Zov

Istog časa kad sam se probudio, znao sam da je to morao biti samo san i ništa više. Ali san je bio toliko živ, da sam se lijeno protegnuo ispod prijatno tople deke i pomirisao miris Lorene, koja je već napustila naš zajednički krevet. Činilo mi se da udišem slani miris mora. Ali znao sam da me čula varaju, jer čuo sam Lorenu kako nešto radi u maloj kuhinji: sigurno pije kavu prije nego li otiđe na posao. Miris je mora pripadao neobičnom snu. Kroz poluotvoreni prozor dopirao je šum kiše, ali mi se činilo da i kiša miriše na more.
U mislima sam se vratio snu. Sirena. Nepomično je sjedila na oštroj hridi i mamila me pogledom najplahijih plavih očiju koje sam ikada vidio. Volim plave oči kod žena, Lorena ih ima, divno plave, a iznad njih su tanke i crne obrve, ali sirenine oči imale su neviđenu plavu boju i meni još nedoživljen pogled. Njen me je pogled zvao, preklinjao da joj se približim, obećavao mi je božansku nasladu i ja sam se naginjao prema njoj pružajući ruke iznad blago uznemirene površine mora i onda mi noga posklizne na glatkoj stijeni obrasloj sluzavim algama i ja ...
Probudio sam se, naravno, nisam pao u more. Ali nešto nije bilo kako treba. San je bio nešto više od ostalih mojih snova. Mnogo više.
- Što ti je? - upita me Lorena: ušla je u sobu sa šalicom kave u jednoj i cigaretom u drugoj ruci.
- Ništa - mrzovoljno rečem: mrzim Loreninu vječnu cigaretu u njenoj ruci.
- Ah! - reče ona shvativši, pratila je moj pogled. - Pušim, pa što? Zar spavaća soba mora biti svetinja?
Upijao sam pogledom Lorenine plave oči, ali su se one pretvarale u sirenine oči. Zatresao sam glavom na jastuku i skrenuo pogled.
- Jutros si nekako čudan - reče Lorena i otpuhne dim u mom pravcu: dražila me je namjerno, znao sam. - Što ćeš danas raditi?
- Baš ništa - posprdno joj odgovorim. - Ne moram raditi, sjećaš se? Pljuskao sam se po moru čitavih sedam mjeseci i mogu se nekoliko dana izležavati.
- Ne liči na tebe da se izležavaš - reče ona i bila je u pravu: ne podnosim mirovanje, uvijek sam spreman na akciju.
- Ljudi se mijenjaju.
- Ti ne! - Lorena se nagne prema meni i poljubi me. - Idem na posao. Nemoj se previše izležavati.
Osluškivao sam njene lagane korake dok je odmicala hodnikom. Kad sam začuo da su se ulazna vrata otvorila i ponovo zatvorila, duboko sam uzdahnuo, s mislima u nepoznatoj plavoj dubini i odmaknuo deku koja mi je pružala toplinu. Pogled mi se zalijepio na golim stopalima. Nešto nije valjalo. Zakleo bih se na sudu, da sam na trenutak umjesto stopala vidio peraju. Veliku i plavu.
Uspravio sam se, sjeo u krevetu i dlanom polako i pažljivo prešao preko nožnih prstiju. Nisu bili peraja. Odahnuo sam, osjećajući silno olakšanje, pa dlanom pomilovao listove. Šuštavi mi zvuk natjera krv u lice.
Što se događa? Pogledom sam prešao po dobro mi znanoj spavaćoj sobi i sve je bilo kako i treba biti, ali osjećaj neugodnosti nije me napuštao. Naprotiv, kao da je postao jači. Buljio sam u svoje gole noge, hladnoća me počela tjerati na drhtanje. Ili je to bio strah? Nisam više siguran. Pri dnu kreveta, na crnim i svilenim plahtama koje je donijela Lorena uselivši se k meni, nešto se srebrnasto ljeskalo. Nagnuo sam se još više prema naprijed i pokupio srebrno svjetlucanje. Krljušt. Između prstiju držao sam riblju krljušt.

Stijena je bila potpuno istovjetna onoj iz mog sna. Stajao sam desetak metara dalje od nje i promatrao je užarenim pogledom osjećajući divlje uzbuđenje, a da nisam shvaćao zbog čega. Plavi su je valovi milovali i što sam je više gledao, bio sam sve uvjereniji da joj moram prići. Moram stati baš na nju, na tu stijenu iz sna i na ni jednu drugu! Zašto? Pojma nisam imao, ali kao da netko drugi upravlja mojim pokretima, poput robota ukočeno sam koračao prema stijeni. Morao sam biti pažljiv, bilo je strmo, valovi su pljuskali, bilo je mokro posvuda oko mene, ali nije me moglo spriječiti ništa u ostvarenju nauma. Konačno sam stigao do stijene i stao točno na njen vrh, uglačan od silnih valovitih milovanja, a oštar na rubovima.
Drhtureći, ali ne zbog jake bure koja je zviždala oko mene, već zbog unutrašnje groznice koja me palila, održavao sam ravnotežu dok se oko mene pjenilo more.
- Doooooooođđđđđiiiii - nestvaran šapat valova milovao mi je uši. - Doooooođđđđđiiiii!
Umalo da nisam skočio u more. U posljednji sam se čas pribrao i duboko udahnuo slani i ledeni zrak.
- Koji se vrag događa? - glasno, gotovo vičući, upitao sam stijenu, more, vjetar, nebo, sebe.
- Doooooođđđđiiiiii - zvao me šapat mora, bure, dubina.
Odskočio sam uplašeno sa stijene i zagrabio prema cesti, što dalje od ovog nestvarnog ludila i nisam prestao trčati, sve dok se nisam našao u sigurnosti vlastitog stana.

Tako sam mislio. Ali varao sam se. Nije više bilo sigurnosti za mene, ali tada to još nisam znao.
Idućeg me jutra probudi žestoko drmusanje i sa mukom otvorim oči, jer sanjao sam stijenu i more u kojemu je plivala ona i zvala me, zvala ... Iznad mene, gola još uvijek, znači da se tek probudila, stajala je Lorena i zabrinuto me gledala.
- Što se to događa s tobom? - upita me napola ljutito, napola uplašeno.
- O čemu govoriš?
- O ovome! - strgnula je pokrivače s mene i rukom pokazala: od koljena naniže, riblje krljušti svjetlucale su u polutami. - Hoćeš li mi reći što se događa?
- Ma što ti je? Ni sam ne razumijem ...
- Jesi li pokupio neku boleštinu dok si bio na brodu?
- Lorena!
- Lorena, Lorena! - prasne ona. - Ne bi bio ni prvi ni posljednji koji vara svoju ženu.
- Lorena!
- Svi ste vi pomorci isti!
- Idi u božju mater, glupačo! - eksplodirao sam i prvi je put u životu uvrijedio, ali kad sam primijetio njen uplašen i iznenađen pogled, moj bijes nestane. - Zar ne vidiš da sam i ja uplašen, Lorena? Ni ja ne razumijem što se događa. Vjeruj mi.
- Koliko to traje?
- Ne znam. Mislim dva-tri dana.
- Ne idem na posao. Idemo k liječniku.
- Ne! - vrisnuo sam. - Ne idem nigdje!
- Zašto ne?
- Što ću mu reći? - upitam je i pokažem na svoje gole noge sa kojih je lepršajući padala riblja krljušt. - Da se pretvaram u ribu?
- Molim te!
- Pa da me strpa u ludnicu? Što je tebi, Lorena? Ni kod koga ne idem! I gotovo.
- Ali nešto moraš učiniti.
- Znam - potišteno sam priznao. - Ali momentalno ne znam što.

Pretvarali smo se, Lorena i ja, da se ništa neobičnog ne događa. Ali čim bi Lorena odlazila na posao, ja bih jurio k stijeni. I razgovarao s njom. Sa sirenom. Koja mi nije htjela reći ime. Jer ukazivala mi se. Doplivala bi do same stijene i gledala me najplahijim plavim očima koje sam ikada vidio i zvala me. Nije otvarala usta, ali sam je ja čuo. Drhtao sam zadovoljstvom zbog njenog glasa, a kad je ne bih poslušao i ne bi joj se pridružio u plavom prostranstvu u koji me zvala, ona bi ljutito pljusnula repom po uznemirenoj površini mora i odlazila. A iza nje bi odjekivalo tužno:
- Doooooođđđđđiiiii - najmilozvučnijim glasom kojeg sam ikada čuo.
Jurio bih kući osjećajući suze, shvaćajući da sam se zaljubio, ne, nije tako: shvaćajući da volim. Prvi put u životu istinski volim. Prvi put! Strasno, nepokolebljivo, ludo i ništa mi više nije važno. Sve je ostalo prestalo postojati. Ona, moja sirena, i moji osjećaji jedini su svijet koji poznajem.
Grozničavo bih se svlačio,jer odjeća mi je vrijeđala kožu, ulazio u kadu i puštao toplu, gotovo vruću vodu teći po mom napetom i drhtavom tijelu. Voda me smirivala i znao sam često duboko udahnuti i zaroniti glavom ispod vruće vode i žmireći odmotavati uspomene na nju, na moju sirenu. A duša mi je pjevala: Volim je!

A onda, drama! Zagnjurio sam glavu pod toplu površinu i mislio na one najplahije plave oči i grudi, male i čvrste koje sam silno želio pomilovati, ljubiti i prisjećao se njenog osmjeha, obećavajućeg zova, kad ...
... odjednom me nečija ruka zgrabi za kosu i izvuče iz tople ugodnosti u kojoj sam osjećao povezanost s njom, sa svojom sirenom. Iz i vlažnog raja bio sam izvučen u pakao.
- Pogledaj! - vrištala je Lorena i rukom pokazivala prema mojim nogama. - Pogledaj!
Pogledao sam niže dole, prema njenom ispruženom prstu. Ali nije bilo nogu: umjesto njih bila je velika i plavičasta peraja koja je udarala u napola punoj kadi, pljuskajući vodu po čitavoj kupaonici.
- Što se događa? - sad već sasvim tiho, upita Lorena.

Sjeo sam na stijenu. Lorena, kojoj sam sve iskreno povjerio, stajala je pored mene i žalosno me gledala.
- Jesi li siguran da to želiš?
- Siguran sam.
- Toliko je voliš?
Samo sam klimnuo. Nisam je htio još više pozlijediti riječima izgovorivši ih glasno. Dovoljno su boljele i u tišini. Polako sam svlačio odjeću i bacao je na kamen. Nije mi bilo hladno. Usprkos buri i zimskom godišnjem dobu. Tresao se jesam, ali tresao sam se zbog nestrpljenja. Želio sam se što prije stopiti u njenom, sireninom zagrljaju, postati jedno.
Kad sam sve svukao sebe, onako gol sjeo sam na stijenu i gurnuo noge u more. Istog su časa prestale biti noge.
Udarac njenog repa po površini mora, odmah sam prepoznao, a da nju, svoju sirenu, nisam ni vidio. Ali ju je vidjela Lorena.
- Evo je! - reče meko drhtavim usnama. - Došla ti je. Idi k njoj. Nemoj da te više čeka.
- Zbogom, Lorena - rekao sam uranjajući u more. - Hvala ti.
- Idi već jednom! - vikne Lorena, a suze joj kliznu niz lice.
Uronio sam u plavu dubinu u kojoj me čekao plavi pogled i raširene ruke, uz osmjeh čežnje i dobrodošlice.


Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.