nedjelja, 14. listopada 2007.

Obična šetnja



Svakog dana, već dugi niz godina, nakon objeda ustajem od stola, pozivam svog psa i nas dvoje polazimo u laganu jednosatnu šetnju. Naravno, dopusti li nam vrijeme taj svakodnevni užitak kojeg sam jako zavolio.
Već popriličan broj godina jesen nije bila ovako blaga, zlatna, raskošna i začuđujuće topla, više podsjećajući na ljeto, nego na zimu, koja se tihim korakom približava. Dani prepuni sunca, bez vjetra, prozirno plavog neba nad glavama, kao da su pozivali na šetnju. I mi smo se odazivali, moj pas i ja. Radosno. Svakodnevno. Ritualno.
Kao i svakog dana, tako i danas krenemo laganim tempom, ne žureći ni malo, prema parku, pored kioska u kojem se prodaju novine, pa uz cestu, do stepenica, kojim smo za čas u zelenilu, pravoj zelenoj oazi i gdje zaboravim kako sam okružen betonom i saobraćajnom gužvom. Odmor za dušu i odmor za oči.
Dok se spuštam oprezno niz stepenice ( jednom sam se na njima okliznuo, pao i samo me čudo sačuvalo od ponekog loma ), primjećujem kako se ponašanje psa promijenilo i odmah i shvaćam zašto: srećemo poznanika Veljka, koji je također izveo svog psa, velikog belgijskog ovčara. Moj pas, bolje reći kujica, mali je patuljasti pinč i gotovo da se i ne vidi pored te smeđe grdosije koja mirno podnosi njeno radoznalo njuškanje.
- Hej! - dočeka me Veljko veselo. - Mislio sam da danas nikog neću sresti.
- Malo kasnim - priznam. - Nema više nikog?
- Nikog - odgovori Veljko. - Jedini smo pasoljubci u šetnji. A pogledaj kakav je dan! Šteta je provesti ga u kući.
- Da, krasno nas vrijeme prati - složim se sa njime. - Znači, čitav je park danas naš.
- Čini se - reče on i smije se.
Spuštamo se niz šljunkovitu stazu, zavojitu i okruženu zelenilom, kad nam se psi odjednom uznemire. Velikom belgijskom ovčaru nakostrušila se dlaka na leđima. Stoji na mjestu, kao ukopan u zemlju i potiho reži, a moja mala kujica pored njega, raširenih stražnjih nogu, drhtave njuške: njen borbeni položaj.
- Nešto se događa - kažem tiho, ispod glasa.
Ružan zvuk udarca iznenada dopire do nas, upravo u trenutku kad izbijamo iza zavoja i možemo vidjeti ružan prizor koji se odigrava pred našim zapanjenim pogledima.
Ispred nas, ni deset metara udaljeni, stoje mladić i djevojka i očito se svađaju. A očito je da ju je mladić pljusnuo, upravo trenutak prije nego što smo to mogli vidjeti. Sitna plavokosa djevojka, tužno je oborila glavu i trlja bolni obraz, dok joj niz lice klize suze, a velika joj masnica ružne boje već pokriva oko.
- Nemoj! - moli drhtavim glasom. - Nemoj me tući, molim te!
- Začepi, gaduro! - zareži mladić, koji ne skida bijesnog pogleda sa djevojke i koji nas zbog toga ne vidi: trenutak zatim zamahne i pljusne joj strašnu pljusku, a djevojčina glava se zaljulja, kosa zaleprša na popodnevnom raskošnom suncu.
- Nemoj, molim te! - moli djevojka tresući se u grču.
- Kurva si ti, znaš li to? - pita je njen mučitelj okrutnim i grubim glasom, pa još okrutnije grabi je za kosu, steže nemilosrdno, dok se djevojčino lice grči u bolu, pa zapovijedi ledeno: - Reci to! Reci!
- Kurva sam - prošaputa ona nečujno: Veljko i ja nismo to mogli čuti, samo smo naslutili njene izgovorene riječi.
- Glasnije! - zapovijedi mladić, tresući joj glavu, držeći čvrstim stiskom djevojčine kose. - Glasnije, droljo pokvarena!
- Kurva sam! - zavapi djevojka u strahu, a sitno joj se tijelo trese.
- Sad je bilo dosta! - odjednom gromko progovori Veljko, a njegov ogromni pas zareži opominjući. - Smjesta da si prestao maltretirati djevojku!
Zatečen, mladić pusti kosu djevojke i odmakne se korak unazad, pa dobro odmjeri novog neprijatelja. Primijetim kako mu je crni pogled prepun zlobe i upitam se, čime li je privukao jadnu djevojku, koja drhti pored njega.
- Hajde, briši! - zapovijedi Veljko, koristeći se prednošću koju je stekao. - Ili moram zapovjediti psu da te potjera?
A tada se dogodi nešto sasvim neočekivano i situacija se još jednom iz korijena promijeni.
- A što se to vas tiče! - otrese se djevojka prema nama, a pogled joj prepun mržnje i bola, brišući lice. - Ovo se tiče samo mog dečka i mene.
- Ali on te tuče – progovorim i ja, potpuno nesvjesno i sa čuđenjem gledajući u djevojku, ni ne namjeravajući nešto reći: naprosto su riječi izletjele iz mene.
- I? - upita ona prkosno. - Što se to vas, starkelja, tiče? Možda mi se to dopada.
Trenutak se jedan gledamo, mladić se približio djevojci i ona se stiska uz njega, a nas dvojica umirujemo pse.
- Idemo - kažem tiho Veljku. - Ona je izabrala.
- Zbilja to voliš? - ne odoli Veljko i upita.
- Odjebi! - otrese se djevojka. - Ne tiče te se što volim!
Dok odlazimo, bacam brz pogled prema mladiću i ne mogu, a da ne vidim pobjedonosni mu izraz lica. Uživao u svemu tome, očito je. Veliki pobjednik.
- Svašta - mrmlja Veljko sebi u bradu, blagi sjedokosi muškarac. - Ne snalazim se više u ovom svijetu. Ne razumijem ga. A ti?
- Mogu samo reći - odgovorim mu - kako mi neće biti ni malo žao otići, kad za to dođe vrijeme.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: