Prijetnja

Nedjelja. I to još sunčana. Jedini dan u dugačkom i napornom tjednu kad mogu malo odahnuti, uživati u svojoj Aurori. Mojoj jedinoj svjetlosti u mračnom tunelu života. Čitavog sam tjedna toliko zauzet, radeći obično po deset, a ponekad i dvanaest sati, da, kad konačno stignem kući, imam još samo toliko snage koliko mi je potrebno za tuširanje, lagani objed i već moram u krevet, naspavati se, za sutrašnji dan, čiji će tempo biti ubitačan poput ovog prethodnog dana. Ne stignem uživati u Aurori, svojoj kćerki. Mom jedinom blagu.


Dok je gledam, kao sada, kako tvrdo spava, a smeđa joj kosa rasuta po jastuku, zgrčenih malih šaka, kao da želi što više zagrabiti od života, u meni se podiže val ljubavi prema njoj, jedinoj koja mi ostala. Verica je moja mrtva već četiri godine, Aurora je imala svega osam, kad joj je majka umrla, i za mene kao da je vrijeme stalo. Mirovalo pasivno. Život mi se odvijao između posla i Aurore. Ništa više. Ni manje. Nije bilo vremena za bilo što drugo. Ni novca. Ni snage. Posao je zidara težak i nakon deset sati napornog rada, nemam volje nigdje otići, pa večeri provodim mirno, u stanu, pored Aurore i gledajući televiziju. Dok me san ne savlada.
- Tata - zadirkuje me mala često - ti niti jedan film ne odgledaš do kraja. Uvijek zaspiš i to kad je najnapetije.
- Ne brinem zbog toga, zlato moje - uvijek bih joj odgovarao. - Ponoviti će oni još tko zna koliko puta taj film, pa ću ga sigurno i čitavog tako odgledati: svaki put po jedan dio.
I sinoć sam zaspao na polovici filma. Kad sam se probudio, vidio sam da je mala otišla u svoju sobu i nije mi se ustajalo: previše sam bio umoran. Umjesto da ustanem, samo sam se pokrio dekom, koja je uvijek lijepo složena, zahvaljujući pažnji Aurore, ležala na kauču i nastavio spavati. Nije mi to bilo prvi put. Od kad je moja Verica umrla, često bih spavao u kuhinji, na kauču. Čemu odlazak u tihu spavaću sobu, hladni krevet, bez Verice? Bez njenih toplih ruku, koje bi me zagrlile i u čijem bih naručju zaboravio na svoj umor i osjetio plamen želje, koju je Verica uvijek gasila, pružajući mi uživanje. Besmislena spavaća soba često je prazna zjapila: ponekad ne bih ušao danima u nju.


Pružam ruku i blago drmam rame svoje usnule Aurore. Žao mi ju je buditi, ali već je blizu deset, a i želim dan sa njom provesti, nauživati se njenog dječjeg bucmastog lica i plavih, širom otvorenih očiju iznad malog nosa i nešto kraće gornje usne, pa joj se blještavi i bijeli zubi vide u svakoj prilici.
- Ajde, zlato - tiho joj kažem, uvodeći je u svijet budnih. - Uskoro će deset. Doručak te čeka.
- O, tatice! - tiho promrmlja ona. - Tako bih još spavala.


Šećemo obalom, gledamo more i osluškujemo krikove galebova. Obavili smo tržnicu, kupili ribu koju ću prirediti za ručak, dok će Aurora očistiti salatu i skuhati nekoliko krumpira.
- Što ćemo poslijepodne, tatice? - pita me .
- Ne znam - odgovaram joj i gledam je. - Imaš li neku želju?
- Mogli bi u kino - kaže ona, pa brzo dodaje: - Ako možemo.
Prevedeno, to znači, ako imam para. U glavi brzo zbrajam: preskočim li dvije marende na poslu, možemo si priuštiti odlazak u kino.
- Idemo u kino - odgovaram joj veselo, trudeći se da ne nasluti moje brige. - Imamo za kino. I sjajno ćemo se provesti.
- O, tatice! - uzvikuje ona i ljubi me ovdje, na obali, dok dokoni šetači prolaze pored nas i osmjehuju se prizoru, a galebovi iznad naših glava kriješte i pozdravljaju sunce.
- Idemo kući - kažem joj milujući joj kosu. - Spremiti ćemo dobar ručak, dobro se najesti, ja ću malo po običaju odrijemati, pa idemo u kino. Biti će lijep provod danas.


Samo me djelić sekunde dijelio od sna, kad zvonce na ulaznim vratima stana odjekne prodorno i vrati me u budno stanje. Previše sam pojeo i po običaju zavalio se na kauč u kuhinji i san me umalo savladao, dok za kuhinjskim stolom Aurora piše zadaću. Njeno tiho disanje i šum pisanja me umiruje, pa me sad zvonce uznemirilo.
- Tko je sad? - pitam sa mukom ustajući. - Ne daju čovjeku ni nedjeljom mira.
- Dobar dan! - pozdravi me Dobromir, susjed sa petog i posljednjeg kata: stoji u hodniku obučen u plavu trenirku i na širokom mu licu osmjeh. - Znam da je nedjelja, ali znam i da grabiš svaku priliku da zaradiš koju lovu.
- O čemu se radi? - pitam ga.
- Drva - reče Dobromir. - Četiri zgrade dalje. Čovjeku su stigla drva, čitavih osam metara i traži nekoga tko će mu to odnijeti i posložiti u drvarnicu. Sjetio sam se ...
- Dobro si se sjetio - prekidam ga i mislim: maloj sam na početku školske godine morao kupiti mnogo toga i ostao sam bez para. - Uđi i popij rakiju. Dok se ja spremim.
U kuhinji se susrećem sa razočaranim pogledom punim razumijevanja svoje Aurore. Volim je beskrajno zbog toga. Ni riječi žaljena mi ne upućuje, već se samo hrabro smješka.
- Čula si? - pitam je, dok Dobromiru i sebi sipam rakiju, domaću lozu.
- Jesam - odgovara kratko Aurora i to je jedini znak njenog razočarenja.
- Ne smijem propustiti zaradu - kažem joj. - Budi sigurna, iskupiti ću se zbog ovog.
- Ne brini, tata - meko reče ona.
- Ja idem - kažem i njoj i Dobroslavu, pa se okrećem prema njemu. - Idemo?
- Idemo! - Dobroslav ispije, pa pogladi smeđu kosu Aurore. - Ostavljamo te samu, da možeš nesmetano učiti.


Noć se približava, sumrak se spušta, dani su okraćali. Umoran sam, još malo i gotov sam sa poslom i radujem se povratku kući, večeri, krevetu. Mnogo je to, osam metara drva ... mnogo sati rada, ali ne žalim se: čovjek plaća sasvim pristojno, a i donio je gajbu piva i ostavio je na stepenicama. Dobromir je sjeo na stepenice, popio pivo i zatim otišao: ne mora se mučiti kao ja. On je sam, nema ženu, nema djece, nema nikog i živi od svog ogromnog peterosobnog stana kojeg je naslijedio od roditelja, a koji se nalazi na vrhu zgrade. Izdaje četiri sobe, a petu je zadržao za sebe i dobro mu je. Ponekad popijemo zajedno piće, vršnjaci smo i čini mi se dobrim čovjekom. Ovo nije bilo prvi put da mi je upao neki posao zahvaljujući njemu. Već mi je nekoliko puta pomogao i zahvalan sam mu zbog toga. Prošle sam mu godine obojio stan radeći za vrijeme slobodnog vikenda i platio je bez riječi onoliko koliko sam tražio. Nema previše takvih ljudi, mislim, dok slažem posljednja drva i u mislima već krećem kući, svojoj Aurori.


Košulja mi se slijepila uz znojna leđa, svježina večernja počinje biti hladna, ne više prijatna, pa pružam korak i brzo se približavam zgradi u kojoj stanujem. Grabim po dvije stepenice i nestrpljivo guram ključ u bravu. Ne ulazi: sprečava ga ključ sa unutrašnje strane. Mora da je Aurora negdje bila i vrativši se, zaboravila izvaditi ključ, da bih ja mogao nesmetano otključati vrata. Vrata je samo zatvorila, ni ne zaključavši ih. Često joj se to događa.
U hodniku me stana, kad sam otvorio vrata, zaustavi čudan zvuk meškoljenja i dlake na vratu mi se naježe. Ne znam odakle dopiru ti nepoznati zvuci i što znače. Prijeđem hodnik u dva duga i odlučna koraka i otvaram vrata kuhinje.
Prizor koji me dočekuje, udara me svom snagom u želudac i ostajem bez daha. Sa nevjericom gledam u svoju Auroru, malu Auroru, polugolu, tek propupalih grudi, leži na kauču, a lice joj umrljano od suza. Nad njom se nadvio krupan lik i ne prepoznajem ga odmah, a zatim shvaćam da je to Dobromir, moj susjed, moj dobročinitelj. Ruke mu drhtavo prelijeću preko Aurorinog dječjeg tijela, a glas mu hripav i šuštav i u svom me uzbuđenju uopće ni ne primjećuje. Ali me mala vidi i gleda me širom otvorenih i uplakanih očiju, a užas koji vidim u njenim lijepim očima, oduzima mi razum.
- Gade! - vrištim i bacam se na zvijer koja mi napastuje kćer, prlja je svojim pohotnim dodirom, dok jedna jedina užarena misao vlada i upravlja mnome: po svaku cijenu zaštititi, Auroru, ukloniti prijetnju koja se nadvila nad njom. Ništa drugo nije važno. Ukloniti prijetnju!



Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.