utorak, 18. rujna 2007.

Govoriti



Evo je, u svojoj lijepo uređenoj sobi, koja se nalazi u roditeljskoj kući, a u koju je ponovo ušla nakon više od deset mjeseci. Mnogo se toga dogodilo u proteklih deset mjeseci. Zrinka se ogleda oko sebe i nasmiješi uspomenama, koje su se probudile u njoj: svaki joj je poznati predmet u njenoj sobi, u kojoj je odrastala, govorio nešto o njenom životu. Bezbrižnom životu, morala je priznati. Oduvijek mažena i pažena od strane roditelja i sad je dotrčala kući osjetivši bol u duši. Možda će u roditeljskoj kući, ovdje u ovoj maloj sredini, daleko od bučnog grada, lakše zacijeliti svoje rane? Nadala se tome.


- Umorna si - rekla joj majka, gotovo istog trenutka, kad je iskočila iz autobusa nakon višesatne dosadne vožnje, grleći je, ljubeći, ali i pažljivo zagledajući Zrinkino duguljasto lice, uokvireno crnom kosom, ispod koje su je gledale plave i umorne oči. - Ovdje ćeš se lijepo odmoriti, spavati dugo, šetati uz more, dobro jesti. Premršava si, to znaš i sama.
Oduvijek je bilo tako, sjeća se Zrinka: mama je željela malo je ugojiti, a Zrinka pošto poto održati vitku liniju i uvijek su se prijateljski natezale oko toga.
- Da, mama - poslušno je rekla: nije imala snage, a ni volje, početi se prepirati već ovdje, na samoj autobusnoj stanici.
- Spremila sam ti krasnu večeru: biti ćemo sami, nitko nas neće smetati - nastavila je majka, dok su zagrljene hodale prema kući, udaljene svega nekoliko minuta hoda. - Poslije večere, sve ćeš nam ispričati.
- Nema se što ispričati - - branila se Zrinka.
- Ma hajde! - uzviknula je njena majka i nestašno, poput nekog mangupa, bocnula je u rebra. - Tako mlada i lijepa djevojka, pa da joj se ništa ne događa. Ne vjerujem u to. Ne mogu vjerovati, ali oduvijek si bila tajanstvena i nisi previše govorila o svom privatnom životu. Pa nisi samo tako bez razloga odlučila doći.
- Potreban mi je mir - rekla je Zrinka. - Ništa više.
- Toga ćeš ovdje imati napretek.
Zrinka ništa nije odgovorila. Šutke je hodala uz majku, strepeći od idućeg neminovnog susreta: susreta sa ocem. Otac je nije dočekao na autobusnoj stanici i Zrinka je znala, kako se i dalje ljuti na nju, na svoju jedinicu, koja je, usprkos njegovoj želji, napustila kuću i otišla živjeti sama. To što je Zrinka, kad je odlazila iz roditeljskog doma imala već dvadeset i jednu, njemu ništa nije značilo: i dalje je ona za njega bila samo mala djevojčica kojoj je uvijek potrebna njegova zaštita.
- Evo je! - zagrmio je istog trena kad je sa majkom ušla u kuću. - I opet sama! Kad ćeš već jednom dovesti nekog momka? Nije dobro da žena bude sama.


Hvala bogu, sad je to iza nje. Prvi susret je uvijek najteži, dok se ne probije led. Nekako je izdržala večeru odgovarajući na znatiželjna pitanja i nastojeći ništa ne reći. Kako im objasniti da pati? Da nastoji preboljeti neuspješnu ljubavnu vezu? Da osjeća i dalje miris kože, miris kose u nozdrvama i da je sve podsjeća na izgubljenu ljubav. Svaki joj zvuk, miris, probudi uspavano sjećanje. I boli je. Silno je boli biti sama, jer mislila je, nadala se, kako je konačno srela srodnu dušu, kako će život od sada biti lijep, nekako lakši, jer eto, sad ima nečije rame za plakanje, ruke koje će je grliti u svakom trenutku i pružati utjehu i uživanje. Ono što joj je tog trenutka potrebno.
I onda kraj. Paf! Sve je nestalo poput mjehura od sapunice. Jednog je trenutka bila zaljubljena i sretna zbog te činjenice, a već slijedećeg zaljubljena doduše i dalje, ali sad duboko nesretna zbog toga. A suze ...
Noćima je plakala i nije mogla tugu isplakati. Na poslu je počela zakazivati i shvatila je, kako mora pobjeći od te sredine, sredine koja ju je uvijek i svagdje podsjećala na izgubljenu ljubav. Otići će kući, roditeljskoj kući i tu pokušati ponovo zalijepiti razbijene komadiće svoje duše. Možda u roditeljskoj kući to postane moguće.


Vrata se njene djevojačke sobe uz škripu otvore i pomoli se nasmiješena joj majka, tražeći osmjehom oproštaj.
- Nisam mogla izdržati - reče joj - i skuhala sam ti čokoladu, kao nekada, kad si bila mala djevojčica.
- Hvala, mama.
- Pij dok je vruća - reče joj majka i sjedne na njen krevet. - I pričaj.
- Nema se što pričati, mama.
- Nemoj tako. Zar misliš kako ne primjećujem da te nešto muči? Je li dečko u pitanju?
- Nije, mama.
- Je li, možda, cura u pitanju?
Čitava ona napetost, koja je danima podrhtavala na dnu Zrinkinih osjećaja, poput užarene lave u vulkanu, odjednom izbije na površinu. Zrinka se uspravi, isprsi i konačno progovori, gledajući majku pravo u oči.
- Da, mama! - reče glasno - Cura je u pitanju.
Očekivala je sve, ali zaprepaštenju joj nije bilo kraja, kad primijeti tračak smijeha na majčinskom licu, koji za čas preraste u smijeh.
- Znala sam! - slavodobitno klikne majka.
- Znala si? - začudi se Zrinka. - Kako?
- Pa nikad nisi dovela ni jednog dečka u kuću - reče joj majka. - Slagala sam, malo po malo komadiće i konačno uspjela složiti sliku. Shvatila sam.
- I?
- Što i? - upita majka grleći je. - Ti si i dalje moja mala koju mnogo volim. Zar si očekivala nešto drugo.
- A tata? - upita Zrinka, uživajući u majčinom zagrljaju, po prvi puta osjetivši kako joj se tuga ublažuje: može govoriti o svojoj ljubavi. Konačno! - Što će tata reći?
- Ništa neće reći - odgovori joj majka. - Iz prostog razloga što neće znati. Nećemo mu reći. Doznati će kad za to dođe vrijeme. Sad si važna samo ti. Odmori se. Izliječi dušu. Postani ponovo vesela moja djevojčica. A ostalo ... pa, za sve ostalo ima vremena.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.


Nema komentara: