osjećao.

Njegov se mobitel oglasi neugodno glasno, obavještavajući ga o primitku poruke i on se iznenađeno trgne, sjećanje se napola rasprši i on pruži ruku, sasvim siguran da je pristigla poruka njena.
"Obnovite ... ", pročita samo i nemarno odbaci mobitel na nepospremljeni krevet iz kojeg je ustao prije otprilike tri sata. Pogleda kroz prozor u kišu, a vjetar ponovo povrati onaj zloslutni fijuk, koji se na čas pretvorio u nježni zvižduk sjećanja. Dan je zamijenio noć, ali nije bilo neke znatne razlike. Veliko i teško sivilo obavilo je grad. A nemir u njegovim grudima iznova zatreperi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 18. prosinca 2010.

Brod


Za Piskaralo Tixi, bez koje ove priče ne bi bilo! I za Rusalku, koja je poškakljala moj ego!


Nisam htio prisluškivati, ali me neki čudan i do sad nedoživljeni osjećaj nije napuštao i odlučio sam mu popustiti.
Primijetio sam te čudne tipove istog trena čim su stigli luksuznim automobilom, izašli iz njega i počeli se uspinjati mostom na palubu gdje ih je čekao Prvi palube i uljudno pozdravio. Način, na koji je Prvi klimnuo glavom, bio mi je sumnjiv, jer Prvi je bio vražja prznica i ništa mu draže nije bilo nego sasuti u sebe nekoliko oštrih pića, pa se veselo razmahati šakama u baru u kojemu bi se trenutno nalazio. Ovdje, na palubi, bio je to sasvim drugi čovjek: miran i učtiv, ali ponosan i kad sam primijetio onaj čudan naklon glave, znao sam da se nešto ružno događa. I odlučio sam prisluškivati.
Posjetitelji u skupocjenim odjelima smjestili su se u velikom zapovjednikovom salonu, a stjuard im odmah donio kavu i poslužio ih, radoznao baš koliko i ja, ali ga je mrki pogled Barbe, kako su svi zvali zapovjednika, brzo otjerao. Nevoljko je otišao osvrćući se preko ramena, dok je Barba otvarao sasvim novu bocu viskija marke "Johnny Walker" i stavljao je pred goste na uglačani sjajni stol.
- Je li istina to što se govorka? - upitao je Prvi odmah izravno, onako kako je samo on znao i pretvarajući se da ne primjećuje prijekoran Barbin pogled.
- A što ste to čuli? - odvrati pitanjem najniži čovjek u tamnom odijelu, zapiljivši se hladno u Prvog. - I od koga?
- Govori se da je s brodom gotovo, da ga šaljete u rezalište, a nas ... - rekao je Prvi i ostavio rečenicu visjeti u zraku jedan trenutak. - Je li istina?
- Brod je star - reče onaj visoki u crnom odijelu uz lagani osmjeh.
Protrnuo sam. Gotovo je. Moj je život pri kraju. Šalju me u rezalište? Ali zašto? Još se osjećam jakim. Još mogu ...
- Vidite? - upita onaj mali i pokaže na žmirkajuće osvjetljenje uključivši u pokret ruke i nagli preskok ritma u strojarnici. - Brod je star.
- Istina - umiješa se Barba. - Brod je star. Ali poznajem ga dobro i više sam nego siguran, da može sa lakoćom izdržati još pet godina.
- Možda - reče onaj mali. - Ali neće toliko biti kod nas. Još samo ovo putovanje i ...
Isključio sam se, nisam više želio slušati, nisam više mogao slušati. Silna me je tuga ščepala za srce i brodski su strojevi drhtali, jer strojarnica je moje srce. Gotovo je sa mnom. Još samo jedno putovanje i šalju me u staro gvožđe. Tamo će me izrezati na neprepoznatljive dijelove i tko zna što će od tih čeličnih komada koji su nekada bili ja, postati. Ako postane bilo što. Možda me jednostavno odbace? Ali sumnjam u takvu mogućnost, jer primijetio sam, kako ljudi vole gomilati, a ne odbacivati. Ako postoji mogućnost zarade na mojoj smrti, sigurno je neće propustiti, u to sam bio siguran.
I dok sam tako žalio samog sebe, svoju nesretnu sudbinu, iz mraka sjećanja izroni na svjetlost dana daleka uspomena: moje porinuće!

Kakva je to svečanost bila! Okupila se gomila ljudi, sve neki važni ljudi, koji su prijazno se tiskali na platformi podignutoj u moju čast. Ja sam još odmarao na navozu, nov, da noviji nisam mogao biti, vitak i izdržljiv brod, još uvijek bez imena, kojeg ću kroz koji trenutak dobiti.
Dugo su govorili sa te platforme podignute točno ispred mog pramca obraćajući se ljudima u radnim odijelima, kojih je bilo silno mnoštvo i koji su strpljivo slušali riječi zahvale. Zahvaljivali su im što su me na vrijeme, čak prije roka, uspjeli izgraditi, sastaviti, dok su radnici, koji su me gradili, bez velikog interesa slušali. Već su mnogo puta čuli slične riječi, ali još nikad nisu bili pozvani na banket koji se održavao nakon svih tih govora.
Konačno je ustala jedna dama u krznenom kaputu. Čvrsto se omotala krznom, jer bila je zima i prihvatila bocu šampanjca koju joj je pružio predstavnik brodogradilišta privezanu tako da joj se odredi putanja i da se razbije kad udari u moj nos. Dama se nasmijala veselo i mahnula slobodnom rukom radnicima, zatim zamahnula bocom koja se rasprsnula na mom nosu, a dama povikala moje ime: "Antares"!
Istovremeno, kad se boca rasprsnula na mom kljunu, počeo sam kliziti natraške po navozu i uronio u more po prvi put u svom životu. Prvo krmom, a zatim čitavim bokovima. More me prijateljski primilo i odmah sam znao da ćemo se dobro slagati. Osjetio sam to preko njegovog slanog i prijateljskog zagrljaja.

Moje prvo putovanje! O, kako sam ponosno sjekao plave valove. Istog trena, kad sam uplovio u Otrantska vrata, kao da se pakao otvorio! More je prestalo biti plavo, poprimilo je tešku olvovnosivu boju i udaralo i udaralo bijesnom snagom u moje bokove. Pramcem sam sasvim uranjao u pobješnjeli slani vodeni zid i drhtureći čitavim trupom sa mukom izranjao iz njega. More se slijevalo s mene dok bih se propinjao, dok su mornari psujući miljeli palubom i pričvršćivali sve što se moralo i moglo pričvrstiti. Bura je zviždala kroz jarbole koji su drhtali neprestano, a na komandnom je mostu tišina postala teška, zabrinuta.
- Dobro je izbalansiran - rekao je ondašnji Barba, visok i vitak četrdesetogodišnjak crvene brade. - Izdržati će i gore nevrijeme.
Bilo mi je drago to čuti. Shvatio sam da barba ima povjerenja u mene, u moje sposobnosti, moju snagu, izdržljivost. Dao sam sve od sebe zbog toga! Moji su se bokovi uvijali dok su ih ledeni valovi pritiskali. Ali nisu pucali. Izdržavali su svaki nalet, a ja se osjećao nepobjedivim i sretnim i sve sam radosnije sjekao val za valom i počeo sve više uživati u toj divljoj igri.
A onda sam odjednom osjetio kako vodeni udarci gube snagu i ponosno sam jurnuo još brže, motori, moje srce, udarali su užurbanim ritmom. Bila je to pjesma veselja, pjesma pobjede. Moja prva pobjeda!
- Što sam vam rekao? - upitao je Barba osmjehujući se sutradan na jutarnjem suncu koje nas je pozdravljalo. - Dobar je "Antares", brod nad brodovima.

Godine su prolazile, ali ih nisam brojao, nisam točno ni shvaćao što znače. Znao sam samo koja sam mora i oceane preplovio i njih sam brojao i računao u svom kalendaru događaja. Drugo me nije zanimalo, mislio sam da će tako biti u nedogled. Ponekad bi imao čudnu rutu, a ponekad posada ne bi bila dobra. Ali dalo se sve to podnijeti. Osim jednom, kad sam gotovo umro od stida.
Prije samog ulaska u luku, neću je imenovati, zaustavila nas je patrola i shvatio sam kako nešto nije u redu. Ljudi u odorama užurbano su se penjali uz dobačene im ljestve i za čas su preplavili palubu. Stigli su sa tri velika patrolna broda i znao sam da se nešto neprijatno događa. A kad su otkrili krijumčarenu robu, osjetio sam potrebu za suzama. Prvi put u svom životu na moru osjetio stid. Zar to čine ljudi koje štitim od snage mora i vjetra? Zašto?
Četvoricu su odveli i ja sam sa nepotpunom posadom nastavio putovanje. Dugo i mučno. Nitko ni sa kim nije razgovarao i svatko je u onog drugog sumnjao. Bio sam sretan kad su čitavu posadu raspustili. Odahnuo sam.

Prisjećam se i onog paklenski vrućeg dana nasred Indijskog oceana. Dan je bio bez vjetra, miran i tih i teška je vrućina pritiskala, dok sam sjekao mirno plavetnilo. Ni valova nije bilo. Povremeno bi iz plavetnila iskakale morske lastavice i jato bi se diglo u zrak, prema suncu. Svjetlucava krila plesala su u zraku, da bi se čas zatim ribe ponovo bućnule u plavi zagrljaj.
Onda je dim pokvario lijepi i lijeni ugođaj. Počeo je naglo sukljati iz kuhinje, crn, sasvim crn, a oko njega titrali su prijeteći jezici plamena. Vrućina, koja je i onako bile velika, postala je nesnosna. Vrućina iz strojarnice, mog srca, pomiješala se sa plamtećom kuhinjom, dok je visoko sunce nemilosrdno pržilo sa visina.
Posada je trčala i vikala i gasila požar, ali se vatreni pohlepni jezici nisu predavali. Gašenje je potrajalo gotovo čitav sat i kad su vatru konačno zauzdali, ljudi su iscrpljeni sjeli na palubu, tražeći hladovinu i pomamno udisali užareni zrak otvorenih usta.
Barba je naredio da se vatrogascima, kako ih je ostatak posade odmah prozvao, posluži boca ruma i sanduk hladnog piva i umorna su lica odjednom postala nasmijana, a zadirkivanje kroz sjećanje na akciju počelo je poprimati komičan rasplet. Smijeh je odjekivao u vrućem danu. Još je jedna nevolja preskočena. Bez žrtava. A to je najvažnije.

Svaku sam nevolju pobjeđivao. Pa zašto me onda šalju ...ne želim tu riječ ni upotrijebiti. Zar nisam uvijek bio na strani svoje posade? Zar ih nisam uvijek volio i čuvao i brinuo o njima? Zar nisam svojim vlasnicima uvijek donosio zaradu?
Pa dobro, neka bude što mora biti. Čuvati ću ih i na ovom svom posljednjem putovanju i brinuti o njima. To je moja dužnost, a ja svoju dužnost volim i uvijek je najbolje što mogu i znam izvršim. Prkositi ću moru i vremenu i obećavam, dajem vam riječ, sigurno ću ih vratiti sa svog posljednjeg putovanja. Neka me se sjećaju sa smiješkom. Moja posada. Tko zna koja po redu. Ali svaka voljena!


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 10. prosinca 2010.

Zov



Istog časa kad sam se probudio, znao sam da je to morao biti samo san i ništa više. Ali san je bio toliko živ, da sam se lijeno protegnuo ispod prijatno tople deke i pomirisao miris Lorene, koja je već napustila naš zajednički krevet. Činilo mi se da udišem slani miris mora. Ali znao sam da me čula varaju, jer čuo sam Lorenu kako nešto radi u maloj kuhinji: sigurno pije kavu prije nego li otiđe na posao. Miris je mora pripadao neobičnom snu. Kroz poluotvoreni prozor dopirao je šum kiše, ali mi se činilo da i kiša miriše na more.
U mislima sam se vratio snu. Sirena. Nepomično je sjedila na oštroj hridi i mamila me pogledom najplahijih plavih očiju koje sam ikada vidio. Volim plave oči kod žena, Lorena ih ima, divno plave, a iznad njih su tanke i crne obrve, ali sirenine oči imale su neviđenu plavu boju i meni još nedoživljen pogled. Njen me je pogled zvao, preklinjao da joj se približim, obećavao mi je božansku nasladu i ja sam se naginjao prema njoj pružajući ruke iznad blago uznemirene površine mora i onda mi noga posklizne na glatkoj stijeni obrasloj sluzavim algama i ja ...
Probudio sam se, naravno, nisam pao u more. Ali nešto nije bilo kako treba. San je bio nešto više od ostalih mojih snova. Mnogo više.
- Što ti je? - upita me Lorena: ušla je u sobu sa šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci.
- Ništa - mrzovoljno rečem: mrzim Loreninu vječnu cigaretu u njenoj ruci.
- Ah! - reče ona shvativši, pratila je moj pogled. - Pušim, pa što? Zar spavaća soba mora biti svetinja?
Upijao sam pogledom Lorenine plave oči, ali su se one pretvarale u sirenine oči. Zatresao sam glavom na jastuku i skrenuo pogled.
- Jutros si nekako čudan - reče Lorena i otpuhne dim u mom pravcu: dražila me je namjerno, znao sam. - Što ćeš danas raditi?
- Baš ništa - posprdno joj odgovorim. - Ne moram raditi, sjećaš se? Pljuskao sam se po moru čitavih sedam mjeseci i mogu se nekoliko dana izležavati.
- Ne liči na tebe da se izležavaš - reče ona i bila je u pravu: ne podnosim mirovanje, uvijek sam spreman na akciju.
- Ljudi se mijenjaju.
- Ti ne! - Lorena se nagne prema meni i poljubi me. - Idem na posao. Nemoj se previše izležavati.
Osluškivao sam njene lagane korake dok je odmicala hodnikom. Kad sam začuo da su se ulazna vrata otvorila i ponovo zatvorila, duboko sam uzdahnuo, s mislima u nepoznatoj plavoj dubini i odmaknuo deku koja mi je pružala toplinu. Pogled mi se zalijepio na golim stopalima. Nešto nije valjalo. Zakleo bih se na sudu, da sam na trenutak umjesto stopala vidio peraju. Veliku i plavu.
Uspravio sam se, sjeo u krevetu i dlanom polako i pažljivo prešao preko nožnih prstiju. Nisu bili peraja. Odahnuo sam, osjećajući silno olakšanje, pa dlanom pomilovao listove. Šuštavi mi zvuk natjera krv u lice.
Što se događa? Pogledom sam prešao po dobro mi znanoj spavaćoj sobi i sve je bilo kako i treba biti, ali osjećaj neugodnosti nije me napuštao. Naprotiv, kao da je postao jači. Buljio sam u svoje gole noge, hladnoća me počela tjerati na drhtanje. Ili je to bio strah? Nisam više siguran. Pri dnu kreveta, na crnim i svilenim plahtama koje je donijela Lorena uselivši se k meni, nešto se srebrnasto ljeskalo. Nagnuo sam se još više prema naprijed i pokupio srebrno svjetlucanje. Krljušt. Između prstiju držao sam riblju krljušt.

Stijena je bila potpuno istovjetna onoj iz mog sna. Stajao sam desetak metara dalje od nje i promatrao je užarenim pogledom osjećajući divlje uzbuđenje, a da nisam shvaćao zbog čega. Plavi su je valovi milovali i što sam je više gledao, bio sam sve uvjereniji da joj moram prići. Moram stati baš na nju, na tu stijenu iz sna i na ni jednu drugu! Zašto? Pojma nisam imao, ali kao da netko drugi upravlja mojim pokretima, poput robota ukočeno sam koračao prema stijeni. Morao sam biti pažljiv, bilo je strmo, valovi su pljuskali, bilo je mokro posvuda oko mene, ali nije me moglo spriječiti ništa u ostvarenju nauma. Konačno sam stigao do stijene i stao točno na njen vrh, uglačan od silnih valovitih milovanja, a oštar na rubovima.
Drhtureći, ali ne zbog jake bure koja je zviždala oko mene, već zbog unutrašnje groznice koja me palila, održavao sam ravnotežu dok se oko mene pjenilo more.
- Doooooooođđđđđiiiii - nestvaran šapat valova milovao mi je uši. - Doooooođđđđđiiiii!
Umalo da nisam skočio u more. U posljednji sam se čas pribrao i duboko udahnuo slani i ledeni zrak.
- Koji se vrag događa? - glasno, gotovo vičući, upitao sam stijenu, more, vjetar, nebo, sebe.
- Doooooođđđđiiiiii - zvao me šapat mora, bure, dubina.
Odskočio sam uplašeno sa stijene i zagrabio prema cesti, što dalje od ovog nestvarnog ludila i nisam prestao trčati, sve dok se nisam našao u sigurnosti vlastitog stana.

Tako sam mislio. Ali varao sam se. Nije više bilo sigurnosti za mene, ali tada to još nisam znao.
Idućeg me jutra probudi žestoko drmusanje i sa mukom otvorim oči, jer sanjao sam stijenu i more u kojemu je plivala ona i zvala me, zvala ... Iznad mene, gola još uvijek, znači da se tek probudila, stajala je Lorena i zabrinuto me gledala.
- Što se to događa s tobom? - upita me napola ljutito, napola uplašeno.
- O čemu govoriš?
- O ovome! - strgnula je pokrivače s mene i rukom pokazala: od koljena naniže, riblje krljušti svjetlucale su u polutami. - Hoćeš li mi reći što se događa?
- Ma što ti je? Ni sam ne razumijem ...
- Jesi li pokupio neku boleštinu dok si bio na brodu?
- Lorena!
- Lorena, Lorena! - prasne ona. - Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji vara svoju ženu.
- Lorena!
- Svi ste vi pomorci isti!
- Idi u božju mater, glupačo! - eksplodirao sam i prvi je put u životu uvrijedio, ali kad sam primijetio njen uplašen i iznenađen pogled, moj bijes nestane. - Zar ne vidiš da sam i ja uplašen, Lorena? Ni ja ne razumijem što se događa. Vjeruj mi.
- Koliko to traje?
- Ne znam. Mislim dva-tri dana.
- Ne idem na posao. Idemo k liječniku.
- Ne! - vrisnuo sam. - Ne idem nigdje!
- Zašto ne?
- Što ću mu reći? - upitam je i pokažem na svoje gole noge sa kojih je lepršajući padala riblja krljušt. - Da se pretvaram u ribu?
- Molim te!
- Pa da me strpa u ludnicu? Što je tebi, Lorena? Ni kod koga ne idem! I gotovo.
- Ali nešto moraš učiniti.
- Znam - potišteno sam priznao. - Ali momentalno ne znam što.

Pretvarali smo se, Lorena i ja, da se ništa neobičnog ne događa. Ali čim bi Lorena odlazila na posao, ja bih jurio k stijeni. I razgovarao s njom. Sa sirenom. Koja mi nije htjela reći ime. Jer ukazivala mi se. Doplivala bi do same stijene i gledala me najplahijim plavim očima koje sam ikada vidio i zvala me. Nije otvarala usta, ali sam je ja čuo. Drhtao sam zadovoljstvom zbog njenog glasa, a kad je ne bih poslušao i ne bi joj se pridružio u plavom prostranstvu u koji me zvala, ona bi ljutito pljusnula repom po uznemirenoj površini mora i odlazila. A iza nje bi odjekivalo tužno:
- Doooooođđđđđiiiii - najmilozvučnijim glasom kojeg sam ikada čuo.
Jurio bih kući osjećajući suze, shvaćajući da sam se zaljubio, ne, nije tako: shvaćajući da volim. Prvi put u životu istinski volim. Prvi put! Strasno, nepokolebljivo, ludo i ništa mi više nije važno. Sve je ostalo prestalo postojati. Ona, moja sirena, i moji osjećaji jedini su svijet koji poznajem.
Grozničavo bih se svlačio,jer odjeća mi je vrijeđala kožu, ulazio u kadu i puštao toplu, gotovo vruću vodu teći po mom napetom i drhtavom tijelu. Voda me smirivala i znao sam često duboko udahnuti i zaroniti glavom ispod vruće vode i žmireći odmotavati uspomene na nju, na moju sirenu. A duša mi je pjevala: Volim je!

A onda, drama! Zagnjurio sam glavu pod toplu površinu i mislio na one najplahije plave oči i grudi, male i čvrste koje sam silno želio pomilovati, ljubiti i prisjećao se njenog osmjeha, obećavajućeg zova, kad ...
... odjednom me nečija ruka zgrabi za kosu i izvuče iz tople ugodnosti u kojoj sam osjećao povezanost s njom, sa svojom sirenom. Iz i vlažnog raja bio sam izvučen u pakao.
- Pogledaj! - vrištala je Lorena i rukom pokazivala prema mojim nogama. - Pogledaj!
Pogledao sam niže dole, prema njenom ispruženom prstu. Ali nije bilo nogu: umjesto njih bila je velika i plavičasta peraja koja je udarala u napola punoj kadi, pljuskajući vodu po čitavoj kupaonici.
- Što se događa? - sad već sasvim tiho, upita Lorena.

Sjeo sam na stijenu. Lorena, kojoj sam sve iskreno povjerio, stajala je pored mene i žalosno me gledala.
- Jesi li siguran da to želiš?
- Siguran sam.
- Toliko je voliš?
Samo sam klimnuo. Nisam je htio još više pozlijediti riječima izgovorivši ih glasno. Dovoljno su boljele i u tišini. Polako sam svlačio odjeću i bacao je na kamen. Nije mi bilo hladno. Usprkos buri i zimskom godišnjem dobu. Tresao se jesam, ali tresao sam se zbog nestrpljenja. Želio sam se što prije stopiti u njenom, sireninom zagrljaju, postati jedno.
Kad sam sve svukao sebe, onako gol sjeo sam na stijenu i gurnuo noge u more. Istog su časa prestale biti noge.
Udarac njenog repa po površini mora, odmah sam prepoznao, a da nju, svoju sirenu, nisam ni vidio. Ali ju je vidjela Lorena.
- Evo je! - reče meko drhtavim usnama. - Došla ti je. Idi k njoj. Nemoj da te više čeka.
- Zbogom, Lorena - rekao sam uranjajući u more. - Hvala ti.
- Idi već jednom! - vikne Lorena, a suze joj kliznu niz lice.
Uronio sam u plavu dubinu u kojoj me čekao plavi pogled i raširene ruke, uz osmjeh čežnje i dobrodošlice.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 6. prosinca 2010.

Grad



Zvuk obaranja sidra prodre mu u san i Darko se probudi. Jedan je trenutak s nerazumijevanjem zurio u mrak, osjećajući lagano podrhtavanje broda, dok nije shvatio: stigli su na sidrište. Putovanju je kraj.
Svjetleće kazaljke četvrtastog preklopnog sata položenog na polici za knjige malo iznad Darkove glave pokazivale su pet sati i sedam minuta. Zimsko jutro, mračno poput noći. Darko je znao kako više neće moći zaspati: suviše je uzbuđen, a da bi se mirno okrenuo na drugi bok i zaspao. Kao što bi učinio da se brod nalazi na otvorenom moru. Ali sad su brodski strojevi jedva čujno podrhtavali, brod je mirovao prikovan sidrom za morsko dno, a ispred broda nalazio se grad. Ne bilo koji grad, nego Darkov grad: Rijeka.
Gotovo je čitav svoj život proveo u Rijeci i volio je lučki grad, baš kao što je volio i onih nekoliko žena u svom životu. Nježno je mislio na riječke ulice koje je dobro poznavao, kao što je na moru mislio na nježne dodire trenutačnih mu životnih suputnica. Radovao se povratku. I posljednjem putovanju. Više neće ploviti, iskrcati će se, ovog puta zauvijek.
Kad mu je ta misao izbila na površinu, Darko duboko uzdahne, odbaci pokrivač i ustane. U kabini je bilo hladno i on se brzo oblačio, radna mu je odjeća bila uredno složena preko stolice i on u je žurno navukao: u osam sati biti će u strojarnici i bolje da je već sad spreman.
Osvježen, ispljuskao je neobrijano lice vodom iznad malog umivaonika u kabini i oprao zube, izađe iz nje i uskim hodnikom došeta do salona: nadao se da će u salonu biti barem malo tople kave.
Imao je sreće, pa sa velikom šalicom mirisne kave u ruci ponovo prođe hodnikom, otvori vrata i stupi na palubu. Pozdravi ga hladan vjetar, dobro mu poznata riječka bura. Kao da pozdravlja prijatelja, Darko klimne i pogne glavu, puštajući da mu ledeni prsti bure miluju smeđu i prilično dugu kosu.
Nakon kraćeg traženja pronađe zaklonjeno mjesto do kojeg bura nije dopirala. Na štivi, brodskom skladišnom prostoru, bili su naslagani ogromni drveni sanduci povezani čeličnom užadi i oni su sprečavali put buri, stvarajući malu oazu toplote. Smjestio se na tom zaštićenom mjestu, osluškujući zvukove: oni na provi (pramcu) dovikivali su nešto jedni drugima, ali nije mogao razabrati riječi. Bura je kidala rečenice na nerazumljive dijelove koji se nisu mogli sastaviti.
Srčući kavu koja mu je pružala toplotu i budila ga, rukom napipa u džepu dvije kutije cigareta i izvuče ih iz skrovišta: "Marlboro" i "Ronhill". Američka i hrvatska vrsta. Osmjehujući se samom sebi zbog tog rituala, kojeg je upražnjavao čitav niz godina, Darko vrati "Marlboro" u duboki džep mornarskog kratkog kaputa i zapali domaću cigaretu. U čast povratka kući. Cigareta mu je ostavljala čudan i pomalo gorak okus na nepcu i jeziku, ali nije mario. Pušio je i promatrao svjetla grada koja su žmirkala u tamnom jutru, dok noć još nije sasvim nestala.
Sasvim je lako prepoznao obris lukobrana i pomoću njega se orijentirao i točno je u svakom trenutku znao u koji dio svog grada gleda. Pogled mu se najduže zadržao na lukobranu, prisjećajući se kako je to nekad davno izgledalo, kad je još bio maleni dječak ...

... koji je bezbrižno igrao nogomet na samoj cesti, ispred zgrade u kojoj je stanovao. Automobili su u to vrijeme bili rijetkost, još nisu zavladali ulicama grada, pa su ulice za Darka i njegove vršnjake uvijek predstavljale površinu za igru: svaka je ulica u tren oka bila pretvarana u igralište!
Trčeći za loptom i dovikujući se, odjednom su svi dječaci zastali, napeto osluškujući zvuk brodske sirene koja je iznenada zaparala vruće ljetno poslijepodne. Zatim joj se pridružila druga brodska sirena, pa treća i uskoro su svi brodovi u luci i oni na sidrištu učestvovali u koncertu.
- Novi brod! - dosjetio se jedan dječak prvi. - Stigao je novi brod na obalu. Idemo!
Nogomet je istog časa bio zaboravljen i svi su, kao jedan, potrčali prema obali. Dječaci su znali, kako svaki put, kad u brodogradilištu porinu novi brod i kad taj brod doplovi prije svog prvog putovanja u matičnu luku, svi ga građani mogu slobodno razgledati. Prava avantura! Nikad Darku nije moglo dosaditi hodanje bokovima broda, milovanje debelih konopaca koji su uredno bili savijeni na krmi. I upravo, dok je sa prijateljima stajao na krmi jednog takvog broda i milovao debeli sasvim novi konopac kojim je brod bio privezan uz obalu, Darko je duboko uzdahnuo i rekao tiho, tako da samo on čuje:
- Kad narastem, biti ću pomorac.

Sad, i dalje uživajući u kavi i cigareti, Darko se osmjehne tom dalekom događaju iz njegovog života. Gotovo je bio zaboravio na njega. Što ga je probudilo i izvuklo iz tame zaborava? Možda potmuli zvuk sirene remorkera koji je prolazio uz bok broda?

Obala je oduvijek za Darka bilo sveto mjesto njegovog života. Mogao je satima promatrati neprestanu živost na njoj u onim dalekim vremenima, dok je nisu osvojili automobili i dok je gradski očevi (ili očusi?) nisu pretvorili u parkiralište. Kad je bio desetogodišnjak, obalom su prolazili u dugom nizu krupni i snažni konji koji su vukli traktorske prikolice umjesto traktora kojih nije bilo, a na kojima je bila naslagana drvna građa. Konji bi napinjali svoje snažne mišiće, dok bi im se koža sjajila na suncu, a daske su mirisale na šumu: mora da su te iste daske još donedavno bile ponosna stabla u nekoj šumi.
Darko se sjećao kako je more bilo sasvim čisto i mogao si pogledom doprijeti do samog dna kao od šale, dok bi dokono sjedio gol do pojasa i pecao. A sad? Neprestani promet zagadio je zrak i more se u nosnicama gotovo više ni ne osjeća. Samo miris benzina sve prekriva. Ali ga obala i dalje zove i privlači i Darko voli sjesti u kafić i uživati u kavi, dok pogledom miluje luku koja se toliko promijenila.

Noć je pčela ustupati mjesto danu i sad mu je već pogled dopirao mnogo dalje. Orijentirajući se gledajući preko kupole sata na Korzu, Darko je uperio pogled prema parku svog djetinjstva i dobrog dijela mladosti.
U tom je parku, na dugačkoj i zelenoj klupi prvi put u svom životu poljubio djevojačke meke usne.
- Ah! - zadahtala je ona i zagnjurila glavu u Darkovu debelu maju: jesen je nastupala i večer je bila hladna. - Još se nisam ljubila ...
- Nisam ni ja - priznao je Darko, oklijevajući, nakon što je nekoliko trenutaka uzalud čekao da ona nastavi naglo prekinutu rečenicu.
U polutami je više naslutio nego vidio, da je ona ponovo podigla glavu i nudila mu usne na poljubac i on ju je ljubio nevješto, ali trudeći se i uživajući u prvim poljupcima, dok se u njemu plima sreće podizala i rasla i stiskala mu grlo.
- Uvijek ću te voljeti - rekla mu je ona u uho.
- I ja tebe!

Osmjehujući se u prvim znacima zore, početku novog dana, Darko zapali još jednu cigaretu i ispije posljednji gutljaj kave.

Jedna druga djevojka hodala je uz njega dok je žurio u luku, na svoj prvi brod, na prvi ukrcaj.
- Pisati ćeš mi? - pitala ga je, čvrsto mu stežući ruku.
- Naravno da hoću - odgovorio je, ali su mu misli grozničavo skakale u susret novom životu prema kojemu je koračao i uzbuđenje ga je treslo.
- Jedva čekaš otići - predbacila mu je ona nekako naslutivši što se događa u Darkovoj nutrini.
- Daj, nemoj, molim te.
- Istina je! Priznaj!
Darko je spustio kofer pun knjiga kojeg je vukao na brod, odjeću je već prije odnio, pa se zagledao u njeno lice uokvireno crnom kosom. Crne su joj oči bile blistave i velike i vlažne i tračak tuge zahvatio je Darka. Zagrlio ju je, a pogled mu je lutao po autobusnom kolodvoru koji se nalazio točno nasuprot glavnog ulaza u luku kroz koji morao uskoro proći, ako ne želi zakasniti na isplovljavanje broda. Pogledom se opraštao od grada kojeg je volio i još uvijek se sjeća, da je u tom trenutku pomislio, kako je život čudan: voli ovu djevojku koju drži u naručju, voli i svoj grad, a jedva čeka otisnuti se na pučinu prema drugim, nepoznatim gradovima.

Između tog dana i ovog sadašnjeg, dok prve zrake sunca počinju obasjavati njegov grad, prošlo je nekoliko decenija, ali onaj osjećaj uzbuđenja zbog povratka voljenom gradu nakon višemjesečnog izbivanja, u Darku kao da je postajao sve jači i jači. Umjesto da se smanjuje. Kao što je Darko mislio da bi trebalo biti.
Bura kao da je postala hladnija sa prvim zrakama sunca i Darko duboko zavuče ruke u džepove debelog mornarskog kratkog kaputa. Vratio se. Još jednom. A misli mu odlete...

... u ono daleko zimsko poslijepodne, kad su proslavljali rođendan školske prijateljice. Soba je bila prostrana, strop visok, zgrada na samoj obali i nekad je bila palača samo jedne obitelji, znao je to Darko. Plesali su uz glazbu ploča, kad je majka slavljenice ušla u sobu i podigla iglu s ploče koja se okretala: nastupio je muk.
- Oprostite, djeco - rekla je odlučno pogledavajući radoznala dječja lica - ali upravo će proći povorka s posmrtnim ostacima pomoraca s broda "Petar Zoranić" i nije red ...
Djeca, koja će uskoro postati mladi ljudi, zažagorili su sa razumijevanjem i njihova su se mlada i do tada nasmijana lica, naglo uozbiljila. Svi su pohrlili prema velikim prozorima, a nekoliko hrabrijih i na balkon, prkoseći hladnoći. Ispod njih, na obali, tužno je prolazila kolona ljesova koju su pratili mnogi građani. Obala je bila tužna tog dana i Darko je osjećao krivnju što se oni, njegovi prijatelji i on, vesele u takvom danu. Jednog će dana i on biti pomorac i tko zna što sve njega ne čeka?

Darko je mnogo puta raznim brodovima prolazio kroz tjesnac Bospor i svaki put bi se prisjetio nesretne sudbine pomoraca broda "Petar Zoranić". Ali i onog dalekog proslavljanja rođendana. I sad, dok je palio još jednu cigaretu, osjećajući glad na dnu želudca mislima je pomilovao tužnu sudbinu pomoraca. I sam Darko je doživio nekoliko, kako je on to zvao "nezgoda" u svom skitalačkom životu pomorca. I sve ih je volio, i one lijepe i one ružne. Jer sastavni su dio pomorskog života. I sve ih treba voljeti.
Kao što voli svoj grad, voli Rijeku u svakom godišnjem dobu i u svakom svom raspoloženju. Jer Rijeka je uvijek njegova Rijeka. Grad mladosti, grad prve ljubavi, grad otkrića, grad sazrijevanja, grad... jednostavno, Rijeka je Rijeka i ne može biti druge Rijeke!

- Ovdje si! - reče glas i sad već na danjem svjetlu, sunce je počelo izranjati, ispred Darka se stvori Ante. - Obišao sam čitav brod tražeći te. Pomislio sam, da nisi možda pao u more. Kojeg vraga radiš ovdje?
- Ništa - odgovori Darko. - Došao sam popušiti cigaretu.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.