četvrtak, 27. rujna 2007.

Puč



Vjetar, ledena bura, podigla se iznenada i more obojilo sivilom. U stvari, sve je postalo odjednom sivo, more i nebo iznad njega, na kojem su se kovitlali olujni i bremeniti snijegom oblaci, izgubivši svoje uobičajene boje i posivjevši, pretapajući se jedno u drugo.
Već nekoliko dana ekstremno je hladno, a zima koja tek što je zakucala na vrata, već je pokazala svoje opako lice.

- Ovo je strašno! - reče Majda, pedesetogodišnjakinja, srednje visine, punašna i sa vječnim osmjehom na licu, stojeći na balkonu svog stana, sa kojeg puca vidik prema moru, osluškujući poznati ledeni fijuk bure, kako puca nad njenom glavom poput biča.
- Što je strašno, majko? - upita je sin, koji je čuje u dnevnoj sobi, i koji udobno zavaljen u fotelji gleda neki film na televiziji.
- Bura se još više podiže - odgovori mu Majda. - Znaš li što to znači?
- Pa zima je - odsutno reče on.
- Majmune! - razdraženo reče Majda. - Gorivo! O gorivu se radi!
- Ah, da ... gorivo ... - nezainteresirano promrmlja mladić, piljeći u ekran.
- Da, gorivo! - umalo da ne vrisne Majda. - Naručila sam ga već prije šest dana i još ne stiže. Ne znam zašto!
- Znam, mama - odgovori nemarno njen sin. - Osjećam, bolje je reći.
Majda uzdahne. Čemu se natezati sa njime? Kako mu objasniti da se dvadesetak stanova, koliko ih ima zgrada, zahvaljujući njoj hladi, a stanari u njima smrzavaju do kostiju? Zakasnila je sa narudžbom goriva, prvi put je zakasnila u više od sedam godina što vrši dužnost ložača u zgradi, koja ima svoju zasebnu kotlovnicu i baš sad moralo je ovako ekstremno zahladiti. Već četvrti dan su bez goriva: radijatori, inače prijatno topli, čak i vrući, sasvim su hladni. Susjedi, koje sreće na stubištu ili na ulici, okreću glavu od nje, jer nju krive zbog hladnoće koju trpe.

Nazvao ju je i Vlatko, predstavnik stanara: očekivala je njegov poziv i nije se iznenadila kad se telefon oglasio.
- Ljudi me pitaju do kad? - rekao joj je Vlatko, njen vršnjak, pedesetogodišnjak i njen dobar prijatelj još od djetinjstva. - Sreću me, a poneki i nazivaju. Ne znam što im reći. Što se dogodilo, Majda?
- Ne znam, bog ga jebo! - opsovala je Majda grubo: svi su znali da psuje kad se osjeća nelagodno i tolerirali su joj grube riječi. - Naručila sam gorivo!
- Kad si ga naručila?
- Prije šest dana.
- A četiri se smrzavamo - promrmlja Vlatko i ona ga je jedva razumjela. - Zakasnila si malo, je li?
- Jesam - prizna Majda. - Ali tko se nadao ovakvom naglom zahlađenju!
- Istina - potvrdi Vlatko. - Svih je iznenadio ovaj ledeni val.
- Mogli smo - nastavi Majda, kao da Vlatko ništa nije rekao i Vlatko shvati kako to govori više samoj sebi nego li njemu - sa onim gorivom što sam ga imala, da je temperatura ostala ista, izdržati još čitav tjedan. Ali onda je počelo ovo ludo vrijeme ...
Vlatko ju je strpljivo slušao, nije je prekidao, sjedio je u dnevnoj sobi i tresao se od hladnoće, ali nije se mogao ljutiti na Majdu. Kako se ljutiti na nju, koja sve ove godine brine da stanarima bude toplo i sve do sada dužnost je izvršavala savršeno. I sad, ova omaška ... I što sad? Moglo se svakome dogoditi, ali ostali stanari u zgradi ne dijele njegovo mišljenje. Već je načuo neka govorkanja i samo se nada, da ta ružna govorkanja neće prerasti u nešto mnogo ružnije.
- Ajde, smiri - reče joj na kraju razgovora. - Možda će se smilovati i sutra dovesti jebeno gorivo. Izdržati ćemo još danas.
- Ah, kad bi tako bilo! - zakuka Majda. - Ali sve mislim ...
- Moram te prekinuti - presiječe je Vlatko. - Netko mi zvoni na vratima.

Vlatko odloži slušalicu, ustane, pa krene prema ulaznim vratima, sa kojeg ponovo nervozno odjekne zvonce.
- Dolazim, dolazim! - dovikne Vlatko iznervirano: nitko više nema strpljenja ni tren čekati, svi žele sve, odmah i sada. - Stižem!
Otvori vrata i smrkne mu se pred očima, ali ničim to ne pokaže: Stanka, visoka, odlučnog držanja, njegova prva susjeda, podbočivši se upitno gleda u njega.
- Znam - umorno reče Vlatko. - U pitanju je grijanje. Sad sam ...
- Nije samo to - presiječe ga Stanka nemilosrdno i krajnje odlučno, da se Vlatko iznenadi. - Sazvali smo sastanak.
- Ja sam predstavnik stanara - reče tiho Vlatko. - Što ovo znači? Iza mojih leđa sazivate sastanak?
- Moramo! - odbrusi Stanka, napola se okrenuvši i Vlatko tek sad ugleda na stepeništu drugu svoju susjedu Zeldu: pojačanje. - Odlučili smo da tako više ne ide!
- Što tako više ne ide? - upita Vlatko, ali odgovor već zna.
- Smijeniti ćemo je! - vikne Zelda, a rame joj se trgne: nervoza joj izbija iz tamnog pogleda. - Ovo je nečuveno što nam je učinila! Pa mi se smrzavamo, a nju baš briga!
- Pa nije baš tako - pokuša Vlatko smiriti strasti. - Majda se ždere zbog svog propusta i žali, ali što se sad može? Gorivo će ...
- Na sastanku ćemo! - odlučno ga prekine Zelda.
- Za pola sata u prostorijama za sastanke - nadoveže Stanka i obje se okrenu i počnu spuštati niz stubište, ostavljajući Vlatka da im zbunjeno gleda u leđa, znajući, kako ga najteži trenutak ovog ledenog poslijepodneva tek čeka: mora odmah telefonirati Majdi i izvijestiti je o promjeni situacije, jer siguran je, kako ove dvije zlobnice to neće učiniti.

- Ovog puta moraš sa mnom na sastanak - reče Krešimir Jasenki, svojoj supruzi, sjedeći nasuprot nje za stolom u dnevnoj sobi, pijući kavu i pušeći. - Znam da ne voliš ići, ali biti će mi potreban svaki glas.
- Ako moram - tiho odgovori Jasenka, oborivši smeđokosu glavu. - Ali ne volim te ljude. Svi su bivše komunjare, a njih nikad nisam podnosila.
- To su starci - mirno odgovori Krešimir. - Bivši oficiri koji se ne snalaze u ovim novim uvjetima. Ne brini za njih. Ali moraš ići, moraš mi biti podrška. Važno je da pobijedimo. I da preuzmemo upravljanje.
- Pobijediti ćemo! - uvjereno reče Jasenka i tmurnim joj licem preleti nešto nalik smiješku. - Moramo.
- Točno! - reče Krešimir. - Moramo. Inače sam sve ove predradnje uzalud uradio. A ja ne volim ništa uzalud raditi.
- Neće biti uzalud - reče meko i tiho Jasenka, pruži ruku i pomiluje muževljevu nadlanicu. - Mudar si, uvijek si bio mudar.
Krešimir se samodopadno nasmiješi: upravo je to isto o sebi i sam mislio. Jasenka primijeti njegov smiješak i stisne mu ruku.
- Mudro si postupio.
Krešimir klimne i sjeti se onog telefonskog poziva u ...

... rano jutro prije šest dana, kad mu se jednostavan, naprosto lijep u svojoj jednostavnosti, plan odjednom raširio pred njegovim duhovnim očima. Kako se toga prije nije mogao sjetiti? Istog časa, dok mu je svježa ideja grijala grudi, nazove mobitelom dobro mu poznati broj.
- Dobro jutro, Petre! - pozdravi veselo. - Kako zdravlje? Posao?
- Oboje, hvala bogu, dobro - odgovori njegov poznanik. - A kako ti?
- Dobro, hvala bogu. Posla ima, radi se naveliko. Ako se ovako nastavi, početi ću graditi kuću.
- Lijepo, drago mi je to čuti - reče Petar. - Ima jedna parcela u blizini moje kuće, pa ako se odlučiš ... ali ostavimo to. Zvao si: je li trebaš nešto?
- Jednu uslugu, ako može - odgovori Krešimir, a lice mu se ozari.
- Smatraj je učinjenom - veselo reče Petar. - Naravno, ako je u mojoj moći.
- U tvojoj je moći.
- Reci!
- Tvoji vozači voze gorivo za zgradu u kojoj sam kupio stan, zar ne? - upita ga Krešimir, iako je to dobro znao.
- Voze - odgovori Petar. - Treba ti gorivo preko reda? Ništa lakše ...
- Ne! - uzvikne Krešimir. - Upravo suprotno!
- Da ne dovezemo gorivo? - sa nevjericom upita njegov prijatelj.
- Baš tako! - odlučno odgovori Krešimir.
- Jesi li poludio? Zar ne vidiš kakvo je vrijeme?
- Vidim.
- Pa dobro - reče Petar i nasmije se. - Malo neobična želja za ovo vrijeme. Svi me kume da im što prije isporučimo gorivo, a ti ... ali dobro, valjda znaš zašto to tražiš. Uvijek si bio pametan. Sigurno imaš svoje razloge.
- Hvala ti, prijatelju - reče Krešimir nasmijano. - Od sada budi nedostupan za ljude iz moje zgrade.
- Tu brigu prepusti meni - reče Petar. - I daj da se uskoro vidimo! Nismo popili piće zajedno već mjesec dana.
- Čim ova sprdnja prestane - obeća Krešimir - nazvati ću te i počastiti večerom, a ne samo pićem.

Mala prostorija u kojoj stanari zgrade održavaju sastanke, čitava je u dimu, u buci, graji: svi govore u glas i nadvikuju se besmisleno. Majda sjedi do Vlatka i šuti i nervozno puši. Vlatko joj pokušava uliti nešto mira, ali se i u njemu počeo podizati val nervoze, rastući sve više i više.
- Nema se što više pričati! - zaurla Stanka i svih nadglasa i privuče pažnju svih prisutnih, koji se zagledaju u nju. - Majda je uprskala i mora otići!
- Nemojte tako - reče mirotvorac Božidar. - Možda ima drugi izlaz. Neka Majda kaže kako se to dogodilo.
- Pa, jebo ga bog ... - počne Majda.
- Eto, vidite! - vrisne Stanka. - Bez psovke ne zna ni razgovarati. Ja nisam navikla na takav način razgovora.
- Smirite se svi, molim - zamoli Vlatko: neugodno mu je zbog tolike ljudske zlobe koja je nabujala oko njega.
- Možda ja mogu nabaviti gorivo – tiho i sasvim iznenada progovori Krešimir.
Kao da je bomba eksplodirala između njih: svi utihnu i zagledaju se u njega, a on zauzme smjerno držanje, mirno stojeći nagnut leđima na zid, a Jasenka odmah do njega.
- Da poslušamo - reče Božidar, najstariji među njima.
- Mogu pozvati prijatelja - ponudi se Krešimir - i zamoliti ga za uslugu. Kad mu objasnim situaciju, u kakvoj se neprilici nalazimo, vjerujem da će mi izaći u susret.
- Dobro bi bilo pokušati - odobri pothvat Božidar. - Hajde, zovi!
Krešimir izvadi mobitel i nazove svog prijatelja Petra, pa obavi razgovor ispred svih stanara koji su ga slušali. Većina sa zahvalnošću i sa uvažavanjem.
A kad završi razgovor i slavodobitno ih pogleda, počne ludnica. Svi galame i traže Majdinu ostavku, a Majda, dok joj na plave oči naviru krupne suze, ustaje sa stolice i drhtavim glasom reče:
- Odlazim. Pogriješila jesam, ali ovo nisam zaslužila. Dajem ostavku na mjesto ložača!
- A ja dajem ostavku na mjesto predstavnika stanara! - reče Vlatko, pa i on ustane i stane uz Majdu, do kraja joj pružajući podršku i ne skrivajući to.
- Pa nemojte tako ... - počne mirotvorac Božidar, ali ga ostali vrlo brzo ušutkaju i njegov se slabi glas izgubi u općoj galami.
Jedno pored drugog, Majda i Vlatko napuste zadimljenu prostoriju, punu galame i prepune mržnje,
- Tko bi rekao - promrmlja Vlatko tiho, jedva čujno. - Svim tim ljudima činio sam sitne usluge i mislio kako su dobri ljudi i poštivao ih, a sad shvaćam da ih uopće ne poznajem. Bijesan sam na samog sebe!

Sutradan je Vlatko predao dokumentaciju Krešimiru, novoizabranom predstavniku stanara, izabranom na jučerašnjem sastanku, nakon što je sa Majdom napustio prostoriju u kojoj se sastanak održavao.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 24. rujna 2007.

Razgovor šutnjom



Pojavili su se iznenada, na početku proljeća, kao da ih sunce izmamilo iz njihovih dobro zagrijanih soba. Hodali su polako, pažljivo, oprezno tapkajući šljunkovitom stazom i zaustavili se pored klupe.
Ništa neobično: dva starca koja su sigurno prevalila osamdesetu, došli u park ogrijati kosti na proljetnom suncu. Bacili su jedan pomalo iskošeni pogled prema meni, a ja sam nastavljao trčati oko stabala, pretvarajući se kako ništa ne primjećujem. Ali sam ih pratio ispod oka, dok sam uporno trčao po mekoj i smeđoj zemlji, tu i tamo pokrivenoj borovim iglicama, već osušenim, koje su trulile i obnavljale zemlju.
Volio sam tu trčati: mekana zemlja i mir, velika tišina oko mene, bez buke automobila, cike djece, samo visoka stabla oko mene i iznad mene grane. Sunce se probija kroz njih i povremeno me obasjava, a jedini zvuk kojeg čujem, zvuk je mojih koraka i šum disanja. A sad se pojavila ova dvojica. Starci će sigurno mljeti čitavo vrijeme, onako kako starci već znaju, prisjećajući se svojih mladih dana i umrlih prijatelja ... i već sam uhvatio samog sebe kako se pomalo ljutim na njih. Došli su u moju oazu mira, oazu opuštanja. Nepozvani. Neželjeni. I već sam se počeo nervirati …
Ali su me starci iznenadili. Mirno su sjedili na suncu, žmirkajući, šuteći i promatrajući mene dok trčim. Ruku zavučenih u džepove i nogu ispruženih, mirno su sjedili žmirkajući pod suncem, ne razgovarajući. Ni riječi nisu izgovorili. Neki neobični starci, mislio sam, završavajući trčanje. Zanima me, do kad će potrajati ta blažena tišina.
Potrajala je. Svakog su se dana pojavljivali, točni poput sata, u devet i trideset, sjedali na klupu, podizali lica prema nebu, čak i onda kad sa njega nije sjalo sunce i pogledavali mene u trku. I šutjeli. Tiho i mirno šutjeli.


Mjesec dana svakog se jutra, koja su postajala sve toplija, ponavljala ista slika: ja bih trčao, hripao, znojio se, nastojeći steći kondiciju, a starci bi laganim i dostojanstvenim hodom pojavili se, sjedali na svoju klupu i sunčali lica koja su sada već poprimila tamniju, zdraviju boju.
A onda, jednog petka, promjena. Pojavio se samo jedan starac, klimnuo mi prijateljski prije nego što će sjesti na klupu i zavio se u uobičajenu šutnju. Trčao sam još oko trideset minuta, a zatim se zaustavio, izmjerio bilo, zadovoljno klimnuo, sve pod budnim okom šutljivog starca.
- Oprostite na drskosti - izrekao sam riječi koje sam u glavi skovao za vrijeme trčanja - ali moram vas pitati: gdje vam je prijatelj?
- Otišao je k liječniku - mirno i tiho odgovori starac, kao da svakog dana vodimo prijateljske razgovore.
- Ah, tako! - Zbunilo me to malo. - Nadam se, da nije ništa ozbiljno.
- I ja se nadam.
- Gledam vas već poduže i morao sam primijetiti vaše neobično ponašanje.
- Kakvo ponašanje? - upita starac i osmjehne se.
- Neobično - odgovorim mu. - Samo sjedite i šutite.
- I što je tu neobično?
- Pa vaša šutnja - odgovorim mu. - Ona je neobična.
- Ah, mladiću moj! - reče starac i nasmiješi se široko, dok mu je jutarnje sunce obasjavalo sijedu i rijetku kosu. - Nas dvojica šutnjom razgovaramo. Dovoljno nam je osjećati međusobnu blizinu i riječi postaju nepotrebne.
- Ah, tako - zbunjeno promrmljam. - Razgovor šutnjom, znači.
Starac odlučno klimne i ponovo se osmjehne.
- Najbolji mogući razgovor, sine - reče mi. – Vjeruj mi, najbolji mogući razgovor.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 23. rujna 2007.

Prijetnja



Nedjelja. I to još sunčana. Jedini dan u dugačkom i napornom tjednu kad mogu malo odahnuti, uživati u svojoj Aurori. Mojoj jedinoj svjetlosti u mračnom tunelu života. Čitavog sam tjedna toliko zauzet, radeći obično po deset, a ponekad i dvanaest sati, da, kad konačno stignem kući, imam još samo toliko snage koliko mi je potrebno za tuširanje, lagani objed i već moram u krevet, naspavati se, za sutrašnji dan, čiji će tempo biti ubitačan poput ovog prethodnog dana. Ne stignem uživati u Aurori, svojoj kćerki. Mom jedinom blagu.


Dok je gledam, kao sada, kako tvrdo spava, a smeđa joj kosa rasuta po jastuku, zgrčenih malih šaka, kao da želi što više zagrabiti od života, u meni se podiže val ljubavi prema njoj, jedinoj koja mi ostala. Verica je moja mrtva već četiri godine, Aurora je imala svega osam, kad joj je majka umrla, i za mene kao da je vrijeme stalo. Mirovalo pasivno. Život mi se odvijao između posla i Aurore. Ništa više. Ni manje. Nije bilo vremena za bilo što drugo. Ni novca. Ni snage. Posao je zidara težak i nakon deset sati napornog rada, nemam volje nigdje otići, pa večeri provodim mirno, u stanu, pored Aurore i gledajući televiziju. Dok me san ne savlada.
- Tata - zadirkuje me mala često - ti niti jedan film ne odgledaš do kraja. Uvijek zaspiš i to kad je najnapetije.
- Ne brinem zbog toga, zlato moje - uvijek bih joj odgovarao. - Ponoviti će oni još tko zna koliko puta taj film, pa ću ga sigurno i čitavog tako odgledati: svaki put po jedan dio.
I sinoć sam zaspao na polovici filma. Kad sam se probudio, vidio sam da je mala otišla u svoju sobu i nije mi se ustajalo: previše sam bio umoran. Umjesto da ustanem, samo sam se pokrio dekom, koja je uvijek lijepo složena, zahvaljujući pažnji Aurore, ležala na kauču i nastavio spavati. Nije mi to bilo prvi put. Od kad je moja Verica umrla, često bih spavao u kuhinji, na kauču. Čemu odlazak u tihu spavaću sobu, hladni krevet, bez Verice? Bez njenih toplih ruku, koje bi me zagrlile i u čijem bih naručju zaboravio na svoj umor i osjetio plamen želje, koju je Verica uvijek gasila, pružajući mi uživanje. Besmislena spavaća soba često je prazna zjapila: ponekad ne bih ušao danima u nju.


Pružam ruku i blago drmam rame svoje usnule Aurore. Žao mi ju je buditi, ali već je blizu deset, a i želim dan sa njom provesti, nauživati se njenog dječjeg bucmastog lica i plavih, širom otvorenih očiju iznad malog nosa i nešto kraće gornje usne, pa joj se blještavi i bijeli zubi vide u svakoj prilici.
- Ajde, zlato - tiho joj kažem, uvodeći je u svijet budnih. - Uskoro će deset. Doručak te čeka.
- O, tatice! - tiho promrmlja ona. - Tako bih još spavala.


Šećemo obalom, gledamo more i osluškujemo krikove galebova. Obavili smo tržnicu, kupili ribu koju ću prirediti za ručak, dok će Aurora očistiti salatu i skuhati nekoliko krumpira.
- Što ćemo poslijepodne, tatice? - pita me .
- Ne znam - odgovaram joj i gledam je. - Imaš li neku želju?
- Mogli bi u kino - kaže ona, pa brzo dodaje: - Ako možemo.
Prevedeno, to znači, ako imam para. U glavi brzo zbrajam: preskočim li dvije marende na poslu, možemo si priuštiti odlazak u kino.
- Idemo u kino - odgovaram joj veselo, trudeći se da ne nasluti moje brige. - Imamo za kino. I sjajno ćemo se provesti.
- O, tatice! - uzvikuje ona i ljubi me ovdje, na obali, dok dokoni šetači prolaze pored nas i osmjehuju se prizoru, a galebovi iznad naših glava kriješte i pozdravljaju sunce.
- Idemo kući - kažem joj milujući joj kosu. - Spremiti ćemo dobar ručak, dobro se najesti, ja ću malo po običaju odrijemati, pa idemo u kino. Biti će lijep provod danas.


Samo me djelić sekunde dijelio od sna, kad zvonce na ulaznim vratima stana odjekne prodorno i vrati me u budno stanje. Previše sam pojeo i po običaju zavalio se na kauč u kuhinji i san me umalo savladao, dok za kuhinjskim stolom Aurora piše zadaću. Njeno tiho disanje i šum pisanja me umiruje, pa me sad zvonce uznemirilo.
- Tko je sad? - pitam sa mukom ustajući. - Ne daju čovjeku ni nedjeljom mira.
- Dobar dan! - pozdravi me Dobromir, susjed sa petog i posljednjeg kata: stoji u hodniku obučen u plavu trenirku i na širokom mu licu osmjeh. - Znam da je nedjelja, ali znam i da grabiš svaku priliku da zaradiš koju lovu.
- O čemu se radi? - pitam ga.
- Drva - reče Dobromir. - Četiri zgrade dalje. Čovjeku su stigla drva, čitavih osam metara i traži nekoga tko će mu to odnijeti i posložiti u drvarnicu. Sjetio sam se ...
- Dobro si se sjetio - prekidam ga i mislim: maloj sam na početku školske godine morao kupiti mnogo toga i ostao sam bez para. - Uđi i popij rakiju. Dok se ja spremim.
U kuhinji se susrećem sa razočaranim pogledom punim razumijevanja svoje Aurore. Volim je beskrajno zbog toga. Ni riječi žaljena mi ne upućuje, već se samo hrabro smješka.
- Čula si? - pitam je, dok Dobromiru i sebi sipam rakiju, domaću lozu.
- Jesam - odgovara kratko Aurora i to je jedini znak njenog razočarenja.
- Ne smijem propustiti zaradu - kažem joj. - Budi sigurna, iskupiti ću se zbog ovog.
- Ne brini, tata - meko reče ona.
- Ja idem - kažem i njoj i Dobroslavu, pa se okrećem prema njemu. - Idemo?
- Idemo! - Dobroslav ispije, pa pogladi smeđu kosu Aurore. - Ostavljamo te samu, da možeš nesmetano učiti.


Noć se približava, sumrak se spušta, dani su okraćali. Umoran sam, još malo i gotov sam sa poslom i radujem se povratku kući, večeri, krevetu. Mnogo je to, osam metara drva ... mnogo sati rada, ali ne žalim se: čovjek plaća sasvim pristojno, a i donio je gajbu piva i ostavio je na stepenicama. Dobromir je sjeo na stepenice, popio pivo i zatim otišao: ne mora se mučiti kao ja. On je sam, nema ženu, nema djece, nema nikog i živi od svog ogromnog peterosobnog stana kojeg je naslijedio od roditelja, a koji se nalazi na vrhu zgrade. Izdaje četiri sobe, a petu je zadržao za sebe i dobro mu je. Ponekad popijemo zajedno piće, vršnjaci smo i čini mi se dobrim čovjekom. Ovo nije bilo prvi put da mi je upao neki posao zahvaljujući njemu. Već mi je nekoliko puta pomogao i zahvalan sam mu zbog toga. Prošle sam mu godine obojio stan radeći za vrijeme slobodnog vikenda i platio je bez riječi onoliko koliko sam tražio. Nema previše takvih ljudi, mislim, dok slažem posljednja drva i u mislima već krećem kući, svojoj Aurori.


Košulja mi se slijepila uz znojna leđa, svježina večernja počinje biti hladna, ne više prijatna, pa pružam korak i brzo se približavam zgradi u kojoj stanujem. Grabim po dvije stepenice i nestrpljivo guram ključ u bravu. Ne ulazi: sprečava ga ključ sa unutrašnje strane. Mora da je Aurora negdje bila i vrativši se, zaboravila izvaditi ključ, da bih ja mogao nesmetano otključati vrata. Vrata je samo zatvorila, ni ne zaključavši ih. Često joj se to događa.
U hodniku me stana, kad sam otvorio vrata, zaustavi čudan zvuk meškoljenja i dlake na vratu mi se naježe. Ne znam odakle dopiru ti nepoznati zvuci i što znače. Prijeđem hodnik u dva duga i odlučna koraka i otvaram vrata kuhinje.
Prizor koji me dočekuje, udara me svom snagom u želudac i ostajem bez daha. Sa nevjericom gledam u svoju Auroru, malu Auroru, polugolu, tek propupalih grudi, leži na kauču, a lice joj umrljano od suza. Nad njom se nadvio krupan lik i ne prepoznajem ga odmah, a zatim shvaćam da je to Dobromir, moj susjed, moj dobročinitelj. Ruke mu drhtavo prelijeću preko Aurorinog dječjeg tijela, a glas mu hripav i šuštav i u svom me uzbuđenju uopće ni ne primjećuje. Ali me mala vidi i gleda me širom otvorenih i uplakanih očiju, a užas koji vidim u njenim lijepim očima, oduzima mi razum.
- Gade! - vrištim i bacam se na zvijer koja mi napastuje kćer, prlja je svojim pohotnim dodirom, dok jedna jedina užarena misao vlada i upravlja mnome: po svaku cijenu zaštititi, Auroru, ukloniti prijetnju koja se nadvila nad njom. Ništa drugo nije važno. Ukloniti prijetnju!



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 18. rujna 2007.

Govoriti



Evo je, u svojoj lijepo uređenoj sobi, koja se nalazi u roditeljskoj kući, a u koju je ponovo ušla nakon više od deset mjeseci. Mnogo se toga dogodilo u proteklih deset mjeseci. Zrinka se ogleda oko sebe i nasmiješi uspomenama, koje su se probudile u njoj: svaki joj je poznati predmet u njenoj sobi, u kojoj je odrastala, govorio nešto o njenom životu. Bezbrižnom životu, morala je priznati. Oduvijek mažena i pažena od strane roditelja i sad je dotrčala kući osjetivši bol u duši. Možda će u roditeljskoj kući, ovdje u ovoj maloj sredini, daleko od bučnog grada, lakše zacijeliti svoje rane? Nadala se tome.


- Umorna si - rekla joj majka, gotovo istog trenutka, kad je iskočila iz autobusa nakon višesatne dosadne vožnje, grleći je, ljubeći, ali i pažljivo zagledajući Zrinkino duguljasto lice, uokvireno crnom kosom, ispod koje su je gledale plave i umorne oči. - Ovdje ćeš se lijepo odmoriti, spavati dugo, šetati uz more, dobro jesti. Premršava si, to znaš i sama.
Oduvijek je bilo tako, sjeća se Zrinka: mama je željela malo je ugojiti, a Zrinka pošto poto održati vitku liniju i uvijek su se prijateljski natezale oko toga.
- Da, mama - poslušno je rekla: nije imala snage, a ni volje, početi se prepirati već ovdje, na samoj autobusnoj stanici.
- Spremila sam ti krasnu večeru: biti ćemo sami, nitko nas neće smetati - nastavila je majka, dok su zagrljene hodale prema kući, udaljene svega nekoliko minuta hoda. - Poslije večere, sve ćeš nam ispričati.
- Nema se što ispričati - - branila se Zrinka.
- Ma hajde! - uzviknula je njena majka i nestašno, poput nekog mangupa, bocnula je u rebra. - Tako mlada i lijepa djevojka, pa da joj se ništa ne događa. Ne vjerujem u to. Ne mogu vjerovati, ali oduvijek si bila tajanstvena i nisi previše govorila o svom privatnom životu. Pa nisi samo tako bez razloga odlučila doći.
- Potreban mi je mir - rekla je Zrinka. - Ništa više.
- Toga ćeš ovdje imati napretek.
Zrinka ništa nije odgovorila. Šutke je hodala uz majku, strepeći od idućeg neminovnog susreta: susreta sa ocem. Otac je nije dočekao na autobusnoj stanici i Zrinka je znala, kako se i dalje ljuti na nju, na svoju jedinicu, koja je, usprkos njegovoj želji, napustila kuću i otišla živjeti sama. To što je Zrinka, kad je odlazila iz roditeljskog doma imala već dvadeset i jednu, njemu ništa nije značilo: i dalje je ona za njega bila samo mala djevojčica kojoj je uvijek potrebna njegova zaštita.
- Evo je! - zagrmio je istog trena kad je sa majkom ušla u kuću. - I opet sama! Kad ćeš već jednom dovesti nekog momka? Nije dobro da žena bude sama.


Hvala bogu, sad je to iza nje. Prvi susret je uvijek najteži, dok se ne probije led. Nekako je izdržala večeru odgovarajući na znatiželjna pitanja i nastojeći ništa ne reći. Kako im objasniti da pati? Da nastoji preboljeti neuspješnu ljubavnu vezu? Da osjeća i dalje miris kože, miris kose u nozdrvama i da je sve podsjeća na izgubljenu ljubav. Svaki joj zvuk, miris, probudi uspavano sjećanje. I boli je. Silno je boli biti sama, jer mislila je, nadala se, kako je konačno srela srodnu dušu, kako će život od sada biti lijep, nekako lakši, jer eto, sad ima nečije rame za plakanje, ruke koje će je grliti u svakom trenutku i pružati utjehu i uživanje. Ono što joj je tog trenutka potrebno.
I onda kraj. Paf! Sve je nestalo poput mjehura od sapunice. Jednog je trenutka bila zaljubljena i sretna zbog te činjenice, a već slijedećeg zaljubljena doduše i dalje, ali sad duboko nesretna zbog toga. A suze ...
Noćima je plakala i nije mogla tugu isplakati. Na poslu je počela zakazivati i shvatila je, kako mora pobjeći od te sredine, sredine koja ju je uvijek i svagdje podsjećala na izgubljenu ljubav. Otići će kući, roditeljskoj kući i tu pokušati ponovo zalijepiti razbijene komadiće svoje duše. Možda u roditeljskoj kući to postane moguće.


Vrata se njene djevojačke sobe uz škripu otvore i pomoli se nasmiješena joj majka, tražeći osmjehom oproštaj.
- Nisam mogla izdržati - reče joj - i skuhala sam ti čokoladu, kao nekada, kad si bila mala djevojčica.
- Hvala, mama.
- Pij dok je vruća - reče joj majka i sjedne na njen krevet. - I pričaj.
- Nema se što pričati, mama.
- Nemoj tako. Zar misliš kako ne primjećujem da te nešto muči? Je li dečko u pitanju?
- Nije, mama.
- Je li, možda, cura u pitanju?
Čitava ona napetost, koja je danima podrhtavala na dnu Zrinkinih osjećaja, poput užarene lave u vulkanu, odjednom izbije na površinu. Zrinka se uspravi, isprsi i konačno progovori, gledajući majku pravo u oči.
- Da, mama! - reče glasno - Cura je u pitanju.
Očekivala je sve, ali zaprepaštenju joj nije bilo kraja, kad primijeti tračak smijeha na majčinskom licu, koji za čas preraste u smijeh.
- Znala sam! - slavodobitno klikne majka.
- Znala si? - začudi se Zrinka. - Kako?
- Pa nikad nisi dovela ni jednog dečka u kuću - reče joj majka. - Slagala sam, malo po malo komadiće i konačno uspjela složiti sliku. Shvatila sam.
- I?
- Što i? - upita majka grleći je. - Ti si i dalje moja mala koju mnogo volim. Zar si očekivala nešto drugo.
- A tata? - upita Zrinka, uživajući u majčinom zagrljaju, po prvi puta osjetivši kako joj se tuga ublažuje: može govoriti o svojoj ljubavi. Konačno! - Što će tata reći?
- Ništa neće reći - odgovori joj majka. - Iz prostog razloga što neće znati. Nećemo mu reći. Doznati će kad za to dođe vrijeme. Sad si važna samo ti. Odmori se. Izliječi dušu. Postani ponovo vesela moja djevojčica. A ostalo ... pa, za sve ostalo ima vremena.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


petak, 14. rujna 2007.

Buktinja



Po prvi put u svom životu Ingrid shvati kako šutnja može biti razarajuće teška. Uvukla se između nje i njenog Davida koji iznenada kao da više nije njen. I rušila sve ono što su izgrađivali posljednju zajedničku godinu. Godinu uživanja. Je li moguće, da su im ovo posljednji zajednički trenutci? Zar će ovako završiti, ovdje, u automobilu, Davidovom novom ponosu, kojeg on smrknuta lica i šuteći bijesno vozi, dok se sumrak brzo spušta oko njih, pretvarajući se u noć.
- Molim te - zamoli Ingrid. - Vozi malo sporije.
Nije odgovorio i ona se još više uvuče u sebe, u svoju patnju. A počelo je tako lijepo, da ljepše nije ni moglo biti. Dovezla se taksijem, jer nije imala auto, nikad nije osjetila potrebu kupiti ga, prava rijetkost današnjice, do "njihovog" uobičajenog motela i otišla u već poznatu sobu ...


... i bacila se u Davidov zagrljaj, ljubeći ga divlje i izgarajući od žudnje. Slatki ukradeni susreti. Zbog kojih je živjela. Začini njenom tihom životu.


- Slobodan sam vikendom - javio joj se David tog jutra, petak je, kiša je padala, ali je Ingrid imala osjećaj kako je sve oko nje sunčano. - Klara ide kod svojih ... sama ... ne znam što joj je došlo, ali nisam mnogo ni ispitivao. Hoćemo li ...
- Naravno - odgovorila je, ne dozvolivši mu završiti rečenicu. - Vidimo se šest u našem motelu.
- Jedva čekam! - rekao je David i veza se prekinula: pomislila je, kako je sigurno netko ušao u njegov ured.


Drhtureći, nekako je dočekala kraj radnog vremena. Smiješila se kupcima, koji bi ulazili u ljekarnu i kupovali lijekove, ali je mislima bila daleko, prisjećajući se plavih Davidovih očiju, njegovog smješka, običaja da joj ljubi koljena, dok poslije ljubavne igre zadovoljno i lijeno se izležavaju u krevetu.
Stariji od Ingrid punih deset godina, sa svojih četrdeset i pet, David joj je djelovao samouvjereno i osjećala se zaštićenom u njegovom zagrljaju. Zaljubila se u njega, prvi se put iskreno zaljubila u svojoj trideset i petoj i nije mogla zamisliti život bez Davida. Njena je želja za njim svakog dana postajala sve jača.
- Volim te - ponavljala bi mu na svakom sastanku, ukradenom i potajnom. - Voliš li ti mene?
David joj nije odgovarao i naslutila je, kako sa tim pitanjem potiče njegovo razmišljanje o vlastitom braku, za kojeg je tvrdio kako propada.
- Znaš - rekao joj već na drugom sastanku, dok su ispijali bocu vina, pripremajući se za odlazak u krevet, oboje nervozni, napeti - ovo nije moj običaj. Nisam varao ženu. Ali Klara je postala nemoguća! Od onog dana, prije više od pet godina, kad smo izgubili dijete, sve je pošlo naopako. Ni ne sjećam se, kad sam je dotakao. Ovo se moralo dogoditi, prije ili kasnije.
- Jadni dragi - rekla mu je Ingrid, ali joj bilo drago čuti to o doticanju. - Sigurno ti je teško.
Na kraju je svog radnog vremena predala dužnost kolegici, brzo otišla kući, istuširala se, oprala kosu i sa neophodnim potrebnim sitnicama, izjurila iz stana, prethodno telefonom pozvavši taksi, koji će je odvesti prema "njihovom" motelu, nadajući se da je David već čeka.
A kad je ušla u poznatu joj sobu i ugledala ga, čitav je vanjski svijet odjednom izgubio na značenju: prestao postojati.


Kasnije, dok su u sobi ležeći u razbacanom krevetu, svjedokom njihove strasti, pijuckali svoju uobičajenu večernju bocu crnog vina, nije izdržala i pomilovavši mu koljeno, upitala je:
- Do kada, Davide?
- Što do kada? - odvratio je on, iako je točno znao na što Ingrid misli.
- Znaš ti dobro - odgovorila je Ingrid i srknula malo izvrsnog vina. - Volim te, znaš. Ne želim te viđati ovako, na ovaj način, potajno, kao da je ovo, što se događa sa nama, nešto sramotno. Ja se ne sramim.
- Ne sramim se ni ja ...
- Ali ... ?
- Ne znam što reći - odgovorio je David. - Nisam o tome razmišljao.
- Pa razmisli sada!
- Ne guraj me! - rekao je on i ustao iz kreveta sa čašom u ruci, koju je odložio na maleni stol, pa obukao hlače.
- Zašto se oblačiš? - upitala je Ingrid, a u njoj je počeo rasti val straha, koji joj je svojim rastućim hukom govorio kako je ovo kraj.
- Po svemu sudeći - odgovorio je David - sa vikendom je gotovo. Morala si sve pokvariti!
- Pokvariti? - Ingrid se iznenadila. - Zato što sam otpočela tabu-temu?
- Znala si - rekao je David, gledajući je - da sam u braku, kad smo otpočeli ... - pustio je rečenicu u zraku, da visi nad njihovim glavama.
- Otpočeli što, Davide? - upitala je. - Ljubav? Avanturu? Otpočeli što?
- Obuci se! - rekao je David oštro. - Odvesti ću te kući.


I eto ih, dvoje šutljivih stranaca ( kako je moguće tako iznenada postati strancem, pita se začuđeno Ingrid ), čija su se tijela samo nekoliko sati ranije spajala u slatkom grču, za kojeg su oboje vjerovali kako će zauvijek potrajati, sjede jedno pored drugog u jurećem automobilu.
- Molim te - zamoli još jednom Ingrid. - Vozi malo sporije.
David ne odgovori, a njoj se učini, kako je još i pojačao brzinu. Farovi su sjekli tamu: večer se počela pretvarati u noć, sve brže i brže. Vanjski je svijet ludom brzom promicao pored njih, kako se činilo, baš kao i njeni sretni trenutci sa Davidom. Vjerojatno se više nikada neće vidjeti. Gotovo je sa njihovim susretima u kojima je neizmjerno uživala. Je li trebala šutjeti? I zašto se tako ponaša? Zar ga toliko izjeda osjećaj krivnje?
- Znala si da sam oženjen - odjednom pored nje progovori David i Ingrid se trgne i začuđeno pogleda u njegovo smrknuto lice. - Sa Klarom sam već dvadeset godina. Znaš to. Ništa ti nisam krio. I bilo nam je lijepo, sve do one nesreće ...
Prestane govoriti, a Ingrid samo klimne, dajući mu znak kako razumije. Zna da David misli na dugotrajnu borbu sa leukemijom koja se oborila na njegovog sina i naposljetku pobijedila.
- Kad je mali umro - nastavi David, a Ingrid primijeti kako izbjegava izgovoriti ime umrlog sina - nešto je puklo: Klara se promijenila. Povukla se u sebe, zaboravila na mene, ali boga mu, Ingrid, ne mogu je odbaciti poput stare i prljave krpe! Dvadeset nas godina veže! Shvati to.
- Shvaćam - tiho reče Ingrid i položi dlan na njegovo koljeno, voleći ga ovog trenutka više nego ikada. - Zato te i volim, jer znam da si dobar čovjek.
- Pa onda razumiješ ...
U tom se trenutku dogodi: automobil odjednom poskoči uz snažan tresak i u slijedećem se trenutku nisu nalazili na cesti, već u zraku i svijet su gledali naopačke, a zatim tresak i klizanje i škripa metala, koja kao da traje čitavu vječnost i odjednom tišina, dok Ingrid, sa glavom prema zemlji, začuđeno gleda u kotač koji se i dalje bjesomučno i besmisleno vrti prema gotovo crnom nebu.
Na krovu su. Automobil se okrenuo na krov i sada ... Ingrid pogleda prema Davidu, ali joj se u tom času zacrni pred očima, a oštra bol u nogama je presječe i milosrdno povuče u zaborav.
Slijedeće čega postaje svjesna, umrljano je Davidovo lice. David je zove i čupa pojas koji joj se usjekao u tijelo, nastoji je izvući iz automobila.
- Pomozi mi - moli je. - Pokušaj mi malo pomoći. Molim te, Ingrid! Molim te, samo se malo odgurni nogama.
Velikim naporom i još većom snagom volje, Ingrid se, usprkos bolovima koje osjeća u nogama, odgurne i pomogne Davidu da je izvuče iz automobila. Svijet odjednom prestane izgledati naopako i nebo se ponovo nalazi iznad njih.
- Oprosti mi - govori joj David, dok je povlači po travi, nastojeći se udaljiti od kola, koja leže na krovu, što dalje od mirisa benzina. - Oprosti mi. Ja sam budala. Nisam shvatio ... nisam shvatio ... oprosti mi ...
Odvukavši Ingrid dvadesetak metara dalje od automobila, David je prestane vući i nemoćno sjedne pored nje, držeći joj glavu na koljenima.
- Što te boli? - pita je zabrinuto.
- Noge - odgovori ona. - Samo noge.
- Ne izgledaju slomljeno - primijeti David. - Vjerojatno su samo gadno natučene.
- A ti? - pita Ingrid, zanemarujući vlastitu bol.
- Dobro sam - umiri je on. - Ne brini za mene, Ingrid. Volim te Ingrid, volim te ...
U tom času, dok David po prvi put izgovara te riječi koje je toliko željela čuti, glasan prasak eksplozije dopre do njih i automobil postane plamena buktinja koja ih obasjava u noći, zagrljene, čvrsto priljubljene jedno uz drugo.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 9. rujna 2007.

Maglovito



Buđenje je prestrašno. A i ta je riječ preslaba za ono što osjećam. U meni sve podrhtava, vid mi je mutan, zidovi se tresu, udaljavaju i približavaju istovremeno: nisam čak ni u to siguran, kovitlac neshvaćanja. Užas vlada u mom iscrpljenom umu. Tijelo mi je malaksalo i slabo i drhtavo i bolno. Znojim se i u ustima mi je odvratan okus koji me podsjeća kako trebam povraćati. Poslije povraćanja biti će malo bolje, znam to iz iskustva. Tjeskoba me stišće čeličnim stiskom i lomi moju volju: ostajem bez volje, dok ne popijem … A kad zviznem nekoliko loza i piva, biti ću kao nov, tješim samog sebe, dok polako ustajem, dobro pazeći da ne učinim neki nagli pokret. Jer kad ga učinim, tijelo kao da mi se cijepa na milijun bolnih dijelova.
Stojim na drhtavim nogama i pokušavam se orijentirati. Ne znam gdje sam. Ovo nije moj stan. U mom je stančiću soba minijaturna, sivih zidova, a ova je soba prostrana i svijetla, uredna. Gdje sam? Kako sam dospio ovamo? Zatim mi pogled stiže do zida iza mojih leđa i vidim reprodukciju Leonardove čuvene "Posljednje večere". Odahnem, osjećaj izgubljenosti nadomjestio je osjećaj olakšanja.
Sad znam: u majčinom sam stanu, ovo je njena dnevna soba. Mora da je i ona tu negdje, sigurno će svaki čas nahrupiti na vrata i obasuti me pogrdama zbog mog stanja, kako ona voli govoriti. Nikad nije upotrijebila riječ pijanstvo, već uvijek "stanje".
- Sine, sine - kukala bi obično vrteći sijedom glavom. - Pogledaj u kakvo si se stanje doveo. Ubijaš se.
- Ajde, stara - odbijao bih ja svakog puta - ne pretjeruj.
- Ništa ja ne pretjerujem - mrmljala bi ona uporno. - Pogledaj se. Sine, ubijaš se i nećeš još dugo ovako izdržati.
- Ne govori glupost - branio sam se. - Dvije ili tri rakijice, i ja sam kao nov.
- Lažeš samog sebe. I znaš to - svaki bi put rekla stara.
I bila je u pravu, đavo da je nosi. Istina je da se ubijam lokanjem, ali sto mu muka, što drugo raditi? Nemam posla, nemam djece, nemam žene, a prije tri mjeseca neki mi jebeni luđak otrovao psa, mog Lona, kojeg sam jedinog na ovom jebenom svijetu volio. Zašto ga je otrovao? Što mu je jadna životinja skrivila? Nikada nisam dobio odgovore, ali kad bih se u gluho doba noći budio u svom malom jednosobnom stanu, u staroj i trošnoj kućerini na rubu raspadanja, instinktivno bih pipao rukom i tražio krzno kojeg nije bilo. Znam, drugi se bude u noći i pipanjem traže ženu. I ja sam to radio, nekad, davno čini mi se, a prošle su samo tri godine od njene smrti. Tri duge i samotne godine nestale u magli pijanstva.
Nije mi bila žena, moja Željkica, samo je živjela sa mnom, pila sa mnom i brinula se o meni, sve do onog jutra, kad se nije probudila, a ja je ostavio u krevetu, misleći kako spava i sam popio pola litre loze. Kad sam ispraznio bocu, pošao sam je probuditi, ali nisam je probudio: nikada se više nije probudila.


Tresem bolnom glavom i tjeram te uznemirujuće misli: moram nekako šmugnuti hodnikom do kupaonice, a da me stara ne primijeti. Ukoliko me primijeti, početi će sa svojom tiradom, a nemam je snage slušati, bar ne dok se dobro ne ispovraćam, izbacim muku iz želudca, pa se malo osvježim vodom.
Prolazim hodnikom teturajući, ali bešumno i uspješno, neprimijećen, ulazim u kupaonicu i odmah se zaključavam. Što je sigurno, sigurno je. Klečeći, dugo povraćam u kadu, guram prste u grlo: moram kiselinu izbaciti iz sebe, osjećam kako me izjeda, osjećam njenu snažnu ruku kojom mi steže utrobu i šalje valove bola.
Konačno osjetim prazninu u drhtavom stomaku: nema u njemu više proklete kiseline, koja me muči. Uzimam malo paste za zube, miriše na jagode, istiskujem je drhtavom rukom na prst i tako osvježavam usnu šupljinu. Ali čim sam gurnuo prst u usta, podražaj na povraćanje mi podigne želudac, ništa ne izlazi, nema više ničeg u izmučenom želudcu, dok mi se oči pune suzama i sve gubi konture: život je ponovo bolan i bezličan, drhtav u magli.
Moram nešto popiti! Moram nešto popiti! Moram! Pod hitno. Ta me misao uspravlja, malo se ispljuskam vodom, zagladim kosu i primjećujem u ogledalu svoje podbuhlo lice, neobrijano i sivo i zakrvavljene oči. Ma nema veze, samo jedna loza, možda dvije ... a to opet znači suočiti se sa starom, sa njenim prijekornim pogledom, brbljavim ustima ... uh....
Odlučno se uspravljam, bodrim samog sebe, jer drugo mi ništa ne preostaje, moram to učiniti: put do rakije vodi preko stare. A do loze moram doći! Ne mogu više izdržati ovako. Prilazim vratima kupaonice, nastojeći hodati mirno i odlučno otvaram vrata ...


... stupam u dugački hodnik i krenem lijevo, prema kuhinji, znam kako u jednom dijelu kuhinjskog elementa čeka boca. Čudi me mir i tišina u stanu. Nema zvukova, radio šuti, televizija nije upaljena i to me čudi: stara voli tu kakofoniju zvukova i po čitav dan bulji u televiziju ili sluša radio. Kaže, kako tako nema osjećaj da je sama. Gdje je stara? Je li moguće kako imam sreće i da sam se probudio u trenutku kad je nema u stanu, kojeg napušta svakog dana samo na pola sata, ne bi li u blizini obavila kupovinu. Je li moguće da imam bar malo sreće?
Nije moguće. Prvo što sam vidio od nje, bile su njene noge, točnije, jedna noga. Stara leži na podu u kuhinji. Je li joj pozlilo? Znam da pije neke tablete, ali ne znam koje i ne znam zbog čega. Nešto je muči, ali do vraga, tko je zdrav u osamdesetoj? Stiglo je i nju ono što će svakog stići, mislim u sebi, dok ulazim oprezno u kuhinju i sad je dobro vidim.
Stara leži gotovo točno na sredini kuhinje: lijeva joj noga podvučena pod desnu, kućna haljina, ona plava, jako stara i njoj najmilija, smotala se oko njenog mršavog tijela, a lice, lice joj ne prepoznajem. To nije lice, to je smrskano meso, kaša ...
Stojim pored toga što je nekad bilo mojom majkom i tresem se. Vjetar sjećanja hladno zapuše mojim grudima i bljesne crvenilom pred mojim očima, crvenilom istim kao što je i ona sada već sasvim skorena lokva krvi, oko majčine glave, njene sijede kose. Tresem se: sjećam se ...


- Stidi se - rekla je, kad mi je otvorila vrata. - Pogledaj se kakav si! Zar se takav dolazi majci u posjete?
- Ah, ne počinji, stara! - nestrpljivo sam rekao. - Došao sam te zamoliti za nešto malo para.
- Zbog drugog razloga ni ne dolaziš - rekla je, hodajući ispred mene prema kuhinji. - Dolaziš samo kad ti treba iščupati se iz tog ludog stanja u kojeg se dovodiš.
- Molim te - preklinjao sam je, toga se vrlo dobro sjećam - nemoj mi držati predavanja. Dvjesto kuna biti će mi dovoljno. Molim te.
- Dati ću ti - rekla je stara, zavukla ruku u džep i izvukla točno dvjesto kuna: bio sam siguran kako je znala da ću doći. - Zadnji put što ti dajem. Uskoro ću umrijeti i što ćeš onda? Tko će ti onda davati?
Uvijek isto, mislio sam, grabeći novčanicu i trpajući je u džep. Uvijek isto! Ne može mi pomoći bez uvrede, mora me uvrijediti. I u meni se probudio pritajeni bijes izazvan stravičnim mamurlukom, kojeg sam pokušao otjerati sa nekoliko piva, prije nego li sam se uputio staroj, ali koji se samo pretvorio u razdražljivost. Odlučio sam uzvratiti udarac. I ona mene vrijeđa, svaki put, od kad pamtim. Pa zašto da je štedim?
- Onda ću prodati ovaj stan i piti bez straha - rekao sam posprdno, više da je povrijedim, nego što sam zbilja to namjeravao: istina je, da nisam o tome uopće još ni razmišljao.
- Ah! - cikne stara.- Tu se varaš! Ne ostavljam stan tebi! Ostavljam ga Tončici.
- Tončici? - ponovio sam zabezeknuto, u prvi mah ne shvaćajući kako govori o unuci, o kćerki moje sestre.
- Tončici! - viknula je stara, a oči joj pakosno zasjale. - Svojoj dragoj unučici! Jedina me ona posjećuje i pita treba li mi što. Tončici!
Poludio sam i zgrabio veliku, tešku i staklenu pepeljaru ...


... koja sad čitava umrljana krvlju, leži odbačena na podu i u koju buljim ludim pogledom. Prekoračujem staru i otvaram policu kuhinjskog elementa i vadim bocu: ipak imam sreće, sasvim je puna, još neotvorena. Drhtavim rukama otvaram je i pijem lozovaču ravno iz boce i osjećam kako me pali i podiže i smiruje. Treperavim prstima palim cigaretu, sjedam i sad natočim jednu čašu. Što ću sad? Ubio sam je. Nisam htio, ali sam je ubio. Ubio sam je.
Misao mi polako legne na dušu i znam što mi je činiti. Pozvati ću policiju i ... ali prije toga samo da još malo popijem, da se opravim, da dođem k sebi, da se mogu suočiti sa ...


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 4. rujna 2007.

Svi tvoji odlasci



Danas sam te sreo: hodala si ispred mene onim svojim lijepim i dugim korakom, njišući zanosno kukovima, a ja sam hodao iza tebe, nisam ti vidio lice, ali sam nepogrešivo znao kako si to ti. Zar bih se mogao prevariti?


Budim se uz bolan trzaj tijela i shvatim kako san može izgledati baš kao prokleta zbilja. Nekoliko trenutaka mirno ležim, nastojeći zadržati onu finu koprenu sna, umotati se u njenu maglicu, jer u njoj mi je ljepše, prijatnije: tvoje me ruke grle, moje ruke grle tebe, ne grabim više prazninu, koja mi je postala život. Ali san bježi i nestaje, pa ustajem bez volje: nemam se čemu radovati.
Otišla si ... Čini se kako si ovog puta zbilja otišla. Posljednji puta. Posljednji odlazak. Kakvi naslovi za roman ili film! Romantizam me ovako još nerazbuđenog zajahao, osjećam njegovu težinu u sebi, pa ga tjeram hladnim tušem. Cvokoćem, ali prestajem misliti na tebe, na tvoje odlaske ...
U kuhinji kuham kavu: sad sam budan, spreman suočiti se sa danom, sa prazninom koju mi donosi. Iznova shvaćam kako si otišla iz mog života. Koliko si puta odlazila?
Pijuckam vrelu tekućinu i nastojim se sjetiti ...


- Moramo prekinuti - rekla si mi. - Ovo je ludo. I ne vodi ničemu.
- Čitav je život lud - odgovorio sam ti, a stomak mi zatreperio predosjećajući katastrofu. - Zašto i mi ne bi bili ludi?
- Ne mogu si to dozvoliti - rekla si izbjegavajući moj pogled. - Ponavljam ti: ovo ne vodi ničemu.
- Čemu želiš da vodi? - upitao sam i uzalud čekao odgovor.
Još pamtim tvoju pognutu glavu: kosa ti se crna sjaji, blistavo sjaji, jer tek si je oprala i još je mokra. Nisi odgovorila. Tvoja specijalnost. Zašutjeti kad treba razgovarati. Zatvoriti se u svoju malu vlastitu tamnicu i zatim kriviti sve oko sebe što se nalaziš u toj tamnici. Koju si sama izabrala. A možda i sama podigla, sa ljubavlju podižući zidove oko sebe, braneći se, štiteći se od svijeta i ljudi. Ali i od Života! Ni jednog trenutka nisi bila kadra shvatiti istinu, kako se ti sama dobrovoljno zatvaraš. Uvijek si krivila druge ljude, okolnosti, vrijeme ... izgovora je bilo i previše, a sve si ih prigrlila i nježno njihala u zagrljaju i u tvojem su sjećanju prestali biti izgovori i postali neumitna sudbina. Kojom ti ne gospodariš.
Smijem se. I rugam sudbini. Nema sudbine! Postojimo sam ti i ja, koji smo jedan bljesak vremena bili "mi", zatim, zato što si to ti poželjela, a ne neka prokleta sudbina, čarolije je nestalo i ono "mi" je nestalo, progutala ga prošlost, nedavna, ali i nepovratna.


Pustio sam te otići. Čemu zadržavati nekog protiv njegove volje? I onako nikad ništa ne možemo zadržati, sve nam, poput vode, klizi kroz prste.
Kad si odlazila, volio sam te kako te više nikad nitko voljeti neće. I baš zbog toga sam te pustio otići. Idi, mislio sam, dok sam te nježno držao za ruku, idi i budi sretna. Uživaj u životu. Nemoj se bojati života. Uživaj život!
Ali moje želje nisu urodile plodom. Nisi se snašla sama i nakon mjesec dana, vratila si se, meni, mom gladnom zagrljaju.
- Volim te - govorila si mi ujutro.
Dani sa tobom ponašali su se poput vihora: počeli bi brzo i prohujali za čas, strastveni sati bi eksplodirali u ritmu ljubavi, a zatim ostavljali pustoš u mom životu. Kad si odlazila od mene, trebalo mi je nekoliko dana da se smirim. Ali volio sam ta drhtava uzbuđenja.
- Volim te - govorila si mi preko dana, nazivajući me mobitelom.
Smiješio sam se, ali znaš što? Nisam vjerovao u tu mogućnost. Da me voliš. Da me želiš, to sam mogao prihvatiti, ali voljeti ... Osjetio sam tvoju treperavu misao, kojom si skakala u sjećanje, uspoređujući mene i ... Nisam ni želio misliti na njih, tjerao sam ih snagom volje u bezdan zaborava.
I onda, ponovo drama. Nestala si. Jednostavno si nestala i nisi se javljala puna tri dana. Kako tri dana znaju biti duga! Gdje si? Sa kime si? Što radiš? Zašto se ne javljaš? Jesam li nešto učinio? U nečemu pogriješio? Jesam li ...
Zatim sam se razljutio, razbjesnio i hodajući uzrujano sobom, glasno, poput glumca na daskama koje život znače, rekao:
- Neka ide do đavola, prokleta bila! Neće mi više trgati živce!
Kao da si osjetila nešto i sutradan je mobitel zvonio jednom, pa drugi put, pa treći i konačno sam prestao brojati. I bio sam ponosan na samog sebe na svoju čvrstinu, za koju sam znao kako nije čvrstina, već samo želja za bijegom, jer znao sam, već onda, duboko u sebi, kako ćeš mi nanijeti veliku bol. I nastojao sam je izbjeći. Bilo mi je dosta boli. I previše.


Sutradan si mi pozvonila na vrata. I što da učinim? Da te ne pustim ući? Dok u meni valovi olakšanja i čežnje nadiru u ogromnoj plimi.
- Zar me nećeš pustiti ući? - upitala si, glumeći sigurnost, ali u očima sam ti čitao tajnu: što si sakrivala?
- Uđi - rekao sam i maknuo se u stranu i odmah napao: iznenadni napad je pola dobivene bitke. - Gdje si bila ovih dana?
- Polako ...
- Nema polako! Gdje si bila? Zašto se nisi javljala?
Nikad nisam doznao. Iako mislim kako znam odgovor. Bio bih sretniji da ga ne znam. A opet, da ga ne znam, svakog bi se dana pitao ... uh, koja zavrzlama!
Primakla si mi se i dodirnula vršcima malih sisa, stegnute u ljetnu maju kratkih rukava. Tvoj mi je miris draškao nozdrve šaljući impulse želje, potiskujući razum. Računala si na to, naravno. Sad znam da je tako, ali sam onda naivno vjerovao ... uh, koliki glupani možemo biti! Toliko volimo lagati sami sebe, da se pitam, poznajemo li uopće istinu, onu pravu i jedinu istinu. Ako takva istina u odnosu žena-muškarac uopće postoji. Počeo sam sumnjati! Toliko laži, toliko prešućenih trenutaka, nikad izrečenih objašnjenja, previše je toga.


Nekoliko mjeseci iza toga, razbolio sam se i ti si me njegovala i uljuljkala u sigurnost. Zar te ne voli žena koja te njeguje? To ne može biti. Ali je bilo. I može biti. I događa se. I dogodilo se. Meni.
Ironično, nalazeći se na vrhu vala, mislio sam kako mogu dohvatiti nebo, kucnuti o njega i osluhnuti zvuk. Mislio sam kako me konačno posjetila sreća, a zaboravio sam na najveću mudrost od svih mudrosti: u podne počinje noć.
Ljubeći te, dišući za tvoje želje, koje su samim tim postajale i moje, hraneći se tvojim pogledom, nisam ni primijetio tvoj bijeg. Jer to nije bio odlazak, nije mogao biti. Dan prije je bilo sve u redu, a sutradan već ništa. Zašto? Znala si da odlaziš, a ni riječi nisi rekla. Jesi li uživala u znanju koje je meni bilo nedostupno? Jesi li se naslađivala time, što znaš kako me napuštaš, a ja, glupan jedan, ništa ne primjećujem, ne slutim. Već mislim kako mi se sreća osmjehuje i kako ... Što više mislim o tome, sve se više čudim: analiziram naše posljednje dane, ali ne vidim, ne mogu pronaći nikakvo odstupanje od tvog uobičajenog ponašanja.
I ponovo glasno šaljem sve do vraga i mirim se sudbinom i nastavljam život ...


Mobitel ... prokleti mobitel ... prokleto buđenje nade.
Ne javljaj se, govorio mi je neki glas u meni, ali nisam ga poslušao. Dok sam se javljao na tvoj iznenadni poziv, u duhu sam vidio tvoj plameni pogled, onaj pogled kojim si me zvala i kojemu nikad nisam mogao odoljeti.
- Šaljem ti nekoliko slika - rekla si.
- Jesu li zamamne? – izletjelo mi je.
Tvoj mi je smijeh sve rekao i kao da nisu mjeseci prošli. Želja, koja je drijemala čvrsto skupljena u meni, poput ježa u zimskom snu, sad se probudila, rastegla se u mojoj nutrini, a njene mi bodlje zadavale bol i bol i bol ... koju sam volio i željno dočekao.
- Hoćeš li doći?
- Želiš li da dođem? - upitala si: uvijek si voljela okolišati u razgovoru.
- Želim - odgovorio sam. - Želiš li ti?
- Želim.
- Dođi!
- Doći ću.


Nisi došla. Zašto? Ne znam. Nikad nisam doznao. I više me nije ni briga, jer toliko bola podnijeti od nekog koga voliš i koji bi ti trebao uljepšati život, učiniti ga primamljivim, da se radosno i uzbuđeno budiš ... ah, previše je toga bilo, previše izdaja. Jer to jest bila izdaja!
I sad dolazi onaj konačni val, uništavajući val, razorni tsunami sa kojim se ubija sve ono lijepo i dobro što se dogodilo. Koliko sam prije znao uživati na kresti vala, koji je rastao i živio na našim osjećajima, toliko sam sada padao u ponor bola, koje je konačno eruptiralo u bijes.
Tvoje su me nikad jasno izrečene optužbe bacile u nerazumni bijes, jer shvatio sam tvoju neshvatljivu želju: želiš mene okriviti za neuspjeh naše veze. Koliko je to podlo! A način na koji si to izvodila, još je podliji.
- Reci - molio sam te - zašto me optužuješ?
Nisi rekla. Ali si me i dalje optuživala. Bila si sudac i porota i uopće me nisi željela saslušati. Jesi li željela biti i krvnik? Proglasila si me krivim, ni trena se ne pitajući: je li istina to što mislim da je istina? Je li mi on to učinio? Tvoje su me optužbe ranjavale, a odbijanje čuti moju obranu, koju bi prije trebalo nazvati objašnjenjem, jer nisam bio kriv, dovelo me do bijesa na kojem sam ti sada, nakon toliko proteklog vremena, zahvalan.
Jer ovog sam puta ja otišao! A to nikad ne bih mogao, da me nisi unaprijed osudila ne saslušavši me, ne dozvolivši mi obranu, ne iznijevši čak ni jasnu optužbu. Znam da sam otišao na ružan način, ali previše sam toga ružnog progutao sa tvoje strane i nisam više mogao, nisam više želio trpjeti. I rekao sam riječi koje donose kraj, onaj neumitni kraj, poslije koga više ništa ne ostaje. Potpuni prekid.
Uspjela si u meni podići val bijesa, val kojim sam obrisao sva nježna sjećanja, a kad se val povukao, na žalu nisu ostali ni otisci nečega, što mi je nekada izgledalo veliko, neponovljivo. Ništa nije pisalo na njemu.



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 2. rujna 2007.

Solidarnost



Kao i svakog jutra, već dugi niz godina, koje su se polako odmotale u nekoliko decenija, "teta" Agava stigne do gradskog parka preko puta velike samoposluge, ispred koje je uspješno prodavala svoje poljoprivredne proizvode: najčešće bi to bila salata, a ponekad se znalo naći i nešto voća u njenoj ponudi, pogotovo šljiva. Imajući mali komadić zemljišta u urbanoj sredini, gotovo da je sasvim živjela na tom komadiću sa ljubavlju obrađivane zemlje, odlazeći u stan, u obližnjem bezličnom neboderu, samo na spavanje. Jaja je uvijek imala, svježa, bijela i krupna i u čas bi nestala, kad bi ih pažljivo odložila na sivi kamen. Domaćice su cijenile jaja koje su kupovale kod tete Agave: njene su koke bile hranjene dobro, bez raznih dodataka i nesle su zdrava i krupna jaja. Poletno noseći veliku i pokrivenu korpu u jednoj ruci, a u drugoj veliku i dobro napunjenu platnenu torbu, koja je već ličila na pravu vreću, od silne i dugotrajne upotrebe, teta Agava se široko osmjehne svojoj dugogodišnjoj poznanici Milkici, prodavačici u kiosku.


- Jesi li donijela? - umjesto pozdrava upita je Milkica.
- Jesam li ikada zaboravila? - odgovori pitanjem teta Agava.
- Nisi, teta Agavo! - nasmijano odgovori Milkica. - Zato smo te i prozvali našom tetom. Uvijek misliš na nas i svako obećanje ispuniš.
- Što je čovjek koji ne drži riječ? - retorički upita teta Agava, pa pažljivo izvadi poseban omot, oprezno i polako rukujući njime. - Ništa, draga moja, ništa. U današnje vrijeme nitko ni za koga ne mari. A nekad ...
- Hvala ti - reče Milkica, preuzimajući omot u kojem su se nalazila svježa jaja, a koja su bila namijenjena njenom bolesnom mužu.
- Kako je on? - upita, kao i uvijek teta Agava.
- Ah! - uzdahne Milkica. - Ne pitaj!


Teta Agava nije navaljivala. Svatko ima svoje brige i svoje muke. To je vrlo dobro znala. Kad se samo sjeti onog svog vjetropirastog unuka, koji je istog časa kad je buknuo rat pohrlio u njegov plameni zagrljaj, ne obazirući se na njene molbe. Još nije pravo ni počeo živjeti, imao je samo sedamnaest, golobradi momčić. A sada ... sada leži na groblju, zauvijek mlad u njenom sjećanju, jer ona ga odgojila, kad joj ga kći ostavila na brizi i jednostavno nestala: ni dan danas ne zna gdje joj se kći nalazi. Čula je kako radi u Njemačkoj, ali je li to istina ... ma nije ni važno! Nema je. Nema joj ni muža: umro je još prije rata, ostavivši je samu. Nije klonula: borila se sa životnim nedaćama i skromno živjela, uvijek spremna pomoći drugima oko sebe, a za sebe nikad ne zahtijevajući ništa. Skromna i vrijedna. Svačija teta. Tako su je i prozvali "tetom", a njoj bilo milo: voljela je pozdrave koje su joj upućivali poznanici, vjerni kupci njenih proizvoda.
- Platiti ću ti idući tjedan - reče joj Milkica. - Na plaći.
Agava se samo nasmiješi: Milkica to nije trebala ni reći, zna već to. Svi nekako rastežu svoje plaće ili penzije, a kako, to samo oni znaju. Umjetnici preživljavanja.


- Ideš li prijeko? - upita je Boro, visok i crven u licu, već šireći miris rakije oko sebe, poput nekog zaštitnog znaka. - Da ti ponesem tu torbetinu.
- Idem - odgovori Agava. - A možeš li je nositi? Jesi li išta stavio u sebe jutros, osim rakijetine?
- Nemam apetita - reče Boro, podigne njenu torbu i uputi se preko ceste, brzo hodajući pješačkim prijelazom, praćen Agavom, koja gotovo da trči uz njega, nastojeći zadržati mu se uz bok.
- Evo - reče Agava, koja je i ovaj odgovor znala već unaprijed, pa iz velikog džepa izvuče omot i pruži ga Bori. - Nije nešto naročito: malo kruha i malo piletine. Ostalo mi je od jučer.
- Hvala teta Agavo - Boro uzme umotan sendvič slobodnom rukom i zadovoljno se naceri: bolje se pije kad se ima nešto u želucu.
- I jedi malo više - reče mu ona. - Kost i koža! Eto što si postao! Umrijeti ćeš na ulici, nastaviš li ovako.
- Ma ne brini za mene! - odgovori raspoloženo Boro. - Jak sam ja.


Agava gleda za njim, dok se Boro brzim i krupnim koracima udaljava: traži mirno mjesto na kojem će pojesti sendvič, a zatim ...
- Ma zašto to radiš? - upita Mare, Agavina prijateljica, koja kao i Agava, prodaje povrće ispred marketa.
- Što to? - upita je Agava.
- Hraniš ga.
- Pa mora, jadnik jesti.
- Neka radi!
- Pa znaš da nema posla ...
- Nema? - Mare zalamata rukama. - Prije će biti da ne želi raditi. Samo pije. To je jedino što želi.
- Ma pusti ... - pomirljivo reče Agava.


Sati prolaze neprimjetno, a povrće koje je Agava donijela sa sobom, gotovo da je sasvim prodano. Jaja su već odavno nestala. Sad u praznoj korpi drži najlon-vrećice i mlijeko, koje je kupila. Ako proda još i ovo povrća, može na jedan sat skoknuti u svoj mali vrt. Trebalo bi malo pročešljati oko njega, djeluje joj zapušteno, a ona voli da bude sve u redu, na svom mjestu, uredno, čisto.
Nekoliko je žena već napustilo svoja mjesta: neke zbog toga što su sve prodale, a druge zbog nekog hitnijeg posla i ovog se trena pakuje i njena najbolja prijateljica Mare.
- Idem ja - reče joj Mare. - Žuri mi se danas. Do sutra!


Agava se pripremi na čekanje, jer mora sve prodati: novac joj treba, do penzije je još ... Danas ima sreće! Jedna domaćica priđe i kupi preostalo povrće. Sad može otrčati u svoj vrt, svoj raj.
Na brzinu sakupivši svoje stvari, sad sasvim lagane, da ih nije ni osjećala u rukama, teta Agava žurno zakorači na cestu, u mislima već obrađujući svoj mali raj i istog trena bi snažno odbačena u zrak, nekoliko se puta ludo okrene, dok su joj stvari iskliznule iz ruku i poletjele daleko od nje. U čudu teta Agava gleda automobil, dok pada na asfalt, koji se sa treskom zabija u stup. Oštra je bol čitavu prožme, silna i kratkotrajna, kad glavom udari prljavi asfalt, a ružan, silno ružan zvuk, odjekne ulicom.
- O, bože! - vrisne Milkica, koja je sa svog mjesta u kiosku sve ovo promatrala, ne vjerujući da se događa ono što se događa. - O, bože!
Milkica izjuri iz kioska, pa ne mareći za promet, koji nesmetano teče, kao da se ništa nije dogodilo, istrči na cestu i pojuri prema Agavi, svima dragoj teti Agavi, mašući rukama prema vozilima koja su prolazila pored nje.
- Stanite! - viče Milkica plačući. - Stanite! Pomozite!
Ali vozači brzo prolaze i nitko se ne zaustavlja, nitko ne mari za dramu koja se odigrala: ravnodušna limena rijeka monotono se kotrlja dalje, bez zastajkivanja.
- O, bože! - jauče Milkica i kleči pored tete Agave, drži joj glavu koja je napukla i iz koje teče u valovima tamno-crvena, gotovo crna krv. - Neljudi! Pomozite! Zar nitko neće pomoći? Umrijeti će! Božeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!
Vrisak Milkice, očajan i upućen čitavom svijetu, pomiješa se sa vriskom sirene automobila koji je oborio tetu Agavu, pa se podiže visoko prema ravnodušnom sunčanom danu.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.