Brod

Za Piskaralo Tixi, bez koje ove priče ne bi bilo! I za Rusalku, koja je poškakljala moj ego!


Nisam htio prisluškivati, ali me neki čudan i do sad nedoživljeni osjećaj nije napuštao i odlučio sam mu popustiti.
Primijetio sam te čudne tipove istog trena čim su stigli luksuznim automobilom, izašli iz njega i počeli se uspinjati mostom na palubu gdje ih je čekao Prvi palube i uljudno pozdravio. Način, na koji je Prvi klimnuo glavom, bio mi je sumnjiv, jer Prvi je bio vražja prznica i ništa mu draže nije bilo nego sasuti u sebe nekoliko oštrih pića, pa se veselo razmahati šakama u baru u kojemu bi se trenutno nalazio. Ovdje, na palubi, bio je to sasvim drugi čovjek: miran i učtiv, ali ponosan i kad sam primijetio onaj čudan naklon glave, znao sam da se nešto ružno događa. I odlučio sam prisluškivati.
Posjetitelji u skupocjenim odjelima smjestili su se u velikom zapovjednikovom salonu, a stjuard im odmah donio kavu i poslužio ih, radoznao baš koliko i ja, ali ga je mrki pogled Barbe, kako su svi zvali zapovjednika, brzo otjerao. Nevoljko je otišao osvrćući se preko ramena, dok je Barba otvarao sasvim novu bocu viskija marke "Johnny Walker" i stavljao je pred goste na uglačani sjajni stol.
- Je li istina to što se govorka? - upitao je Prvi odmah izravno, onako kako je samo on znao i pretvarajući se da ne primjećuje prijekoran Barbin pogled.
- A što ste to čuli? - odvrati pitanjem najniži čovjek u tamnom odijelu, zapiljivši se hladno u Prvog. - I od koga?
- Govori se da je s brodom gotovo, da ga šaljete u rezalište, a nas ... - rekao je Prvi i ostavio rečenicu visjeti u zraku jedan trenutak. - Je li istina?
- Brod je star - reče onaj visoki u crnom odijelu uz lagani osmjeh.
Protrnuo sam. Gotovo je. Moj je život pri kraju. Šalju me u rezalište? Ali zašto? Još se osjećam jakim. Još mogu ...
- Vidite? - upita onaj mali i pokaže na žmirkajuće osvjetljenje uključivši u pokret ruke i nagli preskok ritma u strojarnici. - Brod je star.
- Istina - umiješa se Barba. - Brod je star. Ali poznajem ga dobro i više sam nego siguran, da može sa lakoćom izdržati još pet godina.
- Možda - reče onaj mali. - Ali neće toliko biti kod nas. Još samo ovo putovanje i ...
Isključio sam se, nisam više želio slušati, nisam više mogao slušati. Silna me je tuga ščepala za srce i brodski su strojevi drhtali, jer strojarnica je moje srce. Gotovo je sa mnom. Još samo jedno putovanje i šalju me u staro gvožđe. Tamo će me izrezati na neprepoznatljive dijelove i tko zna što će od tih čeličnih komada koji su nekada bili ja, postati. Ako postane bilo što. Možda me jednostavno odbace? Ali sumnjam u takvu mogućnost, jer primijetio sam, kako ljudi vole gomilati, a ne odbacivati. Ako postoji mogućnost zarade na mojoj smrti, sigurno je neće propustiti, u to sam bio siguran.
I dok sam tako žalio samog sebe, svoju nesretnu sudbinu, iz mraka sjećanja izroni na svjetlost dana daleka uspomena: moje porinuće!

Kakva je to svečanost bila! Okupila se gomila ljudi, sve neki važni ljudi, koji su prijazno se tiskali na platformi podignutoj u moju čast. Ja sam još odmarao na navozu, nov, da noviji nisam mogao biti, vitak i izdržljiv brod, još uvijek bez imena, kojeg ću kroz koji trenutak dobiti.
Dugo su govorili sa te platforme podignute točno ispred mog pramca obraćajući se ljudima u radnim odijelima, kojih je bilo silno mnoštvo i koji su strpljivo slušali riječi zahvale. Zahvaljivali su im što su me na vrijeme, čak prije roka, uspjeli izgraditi, sastaviti, dok su radnici, koji su me gradili, bez velikog interesa slušali. Već su mnogo puta čuli slične riječi, ali još nikad nisu bili pozvani na banket koji se održavao nakon svih tih govora.
Konačno je ustala jedna dama u krznenom kaputu. Čvrsto se omotala krznom, jer bila je zima i prihvatila bocu šampanjca koju joj je pružio predstavnik brodogradilišta privezanu tako da joj se odredi putanja i da se razbije kad udari u moj nos. Dama se nasmijala veselo i mahnula slobodnom rukom radnicima, zatim zamahnula bocom koja se rasprsnula na mom nosu, a dama povikala moje ime: "Antares"!
Istovremeno, kad se boca rasprsnula na mom kljunu, počeo sam kliziti natraške po navozu i uronio u more po prvi put u svom životu. Prvo krmom, a zatim čitavim bokovima. More me prijateljski primilo i odmah sam znao da ćemo se dobro slagati. Osjetio sam to preko njegovog slanog i prijateljskog zagrljaja.

Moje prvo putovanje! O, kako sam ponosno sjekao plave valove. Istog trena, kad sam uplovio u Otrantska vrata, kao da se pakao otvorio! More je prestalo biti plavo, poprimilo je tešku olvovnosivu boju i udaralo i udaralo bijesnom snagom u moje bokove. Pramcem sam sasvim uranjao u pobješnjeli slani vodeni zid i drhtureći čitavim trupom sa mukom izranjao iz njega. More se slijevalo s mene dok bih se propinjao, dok su mornari psujući miljeli palubom i pričvršćivali sve što se moralo i moglo pričvrstiti. Bura je zviždala kroz jarbole koji su drhtali neprestano, a na komandnom je mostu tišina postala teška, zabrinuta.
- Dobro je izbalansiran - rekao je ondašnji Barba, visok i vitak četrdesetogodišnjak crvene brade. - Izdržati će i gore nevrijeme.
Bilo mi je drago to čuti. Shvatio sam da barba ima povjerenja u mene, u moje sposobnosti, moju snagu, izdržljivost. Dao sam sve od sebe zbog toga! Moji su se bokovi uvijali dok su ih ledeni valovi pritiskali. Ali nisu pucali. Izdržavali su svaki nalet, a ja se osjećao nepobjedivim i sretnim i sve sam radosnije sjekao val za valom i počeo sve više uživati u toj divljoj igri.
A onda sam odjednom osjetio kako vodeni udarci gube snagu i ponosno sam jurnuo još brže, motori, moje srce, udarali su užurbanim ritmom. Bila je to pjesma veselja, pjesma pobjede. Moja prva pobjeda!
- Što sam vam rekao? - upitao je Barba osmjehujući se sutradan na jutarnjem suncu koje nas je pozdravljalo. - Dobar je "Antares", brod nad brodovima.

Godine su prolazile, ali ih nisam brojao, nisam točno ni shvaćao što znače. Znao sam samo koja sam mora i oceane preplovio i njih sam brojao i računao u svom kalendaru događaja. Drugo me nije zanimalo, mislio sam da će tako biti u nedogled. Ponekad bi imao čudnu rutu, a ponekad posada ne bi bila dobra. Ali dalo se sve to podnijeti. Osim jednom, kad sam gotovo umro od stida.
Prije samog ulaska u luku, neću je imenovati, zaustavila nas je patrola i shvatio sam kako nešto nije u redu. Ljudi u odorama užurbano su se penjali uz dobačene im ljestve i za čas su preplavili palubu. Stigli su sa tri velika patrolna broda i znao sam da se nešto neprijatno događa. A kad su otkrili krijumčarenu robu, osjetio sam potrebu za suzama. Prvi put u svom životu na moru osjetio stid. Zar to čine ljudi koje štitim od snage mora i vjetra? Zašto?
Četvoricu su odveli i ja sam sa nepotpunom posadom nastavio putovanje. Dugo i mučno. Nitko ni sa kim nije razgovarao i svatko je u onog drugog sumnjao. Bio sam sretan kad su čitavu posadu raspustili. Odahnuo sam.

Prisjećam se i onog paklenski vrućeg dana nasred Indijskog oceana. Dan je bio bez vjetra, miran i tih i teška je vrućina pritiskala, dok sam sjekao mirno plavetnilo. Ni valova nije bilo. Povremeno bi iz plavetnila iskakale morske lastavice i jato bi se diglo u zrak, prema suncu. Svjetlucava krila plesala su u zraku, da bi se čas zatim ribe ponovo bućnule u plavi zagrljaj.
Onda je dim pokvario lijepi i lijeni ugođaj. Počeo je naglo sukljati iz kuhinje, crn, sasvim crn, a oko njega titrali su prijeteći jezici plamena. Vrućina, koja je i onako bile velika, postala je nesnosna. Vrućina iz strojarnice, mog srca, pomiješala se sa plamtećom kuhinjom, dok je visoko sunce nemilosrdno pržilo sa visina.
Posada je trčala i vikala i gasila požar, ali se vatreni pohlepni jezici nisu predavali. Gašenje je potrajalo gotovo čitav sat i kad su vatru konačno zauzdali, ljudi su iscrpljeni sjeli na palubu, tražeći hladovinu i pomamno udisali užareni zrak otvorenih usta.
Barba je naredio da se vatrogascima, kako ih je ostatak posade odmah prozvao, posluži boca ruma i sanduk hladnog piva i umorna su lica odjednom postala nasmijana, a zadirkivanje kroz sjećanje na akciju počelo je poprimati komičan rasplet. Smijeh je odjekivao u vrućem danu. Još je jedna nevolja preskočena. Bez žrtava. A to je najvažnije.

Svaku sam nevolju pobjeđivao. Pa zašto me onda šalju ...ne želim tu riječ ni upotrijebiti. Zar nisam uvijek bio na strani svoje posade? Zar ih nisam uvijek volio i čuvao i brinuo o njima? Zar nisam svojim vlasnicima uvijek donosio zaradu?
Pa dobro, neka bude što mora biti. Čuvati ću ih i na ovom svom posljednjem putovanju i brinuti o njima. To je moja dužnost, a ja svoju dužnost volim i uvijek je najbolje što mogu i znam izvršim. Prkositi ću moru i vremenu i obećavam, dajem vam riječ, sigurno ću ih vratiti sa svog posljednjeg putovanja. Neka me se sjećaju sa smiješkom. Moja posada. Tko zna koja po redu. Ali svaka voljena!


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.