nedjelja, 28. listopada 2007.

Pošiljka



Ne ide! Ne mogu trčati! Ma koliko se trudio, ne uspijevam. A trudim se, toliko se trudim, da ponekad ni sam ne mogu vjerovati u toliku moju upornost. Sada, konačno, odustajem. Bol je pobijedila: nisam je uspio potisnuti. Ovog puta.
Sa prigušenom psovkom koja mi se otkida sa u usana, odmičem od staze na kojoj se njih nekolicina zagrijava i sjedam na obližnju klupu. Bijes i žalost miješaju se meni. Prvo se podiže veliki val žalosti, koji sve plavi i umata u sivu boju tuge i najradije bih zaplakao, borim se grčevito protiv tog poriva, protiv tog očitog znaka slabosti.
Ne cmolji! Zapovijedam samom sebi. Stisni zube i pokušaj još jednom. Po milijuniti put. Jer ništa mi drugo ni ne preostaje. Daleka i sasvim slabašna nada, kako ću i opet moći trčati, kao što sam trčao u ona zlatna vremena, nikako me ne napušta. Već sam nekoliko puta, da tako kažem, zvanično odustajao od treninga, od trčanja, ali bih se uvijek nakon vrlo kratkog roka i vraćao na stazu: nisam bio sretan bez trčanja i nisam uspijevao ugasiti plamičak nade, koji je titrao u meni, gotovo sasvim neprimjetno, za malo, pa ugašen, ali vruć, vruć …
- Što je? -pita me Mirna, visoka i vitka i dugih nogu, dugoprugašica, sa kojom sam trenirao za maraton prije nekoliko godina. - Ne ide? Boli?
- Boli za popizditi! - priznajem: znam kako će Mirna shvatiti da je ovog puta vrag zbilja odnio šalu. - Svaki mi je korak prava muka.
- Ne očajavaj - tješi me ona trčkarajući u mjestu, dok joj se malene grudi tresu, poskakuju, pokazuju svoje obline ispod priljubljene i znojne tanke majice. - Svi ćemo se prije ili kasnije, morati pozdraviti se sa trčanjem. Znam da je teško, ali ...
Gledam joj nasmijane sive oči i čini mi se, kako vidim nedovršenu njenu rečenicu: plete joj se u kosi u odsjaju sunca i poručuje žalost zbog toga što ne mogu trčati, a pokazuje i skrivenu tihu radost, što ona to još uvijek može i što neskriveno uživa u tome.
- Hajde! - kažem joj.- Grabi dalje. Ohladiti će ti se kvadricepsi i nećeš biti za ništa.
- Vidimo se - dobacuje mi Mirna i okreće leđa i već nestaje, a meni u sjećanju ostaje obris njene lijepe stražnjice, koju ...
Ostajem sam sjedeći na klupi, znojan i drhtav zbog bola u stopalu. Izuvam tenisicu i sa grimasom olakšanja masiram stopalo, a bol me čitavog preplavljuje. U tom me trenutku pogađa u čelo prva kap kiše. Podižem pogled i gledam natmureno nebo, namrštilo se na nas bijedne crve, koji kukamo nad svojom sudbinom pod njegovim moćnim pokrovom, na kojem se kovitlaju olovno-sivi oblaci, prijeteći malim potopom.
- Jebi ga! - kažem glasno i navlačim ponovo tenisicu na bolno stopalo, svjestan kako čitav dan odlazi u vražju mater i možda bi bilo bolje da ni nisam jutros ni ustao iz kreveta, već čitav dan proveo u njemu, žaleći za onim lijepim danima punim snage, koji su sada iza mene. Ovaj je dan je za umiranje i čini se, ni za što drugo. Čak i nebo plače zbog toga.

U zgradu ulazim upravo u pravom trenutku: sekundu prije nego što se crno nebo otvorilo. I to je prvi lijepi trenutak ovog nemogućeg dana: samo što sam otključao vrata i ušao, uz glasan prasak groma spusti se sivi zastor kiše i počne prati prljave ulice. Trenutak gledam u sivilo vode i neba, pa zatvaram vrata i okrećem se prema poštanskim sandučićima. Vidim u svom sandučiću smeđu omotnicu i to mi je čudno. Jedino što poštom dobivam, to su računi, drugo ništa, čak ni novogodišnja čestitka od nekog znanca, ne remeti to višegodišnje ustaljeno pravilo.
Znatiželjno otključavam sandučić i uzimam poveću i smeđu omotnicu, pa je pažljivo izvlačim. Od Nje je, shvaćam istog trenutka, čim sam ugledao rukopis. Nešto me zagolica na dnu trbuha i mišići mi se ukočili na tren. Zatim, grabeći po dvije stepenice i ne osjećajući bol u stopalu, zaboravljajući sasvim na njega, jurim uz katove i ulazim u stan. Ostavljam omotnicu sa svojim tajanstvenim sadržajem na kauču i jurim pod tuš. Naravno da me znatiželja izjeda, ali joj ne dam pobijediti. Prvo tuš, zatim...

Polako otvaram omotnicu i istresem njen slatki sadržaj na krevet: čokolade! Nema nikakve poruke, pisamca, ništa. Samo tri čokolade. Birane pomnom pažnjom, jedna je slasnija od druge.
Smiješim se, opušten, miran, sretan. Poruka je to Njena o nezaboravnim slatkim trenutcima, koja se nisu samo meni usjekla u pamćenje. I Ona ih se sjeća. I na ovaj mi način poručuje ...
Nježnost me preplavljuje i više me nije briga što me stopalo boli, što nisam danas mogao trčati, što gromovi praskaju, a siva kišurina raširila krila nad gradom i mahnito udara po prozorskom staklu.
A nada se divlje propela u meni: možda ću i opet moći trčati, možda ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 23. listopada 2007.

Ljubomora



Hladno je! Đavolski je hladno i drhturim, tresem se pod naletima hladne bure. Prelagano sam obučen, proljetna je odjeća na meni. Kad sam jutros izlazio iz stana, bilo je toplo, prijatno, kao da je kasno ljeto, a ne početak jeseni.
- Možda bi trebao uzeti onu kožnu jaknu - rekla mi je Vjera, moja lijepa i mlada žena, umotana samo u crnu kućnu svilenu haljinu, u kojoj je predivno dolazila do izražaja njena duga i zlatna kosa. - Znaš i sam, kako se vrijeme ludo mijenja u ovom godišnjem dobu: za čas se sunčani dan pretvori u siv i hladan.
- Ma pogledaj nebo - odgovorio sam odbijajući. - Ni traga oblacima.
Sad se kajem što je nisam poslušao. Odjednom se nebo namrgodilo, prestalo biti ljubazno, poprimilo prijeteću boju sivila, a ledena se bura podigla i postajala sve jača i jača, tjerajući me na drhtanje. Nije nikakvog predznaka zahlađenju bilo: odjednom se kasno ljeto pretvorilo u zimski ugođaj, sasvim preskočivši jesen. Sve u nekoliko minuta.
Drhtim, ali ne odustajem. Ne napuštam osmatračnicu. Odavde vidim salon u koji je ušla Vjera i zamišljam je kako sjedi u toplome, dok se bave njenom kosom i noktima. Dotjeruje se, voli se dotjerivati. Za koga? Je li samo za mene? I jedino za mene? Moram to doznati!
Crv se sumnje uvukao u mene prije mjesec dana. Iznenada, u najgorem mogućem trenutku dok ...


... nas je polutama obavijala, a mi se grčili u strasti. Prodirao sam polako u nju, ležeći na njoj, dok joj je slaba noćna svjetiljka obasjavala lice zgrčeno u užitku. Iznenada je otvorila oči, pogledala me, prikovala moj pogled i učinila pokret koji nikad prije u ovih osam godina nije učinila.
Naglo se otrgnula od mene i dok sam je zapanjeno gledao, ne poznavajući to pohotno lice koje se naginjalo prema meni uz raskošni slap kose, Vjera se poput zmije, ali vruće zmije, izmigoljila ispod mene, ujedno me svalivši na leđa. Opkoračila me u trenu, još se nisam ni snašao, a već je jahala na meni, uspravna, sa rukama na kukovima, njišući se zanosno, uz grčenje lica, dok joj se kosa vijorila, vijorila ...
Gdje je to naučila? Sa kim je to naučila? I kad je to naučila? Pitanja su udarala u meni zadajući mi krvave i nevidljive rane, ali koje su boljele više od onih vidljivih. Nastojao sam se otresti prokletih pitanja, koja su poput gladnog jata galebova lepršala oko nas. I kriještala i grizla. Umjesto da uživam, patio sam. Umjesto da se penjem prema vrhuncu uživanja, ponirao sam prema dnu bola. Sumnja …
I kad je Vjera konačno kriknula i stropoštala mi se onemoćalo na grudi, osjetio sam olakšanje što je sve gotovo: gotovo za nju. Za mene je tek počinjala ...


... luda i ponižavajuća sumnja, koju nikako ne mogu otjerati. Danas nisam otišao na posao. Umjesto toga, pratim Vjeru, pratim svoju ženu. Pratim je kao da već imam iskustva u tome: hodam iza nje poprilično daleko, da me ne primijeti, hodajući na suprotnoj strani ulice, a opet dosta blizu, da mi ne umakne.
Izašla je iz stana vrlo brzo iza mene i uputila se na poštu, poslala nekoliko pisama. Zatim je obilazila radnje i tri puta razgovarala mobitelom. I sad je ovdje. Pitam se, koji joj je idući korak?
Postaje mi sve hladnije i hladnije i sad već znam kako ću se sigurno prehladiti, a možda i jače razboljeti. Tresem se i sa olakšanjem primjećujem kako Vjera izlazi iz salona, ogleda se oko sebe, zatim zimogrožljivo umata u kratki kaput, pa pognute glave i brzim korakom krene praznim i vjetrovitim ulicama. Hladnoća je sve dokone šetače potjerala kući.
Hodam iza Vjere, gledam je kako zastaje pred izlozima, gleda izloženu robu, pa zatim ponovo polazi onim svojim lijenim i dugim korakom. Približava se ulici u kojoj stanujemo. Pratim je iz daljine, oko trideset sam metara udaljen od nje, kad Vjera ulazi u našu zgradu.
I to je sve? Ništa više? Zar je to istina?
Pitanja buče u mojoj glavi, koja me počinje boljeti: temperaturu već sad imam, znam, osjećam kako gorim. Trenutak stojim na vjetrometini, tresem se, a zatim ulazim u zgradu. Preskačem po dvije stepenice, željan se ugrijati i brzo ulazim u topli stan.
- Od kud ti? - iznenadi se Vjera, stojeći u hodniku i oblačeći kućnu haljinu, gledajući me kako zatvaram vrata, koja sam malo prije otključao.
- Nešto mi nije dobro - kažem joj.
- Vidim - brižno reče ona i stavlja mi dlan na čelo. - Pa ti goriš! Brzo u krevet, a ja ću ti donijeti čaja i aspirin. Hajde, odmah u krevet!


Srčem vrući čaj i gledam je. Tresem se: gadno sam se nahladio. A ništa nisam otkrio. Uzalud … Hoće li i slijedeći put Vjerina šetnja biti tako bezazlena? Neće nigdje skrenuti? Moram brzo ozdraviti, da bih se sam mogao uvjeriti.
- Spavaj sad - reče mi Vjera, uzimajući mi iz ruke praznu šalicu.
Ne želim zatvoriti oči. Kad zatvorim oči, vidim onaj njen nepoznati pokret, kojeg nikad nije prije učinila i pitam se ...



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 20. listopada 2007.

Legalno



Čekam ispred kafića i nervozno gledam na sat. Doduše, još čitavih četiri minute dijeli me od zakazanog sastanka, ali znam da je Domagoj poput mene: uvijek točan i uvijek dolazi nekoliko minuta ranije. Nikad ga nisam morao čekati. Ni on mene, kad već govorim o tome. Točnost je uljudnost kraljeva, naučio me još kao klinca moj stari.
Prije pola sata, u trenutku, kad mi dosadilo lagano šetanje Korzom i kad počinjem pomišljati na povratak kući, mobitel mi se promeškolji u džepu, pa tek kasnije i oglasi. Izvadim ga iz džepa zelene vjetrovke i pročitam na zaslonu ime prijatelja. Javiti ću se, u hipu odlučim. Uvijek mi je drago popričati sa njim: poprilično smo toga ploveći zajedno doživjeli i uvijek imamo o čemu razgovarati.
- Reci, Domagoj - javim se.
- Gdje si? - upita on.
- Na Korzu.
- Da se nađemo na starom mjestu za 30 minuta?
- Dogovoreno.
I to je bilo sve. Sad čekam i gledam njegovu prosijedu kosu koju mrsi vjetar, dok Domagoj krupnim koracima stiže na mjesto sastanka.
- Kasnim li? - pita me zabrinuto.
- Ni govora - umirujem ga. - Ja sam požurio. Došao si tri minute ranije.
- Uđimo - predloži Domagoj. - Ovdje imaju točeno pivo. Crno i vraški dobro.
Ulazimo u kafić, u vrevu punu dima i mirisa pića. Nepušač sam i dim mi pomalo smeta, ali šutim: primjećujem kako je Domagoj zbog nečeg zabrinut, sasvim je smetnuo sa uma, kako sam već odavno prestao pušiti i kako isto tako već odavno, ne ulazim u zadimljene kafiće.
- Eno - reče Domagoj i zamahne glavom prema slobodnom stolu u uglu. - Tamo će nam biti dobro. Neće nam nitko smetati.
Po tome zaključujem kako će razgovor biti ozbiljan. Ali ništa ne govorim. Strpljivo čekam. Znam kako neću morati dugo čekati.
- Što ćeš popiti? - pita me Domagoj.
- Kavu.
- Samo kavu? Pa dobro - kaže pomirljivo, pa se okreće veoma mladoj konobarici, koja nasmiješeno stoji pored našeg stola: - Crno točeno pivo i kavu, molim.
Gledam ga pažljivo, pazeći da to ne bude napadno. Zabrinutost mu čitam iz očiju, a i lice mu je nekako drugačije, suviše zategnuto. Isti je izraz lica imao onog jutra kad smo na Atlantiku bili okrznuti repom tornada i kad se brod propinjao i škripao, a kiša pljuštala, nije se vidjelo ništa i naravno, iz nekog razloga zakazao i radar, pa smo plovili na slijepo, uzdajući se u sreću. I onda su mu se oči suzile, a lice postalo kameno. A kad je radar proradio, i opet tajanstveno, kao da posjeduje svoju volju, lice mu se opustilo, smiješak zatitrao, a oči prestale biti zabrinute. Pitam se, hoće li se isto dogoditi i nakon razgovora na kojeg me je pozvao.
- Počni već jednom - kažem mu tiho. - Izgledaš kao da ćeš eksplodirati.
- Jutros su mi policajci pozvonili na vrata - tresne on.
- Policija? - pitam začuđeno. - A zašto? Što si učinio? Prometni prekršaj?
- Nisam ja u pitanju - odgovori Domagoj - nego onaj magarac od mog sina. Prije pet je dana otišao na brod, a da mi ni riječi nije rekao o svojim neprilikama.
- U čemu je stvar? - pitam ga tiho, nastojeći ga umiriti smirenim glasom.
- Ulovili su ga sa nečim u džepu - promrmlja Domagoj. - Glupi magarac! Ima dvadeset i tri i mogao je pametnije postupiti.
- Što su mu pronašli?
- Exstasy - odgovori Domagoj. - Vražji exstazy su mu pronašli. Ili bombone, kako ih u žargonu zovu.
- Dobro si informiran – primijetim.
- Moram biti - odgovori Domagoj, pa dobro potegne iz ogromne krigle. - Na smrt sam se prepao i klipana odmah zvao na brod. Razgovarao sam sa njim preko dvadeset minuta i kune mi se, kako je to smeće uzeo samo jednom, dan prije nego je uhvaćen u raciji. Nije se usudio reći mi, ali daje mi riječ, kako je to sranje uzeo jednom i nikad više.
- Vjeruješ mu? - tiho upitam.
- Ne znam. - Domagoj i odmahne glavom, a sijeda mu kosa, nekada sasvim žuta poput sunca, zatrese se. - Moram mu vjerovati. Što mi drugo preostaje?
- Vjerojatno je to samo mladenačka glupost koja je već iza njega - kažem mu, umirujući ga. - Nije on glup dečko, pa da nastavi sa time.
- Nadam se - promrmlja Domagoj.
- Radoznali su - kažem mu tiho. - Svi su mladi radoznali. Sjećaš li se nas, kako smo pušili maricu? I slušali Beatlese?
- Sjećam se - reče Domagoj i prvi se put osmjehne. -To su bili dani! Vjerovali smo kako ćemo izgraditi bolji svijet za svih, a vidi u što smo ga pretvorili. I onda su progonili drogu, vodili prave ratove protiv nje, a droga je opstala, raširenija nego ikad. Postala je veliki posao, poneke države ovise o njoj.
- To je uzaludan rat i besmislen - kažem mu. - Nikada ga neće dobiti. Suviše je to maha uzelo. Po mome, ja bih je legalizirao.
- Drogu? - upita Domagoj začuđeno. - Drogu bi legalizirao?
- Naravno - odgovorim mu. - Što me gledaš tako začuđeno? Koliko njih godišnje umre zbog heroina? Nekolicina. Govorim o našoj zemlji. Koliko zbog pušenja? Stotine! A koliko zbog alkohola? Sjeti se samo svih onih prometnih nesreća. Pomisli na izgubljene radne sate zbog cuge i da ne nabrajam. A nitko ni ne pomišlja zabraniti alkohol. Niti cigarete, naravno.
- Ali, legalizirati ...
- A zašto ne? - prekinem ga. - Što su Ameri postigli svojom čuvenom prohibicijom? Samo su uzgojili kriminal, omogućili mu da naraste do golemih razmjera i prošara sve slojeve društva. Drugo ništa! A pilo se više nego ikad, upravo za vrijeme prohibicije. Ljudima ne treba ništa zabranjivati. Želiš li heroin, naći ćeš ga. Zar nije tako? A dok postoji potražnja, postojati će i ponuda. Zato, lijepo sve skupa legalizirati, pa tko voli ...
- Legalizirati ...
- Sigurno! – potvrdim. - Na taj bi način spriječili kriminal, droga bi se, koliko je to moguće, kontrolirano konzumirala ... kažem ti, bilo bi za svih bolje. Osim za narkomafiju.
- Neće to proći - reče Domagoj i zavrti glavom.
- Znam! - kažem smijući se. - Umjesto toga donijeti će još glupih zakona, zaposliti još policajaca, još svega, a sve u uzaludnoj i unaprijed izgubljenoj borbi protiv širenja narkotika. Svake godine sve više se troši na suzbijanje narkotika, a narkotika je sve više. Meni to govori kako se nešto mora mijenjati. Sadašnje metode su jalove i svima je to očito. Po mome, legalizacija droga i normalna prodaja istih u ljekarnama, riješila bi problem.
- Nećeš to doživjeti - reče i nasmije Domagoj. - A ni ja.
- Ni ne moram - odgovorim. - Kad je bilo koja vlast priznala kako godinama vodi pogrešnu politiku? Nikad niti jedna! Vladajući se busaju u prsa i govore: prošle godine smo u proračun stavili sto milijardi u borbi protiv droge, a ove ćemo dvjesto. A sve je to glupo. Ulažu sve više i više u stvar koja ne donosi nikakvo poboljšanje. Droge je sve više na ulici, narkomana isto tako, dilera također ... pakleni krug i ništa drugo. I vrtimo se u njemu i vrti nam se u glavi! Ali nitko to ne priznaje!
- Meni se vrti od tvoje govorancije - smijući se reče Domagoj. - Dakle, misliš kako to sa mojim klipanom nije nešto ozbiljno.
- Najvjerojatnije - odgovorim, tiho i ozbiljno. - Mladenačka glupost i ništa više. Ali budi oprezan!


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 19. listopada 2007.

Derah32



Uba Ran, glavni šef Istraživačkog centra "Gen-Space", podigne pogled sa spisa kojeg je napetom pažnjom proučavao, mršteći sive obrve, pa se zagleda u Askela, mladog genetičara, koji mu uzvrati nervozni pogled. Iza leđa mladog čovjeka vidio je kroz providni zid veliki transporter, koji je upravo palio mlaznice, krećući na daleki put, dok se oko njega crnio Svemir.
- Jesam li ovo dobro shvatio? - upita Uba Ran i zavali se još dublje u velikoj i kožnoj fotelji, koja obujmi njegovo impozantno tijelo.
- Dobro ste shvatili - odgovori Askel.
- I sto posto funkcionira?
- Funkcionira - potvrdi Askel. - Vršio sam opite na nižim vrstama i svaki je put uspjelo. Sto dvadeset i jedan put.
- Sto dvadeset i jedan put ste ponovili eksperiment? - sa čuđenjem upita Uba Ran.
- Jesam - Askel klimne i promeškolji se: nije navikao na ovako udobne fotelje, nije poznavao dodir veoma skupocjene kože i želio je ustati, ali se nije usuđivao. - Htio sam biti siguran.
- I sada ste sigurni? Potpuno?
- Jesam! - odlučno odgovori Askel, pa ponesen sjećanjima naglo ustane iz prevelike i njemu previše udobne fotelje, i ušeta po velikoj prostoriji glavnog šefa astro-misije. - Uspjelo je svaki put. Baš svaki put! Tražio sam da mi u lab donose svakojake niže vrste sa raznih svjetova i oni su mi ih donosili. Iz najudaljenijeg kutka galaktike. Bilo je takvih, da ti pamet stane: najčudnijih oblika. I svaka se vrsta jednako ponašala, nakon što bi im u krvotok uveo "Derah32". Promijenili bi se.
- Promijenili bi se - zamišljeno ponovi Uba Ran, znatiželjno promatrajući oduševljenje mladog genetičara i prisjećajući se nekadašnjeg svog entuzijazma. - I postali su sposobni za probijanje granice izdržljivosti koja vlada na Iladu?
- Jesu! - bez trenutka kolebanja potvrdi Askel. - DNK-a struktura im se promijeni. To je, najbliže rečeno ...
- Ja ću to upitati laički - prekine ga neprijazno Uba Ran. - A vi mi isto tako odgovorite. Nakon primitka vašeg seruma promijene se? Postaju nešto drugo nego što su bili?
- Točno!
- Neko sasvim drugo biće?
- Tako je!
- I to je novostvoreno novo biće sposobno izdržati uvjete na Iladu, neosvojivom planetu?
- Garantiram to! - potvrdi Askel. - Postaju savršeno imuni na sve. Ali ...
- Ali - ponovo ga prekine Uba Ran - kao i u svemu, i ovdje postoji kvaka. Kakva je?
- Gadna - bez okolišanja odgovori Askel. - Ta su nova bića savršeno otporna na sve galaktičke bolesti koje su smrtonosne za ljude, ali samo za jedno izvjesno vrijeme.
- Koje vrijeme? - upita Uba Ran, a mozak mu je kuhao: možda baš on pronađe izlaz i odvede ljudski soj naprijed u daljnje osvajanje nepreglednog prostranstva. - Je li to vrijeme dovoljno, da nam se isplati?
- Ako mislite na let do planeta Ilada i na povratak transportera, dovoljno je - odgovori Askel, znajući što brine njegovog šefa. – Ali posada …
- Imaju li vremena iskopati i ukrcati u brod dovoljno rudače ilad77? - upita Uba Ran i u napetosti, ne mogavši više izdržati mirnoću tijela, nagne se prema naprijed, a velika i kožna fotelja zaškripi: prijao im je zvuk kojeg su tako rijetko imali priliku čuti.
- Može se to učiniti - odgovori Askel. - Ali pri povratku ...
- Umiru? - ubaci Uba Ran, kad je mladi genetičar u neprilici zašutio.
- Umiru - potvrdi Askel. - Umiru ni malo lijepom i ni malo laganom smrću.
- Ali bi se isplatilo, zar ne?
- Čitava bi posada umrla - odgovori Askel. - Koliko je to ljudi?
- To je nevažno! - odgovori Uba Ran i ustane. - Jedan transporter ima nekoliko stotina članove posade. Ali što je to u usporedbi sa milijardama, koje bi na taj način bile spašene? Detalje prepustite meni, to nije vaša briga. Vi ste svoje izvršili. I to jako dobro. Usudio bih se reći, odlično. Zaslužili ste odmor. Birajte bilo koje mjesto u galaktici. Ispuniti ćemo vam želju.


- Gospodine Uba Ran, hvala vam na iscrpnom izvještaju - reče tiho Edon Pir, Predsjednik Galaktičkog Vijeća, trljajući zamišljeno šiljatu bradu tankim prstima. - Ponoviti ću sve krajnje pojednostavljeno, tako da ne bude nikakvih nedoumica.
Svi se u velikoj dvorani promeškolje u udobnim i pametnim stolicama, koje su se oblikovale prema tijelima, pružajući maksimum udobnosti. Vodeći ljudi, Upravljači vijećnici, pripreme se saslušati rezime izvještaja i zatim odlučiti o sudbini milijardi, možda o čitavoj ljudskoj vrsti.
- Kao što nam je, na žalost, svima vrlo dobro poznato - počne polako Edon Pir, Predsjednik Galaktičkog Vijeća - naša se granica širenja zaustavila na ovoj galaktici. Stagniramo već nekoliko stoljeća. Ne širimo se. Ne napredujemo. A zašto? Nemamo pogonskog goriva koji nas može odvesti dalje, u nepoznate dubine Univerzuma, da širimo našu civilizaciju, što nam je, naravno, primarni zadatak.
Edon Pir zastane i dohvati zelenu čašu ispred sebe, pa udahne iz nje osvježavajućeg mirisa.
- Prije nekoliko godina, na jednom izviđanju, otkrili smo planet Ilad i znamo da na njemu postoje neograničene količine ilada77, pogonske rudače, kojom možemo pobijediti Vrijeme i Prostor. Širiti se. Ali nije sve tako jednostavno, kao što znate. Kad ljudi stignu na Ilad, umiru. Točnije, nestanu. Nestanu, kao da nikad nisu ni postojali. Ne znamo kako završavaju svoje živote.
Njegovi pažljivi slušatelji nelagodno se počnu pomicati, sjećajući se svih onih uzaludnih misija koje su izglasavali i koje su slali prema Iladu, nadajući se, ali nikad im se nade nisu ispunile: misije bi propale, ljudi nestajali.
- Znam što mislite - reče Edon Pir i podigne ruku. - Sad je mladi genetičar pronašao rješenje, čini se... kako je ono mladom čovjeku ime?
- Askel - brzo odgovori Uba Ran i klimne. - Askel Lef, gospodine Predsjedniče.
- Hvala - reče Edon Pir. - Dakle, sad je mladi genetičar Askel Lef otkrio čarobnu formulu za mijenjanje DNK-a. I ponovio je pokus ...
- Sto dvadeset i jedan put - brzo ubaci Uba Ran i doda ono neizbježno: - Gospodine predsjedniče.
- Više od stotinu puta izveden eksperiment, dao je uvijek isti rezultat - reče monotono Edon Pir, Predsjednik. - Da pojednostavnim: primimo li mi dozu ...
- "Deraha32", gospodine Predsjedniče - ubaci Uba Ran.
- Dakle, primi li ljudsko biće u krvotok dozu "Derah32", prestaje biti ljudsko biće - polako i pažljivo izgovori Edon Pir. - Naš je zadatak svjesno odlučiti poslati u smrt nekoliko stotina ljudi, koje bi poslali u misiju na Ilad i kojima bi u krvotok uveli "Derah32". Ti će ljudi prestati biti ljudi, nitko ne zna što će postati, ali biti će sposobni izvršiti zadatak i izvršiti će ga, jer "Derah32" će upravljati njima. Ukrcati će nama neophodnu rudaču ilad77 u velikim količinama, vratiti se i ...
- Nestati - promrmlja jedan od slušatelja. - U groznim mukama ...
- Ali bi spasili milijarde - doda drugi.
- Upravo tako, gospodo - potvrdi Edon Pir, Predsjednik. - Na nama je da odlučimo: hoćemo li ljudima reći istinu i tražiti dobrovoljce ili ...

Nedovršena rečenica nelagodno ostane visjeti iznad mudrih glava, dok se vijećnici pogledavaju, neodlučno u početku, a zatim sve odlučnije, dok im je odlučnost počela otvrdnjavati lica, izoštravati poglede, razvlačiti usnice u tanku crtu neopozive odlučnosti.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 17. listopada 2007.

Torokuša



Jesenje mi sunce neobično prija, pa skidam sunčane naočale i podižem lice prema nebu, hvatajući tople zrake. Sjedim na Korzu, ispred mene puši se gorki "makijato", novine leže na stolu, nisam ih ni otvorio. Ne osjećam želju doznati što se događa u svijetu, zadovoljan sam postojećim stanjem, mirom koji osjećam i toplinom sunca koje me obasjava. I naravno, u tom trenutku nečija mi se ruka spušta na rame. Sa prigušenim uzdahom žalosti, savršeni je trenutak mog života u nepovrat nestao, otvaram oči i podižem pogled.
Ispred mene stoji sredovječna žena, debela, umjetna plavuša, osmjehuje mi se i očekuje da prvi progovorim. Šutim i gledam upitnim pogledom u nju, pomalo ljut zbog njenog uznemiravanja.
- Ne prepoznaješ me, je li? - pita ona i smiješi se nelagodno. - Promijenila sam se, priznajem.
- Žao mi je - kažem i ustajem: nagon kavalira prostrujao je kroz mene onog trenutka, kad sam ugledao njen osmjeh zbunjenosti i donio mi lahor dalekog sjećanja, odgurnutog u daleku prošlost.
- Bolje reći, ugojila sam se preko svake mjere - nastavi ona, a osmjeh zbunjenosti ne silazi joj sa debelog lica i po osmjehu je napokon prepoznajem.
- Maza? - pitam, a nevjerica mi u glasu očita: ne mogu je prikriti, sjećam se njene nekadašnje vitkosti, ljepote.
- Ah, ipak ... - kaže ona, Danijela, moja nekadašnja Maza. - Hvala ti na tome.
- Uh! - U nedostatku riječi, polažem ruku na njen lakat i pomažem joj sjesti. - Sjedni, molim te. Što želiš popiti?
- Što ti piješ? -odvrati ona.
- Makijato.
- Ne piješ rum? - pita moja nekadašnja Maza i smije se. - Stariš ili ... ?
- Oh, promijenio sam navike - priznajem i sjedam preko puta nje: pažljivo je gledam i sjećam se koliko sam bio zaljubljen u nju. – Mnogo se toga u mom životu promijenilo. Više čak ni ne plovim. Možeš li to shvatiti?
- O! - ote joj se uzvik čuđenja. – Napustio si plovidbu? Nikad u to ne bih povjerovala, da mi je netko rekao. Bila sam uvjerena kako još uvijek ploviš i ispijaš boce ruma. I loviš žene. Onako, kako si mene lovio. A kad ono, mirno i potpuno sam piješ makijato. I ja ću jedan, molim.

Dajem znak konobarici i prstom pokazujem na šalicu, a ona klimne: shvatila je. Ali ja ne shvaćam što se dogodilo sa Danijelom, mojom nekadašnjom Mazom. Nekad je lebdjela poput prekrasne labudice, a sada teško spušta svoje pretilo tijelo i sa olakšanjem sjeda. Bila je prelijepa djevojka, visoka, vitka, sa najljepšim dugim nogama koje sam ikada uživo vidio. Krišom sad bacam pogled na njene noge i razočarano primjećujem kako je obučena u hlače. Besmislena moda. Sakriva na ženama ono što svaka žena treba istaknuti.
Sjećam se onog dalekog, jako dalekog poslijepodneva, bila je jesen, a mi pili na Kastavu, na "Beloj nedeji", danima mladog vina. Nisam tog dalekog dana pio mlado vino, već čisti rum, vodu posebno i poprilično mi je udarilo u glavu i dalo hrabrosti. Već sam mjesec dana udvarao Danijeli i dan mog odlaska na brod opasno se približio, a da se još ništa između Danijele, koja još nije postala moja Maza, nije dogodilo. Žarko sam želio to promijeniti, pa sam istresao još jedan rum u sebe i nagnuo se prema njoj i prošaputao joj u uho sakriveno prelijepom crvenom kosom, moleći bogove da ne zaradim pljusku.
- Danijelo, ljepotice - mrmorio sam najslađim glasom koji je mogao izaći iz moje polupijane nutrine. - Ne usrećiš li me danas, umrijeti ću.
- Kako to misliš: usrećim? - pitala je podrugljivo-naivno me gledajući: dražila me.
- Znaš ti dobro na što mislim - rekao sam tiho, uporno je gledajući u beskrajnu dubinu njenih plavih očiju i šaljući joj poruku pogledom.
- Reci mi!
- Želim te! - rekao sam joj. - Želim sa tobom u krevet. Želim sa tobom voditi ljubav. Mislim da sam zaljubljen u tebe. Želim ...
- Pa što onda radimo ovdje? - upitala je Danijela, prekinuvši me.- Zašto ne ustanemo i pođemo kod tebe? Kod mene ne možemo.
Tri sata kasnije, ležali smo goli u mojoj sobi, okupani znojem, sretni i smireni. Sjedio sam na rubu kauča, gol, pušio i gledao je. Tijelo joj bilo prekriveno kapljicama znoja, dugo, vretenasto, čvrsto i nisam mogao vjerovati, kako ta ljepota pripada meni. Zatim sam joj pogledao noge, pogladio ih, a dlan mi klizio preko njih baš kao da klizi po mirnoj površini jezera. Sladostrasno uživanje.
- Isuse, moja mala Mazo - prošaputao sam, prvi je put tako nazvavši - čini mi se da imaš upravo savršene noge.
- Ah, nemoj ... - zamucala je, a ja se nasmijao njenoj neugodnosti, koja nikako nije bila hinjena.
- Dokazati ću ti to - rekao sam, ustao i dohvatio sa stolića jednu kovanicu. - Ustani i koljenima stisni ovu kovanicu.
- Jesi li poludio? - upitala je sjedajući i rukama obuhvaćajući koljena: željela se zaštiti, sakrivajući se ispred mog ispitivačkog i užarenog pogleda.
- Jesam! - odgovorio sam joj. - Poludio sam za tobom. Ustani, molim te. Moram samom sebi dokazati, ono što već znam.
Ustala je, uspravila se u čitavoj svojoj osamnaestogodišnjoj ljepoti, visoka, vitka, prekrasna. Kleknuo sam na jedno koljeno i umetnuo joj kovanicu između koljena: ona je stisnula koljena, a noge kao da su srasle jedna uz drugu, spojile se, nije bilo slobodnog prolaza između njih.
- Rekao sam ti, Mazo. Imaš savršene noge.
- Zašto me zoveš Mazo? - upitala je tiho.
- Zato jer si mazasta, a ja te želim maziti - odgovorio sam joj, zagrlio je, poljubio, pa smo se ponovo svalili na kauč, koji je uzdahnuo primajući strpljivo našu težinu i strast.

- Izvolite - reče konobarica, položivši šalicu ispred Danijele, a ja se vratim iz daleke prošlosti.
- Kad bih samo znala o čemu si razmišljao - primijeti Danijela. - Sve bih dala za to. Lice ti je postalo upravo divno sanjalačko. Ne sjećam te se takvim.
- Sjećao sam se nas - odgovorim joj. - One "Bele nedeje", onog našeg prvog ...
- Ne moraš dalje govoriti - prekine me ona i položi mi bucmastu ruku na dlan: sjećanje na njene dodire zaleprša mi u duši. - Sjećam se. Nisam zaboravila. Kako bih mogla …
- Kako smo bili mladi ...
- Da, bili smo mladi - reče Danijela, pa upita ono što svaka žena pita svog bivšeg ljubavnika: - Jesi li oženjen?
- Nisam - odgovorim joj i ne odoljevši, dodam: - Zar ti nisam rekao, kad smo se rastajali, kako se nikad neću oženiti.
- Misliš li da sam ti vjerovala? - upita ona i nasmiješi se dalekom sjećanju. - Koliko si imao? Dvadeset i tri? Četiri?
- Dvadeset i četiri - odgovorim joj. - Ali ozbiljno sam to mislio. Nisam mogao ni jednu drugu zamisliti uz sebe. Poslije tebe, sve su nekako … Ali pustimo mene. Što je sa tobom? Jesi li postala ono što si željela? Modnom dizajnericom? To je bila tvoja želja, je li?
- Da to je bila moja želja - odgovori Danijela, pa srkne malo iz šalice. - Sad mi to i kći želi. Mlađa. Probija se ...
- Čekaj malo - prekinem je. - Imaš dvije kćeri?
- Tri - odgovori ona uz smijeh. - Najstarija je iz prvog braka i već ima djecu ...
- Prvog? Pa koliko ...
- Samo dva puta - odgovori i smije se. - U prvi sam brak uletjela odmah nakon što si ti otišao na brod.
- Poznajem ga?
- Ne, ne bih rekla. - Danijela zavrti glavom, a podbradak joj se zatrese. - Kratko je trajalo ...
- A tolike si planove imala - ne izdržavši izlanem.
- Takav je život - mirno odgovori Danijela. - Brak, djeca ... ali ne žalim se. Imam dobar život. Dobrog muža. Vrijednog ... Ali kažem ti, Ariana, moja najmlađa će postati nešto. Ima dara. To je neosporno. Sjećaš li se kako sam ja crtala? Ono nije ništa prema onome što moja mačkica radi. Nesumnjivo će zablistati, veliki je potencijal i ja nastojim pružiti joj ono što joj treba, a to je ljubav i pažnja i ...

Prestajem je slušati. U što se pretvorila, pitam se i gledam u tu debelu ženu koja ne zatvara usta, a riječi joj se prosipaju besmislene, izlaze u roju, poput muha, besmislene kao i njen čitav život. Predala se, dopustila životu da je pregazi, prestala je živjeti svoj život i sad očekuje nadoknadu svog vlastitog promašenog života, kroz život svoje kćeri. Kako jadno. Maza. Da li bi bila ovo što je danas da smo nas dvoje ...
Odlučno prekidam misao: besmislena je poput Danijelinog torokanja. Želim je prekinuti, reći joj kako me ne zanima život njene kćeri i njena nadanja, koju niti ne poznajem. Ali šutim. Mekan sam. Pustiti ću je da izgovori ono što izgovoriti želi, a zatim uz blagu ispriku reći joj za izmišljeni sastanak i otići. Što dalje od Danijele, moje nekadašnje Maze. Što dalje od njenog besmislenog torokanja. Bolje bi bilo da me nije prepoznala. Da je prošla pored mene ne uznemirivši me i ostavljajući mi lijepu uspomenu. Koja je sad uprljana.
Čekam strpljivo da besmislena bujica prestane. Još ću samo to učiniti za moju nekadašnju Mazu.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 14. listopada 2007.

Obična šetnja



Svakog dana, već dugi niz godina, nakon objeda ustajem od stola, pozivam svog psa i nas dvoje polazimo u laganu jednosatnu šetnju. Naravno, dopusti li nam vrijeme taj svakodnevni užitak kojeg sam jako zavolio.
Već popriličan broj godina jesen nije bila ovako blaga, zlatna, raskošna i začuđujuće topla, više podsjećajući na ljeto, nego na zimu, koja se tihim korakom približava. Dani prepuni sunca, bez vjetra, prozirno plavog neba nad glavama, kao da su pozivali na šetnju. I mi smo se odazivali, moj pas i ja. Radosno. Svakodnevno. Ritualno.
Kao i svakog dana, tako i danas krenemo laganim tempom, ne žureći ni malo, prema parku, pored kioska u kojem se prodaju novine, pa uz cestu, do stepenica, kojim smo za čas u zelenilu, pravoj zelenoj oazi i gdje zaboravim kako sam okružen betonom i saobraćajnom gužvom. Odmor za dušu i odmor za oči.
Dok se spuštam oprezno niz stepenice ( jednom sam se na njima okliznuo, pao i samo me čudo sačuvalo od ponekog loma ), primjećujem kako se ponašanje psa promijenilo i odmah i shvaćam zašto: srećemo poznanika Veljka, koji je također izveo svog psa, velikog belgijskog ovčara. Moj pas, bolje reći kujica, mali je patuljasti pinč i gotovo da se i ne vidi pored te smeđe grdosije koja mirno podnosi njeno radoznalo njuškanje.
- Hej! - dočeka me Veljko veselo. - Mislio sam da danas nikog neću sresti.
- Malo kasnim - priznam. - Nema više nikog?
- Nikog - odgovori Veljko. - Jedini smo pasoljubci u šetnji. A pogledaj kakav je dan! Šteta je provesti ga u kući.
- Da, krasno nas vrijeme prati - složim se sa njime. - Znači, čitav je park danas naš.
- Čini se - reče on i smije se.
Spuštamo se niz šljunkovitu stazu, zavojitu i okruženu zelenilom, kad nam se psi odjednom uznemire. Velikom belgijskom ovčaru nakostrušila se dlaka na leđima. Stoji na mjestu, kao ukopan u zemlju i potiho reži, a moja mala kujica pored njega, raširenih stražnjih nogu, drhtave njuške: njen borbeni položaj.
- Nešto se događa - kažem tiho, ispod glasa.
Ružan zvuk udarca iznenada dopire do nas, upravo u trenutku kad izbijamo iza zavoja i možemo vidjeti ružan prizor koji se odigrava pred našim zapanjenim pogledima.
Ispred nas, ni deset metara udaljeni, stoje mladić i djevojka i očito se svađaju. A očito je da ju je mladić pljusnuo, upravo trenutak prije nego što smo to mogli vidjeti. Sitna plavokosa djevojka, tužno je oborila glavu i trlja bolni obraz, dok joj niz lice klize suze, a velika joj masnica ružne boje već pokriva oko.
- Nemoj! - moli drhtavim glasom. - Nemoj me tući, molim te!
- Začepi, gaduro! - zareži mladić, koji ne skida bijesnog pogleda sa djevojke i koji nas zbog toga ne vidi: trenutak zatim zamahne i pljusne joj strašnu pljusku, a djevojčina glava se zaljulja, kosa zaleprša na popodnevnom raskošnom suncu.
- Nemoj, molim te! - moli djevojka tresući se u grču.
- Kurva si ti, znaš li to? - pita je njen mučitelj okrutnim i grubim glasom, pa još okrutnije grabi je za kosu, steže nemilosrdno, dok se djevojčino lice grči u bolu, pa zapovijedi ledeno: - Reci to! Reci!
- Kurva sam - prošaputa ona nečujno: Veljko i ja nismo to mogli čuti, samo smo naslutili njene izgovorene riječi.
- Glasnije! - zapovijedi mladić, tresući joj glavu, držeći čvrstim stiskom djevojčine kose. - Glasnije, droljo pokvarena!
- Kurva sam! - zavapi djevojka u strahu, a sitno joj se tijelo trese.
- Sad je bilo dosta! - odjednom gromko progovori Veljko, a njegov ogromni pas zareži opominjući. - Smjesta da si prestao maltretirati djevojku!
Zatečen, mladić pusti kosu djevojke i odmakne se korak unazad, pa dobro odmjeri novog neprijatelja. Primijetim kako mu je crni pogled prepun zlobe i upitam se, čime li je privukao jadnu djevojku, koja drhti pored njega.
- Hajde, briši! - zapovijedi Veljko, koristeći se prednošću koju je stekao. - Ili moram zapovjediti psu da te potjera?
A tada se dogodi nešto sasvim neočekivano i situacija se još jednom iz korijena promijeni.
- A što se to vas tiče! - otrese se djevojka prema nama, a pogled joj prepun mržnje i bola, brišući lice. - Ovo se tiče samo mog dečka i mene.
- Ali on te tuče – progovorim i ja, potpuno nesvjesno i sa čuđenjem gledajući u djevojku, ni ne namjeravajući nešto reći: naprosto su riječi izletjele iz mene.
- I? - upita ona prkosno. - Što se to vas, starkelja, tiče? Možda mi se to dopada.
Trenutak se jedan gledamo, mladić se približio djevojci i ona se stiska uz njega, a nas dvojica umirujemo pse.
- Idemo - kažem tiho Veljku. - Ona je izabrala.
- Zbilja to voliš? - ne odoli Veljko i upita.
- Odjebi! - otrese se djevojka. - Ne tiče te se što volim!
Dok odlazimo, bacam brz pogled prema mladiću i ne mogu, a da ne vidim pobjedonosni mu izraz lica. Uživao u svemu tome, očito je. Veliki pobjednik.
- Svašta - mrmlja Veljko sebi u bradu, blagi sjedokosi muškarac. - Ne snalazim se više u ovom svijetu. Ne razumijem ga. A ti?
- Mogu samo reći - odgovorim mu - kako mi neće biti ni malo žao otići, kad za to dođe vrijeme.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 10. listopada 2007.

Povjerljivi razgovori



Ženski


Valerija po tko zna koji put pogleda na sat. Flora je već trebala stići, pridružiti joj se u ovom kafiću koji se nalazi pored rijeke, a koja mirno teče i čiji mokro-ledeni šum djeluje umirujuće. Ne stigne li Flora uskoro, reći će nekom prolazniku svoju tajnu: ne može više ni trenutka šutjeti, zadržati tu, za nju najvažniju na svijetu, novost. U trenutku kad je već zamahnula rukom, podižući zapešće ne bi li još jednom provjerila koliko je sati, Valerija ugleda Floru i lijepim joj licem preleti smiješak olakšanja.
- Sjedni! - reče prijateljici, nakon što je ustala, zagrlila se i poljubila sa Florom, iako su se još jučer vidjele: ženski ritual. - Što želiš?
- Samo kavu - odgovori Flora sjedajući nasuprot Valerije i gledajući plave oči prijateljice sa neskrivenom znatiželjom. – Na dijeti sam. Ponovo! Hajde, reci mi tu veliku novost.
- Trudna sam! - ispali Valerija, a lice joj se ozari, zubi bljesnu u širokom smiješku na jutarnjem suncu.
- Oh! - uzvikne Flora, pa ustane, iako je samo trenutak ranije sjela: brzo priđe prijateljici, zagrli je i ponovo poljubi. - Drago mi je zbog tebe. Zato tako blistavo izgledaš. Naprosto sjajiš!
- Sretna sam - odgovori Valerija. - Ovakvu sreću još nisam osjetila. Nisam ni slutila da mogu biti ovoliko sretna. Čini mi se, da ću puknuti.
- Nećeš - reče Flora i položi dlan na Valerijinu vruću nadlanicu. - Što kaže Luka?
- Još ne zna.
- Ne zna? - Flora se u čudu zagleda u prijateljicu. - Ne zna? Zbog čega mu to tajiš? Zar se tvoja trudnoća ne tiče i Luke?
- Ma ne tajim ništa - smiješeći se odgovori Valerija. - Još mu nisam stigla reći. Doznala sam tek prije jedan sat. Sa potpunom sigurnošću.
- I nazvala si prvo mene - reče Flora klimajući. - A ne Luku. Zašto?
- Kako zašto? - pitanjem odgovori na pitanje Valerija. - Luka je na poslu: ne želim ga ometati. A morala sam nekome reći. Jednostavno morala.
- I sigurna si - upita je Flora, napeto je gledajući - da će i Luka, poput tebe, biti sretan zbog tvoje trudnoće?
- Pa naravno! - bez krzmanja odgovori Valerija. - Luka me voli. Volimo se već šest godina. Zar može drugačije biti? Da ne želi dijete? Naše dijete? Ma daj, što ti je, Flora? Zvala sam te da proslavimo, a ti ...
- U pravu si - složi se Flora. - Moramo proslaviti. U pravu si: sigurno će i Luki biti drago. Konačno, tridesetu je prevalio i pravo je vrijeme da postane odgovorni tata.
Valerija se nasmije, podižući ruku visoko u zrak, nastojeći privući pažnju mladog i mršavog konobara, želeći naručiti kolače, pa da ...



Muški


- Nervozan si - primijeti Karlo, bacajući pogled prema Luki, dok obojica brzim koracima grabe prema dizalu. - Sve do onog telefonskog poziva, prije pola sata, nisi bio. Što je običan telefonski razgovor promijenio?
- Dobro zapažanje - odgovori Luka, nestrpljivo čekajući dizalo, želeći što prije napustiti zgradu tvrtke i izaći na sunčano poslijepodne: pet je tek prošlo i sunce je još uvijek darežljivo prosipalo zlatne zrake po sivim ulicama. - Valerija hitno traži sastanak.
- Pa? - Karlo podigne crne obrve. - Zar nisi svaku večer sa njom?
- Ovu nisam namjeravao biti - tiho odgovori Luka.
Karlo ga iznenađeno pogleda, zausti nešto reći, ali u taj čas vrata se dizala otvore, oni uđu, dok su se dvije mlade žene pomjerile u stranu, stvarajući im slobodan prostor. Dok se dizalo spušta, svi šute i nitko ne gleda nikog.
- Nisam znao da si muljator - progovori Karlo istog trenutka, kad se dizalo konačno zaustavilo u prizemlju i mlade žene izašle iz njega, ostavljajući ih same.
- Nisam ni ja znao - promrmlja Luka.
- Hoćeš li mi reći ime? - upita Karlo, pa doda: - One druge.
- Lidija - odgovori Luka i osmjehne se, izgovorivši njeno ime.
- Idemo na piće - odluči Karlo. - Priznajem, znatiželjan sam.


Stojeći pored dugačkog šanka, sa čašama u rukama, promatrajući se u velikom ogledalu nasuprot njih, Luka ispije piće i polako odloži čašu ispred sebe.
- Tako - zamišljeno reče Karlo. - Da rezimiramo: sreo si drugu i sve se promijenilo. Kad si je sreo, tu drugu, Lidiju, shvatio si da ovo što imaš sa Valerijom nije ono pravo. Ali nisi imao hrabrosti i to joj priznati, već si sjedio na dvije stolice ... koliko vremena?
- Šest mjeseci.
- Opasan si ti tip. - Karlo ga pogleda ispod oka. - Ne bih volio igrati poker protiv tebe.
- Ne pretjeruj! - nervozno reče Luka. - Dogodilo se. Što ja tu mogu? Dogodilo se. Nisam tražio da se dogodi.
- Misliš da je Valerija nešto nanjušila, pa zbog toga traži večeras sastanak sa tobom? - upita Karlo, pa i on ispije čašu. - Hoćemo li još po jednu?
- Može - odgovori Luka. - Potrebno mi je... Da, upravo to mislim. Dobro me poznaje i sigurno je shvatila što se događa.
- Hoćeš li joj reći? - upita Karlo. - Večeras?
- Hoću! - Luka odlučno klimne. - Ne mogu više podnijeti napetost.
- Biti će gadno - promrmlja Karlo. - Nakon dvije godine ...
- Šest - ispravi ga Luka. - Nakon šest godina!
- Zar ste toliko dugo zajedno? - začudi se njegov prijatelj. - A ja ni sa jednom nisam dogurao ni do godinice ... Neće biti lako reći Valeriji.
- Neće - potvrdi Luka. - Ali reći ću joj. Večeras. Ma što se dogodilo. Reći ću joj. Moram. Ne zaslužuje laž.
- Kao da samog sebe hrabriš - uz smijeh primijeti Karlo.
- To i činim - prizna Luka. - Uh, kad će već jednom doći sutra!


Zajednički

Valerija i Luka


Čitavo vrijeme, dok sluša uzbuđenu Valeriju, lica ozarenog, očiju blistavih, Luka misli na Lidiju i u njemu košmar. Istog trena kad je postao svjestan toga što mu uzbuđena Valerija, kratkim i nervoznim rečenicama pokušava reći, osjetio je bol koja ga više ne napušta. Čini mu se, kako se sve oko njega ruši, a ona njegova čvrsta odluka, kako će Valeriji reći istinu, istinu o Lidiji i sebi, skvrčila se u njemu i bolno ga grize, ne izlazi iz njega, nagriza ga, jede ga, komadić po komadić, bolno ga trgajući.
- Oprosti mi, dragi! - uzvikne Valerija, pa pruži ruke preko stola, sjedeći nasuprot Luke u njihovom omiljenom lokalu. - Ja samo blebećem i blebećem i ne dam ti doći do riječi. Kad sam uzbu ... Ali ne! Neću više ni riječi izgovoriti. Od sada ti govoriš! Dosta sam ja govorila.
Instinktivno, Luka steže Valerijina mala i topla zapešća, pa znajući kako jednom mora progovoriti, odluči početi.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 7. listopada 2007.

Bezimeni



Nešto me probudilo. Sa nelagodom zurim u crni i gotovo neprozirni mrak.Samo brojke digitalnog sata crveno i nečujno žmigaju u noći: 1:17. Oko ponoći sam pošao u krevet i spavao sam , znači, samo jedan sat. Nije ni čudo, što sam zbunjen. Ne snalazim se.
Zatim se u gotovo savršenoj noćnoj tišini prolomi urlik bijesa. Odmah zatim i glasovi puni napetosti zatrepere u noći: oni ženski visoki i treperavi, muški puni mračnog tona. Prepirka. Oštra!
Ustajem. Moram vidjeti što se događa, jer sad sam se već razbudio i znam gdje se odigrava događaj koji mi ne dozvoljava spavati. Samo u boksericama, ne volim pidžame, prilazim prozoru i bacam pogled dole, niz četiri kata u mrak.
Kao što sam i naslućivao, na uobičajenom mjestu, na uobičajenoj klupi i oko nje, vrvi od mladih ljudi. I svi govore, bolje rečeno urliču, u isti mah. I mlataraju rukama. Silno su uzbuđeni.
I odjednom vidim u ruci jednog od njih pištolj: upozoravajuće se presijava u noći, zlokobno-čelično. I shvaćam odjednom, da me pucanj probudio, trgnuo iz prvog dubokog sna. Gledam u njih napeto ...
- Jesi li poludio?! - viče uzbuđeno mladić smeđe i kovrčave kose, za kojeg znam da se zove Aco. - Spremi to! Jesi li poludio?
- Nemojte! - cvili na rubu plača Sabina, predivna smeđokosa, najmlađa među njima, nema još ni šesnaest.
- Ne cmolji! - obrecne se na nju Edvin, visok i mršav, širokih ramena i duge smeđe kose, koja mu vezana u rep, pada niz leđa: kao i obično stoji pored svog snažnog motora marke "Yamaha".
- Možda bi trebali zbrisati? - pita svih i nikoga druga ljepotica, Lena: ima oko osamnaest, a već je tri godine kraljica četvrti.
Onog koji drži pištolj, ne poznajem po imenu: počeo je dolaziti prije petnaestak dana i još ga ne poznajem dobro. Ostalo mi je društvo prilično poznato, promatram ih sa prozora spavaće sobe već poduže vrijeme, u mraku, ne paleći svjetlost, kako bih ostao neprimijećen i kako bih ih radoznalo mogao promatrati, prisjećajući se svoje davno prohujale mladosti.


Počeli su se sastajati u ovom malom parku, točno ispod moje spavaće sobe, još prije tri godine. Sjećam se dobro, one ljetne večeri, kad su mi prvi put zagalamili pod prozorom, a ja nervozno ustao, nagnuo se nad prozor i viknuo:
- Ponoć je, bog ga mazo! Do kad mislite?
- Još samo tren! - drsko je odgovorila Lena, za koju tada još nisam znao kako joj je ime, a ostali su se potiho, sebi u bradu, oborenih glava, izbjegavajući me pogledati, nasmijali njenoj drskosti.
I tako je počelo. Kad bi vremenske prilike dozvoljavale, klinci bi se okupili ispod mog, i ne samo mog, prozora, ispijali pivo, udvarali djevojkama: činili su sve ono što sam i sam činio u dalekoj prošlosti, kad sam bio u njihovim godinama. S vremenom sve sam ih upoznao, sjedeći u tami svoje sobe i osluškujući njihove razgovore. Znao sam u koga je tko zaljubljen, tko sretno, a tko nesretno, pratio njihove ljubavi, uspone i padove, slušao njihova hvastanja i nadanja. Neki od njih su mi se dopadali, neki ne, ali sam sve ono, što bi u noći doprlo do mene iz njihovih razgovora, zadržavao za sebe. Nikome ništa nisam govorio, a kad bih ponekog sudionika noćnih sastanaka sretao na ulici, ničim nisam odavao kako ih poznajem, još manje da bilo što znam o njima. Oni bi pristojno pozdravili, ja bih im prijateljski klimnuo i to je bilo sve.
Ljepotica Lena žarila je i palila među njima. Visoka, vitka, možda malo premršava, dugih nogu i duge i divlje smeđe kose, bila je neosporna kraljica u društvu. Mladići su se kočoperili ispred nje i nastojali privući Leninu pažnju, a ona ih je birala pomno i sa velikom ceremonijom, u kojoj je očito mnogo uživala i bez koje isto tako nije mogla.
I moja je bila favoritkinja, pa sam razočarano primijetio, kako ne bira partnera po nekim njegovim karakteristikama, već po kvaliteti njegovog prijevoznog sredstva. Ako bi se koji mladić dovezao u skupocjenom BMW- u i pridružio se društvu na klupi u parku, ona bi odlazila sa njime: nije mogla odoljeti BMW - u, bila je zaljubljena u automobil, a vlasnike kao da je morala uzeti, jer dolazili su u paketu. Ako su to znali, mladići nisu ničim pokazivali. Pozivali su je u svoja kola, ona bi ulazila, nestajali bi na par sati, a zatim, pred samo jutro, budio bi me šum snažnog motora i ja sam znao da se to Lena vraća kući sa još jednog noćnog izleta.
Zatim se pojavila konkurencija: stigla je Sabina, doselivši se u četvrt i odmah se pridruživši društvu na klupi. Mlada, blizu šesnaeste, prekrasnog lica i duge crne kose, istog je trena postala konkurentica kraljici Leni. Kao da su se njih dvije takmičile, koja će sa više mladića, naravno, sjedeći u njihovim moćnim automobilima, otići na provod.
Sakrivenom u tami sobe, bilo mi je zanimljivo pratiti njihov dvoboj i čudio sam se njihovom razularenom, ne samo nesputanom govoru.
- Pa neću valjda sa nekim sirotanom, koji vozi neku kantu - govorila bi Lena, kad bi djevojke bile same, bez muškog društva, kojeg su očekivale.
Zanimljivo, ali uvijek bi se prvo pojavile djevojke na klupi, posjedale, zapalile cigarete, a Lena bi dirigirala razgovorom. Sabina bi joj nastojala parirati, a ostale tri, sasvim lijepe djevojke, čija ljepota nije mogla doći do izražaju zbog prevelike ljepote Lene i Sabine, ljubomorno bi ih zapitkivale o pojedinostima. Sabina bi šutjela, ali smiješak na njenom još gotovo dječjem licu, odavao je burne događaje, dok bi se Lena raspričala, otvoreno i bez srama, ponekad vulgarno govoreći o onom što je doživljavala sa svojim partnerima.
I tada se pojavio onaj kojemu ne znam ime u nekoj krntiji, koju je očito sa mnogo odricanja uspio kupiti. Pojavio se i do ušiju zaljubio u Lenu, koja, naravno, nije obraćala pažnju na njega. Što je mladića dovodilo do ruba ludila. Iz svog skrovišta, koje nije bilo skrovište, napeto sam pratio igru.
Bezimeni bi mladić stigao u svojoj krntiji i pridružio se društvu, uvijek donoseći desetak piva sa sobom. Pili bi, pušili, razgovarali, a zatim bi parovi odlazili, a mladić bi bolnim pogledom pratio Lenu, koja bi odlazila sa drugim i koja bi naglašeno uvijala bokovima, dok bi prolazila pored njega.
- Nemaš šanse - rekao mu jedne noći Edvin, zatresavši dugom kosom. - Zašto je ne zaboraviš?
- Ne mogu - pijano je odgovorio mladić i drhtavim rukama zapalio još jednu cigaretu.
- Ti si za Lenu ništa - grubo mu je rekao Edvin. - Uživa te mučiti. Kuja je to.
- Ne govori tako njoj.
Edvin ga je začuđeno pogledao, htio nešto dobaciti, ali se odjednom predomislio, odmahnuo rukom i uzjahao svoju "Yamahu", a mala Sabina smjestila se iza njega i čvrsto ga obujmila oko struka: te ju je večeri prvi put uspio nagovoriti.


- Spremi pištolj! - naredi Edvin. - Nemoj biti budala.
- Šuti! - naredi bezimeni mladić, a u ruci mu pištolj podrhtava.
Gledam ih sa svog prozora i polako shvaćam što se dogodilo: mladić je noćas pod svaku cijenu odlučio povesti Lenu sa sobom.
- Ja odlazim - reče Sabina. - Mislim da ste svi poludjeli.
- Nitko nigdje ne ide! - odbrusi mladić. - Dok ja to ne dozvolim.
- Ma daj, smiri se - reče mu tiho Aco. - Pucanj je sve uokolo probudio i za koji će čas doći pajkani. Bolje da svi brišemo.
- Ne idem bez Lene! -odlučno reče mladić.
Svi se zagledaju u Lenu, pa i ja. Gledajući je sa prozora, točno sam mogao naslutiti njene misli: osjeća ponos što je izabrana, što je u centru pažnje, a opet ...
- Dobro, idem sa tobom - odluči se Lena iznenada i ja se osmjehnem u tami sobe, radostan što će sve ipak završiti bez kobnih posljedica.
- Priđi! - naredi mladić - I uđi u kola!
Lena, onim svojim posebnim korakom dugih nogu, koji kao da je čuvala za ovakve prilike, prođe pored svih i polako, priredivši svima nama pravu predstavu, uđe u mladićeva kola. On uskoči za njom, motor zaurla i čas kasnije ih više nije bilo. Samo je gromoglasno urlanje izmučenog motora odjekivalo u noći.
- Bog vas mazo! - urliknem olakšano naginjući se kroz prozor. - Kupite se odavde! Mogao je netko i poginuti!


Ujutro, još nema ni osam, ulazim u trafiku: ne možeš pobjeći dugogodišnjoj navici kupovanja novina.
- Dobro jutro! - dočekuje me prodavačica-znanica. - Jeste li čuli?
- Čuo? - upitam. - Što?
- Mala je Lena, vaša susjeda, poginula - odgovori mi ona. - Zajedno sa svojim dečkom. Evo, ima i u novinama. Survali su se ...
Ne slušam dalje. Dalje nije ni važno. Za Lenu dalje ni ne postoji. Ni za zaljubljenog mladića kojemu ne znam ime. Ne uzimam novine. Ne želim iz novina saznati njegovo ime. Neka ostane bezimen.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.