Sekica

Noć se mačje tiho prikrada nad gradom, polaže tamni plašt na dan koji je na izdisaju: osam je sati i dvadeset minuta, topla ljetna večer. Na željezničkom kolodvoru, vreva nestrpljivih postaje sve veća: ljudi šeću besciljno gore-dole i krate vrijeme razgovorima, pogledavajući na obavijesti s vremena vrijeme, sve u strahu da ne pročitaju kako vlak, kojeg željno očekuju, ne kasni.
- Četrnaest godina - govori Blanka, žena napadno obojene crvene kose i mačjih očiju: trideset i šest joj je godina i u punom je cvatu ženske ljepote. - Kad je otišla, imala je osam, moja sekica. A sad je mlada i udata žena.
- Udala se prije četiri mjeseca - progunđa Teo, Blankin muž - a već bježi od njega.
- Ma ne bježi! - pomirljivo reče Blanka i šaljivo bocne muža prstom u rebra. - Dolazi me posjetiti.
- Bježi - ponovi Teo: četrdeset i dvije su mu, visok, crnokos, na koščatom mu licu orlovski nos, a crne oči olujnim pogledom šibaju oko sebe. - Nije udata ni pola godine, a već odlazi od njega. Zašto te prije nikad nije posjetila?
- Daj, ne zafrkavaj - odgovori Blanka, ne shvaćajući Teove riječi ozbiljno, vrlo dobro znajući kako njegov olujni pogled prikriva Teovu blagost. - Nikad neću zaboraviti taj dan kad su mama i ona otišle u Njemačku. Plakala sam i plakala ... ali morale su otići! Sve nam je prokleti rat oteo i kad se prilika iznenada ukazala, majka je to iskoristila. I ne dolazi više … ne može podnijeti ovo što se dogodilo ovdje. Smrt oca, bijeg iz kuće …
Teo je pažljivo pogleda i lagano joj obgrli ramena: pokret nježnosti kojim ju je želio zaštiti od nepravednog života.
- Čuj, mala moja - meko joj reče u kosu, koju je Blanka svježe pobojala u čast dolaska svoje sestre - nemoj previše očekivati.
- Zašto mi to govoriš?
- Samo nemoj previše očekivati - mirno i tiho ponovi Teo. - Ti je pamtiš kao dijete, a sad je već mlada žena.
- Ima dvadeset i dvije - reče Blanka smijući se. - Točno onoliko koliko sam imala kad su otišle. Što misliš, da li bih te srela, da sam kojim slučajem otišla sa njima?
- Ja bih te potražio, ne brini - reče Teo i privuče je bliže k sebi, a Blanka nasloni glavu na njegovo pouzdano rame.
- Uvijek se šališ - reče ona, ali joj u glasu nije bilo predbacivanja. - Bolje je da nisam otišla: imala sam posao, a ostavši napredovala sam ... da, bolje je što sam ostala ... oh, ne!
- Što je sad? - upita Teo, iznenađen Blankinim povikom.
- Obavijest! - odgovori ona i pokaže prstom. - Vlak kasni trideset minuta!
- Pa što? - mirno upita Teo. - Pođimo popiti neko hladno piće, osvježiti se i tih će pola sata prohujati u trenu.


Dvadeset minuta kasnije, stojeći uz bar u obliku potkovice, Blanka nervozno ispije kavu.
- Idemo! - reče. - Svakog će časa stići.
Teo uzdahne i plati. Zna kako mu je uzalud tumačiti kako je deset minuta i više nego dovoljno da prijeđu tih nekoliko metara i ponovo se vrate na peron. Dočekati Lorenu, Blankinu sekicu. O kojoj Blanka ne prestaje govoriti.
- Ne moramo trčati - zagunđa on, ali prihvati Blankin brzi korak. - Još ima vremena.
Na peronu su, baš kao što je i predvidio, čekali. Mirno je pušio promatrajući Blanku koja se neprestano vrtjela, pogled joj vitlao posvuda.
- Oh! - ote joj se, kad začuju prodorni pisak lokomotive koja se približavala u toploj noći. - Idemo! Požuri!
Strpljivo se osmjehujući, Teo ju je pratio, dok se kompozicija pojavila na vidiku, usporavajući vožnju i konačno se zaustavivši uz karakterističnu škripu.
- Gdje je? - upita Blanka. - Gdje je?
- Sigurno još nije ni izašla - odgovori joj Teo. - Daj joj vremena.
- Nemamo vremena - dobaci mu Blanka preko ramena. - Već smo suviše dugo razdvojene.
Visoka djevojka obučena u uske traperice i usku majicu bez rukava, koja je više otkrivala nego li skrivala, sa ogromnim tamnim naočalama na licu, baš kao da sjaji sunce i usprkos noći koja se spustila, duge tamne kose, pristupi im i potapša Blanku po ramenu.
- Nisi me prepoznala? - upita. - Ja tebe jesam. Odmah!
- Ah! - usklikne Blanka. - Nisam te ni vidjela!
Stojeći sa strane, zaboravljen na tren, Teo sa zanimanjem gleda susret sestara. Smiješak mu titra na licu, ali su mu oči ozbiljne.
- Jedva sam dočekala - govori Blanka. - Sigurno sam jadnom Teu dosadila pričama o tebi ... Teo, pa dođi! Što si se udaljio? Ovo je moja mala sekica! Dođi i upoznaj se.
Lorenina se mala i vlažna šaka izgubila u njegovoj i osjetivši vlažnost njenog dlana, nije mogao, a da se ne zapita zbog čega toliko uzrujanost. I te naočale! Sakrivaju joj pola lica, koje je očito lijepo. Zašto se sakriva?
- Što će ti te naočale? - upita u tom trenutku Blanka, kao da je pročitala Teovu misao. - Noć je, nema sunca.
I Blankina ruka sune prema licu Lorene i smakne joj velike i crne naočale sa lica.
- Oh, bože! - zaječi Blanka.
Na licu Lorene, točno ispod lijevog oka, ugledaju veliku tamnu i plavo-žutu masnicu: očito od snažnog udarca kojeg je nedavno primila.
- Što gledate tako? - obrecne se Lorena, istrgne naočale iz sestrine ruke i ponovo ih stavi na lice. - Udario me gad!
- Tko? - glupo upita Blanka, zureći u Lorenino lice.
- Kako tko? - obrecne se Lorena, ne skrivajući nestrpljivost. - Tko drugi nego Gerhard, moj muž.
- Ah, muž - jedva čujno reče Teo. - Idemo kući. Kola su parkirana u blizini. Idemo!


Nelagodna tišina se uvukla između njih i traje već oko deset minuta. Sami su u dnevnoj sobi, uz uključen televizor na kojeg ne obraćaju pažnju. Lorena je izrazila želju okupati se i otišla u kupaonicu, ostavivši ih same.
- Reci nešto - ne izdrža više Blanka.
- Što reći? - upita Teo i zapali novu cigaretu. - Očito je mala uzrujana. Tvoja sekica. Koja i nije baš toliko mala.
- Kako to misliš?
- Pa očito je da zna što je život - odgovori Teo. - Zar ne vidiš kako se kreće? Kako se oblači? Nervozu u njenim očima?
- Uzrujana je zbog onog klipana od njenog muža - brzo odgovori Blanka, braneći sestru. - Ona je moja nježna sekica, a on, gad ...
- Gad jest - potvrdi joj Teo - ali samo ako je istina što nam je tvoja sestrica napričala o njemu.
- Ne vjeruješ joj?
- Iskreno?
- Ne vjeruješ joj - žalosno reče Blanka. - Ma nije sekica loša, samo je pomalo izgubljena, uplašena. Nekoliko mirnih dana sa nama i biti će sve u redu.
- Ne bih se kladio u to.
- Ništa nije pojela, jadna sekica - promrmlja Blanka žalosno, pa ustane i počne raspremati stol.
Teo, olakšano uzdahne i posveti se filmu na televizoru, nekoj romantičnoj komediji, koju je sa dosadom gledao, ali bolje i to nego ...


- Još je nema? - upita Blanka, odjednom se stvorivši ispred Tea i zaklonivši mu ekran.
- Nema je.
- Pa već je čitav sat unutra!
- Sigurno? – Teo iznenađeno pogleda na sat. - U pravu si!
- Pokucajmo - reče Blanka.
Prođu kroz maleni hodnik i Teo pokuca na vrata kupaonice. Jednom, pa drugi put, ovaj put snažnije.
- Lorena! - poviče. - Je li sve u redu?
Tišina. Nikakav šum ne dopire iz kupaonice i Blanka uplašeno pogleda Tea.
- Uđi! - uplašeno, ali odlučno reče. - Razbij vrata!


Uz glasan protest lomljave drva vrata popuste i Teo ponesen inercijom uleti u kupaonicu.
Već iz prvog pogleda shvati da je kasno, kasno za Lorenu. Pogled mu prijeđe preko mladog i golog tijela, preko šprice pored desnog boka, preko lijeve ruke koja u pregibu krvari ...

Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.