nedjelja, 28. rujna 2008.

Poziv kojeg ne mogu odbiti




Svi znaju koliko volim trčati. Na neki je način trčanje postalo moj život, iako nisam sasvim zapustio ostale aktivnosti. Osim jedne: od kad trčim, više ne žalim samog sebe. A to je dobro, zar ne? Žalio sam samog sebe zbog Aurore, bolna je to priča ...
Zaljubio sam se u Auroru na prvi pogled. Istog trena kad sam je vidio - onako visoku i prekrasnih dugih nogu, divlje crne kose, koja je lepršala na toplom povjetarcu, znao sam: ona i ni jedna druga! Kad mi je uzvratila osjećaje, bogato me nagrađujući nasladom zajedničkog života, mojoj sreći nije bilo kraja.
Trajalo je samo jednu jedinu godinu. Onda je Aurora to subotnje jutro otrčala kupiti pecivo, ono koje sam ja trebao kupiti prošlu večer i … nije se više nikad vratila. Kamion koji je dostavljao građevinski materijal, učinio je od moje prelijepe Aurore neprepoznatljivu krvavu masu. Nešto je puklo tog trenutka u meni i pukotina se nezadrživo širila.


Mislio sam da umirem. Sve je oko mene i u meni stalo. Ništa me nije privlačilo, zanimalo. A onda me prijatelj pozvao na trčanje.
- Nikad nisam trčao - priznao sam mu. - Nije to za mene.
- Pokušaj - nagovarao me on uporno. - Ljudi ne trče samo zato da bi se gibali: trčanje pruža mnogo više. Smiruje te, izoštrava ti čula. Čini te radosnijim. Nagoni te na ljubav prema životu.
- Ljubav prema životu! - podsmjehnuo sam se.
- Znam da zvuči glupo - smeteno se osmjehujući rekao je moj prijatelj. - Ali je savršena istina. Pokušaj, molim te!
Zbog onog njegovog "molim te", izgovoreno krajnje molećivim glasom, odlučio sam pokušati. Pojaviti ću se jednom ili dva puta na stazi i zatim se vratiti samoći. Neću povrijediti prijatelja: jednostavno ću mu reći, kako trčanje nije za mene.


Prevario sam se. Trčanje jest bilo za mene! Uživao sam u svakom brzom koraku. Uskoro sam počeo trčati potpuno sam. Pet dana u tjednu. Uživanje u trčanju raslo je sa povećanjem izdržljivosti . Što sam više uživao trčati, to sam više želio trčati. I tako sam počeo povećavati daljine. Vrijeme kao da bi stalo, dok bi po dva, poneki put čak i tri sata, laganim tempom trčao kroz šumu.
- Pazi da ne pretjeraš - rekao mi je prijatelj. - Čujem da odlaziš na usamljenička dugotrajna trčanja.
- Neću pretjerati.
- Čuvaj se, ne čini to - nastavio je on. - Možeš se iscrpiti, pasti, ozlijediti se ... što ćeš onda?
- Neću pasti i neću se ozlijediti!
- Već imaš onu pouzdanost u vlastitu snagu, tako karakterističnu za dugoprugaše – rekao je on, zamišljeno se smiješeći i žmirkajućim na toplom suncu.


Točno na godišnjicu smrti Aurore, odlučio sam, dok sam rano ujutro lagano zagrijavao pored njenog groba, da nikog ne sretnem na tom mjestu tuge, istrčati svoj daljinski rekord. Sam ću istrčati maraton. Četrdeset i dva kilometra. Lagano, trčeći mirnim korakom, ne žureći, pa koliko trajalo, da trajalo.
Oprostio sam se u mislima od Aurore, odvezao se kući i u glavi stvarao plan kojim šumskim stazama krenuti prema jednom malom mjestu, za kojeg sam znao da je udaljen dvadeset kilometara. Isto toliko trčati nazad biti će gotovo maraton. Vrzmajući se stanom, svakih bi petnaest minuta popio čašu vode, pogledom milujući stvari koje je Aurora voljela.
I onda sam učinio nešto neuobičajeno: uzeo sam malog plišanog medvjedića, na kojem je Aurora nosila ključeve. Medvjedić sad nije imao ključeve na svom prstenu i kad sam ga strpao u džep crne trenirke, nisam ga ni osjećao.
Izašao sam iz stana, istegnuo mišiće ispred zgrade i lagano počeo trčati prema brdu, prema šumi ...
Malo mjesto ka kojemu sam krenuo kao da me dočekalo objeručke, prijateljski, još iz daljine sretno mi se osmjehnulo i krenulo mi u susret. Uzvratio sam mu osmijehom i pošao nazad. Nisam osjećao umor, samo duboki mir, neko čudno zadovoljstvo.


No ipak, neprekidno sam mislio na nju, svoju voljenu Auroru. Dok su se kilometri nizali ispod mojih nogu, u duhu sam proživljavao još jednom sve one trenutke provedene uz Auroru, najljepše trenutke svoga života. Čak i one koje se nisu desili, one koje sam izmaštao: Autora i ja trčimo, rame uz rame, bok uz bok, prolazimo poznata i nepoznata mjesto: ovdje smo stali da popijemo vode, ondje odmorili, sada odmahujemo malom, veselom mjestu u daljini…
Ah Aurora, draga Aurora…
Spuštajući se stazom niz blagu nizbrdicu, jureći pored visokih borova kroz koje se probijalo sunce, odjednom mi pogled privuče neobična mrlja. Nešto se pokrenulo, tamo među krošnjama, neka anomalija kojoj kao da nije bilo mjesta u zelenilu kojim sam bio okružen. Usporio sam tempo trčanja, zatim sasvim stao oprezno se približivši čudnom mjestu, koje me neodoljivo privlačilo.
Izgledalo je poput dima, ali nije bio dim. Kovitlac se dima koji nije dim, već crnilo pomiješano sivilom, okretao oko sebe. Čudna je tišina vladala. Ni ptice nisu pjevale. Sasvim sam stao i zagledao se u nepoznatu pojavu, ličila je na otvor. Ali otvor čega? Stup se crnog sivila dizao oko pola metra iznad zemlje i bio je oko metar širok. Nisam mogao dokučiti koliko duboko uranja u zemlju. Činilo se da mu nema kraja. Neka čudna tišina vladala je oko tog mjesta, nije bilo ni daška vjetra, lišće je neprirodno mirovalo, baš kao da je naslikano na nekoj slici. Tišina me nervirala i morao sam nešto učiniti. Okretao sam se nervozno oko sebe i ugledavši suhu puknutu granu na zemlji, sagnuo sam se, dohvatio je i bacio u crno-sivi kovitlac.
Bezglasno ju je usisao u sebe. Zapanjen, ali i privučen neodoljivom silom, sasvim sam se približio čudnoj pojavi i nagnuo nad nju. Raširenih nogu, radi ravnoteže, jer nikako nisam želio upasti u to, na što da je "to" bilo, nagnuo sam se nad tamnu i tajanstvenu pojavu. Dopirala mi je samo do koljena i ja sam nagnuvši se i savivši u struku radoznalo buljio u njeno crnilo. Takvo crnilo kakvog još nikad nisam vidio. Mutno se crnilo kovitlalo, podrhtavalo, gibalo poput morskih valova izazvanih jakom burom.
I u tom djeliću sekunde dok mi je ta misao pritiskala um, iz te se najtamnije tame počelo pokazivati malo bljedila. Radoznalo sam gledao, čekajući, dišući otvorenim ustima. I činilo mi se da ludim. Jer iz crnog je bezdana prema meni izviralo drago lice Aurore, čitav se njen lik polako uspinjao prema meni, okružen najtamnijom tamom, tiho, nečujno, da bi Aurora, gola i prekrasna, odjednom se našla lebdeći iznad tamnog otvora. Samo su joj stopala ostala u crnom otvoru, koji je podrhtavao ispod nje, a Aurora me gledala i pogledom zvala, pružajući ruku prema meni.
Vrisnuo sam prestravljen i odskočio.
Jedan trenutak, prije nego sam jurnuo dalje, Aurorin pogled i moj su se sreli, prikovali jedno uz drugo i nisam mogao ne osjetiti snagu poziva kojim me pozivala pridružiti joj se. A zatim je lagano uronila u crni bezdan i više je nije bilo. Je li utonula u tajanstvenu tminu radi mog vriska?




Uplašen i potresen i usprkos tome neobjašnjivo sretan, uzbuđen, drhteći, okrenuo sam leđa čudnoj i neobjašnjivoj pojavi i počeo trčati dalje, što dalje od tajanstvene crne rupe. Rukom sam posegnu u džep trenirke, namjeravajući uzeti Aurorinog plišanog medvjedića, ali uzalud sam pipao prstima: džep mi je bio prazan. Osjećao sam duboko u sebi, ne, znao sam duboko u sebi, da je medvjedića uzela Aurora. Dok sam se brzim trkom udaljavao od tog mjesta koje me zvalo, šumno dišući i narušavajući mir šume, znao sam da će se jednoga dana, u smiraj jesenskoga dana, rupa otvoriti pred mojim bolnim, grčevitim nogama, i da ću uskočiti u nju, tajanstvenu crnu rupu i pridružiti se svojoj voljenoj Aurori.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 26. rujna 2008.

Ljeto bez Anite



Jučer, dok sam čekao zeleno svijetlo semafora, ugledao sam te, nakon ... koliko godina, Anita? Mnogo je vremena proteklo od onog žarkog ljeta, kojeg smo zajedno proveli, a opet, na neki način bili odvojeni. Nisi se promijenila, lijepa Anito. Ne mnogo. Onda si odisala blistavom mladom ljepotom, a sad iz tebe zrači zrela, punokrvna ljepota.
Semafor se zazelenio, rijeka me ljudi povukla, izgubio sam te iz vida, a pogled na tvoju i dalje dugu i crnu i sjajnu poput gavranova krila kosu, u meni je uskovitlao davno potisnuta sjećanja. I ne mogu ih zaustaviti. Niti ne pokušavam. Ne želim.


Onog mi je ljeta bilo dvadeset i pet, tebi, Anito, devetnaest i činila si mi se nekako djetinjastom. Tek sad, nakon toliko godina, shvaćam polako koliko si ti od nas dvoje bila zrela, a ja djetinjast. Bio je to početak našeg pripadanja jedno drugom: tog smo poslijepodneva prvi put vodili ljubav. Bila je to i godina Olimpijade, godina koja je trebala pokazati preko sporta, kako ljudi mogu biti složni. Umjesto toga, pokolj u Olimpijskom selu, München se zacrvenio od krvi.
- Žalosno - rekao sam, dok smo ležali na mom kauču u mojoj sobi, a vrućina pritiskala grad. - Eto, što su ti ljudi. U starim su vremenima prekidali ratove kad bi počinjala Olimpijada, a mi prolijevamo krv.
- Misliš li - upitala si sjedajući, dok ti se duga i crna kosa zatresla - da će zatvoriti Olimpijske igre?
- Neće - odgovorio sam i dohvatio bocu. - Kad bi to učinili, priznali bi pobjedu terorista.
- Moraš li toliko piti? – prvi si put rekla nešto o mom ponašanju.
- Ne moram - odgovorio sam - ali želim. Smeta ti?
I to je bila naša prva razmirica. Gledala si u bocu ruma kao da ti je ta boca zakleti neprijatelj. Ali nisi mi odgovorila. Povukla si se u šutnju. Barem što se tiče tog pitanja.
- A da otputujemo negdje u planine? - upitala si.
- Zašto? - upitao sam ja. - Misliš da tamo nema ruma?
- Bedak! - rekla si i bacila se na mene.


Samo dva dana kasnije, popustio sam tvom navaljivanju i odlučili smo krenuti u planine, udisati svježi zrak, maknuti se iz vreve grada. Već ću nekako to podnijeti, mislio sam, dobro se pazeći da ne naslutiš moje misli.
- Ništa ne moraš brinuti - rekla si mi, a crne ti oči blistale plamenom iščekivanja: nas dvoje sami u brdima, posvećeni jedno drugom, čitao sam joj misli ispisane u njenom radosnom pogledu. - Ja ću se za sve pobrinuti.
Dan prije nego li smo trebali otputovati u planine, posvetiti se sami sebi, našoj ljubavi, kako si ti Anito to voljela reći, napio sam se do besvijesti.
Pijanka je otpočela sasvim bezazleno, u našem omiljenom kafiću u kojem se naše društvo redovito nalazilo. Sa čašom u jednoj i cigaretom u drugoj ruci, prepričavali smo jedni drugima doživljaje sa mora. A doživljaja je bilo i mi smo uživali prisjećati se, znajući kako nas slijedeći ukrcaj na brod, vodi ka drugim doživljajima, uvijek novim, uvijek neočekivanim, nepredvidljivim.
Kako su priče tekle, sve smo više i više pili, gubeći nadzor nad svojim ponašanjem, da bi na kraju završili u kući jednog od nas. Posjedali smo u ogromnoj dnevnoj sobi a Mate, naš domaćin te noći, poredao je na stol ispred nas gomilu boca.
- Neka pije tko što želi - rekao je i svatko je od nas privukao k sebi svoje omiljeno piće.
Ujutro sam se probudio među prvima, jer mi je sunce, koje se već prilično visoko popelo na plavom nebu, udaralo ravno u lice. Zastenjao sam, ustao sa kauča na kojem sam sasvim obučen zaspao pored još dvojice i otišao u kupaonicu, ravno pod tuš, istiskujući pastu za zube na prst. I upravo u tom trenutku sjetio sam se dogovora na koji sam, naravno zakasnio. Ti me Anito čekaš, a ja se tuširam ... ma nije važno, imamo vremena, nekako ću se opravdati.


- Zašto si to učinio? - upitala si me te iste večeri, kad si došla kod mene.
- Dogodilo se, Anito - rekao sam. - Nisam to namjerno učinio.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno.
- Meni se čini – rekla si tužno, a to me ljutilo, ta tuga u tvom glasu – da si se napio samo da bi imao opravdanje …
- Nije mi potrebno opravdanje – zagunđao sam paleći cigaretu. - Ili možda misliš da jest?
- Ne mislim – popustila si i oborila pogled.


U petak, dok smo gledali onaj sjajni film Polanskog, privila si se u kinu uz mene i ja sam odmah osjetio kako se nešto sprema. Osjećajući se pomalo krivim zbog one pijanke i propuštenog putovanja, unaprijed sam odlučio udovoljiti tvojoj molbi, ma kakva bila.
- Želim te nešto pitati - rekla si, dok smo sa rijekom ljudi napuštali filmsku dvoranu, polako, nogu pred nogu, izlazeći u toplu i zvjezdanu ljetnu noć.
- Pitaj - rekao sam, a u sebi sam želio da me ništa ne pitaš: želio sam mirno te odvesti u svoju sobu i voditi ljubav sa tobom do jutra, a onda iscrpljen zaspati. To sam želio. Ništa više.
- U nedjelju je rođendan moje sestre - rekla si, hodajući brzo pored mene, već smo izašli iz rijeke ljudi i bili sami. - Pozvala je i tebe. Pričala sam joj o tebi.
- Ah! - uzdahnuo sam. - Što si joj rekla?
- Malo toga. Da si pomorac, da sam te upoznala prije mjesec dana. Da mi se dopadaš.
- Hoće li tvoji starci biti tamo?
- Smeta ti to?
- Neeee ... - otegnuo sam.
- Biti će u kući, naravno - rekla si, a licem ti je preletio oblak tuge i osjećao sam krivnju zbog toga. - Ali nam neće smetati. Biti će u svojim prostorijama. Ne želiš ih upoznati?
- Iskreno, ne znam - odgovorio sam. - Ne znam što želim.
- Ponekad se pitam - rekla si zamišljeno - nisam li se zaljubila u nezrelog dječaka.
- Anito!
- Pa tako se ponašaš - nisi ovog puta željela popustiti. - Čim se pojavi neka obaveza, ti podviješ rep i bježiš.
- Krasna usporedba - progunđao sam.
Volio sam te strastveno te noći i tek smo oko četiri ujutro zaspali, navivši budilnik, koji je ludo zvonio u šest, jer ti si morala otići. Napola budan sam osluškivao kako ustaješ, sakupljaš odjeću i odlaziš u kupaonicu. Zaspao sam, kad me tvoj oproštajni poljubac ponovo probudio.
- Spavaj - prošaputala si. - Večeras u sedam.


Na rođendanu tvoje sestre sve je nekako krenulo krivo. Nisam se mogao opustiti, nekako sam uvijek mislio na prodorne i znatiželjne poglede tvojih roditelja, koji su me nijemo pitali: "Tko si ti, koji nam je oteo našu djevojčicu?". I žalio sam što sam došao na zabavu, a zbog toga što sam žalio, pio sam previše, znao sam to, ali nisam mario, nije me bilo briga.
I na kraju se ljutnja nagomilala u meni i mislio sam, što, do vraga, tko si ti Anito, da mi govoriš idi ovamo, idi onamo, jer doživio sam to kao kontrolu svog života, a biti kontroliran ...
- Napio si se - optužila si me, odguravši me u kut.
- Pa što onda? - ratoborno sam uzvratio. - Pogledaj oko sebe: koliko je njih pijano?
- Nije me briga za ostale - tužno si odgovorila.
- Ne moraš brinuti ni za mene.
- Zašto si takav?
- Kakav?
Nisi odgovorila. Okrenula si mi leđa i otišla do sestre, slavljenice. Nedugo zatim, oprostio sam se i izašao van iz kuće u kojoj sam se osjećao zarobljenikom.
- Ne mogu sa tobom - rekla si mi, ispraćajući me.
- Zašto ne? - upitao sam, mada sam znao zašto ne možeš, ali želio sam te mučiti, ništa ti ne olakšati.
- Znaš zašto - tiho si rekla i rukom mahnula prema kući iz koje je dopirala glazba, pomiješana smijehom. - Roditelji bi shvatili ...
- Što? - upitao sam. - Da se ševimo? Pa to već znaju. Osim ukoliko nisu savršeni glupani.
Pljusnula si me i zatim nijemo i zapanjeno promatrala, sasvim se ukočivši i ne vjerujući da si to mogla učiniti. Lice ti je bilo uplašeno, oči razrogačene i bila si prelijepa. I želio sam te poljubiti. Za oproštaj. Ali nisam.
- Hvala, Anita - rekao sam i pompozno se naklonio, okrenuo na peti i okret malo pokvario zateturavši blago i pošao u noć, sretan što se to dogodilo, jer tom sam pljuskom stekao slobodu.
- Čekaj! - zajecala si u tami.
Nisam čekao. Brzo sam se udaljavao, osjećajući tvoj prodorno-žalosni pogled na leđima. I ma koliko god ti čudno izgledalo, lijepa i draga Anito, u tom sam te trenutku silno volio.


Ah, Anito, možda nikad nećeš pročitati ovo pismo u kojem ti priznajem kako te još uvijek volim. Jučer, dok sam te samo na trenutak vidio, sve se vratilo. Svaki onaj osjećaj prema tebi, kojeg sam u svojoj gluposti gušio u začetku, sad se razbuktao i puštam ga da se razmaše, neka leti, neka me nosi, jer važno je voljeti, sad to razumijem i više me nije strah. Volim te, Anito!
Što misliš, Anito, hoću li imati hrabrosti poslati ti ovo pismo?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 21. rujna 2008.

Predaja



U podnožju brda se okrećem i začuđeno gledam oko sebe. Boje bezglasnim praskom nagovještavaju večer, toplu, kraj je ljeta, jesen je pred vratima. Sunce je nisko i kao da stoji, ne pomiče se, drhturi na mjestu. Oblaci se na brdima zaustavili. Sve stoji. Ništa se ne miče.
I ja stojim. Pripremam se jurnuti uz brdo. Ali prije toga moram doći do daha. Polažem ruke na kukove i hvatam zrak širom otvorenih usta: glasno dišem i začuđeno gledam oko sebe. Nešto nije u redu, osjećam, ali u to "nešto" ne mogu uprijeti prstom. Znojim se, ali uživam u naporu koji je trčanje šumom zahtijevalo od mene. Samo da nema ovog čudnog osjećaja koji se probudio na dnu mog zgrčenog želudca i sad se penje i raste i čitavog me steže u neugodni stisak.
Pokušavam zaboraviti neugodni osjećaj koji me prati, dok počinjem laganim korakom trčati već utabanom stazom. Čudi me što se ptice ne čuju: još nije pala noć i obično su u ovo vrijeme najživlje. A sad tišina pritišće, sve je utihnulo, čak se ni grane borova ne njišu: nema vjetra, samo vrući zrak u kojem kao da sve treperi. I huk mog disanja.
Odmahujem glavom, tjeram misli i grabim dalje: poveća se uzbrdica pruža ispred mene i odlučan sam je savladati. Trčim lagano pognut prema naprijed, neka mi tijelo pomaže, neka me vuče, neka mi daje ubrzanje. Mišići mi drhte i osjećaj zadovoljstva me preplavljuje, snažni valovi udaraju u meni: sasvim su preplavili onaj prijašnji nelagodni osjećaj koji mi je trovao zadovoljstvo trčanja šumom.
Što mi trčanje uz brdo zadaje više muke, zadovoljstvo mi je veće. Osjećam kako je sve oko mene postalo nevažno: važno je samo uspjeti, dotrčati do vrha brda. A onda ... cerim se uživajući unaprijed u zadovoljstvu, za kojeg znam da me očekuje. Sve u meni traži predah, viče mi "Stani! Zaustavi se! Ne možeš dalje.". Ne slušam glas slabosti, potiskujem ga i izvlačim posljednje atome snage iz sebe. Kvadricepsi mi pucaju, bolno podrhtavaju od napora, ali trčim dalje, ne odustajem.
I konačno, uz posljednji napor, nošen samo snagom volje, već gotovo sasvim bez snage, dok mi noge drhte prijeteći me srušiti na koljena, izbijam na sam vrh brda i onaj je ludi napor iza mene i preplavljuje me ogroman osjećaj zadovoljstva kojeg pruža pobjeda. Pogotovo pobjeda samog sebe. Jer nisam stao, nisam se predao na polovici brda. Istrčao sam prokletu uzbrdicu! Uspio sam!
Podižem pobjedonosno ruke prema nebu i počinjem skakutati vrteći se u krug: plešem svoj ples pobjednika, dok mi licem titra osmijeh sreće i zadovoljstva.


I onda ga ugledam: leži mirno, ispod lijepog starog bora. Gledam u beživotno opušteno lice, klonulo mu je na lijevo rame, a i on čitav klonuo na lijevu stranu. Oko struka mu je privezana pojasom smeđa torbica. Ne moram gledati u nju, da bih doznao što se u njenoj unutrašnjosti nalazi. Pitam se, nije li možda ipak mrtav? Ali nije. Lijeva mu se ruka, ona na kojoj gotovo da sasvim leži, iznenada trgne. Trzaj je kratak, nema snage u njemu. Zurim pored mladićevih koljena: na smeđoj zemlji presijava se na umirućem suncu tanka šprica.
Nestaje zadovoljstva, nestaje sreće, samo srce nastavlja ubrzano tući, baš kao da sam i dalje pod opterećenjem trčanja. Iznenadni me umor posve savladava i osjećam kako mi usnice podrhtavaju, oči se vlaže. Oko mene nepomična stabla, nema vjetra, sunce zalazi, gasi se dan, možda odnoseći sobom i jedan život. Zašto? A ja se osjećam tako živ.
Nepomično, stojeći kao ukopan na mjestu, dok mi znoj slijeva se u oči, pa žmirkam, gledam jadnika koji se predao. Koji nije izdržao. Nije uspio.
Naglo se okrećem i sa tugom počinjem lagano trčati niz brdo: bez zanosa kojeg mi trčanje uvijek pruža.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 15. rujna 2008.

Marljivac



Kad sam ga ugledao prvi put, sa čuđenjem sam zurio u njega, odmah primijetivši njegovu neobičnu predanost radu. Obučen u otrcano plavo radno odijelo, opasan žutom gumenom pregačom, sa kapom na glavi ispod koje je izvirivao neposlušni čuperak crne kose, iako je, kako ću kasnije otkriti, bio prilično ćelav, sa neizbježnom cigaretom u ustima, Moris, kojeg su zvali Moro, marljivo je mazao nekim smradom unutrašnjost velike i crvene kutije. To naravno nije bila obična kutija, ali se meni takvom činila. Iskreno rečeno, nije me ni zanimalo što u stvari ta crvena stvar predstavlja.
- Ovo je Moris - upozna nas Gazda, pa potapša Morisa po ramenu: zatim pokaže na mene i doda: - A ovo je Aldo.
Moris ili Moro, kako sam ga uskoro počeo zvati, prijazno se nasmiješio i klimnuo glavom, dim mu iz vječne cigarete zalelujao u sivoj i drhtavoj spirali, a on mirno nastavio raditi.
Na svojim sam lutanjima od posla do posla, jer nigdje se nisam mogao suviše dugo zadržati, nailazio na svakojake ljude. Ali Moro ih je svih nadmašio. Nikad nisam vidio čovjeka koji toliko voli svoj rad i koji ga sa tolikim uživanjem obavlja.
- Odmaraš li se kad? - upitao sam ga jednom, dok smo pijuckali kavu, dozvolivši si kratki predah.
- Nisam umoran - odgovorio je. - Ovdje mi je dobro.
Dobro? Možda i jest njemu. Koji je navikao i oguglao na isparavanje kemikalija kojima je mazao unutrašnjosti kutija i lijepio. Kasnije sam doznao da te velike i crvene kutije završavaju na brodovima. Moro ih je strpljivo radio, nikad se ne uzrujavajući, po milijuniti put ponavljajući jedne te iste pokrete.
- Zar ti nikad ne dosadi? - pitao sam ga znatiželjno, jer nisam mogao shvatiti da postoji čovjek koji uživa u takvom poslu. - Zar nikad ne poželiš raditi nešto drugo?
- A što? - upitao je Moro, dok mu je dim cigarete ulazio u oko i zbog toga je treptao.
- Ne znam ja što - odgovorio sam. - Bilo što.
- To je nevolja sa tobom, Aldo - reče mi Moro. - Ni sam ne znaš što bi htio.
Gledajući ga kako nastavlja mazati ljepilom unutrašnjost kutije, dok se smrad, na koji sam se već i ja uspio naviknuti, uporno dizao prema stropu i upijao se u zidove malog pogona, vidjevši kako mu je pogled usredotočen, baš kao da je kirurg koji ovog časa prelazi na najdelikatniji rez poslije koga nema povratka, samo sam odmahnuo glavom.
- Vrijedan si poput mrava - rekoh mu uz osmijeh. - Ne ljuti se, ali ja bih poludio na tvom mjestu.
- Ne ljutim se - mirno odgovori Moro, ne prekidajući sa pokretima koji su već postali dio njega samog.
- Nije normalno toliko raditi - zadirkivao bih ga.
- Za mene jest.
- Znaš li, da je Marxa, dok je pisao svoj čuveni "Kapital", uzdržavala žena? - pitao sam ga smijući se. - Bio je dovoljno mudar da se čuva rada. O kojem je napisao debelu knjižurinu.
- To su priče - odbijao bi kratko Moro, radeći uporno dalje.
- Nisu priče - uporan sam bio i ja. - Znaš li da jedna od najvećih laži plasiranoj nama bijednicima, ona kako je rad stvorio čovjeka?
- Nije to laž - reče Moro i pogleda me: tko sam ja da govorim takvo svetogrđe, govorio je njegov pogled.
- Istina je - nastavim ja. - Misao je stvorila čovjeka, a ne rad. Robovi rade. Slobodni ljudi misle.
- Onda nemoj raditi - dobaci on i pođe pripremiti slijedeću kutiju.
Odustao sam za taj dan.



Posao je bio težak, ponekad toliko zahtijevan, da bi radili brzinom i naporom koji nas je dovodio do samog ruba izdržljivosti. Ali izdržavali bi. Lebdjeli smo na valu zajedničkog napora, dok bi marljivo vješali velike željezne konstrukcije, kad bi Moro jedino tada prekidao svoj posao i dolazio meni pomoći. Jer nitko nije mogao sam baratati tim ogromnim konstrukcijama: bile su suviše teške.
- Požuri! - vikao bi Moro. - Uzmi tu vražju kuku!
- Gdje ti se, do vraga, žuri? - odgovarao bi bijesno, jer bio bi već umoran i nisam imao snage više trpjeti njegovo zanovijetanje.
- Moram danas završiti još dvadeset kutija!
- Proklete kutije - zarežao bih ispod glasa.
- Ajde, ajde! - govorio bi Moro. - Još malo napora.
Uživao je druge umarati na poslu, gotovo isto toliko koliko i samog sebe. Vješali bi te konstrukcije pomoću veliki željeznih kuka, slične mesarskima, pa ih redali na za to posebnim veliki kolicima, dužine i visine kontejnera. Zatim bi sve to ja dogurao do peći koja je hučala: tu bi pomoću praha bojali konstrukcije, ili možda nešto drugo, pekli u peći, a zatim bi ja ponovo to vadio iz peći, skidao, slagao, umatao: što li bi već posao zahtijevao.


Prokleto naporno, mislio sam jedne nedjelje, dok sam se izležavao ispred televizije. Biti će najbolje da sutra kažem Gazdi kako više ne mogu, previše je to za mene. Nisam ja Moro. Samo je jedan Moro. A i taj je previše! Uvjeravao sam samog sebe da učinim upravo tako, dam otkaz, otiđem, jer do vraga, zašto se ubijati od posla? Lova mi baš toliko i nije potrebna.
Ali kad sam došao na radno mjesto koje je već odisalo poznatim mirisom kemikalija i ugledao Mora, promijenio sam mišljenje. U stvari, nisam namjeru da napustim posao promijenio, već sasvim zaboravio na nju. Gledao sam sa čuđenjem u Mora, zatim u Gazdu i pitao se, vidi li Gazda isto što i ja.
Jer povremeno, samo na tren, iznad Morovih obrva, kao da bi se pojavila ticala, koja bi zaplesala u zraku i zatim se brzo povukla. Nestajala su strahovito brzo i nikad nisam bio siguran, vidim li ih zaista ili sam šiznuo na ovom poslu, pa mi se počinje priviđati.
- Izgleda li Moro drugačije? - upitao sam, kad sam pored hučeće peći ostao sam sa Gazdom.
- Ni malo - odgovori Gazda nemarno. - Uvijek je isti. Sa onom svojom cigaretom u ustima. Ubiti će ga toliko pušenje.


Ni tjedan kasnije, dok sam krišom, sakriven iza naslage zgotovljenih kutija promatrao Mora koji je neumorno radio, sasvim lijepo ugledam ticala kako se pojavljuju, upravo izrastaju iz njegovih obrva. Na moje čuđenje, a i radost, jer sad sam shvatio kako nisam šiznuo, ticala nisu munjevito nestala.
Polako su rasla i razvijala se i lijepo se na njima mogle primijetiti fine dlačice, koje su podrhtavale na vrućem zraku. Zatim se Morova glava nekako zaljulja, zatrese, zapliva u nekom oblaku i ja sa stravom shvatim kako prisustvujem pravoj metamorfozi: Moris, zvani Moro, postajao pred mojim očima mrav. Veliki, divovski mrav obučen u plavo radno odijelo umrljano raznim kemikalijama i posuto raznim bojama, a iz odijela su izlazile ruke, mnogo ruku, sve od reda mršave i crne i dlakave. Napola ljudske, napola mravlje. I kao da ih je bilo bezbroj i sve su ludom brzinom mazale i okretale kutije i cjelodnevni je posao bio gotov za svega tridesetak minuta.
Užasnut, uzmaknem i nepažljivo srušim jedan red naslaganih kutija. Začuvši buku Moro-mrav se trgne, a sva obilježja mrava u samo jednom trenutku nestanu i ispred mene je stajao onaj stari Moro i prijekorno me gledao, čudnim pogledom, kakvog prije nikad nisam u njega primijetio.
- Budi malo pažljiviji - reče ne uzbuđujući se previše. - Znaš li koliko treba da se takva kutija završi?
Htio sam reći: "Nekoliko sekundi", jer bio sam svjedokom toga, ali ništa nisam odgovorio.


Izašao sam drhteći iz radionice, nikome ništa ne rekavši i onako prljav otišao na autobusnu stanicu, pa kući. A kad me Gazda uporno zvao mobitelom moleći me da se vratim, isto sam tako uporno odbijao vratiti se, ne pružajući mu nikakvo objašnjenje.
Jer, što da mu kažem? Kako ne želim postati mrav?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 10. rujna 2008.

Sekica



Noć se mačje tiho prikrada nad gradom, polaže tamni plašt na dan koji je na izdisaju: osam je sati i dvadeset minuta, topla ljetna večer. Na željezničkom kolodvoru, vreva nestrpljivih postaje sve veća: ljudi šeću besciljno gore-dole i krate vrijeme razgovorima, pogledavajući na obavijesti s vremena vrijeme, sve u strahu da ne pročitaju kako vlak, kojeg željno očekuju, ne kasni.
- Četrnaest godina - govori Blanka, žena napadno obojene crvene kose i mačjih očiju: trideset i šest joj je godina i u punom je cvatu ženske ljepote. - Kad je otišla, imala je osam, moja sekica. A sad je mlada i udata žena.
- Udala se prije četiri mjeseca - progunđa Teo, Blankin muž - a već bježi od njega.
- Ma ne bježi! - pomirljivo reče Blanka i šaljivo bocne muža prstom u rebra. - Dolazi me posjetiti.
- Bježi - ponovi Teo: četrdeset i dvije su mu, visok, crnokos, na koščatom mu licu orlovski nos, a crne oči olujnim pogledom šibaju oko sebe. - Nije udata ni pola godine, a već odlazi od njega. Zašto te prije nikad nije posjetila?
- Daj, ne zafrkavaj - odgovori Blanka, ne shvaćajući Teove riječi ozbiljno, vrlo dobro znajući kako njegov olujni pogled prikriva Teovu blagost. - Nikad neću zaboraviti taj dan kad su mama i ona otišle u Njemačku. Plakala sam i plakala ... ali morale su otići! Sve nam je prokleti rat oteo i kad se prilika iznenada ukazala, majka je to iskoristila. I ne dolazi više … ne može podnijeti ovo što se dogodilo ovdje. Smrt oca, bijeg iz kuće …
Teo je pažljivo pogleda i lagano joj obgrli ramena: pokret nježnosti kojim ju je želio zaštiti od nepravednog života.
- Čuj, mala moja - meko joj reče u kosu, koju je Blanka svježe pobojala u čast dolaska svoje sestre - nemoj previše očekivati.
- Zašto mi to govoriš?
- Samo nemoj previše očekivati - mirno i tiho ponovi Teo. - Ti je pamtiš kao dijete, a sad je već mlada žena.
- Ima dvadeset i dvije - reče Blanka smijući se. - Točno onoliko koliko sam imala kad su otišle. Što misliš, da li bih te srela, da sam kojim slučajem otišla sa njima?
- Ja bih te potražio, ne brini - reče Teo i privuče je bliže k sebi, a Blanka nasloni glavu na njegovo pouzdano rame.
- Uvijek se šališ - reče ona, ali joj u glasu nije bilo predbacivanja. - Bolje je da nisam otišla: imala sam posao, a ostavši napredovala sam ... da, bolje je što sam ostala ... oh, ne!
- Što je sad? - upita Teo, iznenađen Blankinim povikom.
- Obavijest! - odgovori ona i pokaže prstom. - Vlak kasni trideset minuta!
- Pa što? - mirno upita Teo. - Pođimo popiti neko hladno piće, osvježiti se i tih će pola sata prohujati u trenu.


Dvadeset minuta kasnije, stojeći uz bar u obliku potkovice, Blanka nervozno ispije kavu.
- Idemo! - reče. - Svakog će časa stići.
Teo uzdahne i plati. Zna kako mu je uzalud tumačiti kako je deset minuta i više nego dovoljno da prijeđu tih nekoliko metara i ponovo se vrate na peron. Dočekati Lorenu, Blankinu sekicu. O kojoj Blanka ne prestaje govoriti.
- Ne moramo trčati - zagunđa on, ali prihvati Blankin brzi korak. - Još ima vremena.
Na peronu su, baš kao što je i predvidio, čekali. Mirno je pušio promatrajući Blanku koja se neprestano vrtjela, pogled joj vitlao posvuda.
- Oh! - ote joj se, kad začuju prodorni pisak lokomotive koja se približavala u toploj noći. - Idemo! Požuri!
Strpljivo se osmjehujući, Teo ju je pratio, dok se kompozicija pojavila na vidiku, usporavajući vožnju i konačno se zaustavivši uz karakterističnu škripu.
- Gdje je? - upita Blanka. - Gdje je?
- Sigurno još nije ni izašla - odgovori joj Teo. - Daj joj vremena.
- Nemamo vremena - dobaci mu Blanka preko ramena. - Već smo suviše dugo razdvojene.
Visoka djevojka obučena u uske traperice i usku majicu bez rukava, koja je više otkrivala nego li skrivala, sa ogromnim tamnim naočalama na licu, baš kao da sjaji sunce i usprkos noći koja se spustila, duge tamne kose, pristupi im i potapša Blanku po ramenu.
- Nisi me prepoznala? - upita. - Ja tebe jesam. Odmah!
- Ah! - usklikne Blanka. - Nisam te ni vidjela!
Stojeći sa strane, zaboravljen na tren, Teo sa zanimanjem gleda susret sestara. Smiješak mu titra na licu, ali su mu oči ozbiljne.
- Jedva sam dočekala - govori Blanka. - Sigurno sam jadnom Teu dosadila pričama o tebi ... Teo, pa dođi! Što si se udaljio? Ovo je moja mala sekica! Dođi i upoznaj se.
Lorenina se mala i vlažna šaka izgubila u njegovoj i osjetivši vlažnost njenog dlana, nije mogao, a da se ne zapita zbog čega toliko uzrujanost. I te naočale! Sakrivaju joj pola lica, koje je očito lijepo. Zašto se sakriva?
- Što će ti te naočale? - upita u tom trenutku Blanka, kao da je pročitala Teovu misao. - Noć je, nema sunca.
I Blankina ruka sune prema licu Lorene i smakne joj velike i crne naočale sa lica.
- Oh, bože! - zaječi Blanka.
Na licu Lorene, točno ispod lijevog oka, ugledaju veliku tamnu i plavo-žutu masnicu: očito od snažnog udarca kojeg je nedavno primila.
- Što gledate tako? - obrecne se Lorena, istrgne naočale iz sestrine ruke i ponovo ih stavi na lice. - Udario me gad!
- Tko? - glupo upita Blanka, zureći u Lorenino lice.
- Kako tko? - obrecne se Lorena, ne skrivajući nestrpljivost. - Tko drugi nego Gerhard, moj muž.
- Ah, muž - jedva čujno reče Teo. - Idemo kući. Kola su parkirana u blizini. Idemo!


Nelagodna tišina se uvukla između njih i traje već oko deset minuta. Sami su u dnevnoj sobi, uz uključen televizor na kojeg ne obraćaju pažnju. Lorena je izrazila želju okupati se i otišla u kupaonicu, ostavivši ih same.
- Reci nešto - ne izdrža više Blanka.
- Što reći? - upita Teo i zapali novu cigaretu. - Očito je mala uzrujana. Tvoja sekica. Koja i nije baš toliko mala.
- Kako to misliš?
- Pa očito je da zna što je život - odgovori Teo. - Zar ne vidiš kako se kreće? Kako se oblači? Nervozu u njenim očima?
- Uzrujana je zbog onog klipana od njenog muža - brzo odgovori Blanka, braneći sestru. - Ona je moja nježna sekica, a on, gad ...
- Gad jest - potvrdi joj Teo - ali samo ako je istina što nam je tvoja sestrica napričala o njemu.
- Ne vjeruješ joj?
- Iskreno?
- Ne vjeruješ joj - žalosno reče Blanka. - Ma nije sekica loša, samo je pomalo izgubljena, uplašena. Nekoliko mirnih dana sa nama i biti će sve u redu.
- Ne bih se kladio u to.
- Ništa nije pojela, jadna sekica - promrmlja Blanka žalosno, pa ustane i počne raspremati stol.
Teo, olakšano uzdahne i posveti se filmu na televizoru, nekoj romantičnoj komediji, koju je sa dosadom gledao, ali bolje i to nego ...


- Još je nema? - upita Blanka, odjednom se stvorivši ispred Tea i zaklonivši mu ekran.
- Nema je.
- Pa već je čitav sat unutra!
- Sigurno? – Teo iznenađeno pogleda na sat. - U pravu si!
- Pokucajmo - reče Blanka.
Prođu kroz maleni hodnik i Teo pokuca na vrata kupaonice. Jednom, pa drugi put, ovaj put snažnije.
- Lorena! - poviče. - Je li sve u redu?
Tišina. Nikakav šum ne dopire iz kupaonice i Blanka uplašeno pogleda Tea.
- Uđi! - uplašeno, ali odlučno reče. - Razbij vrata!


Uz glasan protest lomljave drva vrata popuste i Teo ponesen inercijom uleti u kupaonicu.
Već iz prvog pogleda shvati da je kasno, kasno za Lorenu. Pogled mu prijeđe preko mladog i golog tijela, preko šprice pored desnog boka, preko lijeve ruke koja u pregibu krvari ...

Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 4. rujna 2008.

Nesreća



Voljela je voditi ljubav uz titravu svijetlost svijeća, a ja sam volio nju. Zitine su zelene oči poprimale tajanstveno-neopisivu boju žudnje, dok sam ih gledao pod slabim osvjetljenjem svijeća i želio upaliti svijetlo, da sve vidim mnogo jasnije i duboko uronim u Zitin požudni pogled. Htio sam čitati njeno uživanje iz njenog pogleda i uživati u njenom uživanju, koje je poticalo moje uživanje. Sve je sa njom bio uživanje. Sama je Zita bila uživanje. Moje!
Visoka točno sto i osamdeset i tri centimetra, vitka, sa samo šezdeset i jednim kilogramom, dugih nogu, glatkog i čvrstog tijela, crne i duge kose, plamtećih zelenih očiju, uvijek vlažnih usnica, bila je prava slika i prilika idealne žene. Za mene. Za ostale me nije bilo briga!


- Takve ljepotice donose neprilike - upozorio me je moj stari prijatelj Boro. - Mene bi bilo strah imati takvu ljepoticu. Bojao bih se da ne budem na visini zadatka.
- Kakvog zadatka?
- Pa znaš ... - zamucao je i skrenuo pogled.
Prezirno sam se osmjehnuo. U sebi. Jadnik. Što on zna o tome, kako Zitin pogled uperen u moje oči, njene ruke na pravim mjestima na mom tijelu, vrući dah koji mi pali kožu, potiče u meni želju, potiče snagu, nepojmljivu snagu i nema straha, nema ničega, sve prestaje postojati. Postoji samo ona, moja Zita, njeno tijelo boginje i postojim samo ja, a ona, Zita, boginja, traži upravo od mene da zadovoljim njenu žudnju.
Pa što, ako takve ljepotice donose neprilike? Zar ostale žene ne donose neprilike? I zar zbog takve ljepotice ne vrijedi okusiti malo neprilika, nakon što sam kušao sve one slasti sa njom?


- Zašto nikad ne pristaneš da ostavimo upaljeno svijetlo? - upitao sam Zitu prije otprilike mjesec dana.
- Zar ne voliš svijetlost svijeća? - upitala i pokazala na svijeće oko nas, visoke i debele, čiji su plameni jezici lizali topli zrak, a sjene plesale neumorno.
- Volim. Ali volio bih vidjeti tvoj pogled dok ...
- Vidiš ga - prekinula me Zita, a ruka joj poput zmije tiho, nečujno krenula prema meni, znala je: sa prvim će dodirom njenih dugih prstiju prestati moja pitanja.
Više nismo govorili. Uz titravu svijeću u toploj ljetnoj noći, uzdasi su meko plovili oko nas. Grickala me, polako, sa uživanjem. Uzvraćao sam jezikom klizeći po tom čvrstom i lijepom tijelu, koje se uvijalo pod mojim poljupcima, ugrizima, dodirima. I nikad nam nije bilo dosta. Odgađali smo vrhunac, oboje vrlo dobro znajući na kojoj se točki uspinjanja na planinu užitka nalazimo. Pa iznenadnim ugrizima ukopali bi se u stijenu odgađanog užitka, a ruke nam počivale na ramenima jedno drugog, pogledima prodirali jedno u drugo.
- Ševiš me čak i pogledom - prodahtala je ispod mene, a njena duga noga kliznula je petom uz moju ispruženu nogu: znoj se miješao, baš kao i naši dahovi.
- Htio bih te svu ispuniti - odgovorio sam joj pritišćući joj tijelo svojom težinom. - Izbrisati sve muškarce iz tvog života.
- Samo si ti muškarac u mom životu - polako je odgovorila oblizujući usne požudno poluotvorene. - Ostali su bili dječaci. Ne misli na njih. Ne postoje.
- Uvjerljiva si lažljivica, ljepotice moja - šapnem joj u uho, osjećajući joj tijelo kako drhti ispod mog, zovući me, potičući me.
- Ne govori - zaječala je. - Ne govori!
- Ne miči se! - zapovjedim joj, uživajući u tome kako se njeno tijelo koči, dok joj topla i vlažna unutrašnjost podrhtava. - Da se nisi pomakla!
Dugo smo ukočeni mirovali, spojeni slatkim grčem, ponirući jedno drugome u pogled.
- Jednom ću u ovakvom trenutku, upaliti svijetlo - šapnem joj u crveno i znojno lice, počevši sa praiskonskim pokretima - da ti vidim uživanje u očima.
- Da nisi to nikad učinio! - zasikće Zita ispod mene, a bokovi joj zaplešu nagoneći me na drhtaj. - Nikad!


I upravo ovo posljednje prodahtano vrućim dahom "nikad", učvrstilo je u meni želju da to "nikad" pretvorim u "uskoro".
Večeras dolazi, moja vatrena Zita. Točnije, za trideset će minuta biti kod mene. Sve sam pripremio: bocu crnog vina, hrane ništa, jer uvijek odbija jesti, svijeće, ali i jedno iznenađenje. Prespojio sam žice i učinio dodatni prekidač, kojeg sam smjestio pored zida, uz krevet i koji mogu ležeći na krevetu bez muke dohvatiti, a koji se ne može vidjeti. Odlučio sam: dok budemo uživali u valovima strasti, pritisnuti ću prekidač i obasjati naša tijela blještavom svijetlošću i konačno svoj san provesti u djelo. Moram joj vidjeti pogled, dok joj se iz poluotvorenih usana otkidaju uzdasi. Jednostavno moram.


Učinio sam upravo tako. Ljubili smo se, kao i toliko puta do sada uz svijetlost svijeća, kad sam polako odmakao desnu ruku sa njene uzdrhtale dojke ukrućene bradavice i rukom sunuo prema prekidaču. Čas kasnije, blistava nas svijetlost okupala.
- Aaaaaahhhhhhhh!!! - kriknuo sam vidjevši konačno što se krije u Zitinom pogledu.
- Neeeee! - vrištala je Zita zajedno sa mnom.
Ali bilo je kasno. Dok smo oboje vrištali iz različitih razloga, oboje smo doživljavali vrhunac iz istog razloga i tijela se naša grčila u ljubavnom zanosu i protiv naše volje. Tijela su nas prestala slušati i mi smo se njihali i uživali i ujedno patili: Zita zbog toga što sam otkrio njenu tajnu, a ja zbog toga što sam u njenom zelenom pogledu ugledao bezbroj muškaraca, armiju muškaraca, koji su promarširali njenim životom i to me zgromilo, uplašilo, ali i čudno djelovalo na moju muškost.
Ukrućen kao nikad do sad, divljom sam se snagom zabijao u Zitu, dok me ona rukama odguravala, a tijelom primala, da bih konačno sasvim ispražnjen, ostavši bez trunčice snage, klonuo na Zitine znojne grudi.
- Miči se s mene - rekla je i odgurnula me sa sebe.
Ležao sam na leđima, hvatao dah i pitao se što sad. Jer sad sam znao istinu o Ziti, a tu istinu ne mogu podnijeti. Istinu koju sam vidio pod jarkim osvjetljenjem.
- Morao si usrati sve, je li? - upitala me Zita ljutito, prostački.
- Zašto, Zita? - uzvratio sam. - Zašto?
- Idi do đavola! - rekla je i ugasila svijetlo: ponovo smo bili obasjani samo škrtim odsjajem svijeća. - Pusti me spavati. Da mi se nisi pokušao približiti!
- Ne pada mi na pamet - uvrijeđeno sam joj odgovorio. - Spavaj mirno.
- I hoću! - bijesno mi odgovori.- Usprkos svemu, hoću.
Uskoro začujem njeno mirno i ujednačeno disanje pored sebe. Je li zaspala? Ili samo glumi? Nije važno. Sa kim ja to ležim? Što se sve krije u njoj? Odgovor nije dolazio, dok treperava svijetlost svijeća drhturi po zidovima. Pogledom ih obuhvaćam po prvi put shvaćajući zašto je Zita uvijek insistirala na velikim i debelim svijećama: željela je biti sigurna, kako će svijeće dogorijevati čitavu noć i kako zbog toga neću imati potrebe paliti svijetlo. Jedan misterij manje.


Nešto prije zore, dok još vlada noć, ustajem ne budeći Zitu i polažem novine pored same svijeće koja će uskoro sasvim dogorjeti: pored prve, druge, treće ...
Iskradam se nečujno iz sobe, iz stana i izlazim na ulicu i počinjem trčati. Teško dišem i to me podsjeća na naše, Zitino i moje noćašnje disanje. Posljednje zajedničko disanje. Usprkos težini disanja jurim uz brdo odlučan ne zaustaviti se prije nego li ga osvojim.
I uspijevam. Na vrhu brda zastajem, hvatam dah i gledam kako na Istoku počinje rudjeti zora. Zatim počinjem sa laganim silaskom. Ne žurim, ne trčim brzo. Ne smijem prerano stići.
Dok lagano, ne žureći, trčim ulicama, do mene dopire buka koju prepoznajem: vatrogasci na djelu.
Izbijam iza ugla i ugledam gomilu ljudi, vatrogasce, dim. Zabijam pogled na treći kat, koji je crn i zjapi prazninom, dim posvuda i tu i tamo po koji sramežljivi plamičak. Na jednom dijelu malene zgrade kao je nešto iščupano crnom rukom koja je ostavila trag.
- Ah, susjede! - govori mi susjed prilazeći mi. - Strašna nesreća. Zbilja strašna nesreća. Jadni čovječe.
Pod sažaljivim pogledom susjeda i vatrogasaca, sjedam na rub pločnika i plačem. Samo ja znam da je to plač olakšanja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.