Kokić

Čitav mu je kratki život odisao pivom i jeftinim vinom. Kad se prvi put susreo sa bocom, Kokić se istog časa ludo zaljubio u nju. I nikad nije iznevjerio svoju prvu i jedinu ljubav. Ostao joj vjeran do samog kraja svog života. A kraj je nastupio relativno rano, neočekivano. Mislio je da je neuništiv i da ga ništa ne može oboriti, ali ga je njegova ljubav podmuklo izjedala iznutra. Onoliko koliko mu je prividnog zadovoljstva pružala, toliko mu je otkidala od zdravlja: omjer je bio ubitačno točan. Ali Kokić to nije znao, nije shvaćao, nije mogao shvatiti. I činio je gluposti u životu, prvo prema samom sebi, a zatim i prema svima ostalima.

Pijući sa ostalim ljubiteljima dobre kapljice, nekako se uvijek znao zadržati po strani sa svojom bocom. Nije ju volio dijeliti. Iako je znao potezati iz tuđih boca, kad bi ga velikodušno ponudili. Žica škrtosti veoma se rano uvukla u Kokića, pa je tako ovakav razgovor vođen mnogo puta.
- Kokiću, dobaci cigaretu - molio bi neki sudrug u pijanstvu.
Kokić bi ga podozrivo ispod oka pogledao, sporim pokretom zavukao ruku u džep, izvukao kutiju cigareta, polako je otvorio i pažljivo, dotičući svaku pojedinu cigaretu vrškom požutjelog prsta, prebrojao cigarete nečujno mičući usnama.
- Ne mogu - gotovo uvijek bi odgovarao. - Imam ih samo još šest, a to mi mora potrajati večeras.
Svi mi, koji smo stajali ili sjedili u blizini, a uvijek bi se okupljali oko jedne te iste klupe u blizini vinskog podruma, morali smo se sa čuđenjem nasmijati takvom odgovoru. Jer nitko među nama nije nikad takvog što izvalio. Ako si imao nekoliko cigareta, uvijek bi dao onom koji nema niti jednu. Svi osim Kokića.
- Ti si prilično bešćutni gad - rekao sam mu jednom prilikom, kad sam ga ja zamolio za cigaretu, a on me glatko odbio. - Koliko si samo mojih popušio. A sad ne daš jednu bijednu cigaretu.
- Ne mogu - odgovorio je Kokić nimalo se ne pokolebavši. – Trebati će mi.

Vječito smo visjeli oko te klupe i kad bi imali love veselo bi pretrčavali cestu do vinskog podruma i još se veselije vraćali sa bocom u ruci. Većina nas nije radila, nije ni željela raditi: željeli smo samo piti. Uživati u opijanju iz dana u dan. I svaki onaj prošli dan činio nam se poput sna prema današnjem. Jer svaki je dan počinjao mamurlukom i besparicom.
- Ah, kako je jučer vino teklo - rekao bi netko silno žedan zaboravljajući na činjenicu da je i jučer kukao za onim proteklim danom. - Bilo je vina.
Zbog nečeg smo uvijek bili uvjereni kako je jučer bilo bolje, jer sinoć smo raspoloženi doteturali kući, a sad nas muči tremor, prsti na rukama ludo podrhtavaju, suha usta su bolna, razdražljivost nas kida na komadiće. Zaboravljali smo kako smo i jučer stenjali pod teškim bremenom besparice. A onda bi obično netko naletio i platio litru jeftinog vina i svi bi živnuli. Svijet i život ponovo bi dobio smisao, a Kokić bi veselo uzvikivao svoju poštapalicu, prema kojoj je i dobio nadimak.
- Rke-koke! - uzvikivao bi nakon što bi dobro potegnuo iz boce. - Rke-koke! Sad se da živjeti.
I svi smo već olakšano disali jer prva je boca pala, nije vrag da više nitko neće naletjeti, naprosto mora netko nabasati i blagosloviti nas još jednom bocom. Pa još jednom ...

Dani ispunjeni pijanim besmislom su se nizali i ostajali iza nas, a da ih nismo bili ni svjesni. Nismo uživali u njima, u ni jednom danu, svaki je bio težak na sasvim isti način. Monotonija pijanica. Boreći se sa besparicom i željom za pićem svakog dana iznova, polako smo popuštali: od ratobornih mladića pretvorili smo se u sredovječna gunđala. Zagazili smo u četrdesete, a da nismo ni živjeli dvadeset godina. Misleći kako živimo punom snagom, a u stvari smo ubijali sami sebe.
Na Kokiću je to bilo najočitije. Lice mu je omekšalo, naboralo se, a pogled mu postao tup i sasvim nezainteresiran. Za sve osim za bocu, naravno. Već je posljednje dvije godine spavao sa bocom. I to nije figurativno rečeno, već doslovno.
Kako bi se približavalo osam sati navečer i samim tim kraj radnog vremena vinskog podruma, Kokić bi iznenada ustajao i ne mareći zbog toga što nas je samo prije pola sata uvjeravao kako nema ni kinte, nesigurnim koracima kretao prema podrumu. Iz kojeg bi uskoro izlazio noseći bocu vina u najlonskoj vrećici i ne bi se vraćao k nama, svom društvu oko klupe, već bi krenuo uz cestu, prema zgradi u kojoj je živio. Ta mu je boca bila potrebna da preživi noć. Da opstane.
Jer Kokić bi se budio oko tri sata suhog grla u mrklom mraku i jeza bi ga hvatala dok bi mu divljački podrhtavao svaki mišić. Već izvježbanim pokretom grabio bi bocu koja bi stajala pored kreveta i potezao očekujući smirenje. Pušio bi u krevetu i pijuckao i polako ponovo tonuo u pijani san. Bolje reći polusan.

Nikad Kokića nitko nije vidio sa nekom ženom. Kružila je priča, kako je davno, kad je bio dvadesetogodišnjak, gadno se zaljubio u neku tamnokosu djevojku. Čekajući je jednom na dogovorenom mjestu u kafiću, Kokić je naručio odjednom pet piva, valjda očekujući da će djevojka kasniti.
Ali je djevojka spadala u one koje vole točnost i zaprepastila se kad je ugledala tu malu pivsku šumu ispred Kokića.
- Piješ li uvijek ovoliko? - upitala ga je.
- Pa to nije ništa - odgovorio joj je Kokić nemarno.
- Ti si pijanac - rekla mu je ona bez sustezanja. - I misliš li toliko piti, ja odlazim.
- Idi - rekao je on prividno mirno i rukom pokazao na boce piva ispred sebe na stolu. - Ostavljaš me u dobrom društvu.
Djevojka je ustala i otišla.
I to je, koliko je nama bilo poznato, bio čitav ljubavni život Kokića.


Na kraju životnog puta piće ga je sasvim obuzelo, počeo je gubiti i ono malo dostojanstva što ga je imao.
- Umirem od žeđi - rekao mi je jednog jesenjeg dana prišavši stolu za kojim sam sjedio i pio u kafiću u blizini kuće. - Spasi me!
- Sjedni i pij - rekao sam vidjevši koliko mu je loše: znoj mu je izbijao na čelo, a pogled se nije mogao zadržati na jednom mjestu. - Nemam mnogo love, ali dok imam ...
Pili smo i razgovarali. A onda sam morao na mokrenje i kad sam se vratio za naš stol, uzalud sam tražio upaljač da pripalim cigaretu.
- Gdje je upaljač? - pitao sam Kokića.
- Nemam pojma - mirno je rekao ne trepnuvši i gledajući me pravo u oči.
- Siguran si?
- Naravno!
Nekoliko dana kasnije svoj sam upaljač ugledao kod jednog poznanika sa šanka. Nemarno ga je položio na kutiju cigareta ispred sebe na šanku, a ja sam sa čašom u ruci stajao pored njega.
- Odakle ti ovaj upaljač? - upitao sam ga.
- Kupio sam ga od Kokića - odgovorio je.
Bio sam silno bijesan i još više povrijeđen. Ja ga častim, a Kokić ...
- Hej, lopove! - uzviknuo sam kad sam ga sreo. - Od sad ću samo tako zvati. Lopov! Ipak si mi ti ukrao upaljač. I prodao ga ...Kako si to mogao učiniti?
- Bio sam žedan - mrtav hladan odgovorio je i nije mu bilo ni malo neugodno.
Zvao sam ga lopovom nekoliko dana, a onda na sve zaboravio. Kao i obično ...

Čudno, ali Kokić se uspio zaposliti kao čuvar u nekom skladištu. Okružen gomilama naslaganih dasaka, krišom bi potezao iz boce koju bi isto tako krišom donosio sobom. Bio bi budan noću na poslu, a jutrom odlazio kući. Svaki drugi dan. To mu je odgovaralo, mogao je ispavati pijanstvo.

Strašan se dim dizao prema nebu tog dana i Kokić ga je zajedno sa ostalim putnicima gledao iz autobusa, kad se autobus najednom zaustavio, vrata se otvorila uz škripu i oštar miris dima prodro svima u nosnice. U autobus je uskočio mladi vatrogasac i glasno rekao:
- Imamo veliki požar u blizini i svaka nam je pomoć dobrodošla.
Svi su muškarci-putnici klimnuli i krenuli prema mjestu na koje ih je uputio vatrogasac. Osim Kokića. On je mirno ostao sjediti dok se autobus nije gotovo ispraznio, a onda se sudario sa pogledom mladog vatrogasca i znatiželjnim pogledima nekolicine žena.
- A vi? - upitao je Kokića mladić.
- Ja sam alkoholičar - bez sustezanja mu je odgovorio Kokić. - I ukoliko uskoro nešto ne popijem, ne odgovaram za svoje postupke.
Priča je postala legendarna u našem kvartu i svio smo znali za nju i prepričavali je uz piće, svaki put smijući se sa nevjericom. I pitali smo Kokića kako ga nije bilo stid tako nešto reći, ali je Kokić odavno izgubio osjećaj stida.

A onda, jednog dana Kokića nije bilo na klupi. Nitko se nije uznemirio zbog toga. Znali smo biti bolesni od pića i preležati čitave dane bolno povraćajući, pa smo bili sigurni kako je i sa Kokićem isti slučaj.
Ali ovog puta nije bilo tako. Ugasio se tiho te noći, ne popivši svoju bocu vina, koja je gotovo nedirnuta ostala pored njegovog kreveta, kako smo doznali od Kokićeve majke.
Nisu mu bile još ni četrdeset i dvije godine.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Predmet žudnje

U jednom je trenutku bilo sve kako treba biti, a već se u slijedećem trenutku sve promijenilo i ništa više nije bilo onako kako je prije bilo i kako je trebalo biti.
Sjedio sam na svom uobičajenom mjestu za stolom u sobi koju smo Lidija i ja uredili kao biblioteku i bio nagnut nad svojim zabilješkama: još jedno jedino poglavlje i knjiga će konačno biti gotova. Čini mi se da je pišem već čitavu vječnost, zapeo sam i ne mogu se pomaknuti. Zbog toga sam se zatvorio u svoju dragu biblioteku, sasvim povukao iz života i svaki trenutak posvećivao radu na knjizi. Ni na što drugo nisam mislio. Do onog trenutka kad se Liza, skraćeno od Elizabet, pomakla u kožnoj fotelji.
Liza je moja pokćerka, dijete moje supruge Lidije iz njenog prvog braka. Liza ima dvanaest godina i veoma je tiha za svoju dob. Kad se pomakla u fotelji, crna je koža zaškripala ispod njenog tijela i to me primoralo podignuti pogled.
Liza je sjedila podvivši duge i preplanule noge ispod male stražnjice. Kratka joj se suknjica raširila tvoreći oko nje bijeli i djevičanski krug na crnoj koži. Glavu je držala oborenu i zlatna joj se kosa prelijevala na svjetlosti zalazećeg sunca. Pogled mi se zadržao na njenim dugim i preplanulim nogama i nisam ga mogao otrgnuti. Nemarno i opušteno sjedeći sa nekom knjigom u ruci, pomakla je noge i odjednom se otvorio put mom znatiželjnom pogledu u skrivene dubine.
Zapiljio sam se u unutrašnjost njenih butina koje su se nehajno rastvarale, pa sam mogao sasvim jasno razaznati rub minijaturnih snježno-bijelih gaćica. Upravo se vratila s tenisa, sjetio sam se, ušuljala se kod mene u sobu, kao što je imala običaj činiti. Zaboravio sam na njenu prisutnost, sve do onog šuma kojeg je proizvela meškoljeći se. Gledajući u ljepotu koja se tako iznenada otvorila ispred mene i koju do sad nisam nikad primjećivao osluškivao sam nečujnu buru koja se podizala u meni.
Zašto? Što se promijenilo? Pa sad Lizu, svoju pokćerku, gledam sasvim drugačije nego što sam je gledao jučer. Ili posljednje dvije godine, koliko sam u braku sa njenom majkom, mojom ženom, Lidijom.
- Što je? - upita Liza i shvatim kako već dugo zurim u nju, pa brzo otrgnem pogled.
- Ništa - odgovorim joj. - Samo neke misli ...
- Čudno si izgledao - reče Liza i pomakne noge, a meni je trebala silna snaga volje da se ne zapiljim u točku koja me neodoljivo privlačila - dok si tako skamenjenog i čudnog izraza lica zurio u mene.
- Nisam zurio u tebe - slagao sam i nasmiješio se, ne bi li prikrio laž koja se sigurno čitala na mom licu. - Pogled mi je možda bio uperen u tvom pravcu, ali nisam vidio tebe.
- Što si vidio?

... Vidio sam kako Liza ustaje i polako se kreće prema meni, jednu je ruku gurnula u unutrašnjost kratke bijele suknje u kojoj je igrala tenis. Miris njenog znoja mi je draškao nozdrve i uzbuđenje je počelo rasti u meni. Približavala mi se gledajući me ispod trepavica, vrlo dugih i gustih, oborivši glavu, zabacivši kosu boje žita na leđa. Miris djevojačkog znoja bio je silno privlačan i mnogo prijatniji za udisanje od parfema. Požudno sam njuškao zrak dok se Liza približavala, a kad se naslonila na mene, meko sam joj položio dlanove na malu i čvrstu stražnjicu i polako, ali čvrsto i neumoljivo, ne nametljivo, privukao je k sebi. Liza se naginjala prema meni, male, sasvim sitne, tek propupale grudi joj bile šiljate i bockale su mi lice, kad sam uronio glavu između ta dva predivna brežuljka. Nudila mi ih je na poljubac, male i upravo preko noći nabubrele smokvice. Polako sam rukom posegnuo ispod kratke Lizine suknje ...

- Što si vidio? - ponovi Liza i nasmije se. - Opet ti je pogled bio isti kao i malo prije.
- Umišljaš si - rekao sam i ustao: odjednom nisam više mogao mirno sjediti. - Zašto se ne istuširaš? Zar nisi igrala tenis?
- Jesam - reče Liza, pa i ona ustane. - Kasnije ću vježbati u svojoj sobi: zbog toga se nisam istuširala.
Vježbati? Potrajalo je minut, dok se nisam sjetio kako Liza vježba balet: nisam mogao sasvim razumno razmišljati.
- Možeš se i dva puta istuširati - rekao sam joj: osjetio sam silnu potrebu potjerati je iz sobe, jer morao sam biti sam, ostati sam, srediti pomahnitale misli, umiriti ludu žudnju koja je bujala u meni. - Ili se bojiš da ćeš tako oderati kožu?
Liza napući usta u prezrivu grimasu i dugim korakom išeta iz sobe-biblioteke, dok joj je kratka suknjica plesala oko čvrstih butina.
- Shvaćam kad sam nepoželjna! – dobaci mi preko ramena.
Odahnuo sam. Ponovo sjeo i polako počeo disati, nastojeći se smiriti. Uskoro će me Lidija pozvati i objaviti kako je večera zgotovljena. Morati ću se pridružiti za stolom, sjediti sa njih dvije pored sebe, pretvarajući se kako uživam u hrani, unaprijed znajući da mi neće prijati. I čitavo to vrijeme moje će misli šetati-lutati po skrivenim dijelovima tijela Lize, koja je odjednom postala moj neodoljivi predmet žudnje. Neću smjeti pokazati ništa od silnih emocija koje će se razbijati u mojoj nutrini. Obična večera, obične obitelji. Tako mora izgledati. Iako će prije biti sve drugo nego li to.
Priznao sam sebi, u samoći svoje biblioteke, okružen dragim mi knjigama, kako želim Lizu željom kojom nikad ni jednu ženu nisam želio do sada. I odlučio kako moram pažljivo igrati igru za koju sam slutio da prethodi. Mora prethoditi. U suprotnom, moj život neće više imati smisla. Lidija ne smije ništa primijetiti! Ni pod koju cijenu. Neka misli kako je sve onako kako je do sad bilo.
Iznenada, dok sam točio votku u široku i tešku čašu, osjećajući silnu potrebu za pićem, prisjetim se sličnog trenutka. Moj prijatelj i ja smo pili, kad sam ga obavijestio o skorašnjem vjenčanju sa Lidijom.
- Pazi njega! - uzviknuo je raspoloženo.- Tebi je preko pedeset, a koliko Lidija ima?
- Trideset i tri - odgovorio sam ponosno i zbunjeno se nasmijao.
- Uskoro ćeš - rekao je moj prijatelj smijući se - ako tako nastaviš, loviti školarke ispred škola.
Smijali smo pripito toj nemogućoj mogućnosti na koju nikad ni u najluđem snu nisam ni pomislio. A nije ni moj prijatelj. Rekao je to tek onako, a sad ...
Otpio sam dobar gutljaj votke iz teške čaše kakvu sam volio držati u ruci. Moram smiriti napete živce, obuzdati poludjelu maštu. Lidija ne smije primijetiti ništa. Ni pod koju cijenu! Čekati ću. Koliko god treba. Idući mjesec putuje na trodnevni seminar i tada ću ...

Glasno kucanje na vratima prekine moje sanjarenje-razmišljanje-nadanje-planiranje i vrata se čas kasnije otvore. Lidijina kosa nestvarne platinaste boje proviri u sobu.
- Večera, dragi - reče prijazno. - Nemoj dozvoliti da te čekamo.
- Odmah dolazim!
Otišla je, a ja u brzom i pohlepnom gutljaju dovršio votku. Sa nekom uzbuđujućom toplinom na dnu želudca, za koju sam bio siguran da ne potječe od votke, ustao sam, napustio stol, knjigu na kojoj sam već toliko dugo radio, bez žaljena, uzbuđen pomišlju kako će ona koju silno želim sjediti mi nasuprot i ...

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Bizarno

Obojica su sasvim izgubili pojam o vremenu. Obojici je u ušima šumjelo, a ispred očiju pojavljivale se svjetleće točkice. Žmirkali su nastojeći ih odagnati, misleći kako se točkice pojavljuju zbog dima koji se kovitlao oko njih u sasvim zadimljenom lokalu, a čemu su i njih dvojica svesrdno doprinosila, paleći jednu cigaretu za drugom.
- Ajmo još po jednu! - reče Franjo: plave su mu oči bljeskale dok je upitno žmirkao prema Mati.
- Morao bih kući - reče Mate, ali mu glas nije bi čvrst, držanje još manje: blago se njihao pridržavajući se rukom za šank.
- Neće kuća pobjeći! - uzvikne Franjo, pa doda glasno: - Gazda, daj još jednom isto.
Barmen im natoči šutke i znatiželjno ih pogledavajući. Visoki i krupni muškarci koji se približavaju pedesetoj. I koji đavolski dobro mogu potegnuti! Evo, već puna četiri sata uporno stoje za šankom i truse konjake paleći cigaretu za cigaretom. Iz njihovog je glasnog razgovora zaključio kako su prijatelji iz djetinjstva koji su se sreli nakon dužeg vremena. I sad proslavljaju nenadani susret.
- Često sam se pitao što je s tobom - reče Franjo preko ruba čaše. - Ne smijemo nikad više jedan drugog tako izgubiti iz vida.
- Ne smijemo - potvrdi Mate.
- Zamisli, da sam krenuo drugom ulicom, ne bi se ni sad vidjeli - reče Franjo čudeći se igri života. - Sasvim sam slučajno odlučio krenuti na ovu stranu. Prošli bi jedan pored drugog, a ne bi ni znali za to.
- Ni ja ovdje ne zalazim mnogo - reče Mate. - U stvari, ne izlazim previše.
- Naravski! - uzvikne Franjo i udari prijatelja po ramenu. - Uvijek si bio povučen. Ajmo još po jednu!
- Ne mogu, Franjo, zbilja ne mogu - tiho zavapi Mate i baš ta tiha jadikovka malo otrijezni njegovog prijatelja.
- Pijan? - upita Franjo.
- Čini mi se - prizna Mate. - Muti mi se pred očima. Odjednom je počelo.
- Ajde, nije ništa strašnog - dobaci Franjo. - Ni prvi ni zadnji put! Odbaciti ću te kući.
- Ne! - uzvikne Mate i položi dlanove na Franjine grudi. - To nikako. Stanujem u blizini i malo kretanja na svježem zraku će mi prijati.
- Svježi zrak? - upita Franjo ispijajući čašicu do dna. - Jesi li ti poludio? Vani je ciča zima.
- Neka je - reče Mate ne predajući se. - Otrijezniti ću se bar malo. Ostaj mi zdravo!
- Čekaj! - uzvikne Franjo. - Idem i ja.
Stupivši na ulicu sasvim ledenu, dok je kroz noć divljala jaka bura, Franjo i Mate iznenađeno zastanu.
- Isuse! - jekne Mate sasvim se uvukavši u svoju kratku zelenu vjetrovku i podigavši kapuljaču.
- Rekao sam ti - progunđa Franjo zakopčavajući kaput i pognuvši glavu pod ledenim naletom. - Ajde, odbaciti ću te kući.
- Neću! - odbije Mate ponovo, iako je poziv privlačno zvučao: izbjeći hodanje u ovakvoj noći, jedanaest se sati približavalo, bilo bi ugodno, ali želio je barem donekle trijezan vratiti se kući.
- Tvrdoglav kao i uvijek - reče Franjo. - Pa dobro. Dogovorili smo se. Nemoj da sutra ne dođeš na sastanak.
- Doći ću - obeća još jednom Mate. - Ne brini. I vozi pažljivo. Mnogo smo popili.
- Ahhhhh ... - dopre do njega nesuvislo mrmljanje Franje.

Bilo je teško nesigurnim koracima hodati pod svirepim naletima bure i Mate je počeo žaliti svoju tvrdoglavost: nije trebao odbiti ponudu prijatelja. Sad bi sjedio udobno zavaljen u Franjinom velikom i crnom i blistavom "Mercedesu", Franjinom ponosu. Grijanje bi bilo uključeno i ne bi smrzavao. Mišići bi mu se opustili, ne bi ih grčio do bola. Zašto je tvrdoglava budala?
Ljutito odmahnuvši pijanom gestom, zatetura još više nego inače. Upravo u tom trenutku silan udar bure doslovno ga podigne sa ledenog asfalta i tresne uz rub pločnika. Mate osjeti silnu bol u desnom kuku i pokuša ustati, ali mu ispred očiju ponovo zaplešu vatreni krugovi, ovaj put zbog bola, i Mate klone glavom na pločnik, dok mu je tijelo ostalo ležati na cesti.

- Evo, puhnite u ovo - čuje iz velike daljine glas Franjo i poslušno puše, iako ne shvaća zbog čega puše i zašto to zahtijevaju od njega.
A onda ugleda malo dalje, svega desetak metara dalje, kako nečije tijelo nepomično leži. Kroz maglu od suza shvati kako gleda u zelenu vjetrovku sa kapuljačom i bol se počne podizati u njemu.
- Prešao je preko njega - začuje policajca kako objašnjava nekome. - Čini se da je ovaj ležao na cesti. Tko zna što se dogodilo ...
- Doznati ćemo - reče mlad i čvrst glas i Franjo podigne pogled i sudari se sa hladnim i ispitivačkim pogledom mladog muškarca koji se naginjao nad njega.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Tunjevina

Već trećeg jutra Korneliu probudi glasan razgovor iz dnevne sobe: njeni se roditelji neumorno prepiru. Kornelia mrzovoljno napući usta, pa se prevrne na trbuh. Glavu je zakopala ispod velikog i mekog jastuka, nadajući se kako će tako prigušiti galamu koja je dopirala iz dnevne sobe. Naravno, uzalud se nadala. Glas njenog oca, krupnog muškarca, starog šezdeset i jednu godinu, dopirao je sasvim razgovijetno do nje, baš kao da ih ne razdvajaju zidovi i dugačak hodnik.
Potiho psujući, Kornelia, dvadeset i pet joj je godina, ustane iz kreveta i protegne se stojeći pored prozora, do kojeg je morala učiniti samo dva koraka. Nije je bilo briga za moguće znatiželjne poglede. Ponosila se svojom ljepotom, svojim savršenim tijelom i znala je uživati u njemu. Trudila se uživati u životu. Grabeći koliko god je mogla ugrabiti.
Kornelia ispruži njegovanu ruku i udari tipku tastature dugačkim i lakiranim noktom. Monitor kompjutera oživi i lagana poznata glazba, koja je najavljivala skorašnji početak vijesti, preplavi sobu. Njišući se u ritmu glazbe, Kornelia je nestrpljivo čekala početak vijesti, znajući da će na samom početku dnevnog pregleda, biti izvještaj o vremenu. Bolje reći o nevremenu. Jer u posljednje vrijeme, već čitava dva desetljeća, harali su snažni vjetrovi za koje su morali izmišljati nova imena. Ništa više nije bilo kao što je nekad bilo ... ako je vjerovati starijima. Kornelia je sumnjala u to. Nije mogla vjerovati u priče koje joj njen otac servirao gotovo svakog dana, kad bi malo više zavirio u čašicu. Što je u posljednje vrijeme bivalo sve češće.

- Sve je bilo bolje - govorio bi Stari. - Nisi se smio sunčati, ali je barem bilo sunčanih dana. Sunce nas je grijalo i dani su bili mnogo ljepši, a da o prirodi ne govorim. Uhhhh ...
Obično bi Stari na ovom mjestu nakratko zašutio, pa popio još jedan gutljaj u kojemu je tražio utjehu i zaborav, ali ni jedno ni drugo nije dolazilo. Stari je iz dana u dan postajao sve ogorčeniji.
- A hrana?! - upitno bi uzviknuo Stari nakon što bi se okrijepio žesticom. - Bože, kakve su to gozbe bile! Mogao si kupiti meso, pravo meso! I od njega učiniti što si htio. A ne kao danas dobiti gotov proizvod u prozirnoj foliji koju treba samo podgrijati. Bog će ga znati što li nam sve trpaju pod imenom meso. I hrana, općenito. Svi varaju i lažu sve u šesnaest. Ničeg više vrijednog življenja nema.
- Daj, Alojz, molim te smiri se - umiješala bi se Stara s vremena na vrijeme.
- Da se smirim? - pitao bi Stari podrugljivo. - Koliko još da se smirim? Da umrem! Jedino bi tako postao smireniji. Nigdje ne izlazim već godinama. Nitko me ne posjećuje. Niti ja posjećujem bilo koga. Da se smirim? Gdje su dani kad si mogao popiti pivo u parku? Otići na izlet! Sve je otišlo u nepovrat.
- Nemoj, Alojz, molim te.
- Ti šuti! - obrecnuo bi se Stari. - Sve su vas pretvorili u robove. Samo šutite. Ja ne želim šutjeti. Želim vikati. Ne trebaju mi njihovi posrani kuponi za poseban dodatak. Hoću svoje pravo da kupujem hranu koju želim. A ne koju moram kupiti. Koju su odredili na nekom kompjuteru, izračunavši da ću pomoću splačina koje oni zovu hranom, najviše moći doprinositi zajednici. Zajednica, da ne bi! Kakva je to zajednica, kad na svijetu svi ovise o milosti nekolicine? Kako ti prokleti moćnici odrede, tako nam mora biti.
- Alojz, Alojz! - Stara bi u strahu kršila ruke.
- Što Alojz? - derao se Stari, skakao sa stolice i grabio današnji omot-jelo koje je u prozirnoj foliji ležao na stolu čekajući da ga podgriju i posluže. – Pogledaj što su nam odredili danas za žderanje? Piše da je govedina. Liči li tebi ovo na govedinu? Meni nikako ne liči! Jesi li ti ikad vidjela govedo? Bilo koje govedo? Nema više odavno ni jednog jedinog goveda ...
- Alojz, molim te!
- ... osim nas - nastavljao bi Stari zanoseći se. - Mi smo postali goveda. Drže nas u stanovima koje su nam odredili propisima koje nikad nismo vidjeli, a za koje oni tvrdi da postoje. Prodaju nam hranu koju oni žele da mi jedemo. Nemaš izbora.
- Ali smo barem živi - cviljela bi Stara.
- Mrtva si, budalo jedna! - grmio bi Stari. - Samo si toliko glupa da to ni ne shvaćaš. Svi smo mrtvi. Svi!
Jedno bi vrijeme pio u tišini, a zatim lupao šakom po stolu. Kornelia bi se pitala koji su ti tajanstveni "oni "koje njen stari spominje i proklinje, ne nalazeći odgovor. Sumnjala je da ga ni otac ne može naći.
- Što smo učinili? - jadikovao bi Stari, a Kornelia nije mogla shvatiti zašto i sebe ubraja u te koje optužuje. - Sve smo uništili. Sve! More je nekad vrvjelo ribama, a danas ...više se ni ne sjećam kako riba izgleda. Ah, stara moja! Sjećaš li se one davne večere u ribljem restoranu? Jeli smo tunjevinu na žaru ...sjećaš li se?
- Kako bi mogla zaboraviti?

Ako je istina ono što Stari tvrdi, onda nije ni čudno, mislila je Kornelia dok se oblačila, nije ni malo čudno što je toliko ogorčen. Istina je da je hrana odvratna. I da je ima malo. I da se u prodajnim lancima može kupiti samo jedan te isti proizvod svakog dana. Jedan dan jedne vrste, idući dan druge, pa treće, dok ponovo ne bi došao red na prvi proizvod. Koji su svi imali zajednički okus, bez obzira što bi na besprijekornom pakovanju pisala različita imena. Upravo iz tog razloga prijedlog je gospodina Čakija objeručke prihvatila ni malo se ne kolebajući.
Sa kompjutera prestane dopirati glazba i Kornelia se okrene prema monitoru: svakog će trenutka početi vijesti.
"Svima želimo uspješan dan bez stresa!" - reče besprijekorno dotjerana plavokosa ljepotica, koja bi uvijek započinjala vijesti ovom čarobnom formulom. "Odmah prelazimo na vremensku prognozu. Znamo da nas sve to zanima. Dakle, danas, dvadeset i drugog srpnja, dvije hiljade četrdeset i osme, oborine će biti blaže nego inače. Imamo sreće. Oko pet poslijepodne na sjeveru zemlje će se na nekoliko trenutaka razvedriti i moći će se vidjeti sunce. Iza toga novi udar hladne fronte zacrnjeti će nebo. Ukoliko nije nužno, ne izlazite iz kuće. Hladna će ..."
Kornelia prestane slušati. Više nije važno. U pet sati dolazi po nju Čaki, kako je inzistirao da ga zove. Vodi je na večeru. Obećao joj je nezaboravnu večer i nezaboravnu hranu. Nije bilo važno što gospodin Čaki ima pedeset i pet godina i što je više nego dvostruko stariji od nje. Ima u njemu nešto što je strašno privlači. Vrlo brzo mu se predala i danas je točno šest mjeseci da mu je postala ljubavnicom. Poznavajući Čakijevu darežljivost, Kornelia nije mogla, a da se ne zapita: koje li joj skupocjeno iznenađenje večeras priprema?

- Kako ti se dopada? - upita je Čaki, osmjehom na koščatom licu prateći radoznali pogled Kornelie.
- Božanstveno je! - odgovori Kornelia i stisne mu obje šake na stolu.
- Danas je šest mjeseci ...
- Mislila sam da se nećeš ni sjetiti.
- Sjeto sam se - reče Čaki mirno. - Ništa ti nisam kupio. Pokloniti ću ti večeru.
- Večeru? - trudeći se djelovati zadovoljno, pomalo razočarana upita Kornelia: zar će večera biti sve od njenog iščekivanja?
- Posebna večera - reče Čaki. - Biti ćeš zadovoljna, vjeruj.
Rečenica još nije ni prestala odjekivati, kad se približi šef sale s posebnim smiješkom na licu.
- Vaš je stol spreman, gospodine - reče uz lagani naklon. - Ako bi me htjeli slijediti ...
Hodali su iza šefa sale koji se povremeno okretao i osmjehivao. Napustili su salu u kojoj su popili koktel i dugim i uskim hodnikom hodali do sobe broj šest gazeći po debelom tepihu koji je sasvim prigušio korake. Šef sale otključa vrata, uđe, Kornelia i Čaki za njim, sve do prostrane sobe u čijoj se sredini nalazio raskošno postavljen stol.
- Nadam se da će vam prijati - ljubazno reče šef.
- U to sam siguran - odgovori Čaki.
Kornelia je sjela na stolicu koju joj je pridržao šef sale i ništa nije rekla, a nozdrve su joj se i protiv njene volje jako širile: nastojala je što dublje udahnuti zamamni miris koji se širio posvuda sa stola i draškao joj maštu.
- Bon appétit! - reče šef sale i poput sjenke nestane.
- Što je to? - upita Kornelia: nije više mogla ni trenutak šutjeti.
- Probaj - ponuka je Čaki. - Molim, ne ustručavaj se. Ima mnogo više nego što možemo pojesti.
Kornelia podigne srebrni poklopac s srebrne zdjele i ugleda nešto što je ličilo na prženo meso, izgledalo je upravo onako kako je to vidjela na starim filmovima koje bi ponekad gledala. Izbjegavala ih je gledati, jer bi nakon gledanja prizora u kojemu bi razdragani ljudi pili i razgovarali oko roštilja pod vedrim i sunčanim nebom, osjećala depresiju. Sa neba je uvijek padala kiša i sasvim nisko valjali se tamni oblaci. Pažljivo sa vilicom odlomi mali dio sasvim sočnog mesa i stavi ga u usta. Nepcem joj se razlije božanstven okus kojeg nikad prije nije osjetila. I za kojeg je bila prilično sigurna, kako ga nikad više ni neće osjetiti. Duboko i zadovoljno uzdahne progutavši ukusan zalogaj.
- Bože moj! - tiho reče.
- Dobro? - upita Čaki.
- Božanstveno! - odgovori ona. - Molim te reci, što je to?
- Riba - reče s osmjehom Čaki.
- Riba? Nikad do sad nisam jela ribu. Znači, takav joj je okus.
- Nema svaka riba isti okus - poduči je Čaki. - Ovo, u čemu ćemo večeras uživati, je riba-tuna. Tunjevina.
- Tunjevina - promrmlja Kornelia, a oči joj se zamagle: slika njenog oca kako plače nad prošlim vremenima iskoči ispred nje i više nije htjela nestati, prijeteći joj pokvariti avanturu večeri.

Vraćajući se kući, a bilo je već pet ujutro, iako po olujnom vjetru i crnom i teškom nebu mogla je biti i noć, Kornelia se ne iznenadi kad ugleda oca u dnevnoj sobi. Bio je potpuno obučen i vjerojatno nije ni spavao. Bacivši krišom pogled na bocu, po niskoj razini njenog sadržaja, Kornelia shvati kako je pogodila: Stari je čitavu noć lamentirao i pio.
- Tata, ovo je za tebe i mamu - reče Kornelia i položi ispred Starog, pored boce i čaše, pažljivo umotanu srebrnu zdjelu iz koje se još uvijek širio zamamni miris.
- Uh! - zaječi Stari, a Kornelia se umalo ne nasmije, primijetivši kako su mu zadrhtale nozdrve: usprkos pijanstvu njuh mu je nepogrešivo naslutio sadržaj koji omot sakriva.
- Tunjevina! - dahne Stari. - Prava pravcata tunjevina! Odakle ti samo?
Kornelia smeteno pogleda u stranu tražeći neki prihvatljiv odgovor, ali Stari podiže ruku.
- Ne! - reče joj. - Ne odgovaraj. Sve mi je jasno. Ovo ti nije mogao nabaviti neki običan udvarač. Postala si kurva.
- Ako ne želiš primiti poklon - bijesno reče Kornelia - mogu ga uzeti. A ti zaboravi što si propustio.
- Nikako - reče on. - Hvala ti, mala moja. Krasno ću se pogostiti. Hvala ti, mala moja.
Raznježena očevim riječima "mala moja" kojima joj je tepao u djetinjstvu, Kornelia otiđe u svoju sobu, u krevet, spavati.

Probudila ju je uplakana majka koja joj reče kako je otac odjednom ustao od stola, izašao na balkon i sunovratio se u dubinu sedamnaestog kata. Iza njega, na stolu, ostala je sasvim prazna posuda i sasvim prazna boca.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Na čeki

Vilko je još svojih dalekih morskih dana, kako ih je on u mislima nazivao, spavao vrlo laganim snom i probudi se istog časa kad mu Lovac meko položi dlan na rame.
- Idemo - reče Lovac. - Četiri su sata. Do tamo nam treba oko pola sata. Ispljuskaj se vodom i popij kavu.
Vilko se izvuče iz improviziranog kreveta, onog gornjeg, na kojem je obučen spavao, izuvši samo visoke tenisice i lagano stopalima u čarapama doskoči na pod. U kolibi sklepanoj od dasaka bilo je čak šest ležaja i sad se u uskom prostoru i u polumraku šest odraslih ljudi užurbano kretalo. Stigli su ovdje sinoć automobilima koje su parkirali pored kolibe, oko deset sati, malo pročavrljali dogovarajući se oko sutrašnjeg lova, pa se uvukli u krevete obučeni i pokrili se dekama.
Vilko klizne kroz poluotvorena vrata i izađe van, u noć. Bilo je hladno, sjajne su zvijezde još uvijek blistale ledenim sjajem. Mokreći i drhtureći, Vilko ih je promatrao i raspoznavao, u mislima zahvaljujući ljudima koji su ga tome još odavno naučili. Iz male torbice koja mu visjela preko ramena, izvuče četkicu za zube i pastu, pa se tek nakon tog obreda dobro ispljuska vodom i vrati u kolibu.
- Uzmi kavu - reče mu Lovac.
- Jesi li mogao spavati? - upita osmjehujući se visoki i krupni muškarac četrdesetih godina.
- Jesam - odgovori Vilko.
- Spavali smo pet sati - ubaci se drugi u razgovor. - To je dosta. Kome nije, taj nije ni za lov. A mislim da je dosta i naklapanja. Ne požurimo li, zakasniti ćemo na čeku.
Vilko je shvatio kako se to najviše odnosi na njega, jer njega su posljednjeg probudili i svi su već popili kavu i gledali u njega. U tri gutljaja popije vruću tekućinu i ispere svoju šalicu, praćen odobravajućim pogledima lovaca.
- Spreman sam – reče pogledavši ih svakog posebno: želio je upamtiti svaku beznačajnu sitnicu tog hladnog jutra.

Hodao je iza Lovca, kao i toliko puta do sada, ali je ovo sad bilo prvi put da hoda iza Lovca po noći. Bolje reći jutru. Ali noć je još carevala, bila crna i moćna i nije dozvoljavala mnogo toga vidjeti. Krošnje su se visokih stabala spajale sa nebeskim crnilom i gubile u njemu: sve se spajalo u jednu veliku tamu.
Vilko se pitao, hodajući tiho iz Lovca, je li pogriješio što je pristao na ovu avanturu? Ali nije mogao drugačije postupiti, kad mu je Lovac prije pet dana, dok su šetali s psima, nemarno dobacio, kao da govori o odlasku u kino. Što je za Lovca vjerojatno i bilo tako.

- Idem na čeku – rekao je. - Ovo su posljednji dani pred lovostaj, a ove sezone nisam ulovio ni jednu srnu. Htio bi to ispraviti.
- Kad počinje lovostaj?
- Prvog veljače - odgovorio je Lovac. - I traje sve do kraja rujna. Zašto pitaš?
Vilka je obuzeo snažan osjećaj uznemirenosti. Želio je poći na čeku, želio je to vidjeti, doživjeti, omirisati. Veljača je tu, za koji dan, i propusti li sad ovu priliku ...
- Želio bih to vidjeti – reče odjednom gledajući Lovca u oči.
- Nisi član lovačkog društva - odgovori Lovac zamišljeno. - Nisi čak ni vježbenik. Ne smijem te povesti sa sobom.
- Zar se ne može ... - Vilko nije završio rečenicu, pustio je da visi u zraku između njih i njihovih pasa koji su skakutali u travi oko njihovih nogu.
- Mogu pokušati - reče Lovac. - Već svi znaju da mi već dugo vremena pomažeš nositi hranu za divljač. Možda to pomogne. Pokušati ću.

I evo ga sad ovdje, upravo su stigli do čeke: odjednom se u mrkloj noći stvorila ispred njih. Vilko se sjeti, kako je mnogo puta čuo, da je noć najmračnija tik pred svanuće. Ovog jutra, u dubokoj šumi, bez ikakvog umjetnog osvjetljenja u blizini, osim nebeskog svoda koje je blistalo bezbrojnim zvijezdama, Vilko se po prvi put uvjerio u to.
- Penji se - šapne mu Lovac.
Vilko pogleda u vis: do vrha krova čeka je bila visoka oko pet metara, a željezne prečke umjesto stepenica služile su za penjanje. Vilko zgrabi prečku i iznenadi se hladnoći koju je osjetio, pa se brzo popne u čeku. Kad su mu se oči privikle na skučeni prostor, ugleda dvije niske stolice.
- Sjedni - zapovijedi mu Lovac - i miruj! Sad je sve u čekanju.

Minute su se sporo odmotavale. Noć se nije povlačila, naprotiv, kao da je postalo još tamnije. Vilko je napeto gledao kroz prozorčić nastojeći bilo što ugledati. Uzalud.
A onda, nakon beskrajnog zurenja u ništa, učini mu se kako je nebo poprimilo drugačiju boju. Kao da je nijansu postalo svjetlije, tama više nije bila neprobojna. Sad je mogao i razaznati krošnje stabala, koja su mirovala u jutru bez vjetra. Počinjalo je jutro, u to više nije bilo sumnje.
Vilko sa osmjehom pozdravi zoru, jer bilo je trenutaka kad je pomislio kako je uzalud čeka. Čitavo to nepomično sjedenje u mraku, u apsolutnoj tišini, prilično mu naporno izgledalo. Iako ništa nije činio. Možda upravo zbog toga.
Iznenada osjeti poriv za mokrenjem i uhvati ga panika. Što sad? Znao je kako je nemoguće udovoljiti rastućoj potrebi, pa je počeo šarati pogledom uzduž i poprijeko šumskog proplanka koji se već sasvim jasno vidio u sve svjetlijoj zori. Zašto mu se toliko mokri? Pa popio je samo kavu i ništa više. U redu, kava je diuretik, znao je to, ali jedna kava ne bi smjela ovako djelovati na njegov mjehur. Pa nije kava nekoliko piva …
I upravo kad je počeo žaliti samog sebe zbog nevolje koja ga je zadesila, Lovac se ukoči do njega i po pokretu njegove ruke, Vilko shvati što se događa, iako ništa nije vidio. Zurio je napeto na čistinu ispred njih, ali ništa nije mogao vidjeti.
Nije vidio napeto gledajući van, prema šumskoj čistini, kako Lovac podiže pušku, ali je osjetio pokret i ukočio se. Zaboravio je na neugodan pritisak u mjehuru. Zaboravio je i disati! Za divno čudo, pritisak je nestao, shvati sretno. Valjda zbog uzbuđenja. Ma nije važno: važno je jedino to da može ponovo slobodno disati. I duboko i nečujno udahne, nastojeći se smiriti, kontrolirati uzbuđenje koje ga je zahvatilo.
Prateći pogledom smjer u kojem je Lovac uperio dugu i crnu i sjajnu cijev, Vilku zastane dah. Odjednom ju je ugledao i nije mogao shvatiti, kako to da je prije nekoliko trenutaka nije mogao vidjeti. Srna je drhtavo stajala na čistini i napeto osluškivala. Kao da je osjećala nešto, tako se Vilku činilo. I bilo mu je žao. Prekrasno je izgledala onako vitka, uspravna, dok je oprezno-sumnjičavo njuškala jutarnji hladni zrak, a vlažne joj se nozdrve širile. Vilim poželi zavikati, zastrugati nogom po grubom drvenom podu, učiniti bilo što, samo da upozori taj lijepi i drhtavi smeđi splet napetih mišića. Odjednom nije mogao podnijeti misao da će to lijepo i divlje stvorenje uskoro ležati na rosnoj travi i krvariti, a pogled mu se ugasiti.
Iz daljine iznenada odjekne pucanj, a odmah zatim okine i Lovac do Vilka. Silan prasak sasvim zagluši Vilka koji skoči uzbuđeno na noge i glavom udari o strop: čeka nije bila građena za visoke ljude poput njega. Promašio je! Lovac je promašio. Samo je na to mislio, ne osjećajući bol zbog udarca. Promašio je zbog onog prvog pucnja u daljini, koji je srnu natjerao u skok u stranu i čas zatim nestala je u gustoj šumi. Proplanak je, sad već sasvim vidljiv, ostao čist, prazan, kao da srne nikad nije ni bilo.
- Sto mu ... - muklo opsuje Lovac, a tada opazi Vilkovo lice i otrese se na njega: - A kojeg se klinca ti ceriš?
Vilko mu ne odgovori. Ali u duši se divlje radujući trčao je sa srnom kroz šumu i uživao u jutarnjem hladnom zraku, u prvim zrakama sunca, u zelenilu oko sebe, u životu.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nešto posebno

Je li moguće da je Borko zaboravio? I ako je zaboravio, kako se to dogodilo? Do sad je uvijek pažljivo vodio računa o takvim danima. Je li se umorio od pažnje? Nakon jedanaest godina braka ...je li našao drugu?
Fani, zatrese glavom odbijajući te nedostojne misli, tjerajući ih od sebe. Njen Borko ne zaslužuje takve misli. Uvijek, od njihovog prvog nezaboravnog susreta, bio je krajnje pažljiv prema njoj. Ponosila se time i uživala u zavisti koju bi čitala u pogledima drugih žena. Jer Borko je bio pravi kavalir starog kova: otvarao bi joj vrata, pridržavao stolicu, svakog se dana raspitivao kako je provela dan, povremeno je donosio cvijeće, crvene i žute ruže koje je voljela. Činio je to bez nekog posebnog razloga i to ju je silno radovalo.
Jedanaest godina braka i prije toga četiri godine zabavljanja, mislila je Fani hodajući po već sasvim čistom stanu kojeg je održavala u besprijekornom redu. Je li se umorio nakon petnaest godina? Je li ...
- Ne! - uzvikne Fani glasno. - Naravno da nije!
- Što to, mamice? - upita je devetogodišnja Tihana.
Fani se zaprepasti, shvativši kako je posve smetnula s uma kćerinu prisutnost. Kako joj se to moglo dogoditi? I sve zbog toga što se bliži večer, a njen joj Borko nije čestitao rođendan. Što joj se to događa?
- Ništa, ludice - odgovori kćerki i nasmije se. - Mama ti se ludira sama sobom. Padaju joj na um nevjerojatne gluposti.
Mala se Tihana razveseljeno nasmije, što je Fani pružilo veliko zadovoljstvo. Uživala je u dječjem smijehu, dok su joj misli iznova pojurile.
Pa što, ako je zaboravio? Ima briga, jadnik. Ovaj je stan toliko skup, da se čudila kad je Borko izjavio kako ga si mogu priuštiti. Radio je neprekidno, danonoćno, činilo se Fani. Ne bi bilo ni čudno da je zaboravio. Zaboraviti će i ona!
Odlučivši se na to, posegne prema kutiji cigareta položenoj visoko gore na kuhinjskom elementu. Cigarete su namjerno stavljene visoko gore, da se ne bi uvijek nalazile u vidnom polju i pod rukom. Tada se sjeti: već je šest mjeseci zabranjeno pušenje u zatvorenim prostorijama u kojima borave djeca. U svim prostorijama, bez razlike. Nije važno što si stan kupio, skupo ga platio, još ga otplaćuješ, nije važno što je to tvoja privatna svojina. Zabrana važi i malo je se tko usuđuje prekršiti.
"Godinu dana zbog pušenja u javnom lokalu". "Dvije godine prisilnog rada zbog pušenja u dnevnoj sobi u prisutnosti malodobnog sina", prisjeti se Fani nedavno pročitanih bombastičnih naslova u novinama. Pušenje je bilo dozvoljeno samo na ulici, ali i to je donosilo svojih neprilika. Ekstremni su nepušači pljuvali i vrijeđali pušače pri tom činu, uskraćujući im uživanje u cigareti.
Shvaća naravno, kako nije dobro vlastitu djecu u toj nježnoj dobi obavijati dimom, ali ... nije joj se dopadao taj zakon, ali nije ništa mogla učiniti protiv njega. Svakog je dana imala prilike čuti ili pročitati o drastičnim kaznama koje bi snašle neposlušne. I nije željela biti neposlušna, ne toliko zbog kazne, koliko zbog toga, što bi je kazna, koja uvijek znači zatvor, na neko vrijeme odvojila od obitelji. Od njene male Tihane i dragog Borka. Najmanje godinu dana bez njih. Toliko se "dobivalo" za prvo nepoštovanje Pušačkog zakona. Ne bi to mogla izdržati.
Nitko nije znao ni mogao otkriti način na koji je Pušačka policija kontrolirala stanje, ali činjenica jest, da su reagirali uvijek brzo i neumoljivo. U stanu nisu mogli otkriti ni skrivene kamere ni bilo što drugog što bi im dalo povoda sumnji. Ali nešto jest moralo biti ugrađeno u svaku prostoriju, znali su svi. Ali nisu znali što je to i kako to pronaći ...
Fani uzdahne, spusti ruku, cigarete ostanu nedodirnute, pa nervozno krene prema dnevnoj sobi. U tom trenutku začuje šum prodiranja ključa u bravu: Borko se vratio s posla.
Sretno se nasmijavši i zaboravljajući kako joj je Borko zaboravio čestitati rođendan, Fani pojuri prema hodniku, prema Borku. Ali Borko nije bio sam: pored njega ugleda sasvim mladu i nasmijanu djevojku crveno obojene kose. Činilo se da joj plamen pleše u kosi.
- Dobra večer, zlato! - reče Borko, sagne se i poljubi je ovlaš. - Ovo je Mihaela, stručna paziteljica djece. I večeras će ostati ovdje i paziti na našeg vražićka, dok ćemo nas dvoje izaći kao nekad u starim i dobrim vremenima. I krasno ćemo proslaviti tvoj rođendan!
A ona je mislila kako je zaboravio! Crveni joj val neugodnosti preleti licem i nastojeći ga prikriti, presretna Fani uroni lice na Borkove grudi.

- Bože moj - tiho reče zaprepaštena Fani. - Pa gdje me to vodiš?
- Neka te vanjski izgled ni malo ne smeta - reče joj Borko tiho.
- Kako da me ne smeta? - upita Fani i pokaže rukom prema gotovo sivom od truleži zidu: nikad prije nije ni stupila u ovaj dio grada koji ju je plašio. - Vidi ovo? Pa na što ovo liči?
Borko je zagrli i povede zavojitim stepenicama dole, u podrum. Velika crno obojena vrata ispriječe se ispred njih. Borko se sagne i u visini koljena pronađe zvonce i pritisnu. Jednom. Pa dva puta. Zatim još jednom. I konačno tri puta brzo i kratko, dok je Fani sa čuđenjem gledala u njega.
Uspravljajući se, Borko joj veselo namigne.
- Uskoro će ti biti sve jasno - reče joj.
Fani osjeti kako je netko njoj nevidljiv gleda i čas kasnije se vrata odškrinu, a dva visoka muškarca obučena u crna odijela upitno ih pogledaju.
- Preporučio nas je "Div" - reče Borko i pruži malu karticu zlatne boje.
- Dobro došli - reče onaj plavokosi uz kratak i brz osmjeh i obojica uzmaknu u stranu, propuštajući ih ući. - Želimo vam lijep provod.
Hodajući uz Borka Fani začuje kako se velika vrata iza njih kroz koja su malo prije ušli, ponovo tiho zatvaraju, dok su automatske i gotovo neprobojne brave neumoljivo škljocale.
Dočeka ih žagor i smijeh i glazba i dim, a sve je mirisalo na duhan, na sve vrste duhana, shvati Fani zapanjeno. Shvati i to, da se nalaze u tajnom lokalu u kojem se puši i pije i u kojemu nikome to ne smeta. Jer svi to čine. Vole to činiti. I uživaju u tome!
- Jesi zadovoljna? - upita je Borko.
- Nisam se nadala ovome - odgovori Fani ustreptalo. - Mora da je koštalo pravo bogatstvo.
- Ne brini o tome - nježno reče Borko. - Htio sam ti za tvoj rođendan priuštiti nešto posebno. Što ćeš pamtiti.
- Hvala ti, ljubavi - reče Fani nježno mu stisnuvši ruku, dok je drugom prihvaćala skupocjenu egipatsku cigaretu kojom su ih nudile mlade djevojke širokog osmjeha u znak dobrodošlice.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.