Vjetar s kišom

U prvi mah nije znao što ga je probudilo, pa je u noći napeto osluškivao. Fijuk vjetra i šum kiše stapao se s tihim, jedva čujnim šumom kompjutera. Osluškivao je napeto, znajući da više neće moći zaspati. Vjetar kao da je zloslutno najavljivao neki ružan događaj. Nikad nije volio kišu, a kiša s vjetrom ...
Pogleda na sat: 2:55! Uspio je odspavati samo dva sata. Okrene se na bok trudeći se ne misliti ni na što, nastojeći ponovo zaspati, ali osjećao je kako je sve uzalud. Budan je, da budniji ne može biti. I što prije ustane, prije će prekinuti ovo mučenje, u što se počelo pretvarati njegovo besmisleno prevrtanje u krevetu.
Istog trena kad je to pomislio, iskoči iz ugodnog i zaštitničkog kreveta i počne se žurno oblačiti, silno želeći kavu. I onda počne misliti na nju, kao što mu se često događalo. Mirno je prihvatio činjenicu kako uspomenu na nju ne može izbrisati, osjećajući olakšanje zbog tog prihvaćanja. Jer ranije, dok se borio protiv toga, osjećao je ljutnu prema samom sebi. Želio je zaboraviti, a zaborav nije dolazio.
Vjetar se vani pojačao i dopirao mu do svijesti, iako su mu misli bile daleko od noći u kojoj je budan i u kojoj još jednom misli na nju. Potaknutim iznenadnim udarom kiše po prozoru, okrene glavu u tom pravcu. Kišne su se kapi slijevale niz glatko staklo, pišući sjećanje vodenim prstima po glatkoj i prozirnoj površini. Pisanje i brisanje. Istovremeno.
Otpivši gutljaj vrele i crne tekućine, potraži u kompjuteru njen "folder" i uz osmjeh prisjećanja počne razgledati digitalne fotografije koje su ga vraćale u prošlost. Njihovu, zajedničku prošlost. A onda odjednom fotografija više nije bilo, a umjesto njih otvori mu se blog. Ne bilo koji blog, već zajednički blog. Kojeg su pisali ona i on, na njenu inicijativu. A čije je stranice on jedne tužne noći spremio i gotovo sasvim zaboravio na njih.
Iznenađeno je zurio u plavu podlogu bloga i čitao ulomke. Gotovo je sasvim zaboravio na ovaj blog. Kako je to moguće? Nije znao treba li se radovati toj činjenici, ili žaliti zbog nje.
Radoznalo se vrati zajedničkom blogu čitajući ga pažljivo i prisjećajući se ne samo događaja koji su potaknuli pisanje, već i osjećaja koji su u ono vrijeme obostrano bujali. Rijeka nježnosti prelijevala se, nadirala bujicom, presijecajući mu dah. Njene su riječi odjekivale u njemu, u mašti ju je čuo. Gotovo ju je mogao vidjeti kako gola, nježna i ranjiva, sjedi u krevetu sa šalicom kave u ruci, a koju joj je on donio, kao što ju je gledao mnoga slatka jutra.
Zatim, uz jedan njegov sasvim nesvjesni klik, otvori se stranica, a na plavoj podlozi ležala su bijela njena slova:

Želim provući svoje
Tek propupale grančice
Kroz tvoju kosu
Želim se priljubiti uz tebe
Neka pod tvojim prstima
Šapuće tanka kora moga debla
Želim tankim korijenjem
Urasti pod tvoju kožu
I na svaki tvoj poljubac
Bijelim cvijetom odgovoriti
Volim te…

Pročitavao je pjesmu posvećenu njemu u nekom drugom i dalekom vremenu, uvijek iznova uživajući u igri riječima i osjećajima koje je pjesma izazivala u njegovim grudima. Odjednom više nije osjećao nemir, a fijuk je vjetra prestao biti zloslutan. Naprotiv, nježno zviždeći, vjetar mu je vraćao sjećanje na njen jutarnji topli dah, usađujući mu mir kojeg je samo uz nju osjećao.

Njegov se mobitel oglasi neugodno glasno, obavještavajući ga o primitku poruke i on se iznenađeno trgne, sjećanje se napola rasprši i on pruži ruku, sasvim siguran da je pristigla poruka njena.
"Obnovite ... ", pročita samo i nemarno odbaci mobitel na nepospremljeni krevet iz kojeg je ustao prije otprilike tri sata. Pogleda kroz prozor u kišu, a vjetar ponovo povrati onaj zloslutni fijuk, koji se na čas pretvorio u nježni zvižduk sjećanja. Dan je zamijenio noć, ali nije bilo neke znatne razlike. Veliko i teško sivilo obavilo je grad. A nemir u njegovim grudima iznova zatreperi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.