četvrtak, 4. veljače 2010.

Nešto posebno



Je li moguće da je Borko zaboravio? I ako je zaboravio, kako se to dogodilo? Do sad je uvijek pažljivo vodio računa o takvim danima. Je li se umorio od pažnje? Nakon jedanaest godina braka ...je li našao drugu?
Fani, zatrese glavom odbijajući te nedostojne misli, tjerajući ih od sebe. Njen Borko ne zaslužuje takve misli. Uvijek, od njihovog prvog nezaboravnog susreta, bio je krajnje pažljiv prema njoj. Ponosila se time i uživala u zavisti koju bi čitala u pogledima drugih žena. Jer Borko je bio pravi kavalir starog kova: otvarao bi joj vrata, pridržavao stolicu, svakog se dana raspitivao kako je provela dan, povremeno je donosio cvijeće, crvene i žute ruže koje je voljela. Činio je to bez nekog posebnog razloga i to ju je silno radovalo.
Jedanaest godina braka i prije toga četiri godine zabavljanja, mislila je Fani hodajući po već sasvim čistom stanu kojeg je održavala u besprijekornom redu. Je li se umorio nakon petnaest godina? Je li ...
- Ne! - uzvikne Fani glasno. - Naravno da nije!
- Što to, mamice? - upita je devetogodišnja Tihana.
Fani se zaprepasti, shvativši kako je posve smetnula s uma kćerinu prisutnost. Kako joj se to moglo dogoditi? I sve zbog toga što se bliži večer, a njen joj Borko nije čestitao rođendan. Što joj se to događa?
- Ništa, ludice - odgovori kćerki i nasmije se. - Mama ti se ludira sama sobom. Padaju joj na um nevjerojatne gluposti.
Mala se Tihana razveseljeno nasmije, što je Fani pružilo veliko zadovoljstvo. Uživala je u dječjem smijehu, dok su joj misli iznova pojurile.
Pa što, ako je zaboravio? Ima briga, jadnik. Ovaj je stan toliko skup, da se čudila kad je Borko izjavio kako ga si mogu priuštiti. Radio je neprekidno, danonoćno, činilo se Fani. Ne bi bilo ni čudno da je zaboravio. Zaboraviti će i ona!
Odlučivši se na to, posegne prema kutiji cigareta položenoj visoko gore na kuhinjskom elementu. Cigarete su namjerno stavljene visoko gore, da se ne bi uvijek nalazile u vidnom polju i pod rukom. Tada se sjeti: već je šest mjeseci zabranjeno pušenje u zatvorenim prostorijama u kojima borave djeca. U svim prostorijama, bez razlike. Nije važno što si stan kupio, skupo ga platio, još ga otplaćuješ, nije važno što je to tvoja privatna svojina. Zabrana važi i malo je se tko usuđuje prekršiti.
"Godinu dana zbog pušenja u javnom lokalu". "Dvije godine prisilnog rada zbog pušenja u dnevnoj sobi u prisutnosti malodobnog sina", prisjeti se Fani nedavno pročitanih bombastičnih naslova u novinama. Pušenje je bilo dozvoljeno samo na ulici, ali i to je donosilo svojih neprilika. Ekstremni su nepušači pljuvali i vrijeđali pušače pri tom činu, uskraćujući im uživanje u cigareti.
Shvaća naravno, kako nije dobro vlastitu djecu u toj nježnoj dobi obavijati dimom, ali ... nije joj se dopadao taj zakon, ali nije ništa mogla učiniti protiv njega. Svakog je dana imala prilike čuti ili pročitati o drastičnim kaznama koje bi snašle neposlušne. I nije željela biti neposlušna, ne toliko zbog kazne, koliko zbog toga, što bi je kazna, koja uvijek znači zatvor, na neko vrijeme odvojila od obitelji. Od njene male Tihane i dragog Borka. Najmanje godinu dana bez njih. Toliko se "dobivalo" za prvo nepoštovanje Pušačkog zakona. Ne bi to mogla izdržati.
Nitko nije znao ni mogao otkriti način na koji je Pušačka policija kontrolirala stanje, ali činjenica jest, da su reagirali uvijek brzo i neumoljivo. U stanu nisu mogli otkriti ni skrivene kamere ni bilo što drugog što bi im dalo povoda sumnji. Ali nešto jest moralo biti ugrađeno u svaku prostoriju, znali su svi. Ali nisu znali što je to i kako to pronaći ...
Fani uzdahne, spusti ruku, cigarete ostanu nedodirnute, pa nervozno krene prema dnevnoj sobi. U tom trenutku začuje šum prodiranja ključa u bravu: Borko se vratio s posla.
Sretno se nasmijavši i zaboravljajući kako joj je Borko zaboravio čestitati rođendan, Fani pojuri prema hodniku, prema Borku. Ali Borko nije bio sam: pored njega ugleda sasvim mladu i nasmijanu djevojku crveno obojene kose. Činilo se da joj plamen pleše u kosi.
- Dobra večer, zlato! - reče Borko, sagne se i poljubi je ovlaš. - Ovo je Mihaela, stručna paziteljica djece. I večeras će ostati ovdje i paziti na našeg vražićka, dok ćemo nas dvoje izaći kao nekad u starim i dobrim vremenima. I krasno ćemo proslaviti tvoj rođendan!
A ona je mislila kako je zaboravio! Crveni joj val neugodnosti preleti licem i nastojeći ga prikriti, presretna Fani uroni lice na Borkove grudi.

- Bože moj - tiho reče zaprepaštena Fani. - Pa gdje me to vodiš?
- Neka te vanjski izgled ni malo ne smeta - reče joj Borko tiho.
- Kako da me ne smeta? - upita Fani i pokaže rukom prema gotovo sivom od truleži zidu: nikad prije nije ni stupila u ovaj dio grada koji ju je plašio. - Vidi ovo? Pa na što ovo liči?
Borko je zagrli i povede zavojitim stepenicama dole, u podrum. Velika crno obojena vrata ispriječe se ispred njih. Borko se sagne i u visini koljena pronađe zvonce i pritisnu. Jednom. Pa dva puta. Zatim još jednom. I konačno tri puta brzo i kratko, dok je Fani sa čuđenjem gledala u njega.
Uspravljajući se, Borko joj veselo namigne.
- Uskoro će ti biti sve jasno - reče joj.
Fani osjeti kako je netko njoj nevidljiv gleda i čas kasnije se vrata odškrinu, a dva visoka muškarca obučena u crna odijela upitno ih pogledaju.
- Preporučio nas je "Div" - reče Borko i pruži malu karticu zlatne boje.
- Dobro došli - reče onaj plavokosi uz kratak i brz osmjeh i obojica uzmaknu u stranu, propuštajući ih ući. - Želimo vam lijep provod.
Hodajući uz Borka Fani začuje kako se velika vrata iza njih kroz koja su malo prije ušli, ponovo tiho zatvaraju, dok su automatske i gotovo neprobojne brave neumoljivo škljocale.
Dočeka ih žagor i smijeh i glazba i dim, a sve je mirisalo na duhan, na sve vrste duhana, shvati Fani zapanjeno. Shvati i to, da se nalaze u tajnom lokalu u kojem se puši i pije i u kojemu nikome to ne smeta. Jer svi to čine. Vole to činiti. I uživaju u tome!
- Jesi zadovoljna? - upita je Borko.
- Nisam se nadala ovome - odgovori Fani ustreptalo. - Mora da je koštalo pravo bogatstvo.
- Ne brini o tome - nježno reče Borko. - Htio sam ti za tvoj rođendan priuštiti nešto posebno. Što ćeš pamtiti.
- Hvala ti, ljubavi - reče Fani nježno mu stisnuvši ruku, dok je drugom prihvaćala skupocjenu egipatsku cigaretu kojom su ih nudile mlade djevojke širokog osmjeha u znak dobrodošlice.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: