Bezimeni

Nešto me probudilo. Sa nelagodom zurim u crni i gotovo neprozirni mrak.Samo brojke digitalnog sata crveno i nečujno žmigaju u noći: 1:17. Oko ponoći sam pošao u krevet i spavao sam , znači, samo jedan sat. Nije ni čudo, što sam zbunjen. Ne snalazim se.
Zatim se u gotovo savršenoj noćnoj tišini prolomi urlik bijesa. Odmah zatim i glasovi puni napetosti zatrepere u noći: oni ženski visoki i treperavi, muški puni mračnog tona. Prepirka. Oštra!
Ustajem. Moram vidjeti što se događa, jer sad sam se već razbudio i znam gdje se odigrava događaj koji mi ne dozvoljava spavati. Samo u boksericama, ne volim pidžame, prilazim prozoru i bacam pogled dole, niz četiri kata u mrak.
Kao što sam i naslućivao, na uobičajenom mjestu, na uobičajenoj klupi i oko nje, vrvi od mladih ljudi. I svi govore, bolje rečeno urliču, u isti mah. I mlataraju rukama. Silno su uzbuđeni.
I odjednom vidim u ruci jednog od njih pištolj: upozoravajuće se presijava u noći, zlokobno-čelično. I shvaćam odjednom, da me pucanj probudio, trgnuo iz prvog dubokog sna. Gledam u njih napeto ...
- Jesi li poludio?! - viče uzbuđeno mladić smeđe i kovrčave kose, za kojeg znam da se zove Aco. - Spremi to! Jesi li poludio?
- Nemojte! - cvili na rubu plača Sabina, predivna smeđokosa, najmlađa među njima, nema još ni šesnaest.
- Ne cmolji! - obrecne se na nju Edvin, visok i mršav, širokih ramena i duge smeđe kose, koja mu vezana u rep, pada niz leđa: kao i obično stoji pored svog snažnog motora marke "Yamaha".
- Možda bi trebali zbrisati? - pita svih i nikoga druga ljepotica, Lena: ima oko osamnaest, a već je tri godine kraljica četvrti.
Onog koji drži pištolj, ne poznajem po imenu: počeo je dolaziti prije petnaestak dana i još ga ne poznajem dobro. Ostalo mi je društvo prilično poznato, promatram ih sa prozora spavaće sobe već poduže vrijeme, u mraku, ne paleći svjetlost, kako bih ostao neprimijećen i kako bih ih radoznalo mogao promatrati, prisjećajući se svoje davno prohujale mladosti.


Počeli su se sastajati u ovom malom parku, točno ispod moje spavaće sobe, još prije tri godine. Sjećam se dobro, one ljetne večeri, kad su mi prvi put zagalamili pod prozorom, a ja nervozno ustao, nagnuo se nad prozor i viknuo:
- Ponoć je, bog ga mazo! Do kad mislite?
- Još samo tren! - drsko je odgovorila Lena, za koju tada još nisam znao kako joj je ime, a ostali su se potiho, sebi u bradu, oborenih glava, izbjegavajući me pogledati, nasmijali njenoj drskosti.
I tako je počelo. Kad bi vremenske prilike dozvoljavale, klinci bi se okupili ispod mog, i ne samo mog, prozora, ispijali pivo, udvarali djevojkama: činili su sve ono što sam i sam činio u dalekoj prošlosti, kad sam bio u njihovim godinama. S vremenom sve sam ih upoznao, sjedeći u tami svoje sobe i osluškujući njihove razgovore. Znao sam u koga je tko zaljubljen, tko sretno, a tko nesretno, pratio njihove ljubavi, uspone i padove, slušao njihova hvastanja i nadanja. Neki od njih su mi se dopadali, neki ne, ali sam sve ono, što bi u noći doprlo do mene iz njihovih razgovora, zadržavao za sebe. Nikome ništa nisam govorio, a kad bih ponekog sudionika noćnih sastanaka sretao na ulici, ničim nisam odavao kako ih poznajem, još manje da bilo što znam o njima. Oni bi pristojno pozdravili, ja bih im prijateljski klimnuo i to je bilo sve.
Ljepotica Lena žarila je i palila među njima. Visoka, vitka, možda malo premršava, dugih nogu i duge i divlje smeđe kose, bila je neosporna kraljica u društvu. Mladići su se kočoperili ispred nje i nastojali privući Leninu pažnju, a ona ih je birala pomno i sa velikom ceremonijom, u kojoj je očito mnogo uživala i bez koje isto tako nije mogla.
I moja je bila favoritkinja, pa sam razočarano primijetio, kako ne bira partnera po nekim njegovim karakteristikama, već po kvaliteti njegovog prijevoznog sredstva. Ako bi se koji mladić dovezao u skupocjenom BMW- u i pridružio se društvu na klupi u parku, ona bi odlazila sa njime: nije mogla odoljeti BMW - u, bila je zaljubljena u automobil, a vlasnike kao da je morala uzeti, jer dolazili su u paketu. Ako su to znali, mladići nisu ničim pokazivali. Pozivali su je u svoja kola, ona bi ulazila, nestajali bi na par sati, a zatim, pred samo jutro, budio bi me šum snažnog motora i ja sam znao da se to Lena vraća kući sa još jednog noćnog izleta.
Zatim se pojavila konkurencija: stigla je Sabina, doselivši se u četvrt i odmah se pridruživši društvu na klupi. Mlada, blizu šesnaeste, prekrasnog lica i duge crne kose, istog je trena postala konkurentica kraljici Leni. Kao da su se njih dvije takmičile, koja će sa više mladića, naravno, sjedeći u njihovim moćnim automobilima, otići na provod.
Sakrivenom u tami sobe, bilo mi je zanimljivo pratiti njihov dvoboj i čudio sam se njihovom razularenom, ne samo nesputanom govoru.
- Pa neću valjda sa nekim sirotanom, koji vozi neku kantu - govorila bi Lena, kad bi djevojke bile same, bez muškog društva, kojeg su očekivale.
Zanimljivo, ali uvijek bi se prvo pojavile djevojke na klupi, posjedale, zapalile cigarete, a Lena bi dirigirala razgovorom. Sabina bi joj nastojala parirati, a ostale tri, sasvim lijepe djevojke, čija ljepota nije mogla doći do izražaju zbog prevelike ljepote Lene i Sabine, ljubomorno bi ih zapitkivale o pojedinostima. Sabina bi šutjela, ali smiješak na njenom još gotovo dječjem licu, odavao je burne događaje, dok bi se Lena raspričala, otvoreno i bez srama, ponekad vulgarno govoreći o onom što je doživljavala sa svojim partnerima.
I tada se pojavio onaj kojemu ne znam ime u nekoj krntiji, koju je očito sa mnogo odricanja uspio kupiti. Pojavio se i do ušiju zaljubio u Lenu, koja, naravno, nije obraćala pažnju na njega. Što je mladića dovodilo do ruba ludila. Iz svog skrovišta, koje nije bilo skrovište, napeto sam pratio igru.
Bezimeni bi mladić stigao u svojoj krntiji i pridružio se društvu, uvijek donoseći desetak piva sa sobom. Pili bi, pušili, razgovarali, a zatim bi parovi odlazili, a mladić bi bolnim pogledom pratio Lenu, koja bi odlazila sa drugim i koja bi naglašeno uvijala bokovima, dok bi prolazila pored njega.
- Nemaš šanse - rekao mu jedne noći Edvin, zatresavši dugom kosom. - Zašto je ne zaboraviš?
- Ne mogu - pijano je odgovorio mladić i drhtavim rukama zapalio još jednu cigaretu.
- Ti si za Lenu ništa - grubo mu je rekao Edvin. - Uživa te mučiti. Kuja je to.
- Ne govori tako njoj.
Edvin ga je začuđeno pogledao, htio nešto dobaciti, ali se odjednom predomislio, odmahnuo rukom i uzjahao svoju "Yamahu", a mala Sabina smjestila se iza njega i čvrsto ga obujmila oko struka: te ju je večeri prvi put uspio nagovoriti.


- Spremi pištolj! - naredi Edvin. - Nemoj biti budala.
- Šuti! - naredi bezimeni mladić, a u ruci mu pištolj podrhtava.
Gledam ih sa svog prozora i polako shvaćam što se dogodilo: mladić je noćas pod svaku cijenu odlučio povesti Lenu sa sobom.
- Ja odlazim - reče Sabina. - Mislim da ste svi poludjeli.
- Nitko nigdje ne ide! - odbrusi mladić. - Dok ja to ne dozvolim.
- Ma daj, smiri se - reče mu tiho Aco. - Pucanj je sve uokolo probudio i za koji će čas doći pajkani. Bolje da svi brišemo.
- Ne idem bez Lene! -odlučno reče mladić.
Svi se zagledaju u Lenu, pa i ja. Gledajući je sa prozora, točno sam mogao naslutiti njene misli: osjeća ponos što je izabrana, što je u centru pažnje, a opet ...
- Dobro, idem sa tobom - odluči se Lena iznenada i ja se osmjehnem u tami sobe, radostan što će sve ipak završiti bez kobnih posljedica.
- Priđi! - naredi mladić - I uđi u kola!
Lena, onim svojim posebnim korakom dugih nogu, koji kao da je čuvala za ovakve prilike, prođe pored svih i polako, priredivši svima nama pravu predstavu, uđe u mladićeva kola. On uskoči za njom, motor zaurla i čas kasnije ih više nije bilo. Samo je gromoglasno urlanje izmučenog motora odjekivalo u noći.
- Bog vas mazo! - urliknem olakšano naginjući se kroz prozor. - Kupite se odavde! Mogao je netko i poginuti!


Ujutro, još nema ni osam, ulazim u trafiku: ne možeš pobjeći dugogodišnjoj navici kupovanja novina.
- Dobro jutro! - dočekuje me prodavačica-znanica. - Jeste li čuli?
- Čuo? - upitam. - Što?
- Mala je Lena, vaša susjeda, poginula - odgovori mi ona. - Zajedno sa svojim dečkom. Evo, ima i u novinama. Survali su se ...
Ne slušam dalje. Dalje nije ni važno. Za Lenu dalje ni ne postoji. Ni za zaljubljenog mladića kojemu ne znam ime. Ne uzimam novine. Ne želim iz novina saznati njegovo ime. Neka ostane bezimen.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.