Fabianov nagon

Fabian duboko uzdahne i odlučno otvori vrata, pa izađe iz kuće i zatrepće na jutarnjem suncu koje je veselo sijalo, kao da je sve u redu na čitavoj planeti. Brzo hodajući oborene glave prema kolima, uzalud se nadao izbjeći neželjenom pitanju.

U bilo koje vrijeme da je izlazio iz kuće, ili da se vraćao kući, ona bi sjedila udobno zavaljena u stolici za ljuljanje na trijemu svoje kuće i beživotnim pogledom promatrala život koji se odvijao na ulici, a koji je istinski nije ni zanimao. Upravo je to izluđivalo Fabiana, taj beživotni pogled ugaslih očiju njegove prve susjede i njeno uvijek jedno te isto pitanje, koje bi svaki put, kad bi ugledala Fabiana, postavljala, samo na čas prekidajući se ljuljati.
- Kako je danas, susjede? - pitala bi upiljivši nezainteresiran pogled u Fabiana, dok bi on gledao u njeno rame, izbjegavajući joj pogled, bojeći se da mu ne pročita misli.
- Ništa novog - odgovarao bi on i brzo se udaljavao od kola koja bi parkirao na zajedničkom parkingu.
- Sve će biti dobro - dobacila bi susjeda za njim i zagrizla u neku poslasticu koje su joj se uvijek nalazile pri ruci.
Fabian se nadao da su njene riječi istinite, ali je crv sumnje počeo rovariti u njemu. Nepromijenjeno stanje traje već dva tjedna. Petnaest je dana prošlo od onog lijepog i vrućeg dana kad se njegov, a i ne samo njegov, život iz temelja promijenio. Samo petnaest dana, ali se Fabianu činilo da su prohujala stoljeća. Sve je ostalo stalo. Život na čekanju. To ga je izluđivalo, a uvijek jedne te iste primjedbe njegove debele susjede, podizale su vjetar bijesa u njegovim grudima.

Uzalud se nadao.
- Idete u posjetu, susjede? - dopre do njega omrznuti glas susjede, koja je, naravno, bila na svom mjestu, zavaljena u stolici za ljuljanje.
- Idem!
- Mnogo je pozdravite.
- Hoću. Hvala.
- Sve će biti dobro.
Fabian je već sjeo za upravljač i brzo zatvorio vrata kola. Sad je više ne čuje, svoju debelu i dosadnu susjedu. Osjećajući kako pritisak u njemu polako popušta, Fabian se blago osmjehne. Osmjeh mu za čas nestane s lica, dok se pažljivo manevrirajući uključivao u promet.
Hoće li mu danas reći nešto drugo nego li inače? Sumnjao je u to. Nekako, kao da je postao običaj, da mu liječnik priđe, prijazno klimne i obavijesti ga kako nema nikakve promjene. Njegova je žena i dalje u komi. Može se samo čekati. Čekati što? Svaki je put poželio viknuti Fabian, stojeći pore kreveta u kojemu je sasvim mirno, beživotno, ležala njegova Liliana.
Crveno ga oko semafora zaustavi. Fabian uzdahne, dopustivši mislima još jednom izlet u nedavnu prošlost.

- Prognoza je da će dan biti prekrasan - rekla je Liliana osmjehujući. - Zašto ne bi otišli u prirodu i dobro se proveli?
- Da se popnemo na još jedno brdo? - upitao ju je smiješeći se.
- Zašto ne? - uzvratila je. - Sve je bolje od sjedenja.
Slagao se sa njom i volio je njenu želju za pokretom. Neprestano su se nečim bavili, uživajući u tjelesnom naprezanju. Oboje su bili u odličnoj fizičkoj kondiciji, oboje u ranim tridesetim, zdravi i neumorni i grabili su slasti života širokim zahvatima.
Te je suboto nešto pošlo krivo. Fabian je hodao prvi uz strminu brda, povremeno bacajući pogled prema njegovom, kako se na momente činilo, nedostižnom vrhuncu. Uspon je trajao već blizu dva sata, proljetno je sunce počelo grijati i Fabian se radovao vrhu brda na kojemu će sjesti, odmoriti se, diviti se pogledu, nešto pojesti.
I dok je mislio o tome kako ih do tih trenutaka dijeli još samo nekoliko metara, začuo je kratki i prigušeni uzvik Liliane i brzo se okrenuo. Upravo na vrijeme da vidi kako se desna Lilianina noga otela kontroli i pobjegla visoko u zrak i kako Liliana pada na leđa i počinje se kotrljati niz strminu brda. Zaboravio je na vrh brda i sjurio se za kotrljajućom Lilianom.

Nestrpljivi zvuk ga trgne iz razmišljanja i Fabian shvati da mu to trube nervozni vozači: semafor je promijenio boju u zeleno. Fabian se osmjehne i slegne ramenima tražeći oproštaj i razumijevanje ostalih vozača, pa pritisne gas.
Sjeti se kako je uzalud dozivao Lilianu i blago je pljuskao po licu, nastojeći je prizvati k svijesti. Dok je prilazio bolničkom parkingu, prisjeti kako je nosio svoju Lilianu dole niz strmo brdo. Nosio ju sve do kola, dok su mu ruke trpjele, boljele do ludila, povremeno je zazivajući, ali mu Liliana nije odgovarala. Lilianu je položio na stražnja sjedala i pojurio prema gradu, prema bolnici, povremeno uzalud zazivajući njeno ime. Nije odgovarala.

- Samo je pala - ponavljao je u bolnici liječniku koji mu je saopćio da je Liliana pala u komu. - Mora da joj se kamen odronio ispod stopala i zbog toga je pala. Ništa se drugo nije dogodilo. Zbog čega onda koma? Hoće li ...
- Možemo samo čekati - prekinuo ga je liječnik blago, ali odlučno.
- Čekati?
- Samo to možemo učiniti - rekao je liječnik. - Čekati.
- Da se probudi? - sa nadom u glasu upitao je Fabian.
Liječnik je klimnuo prosijedom glavom, namjesti naočale na nosu i blago stisnuo Fabianovo rame.
Prizor se ponavljao iz dana u dan. I razgovor. Gotovo doslovno uvijek isti. I Fabianovi susreti sa debelom susjedom koja sjedi u stolici za ljuljanje na svom trijemu, baš kao da njega, Fabiana, vreba.
Zašto se ovo moralo dogoditi Liliani? Pa ona toliko voli život i zna uživati u njemu! Jednog je dana iznenada pomislio, dok se vraćao kući iz još jedne posjete bolnici i nepomičnoj Liliani, dok je izlazio iz kola i gledao u svoju debelu susjedu, da se takvog što njoj trebalo dogoditi. Nikako ne Liliani. Nego njoj, ovoj vreći sala i besmislenom životu kojeg provodi iz dana u dan sjedeći na trijemu i proždirući pizze koje bi joj donosili. Njen je život ...
Nije tada izašao iz kola, jer nije mogao podnijeti čuti susjedin glas i ono njeno vječno jedno te isto pitanje. Brzo je odjurio dalje, u grad, da se provoza bilo gdje, samo da ne mora proći pored nje, debele, proždrljive, nepokretne, sve ono što njegova Liliana nije bila.

Liliana je i dalje mirno ležala u krevetu, a aparati na koje je bila priključena tiho su šumjeli. Sve je isto, kao i uvijek, shvati Fabian. Nema promjene.
Ali kad je u sobu ušao liječnik, Fabian mu u očima pročita promjenu i želudac mu se zgrči. Predosjeti nevolju.
- Nije dobro? - upita sasvim tiho, kao da se boji probuditi Lilianu.
- Nije dobro - potvrdi liječnik. – Žao mi je, ali ovo moram reći. Nema mjesta nadanju. Neće se probuditi iz kome.
- Neće? - ponovi upitno Fabian, odbijajući shvatiti neizrečeno.
- Žao mi je, ali neće - ponovi liječnik. - Nikakve nade nema.
- Baš nikakve?
- Nikakve.
- I ...? - zamuca Fabian. - Što sad?
- Isključiti ćemo respirator i ...
- Pustiti je umrijeti?! - prekine ga Fabian, bijesno se zagledavši u liječnika.
- Smirite se - umirujuće reče liječnik. - Ništa ne morate danas odlučiti. Pođite kući, razmislite, razgovarajte s obitelji ...
Fabian prestane slušati. Odjednom shvati kako je sve gotovo. Gotovo je s Lilianinim životom. Umrijeti će. O njemu ovisi kad će umrijeti. On mora odlučiti. Sve postaje naopako. Gotovo je s njihovim zajedničkim lijepim i uzbudljivim životom. Sve je prohujalo u nepovrat. Sve!

- Kako je danas, susjede?
Fabian se trgne. Uopće nije bio svjestan da je stigao kući, da je upravo parkirao kola na uobičajenom mjestu i izašao iz njih. Nije se čak mogao ni sjetiti vožnje od bolnice do kuće. Kao da je velika spužva izbrisala posljednji sat njegovog života.
- Kako je danas, susjede? - ponovi susjeda nastavljajući lagano ljuljati se i upiljivši nezainteresirani pogled u Fabianove oči, shvativši da joj neće odgovoriti.
- Uobičajeno - procijedi Fabian prisilivši se na to.
- Sve će biti dobro - reče ona i zagrize u trokut pizze.

Um mu se zamračio, tijelo mu zadrhtalo. Reakcija je bila brza i silovita i strašna. Fabian se u tri ogromna skoka nađe pored debele susjede i dok je ona zapanjeno buljila u njega, raspali je desnicom u debelo lice. Zatim ljevicom, pa ponovo desnicom, dok se debelo lice treslo pod njegovim udarcima i koža počela pucati. Krv je štrcala sa debelog i mlohavog lica, a Fabianovi snažni udarci se nastavljali i nastavljali, a on je beskrajno uživao, konačno uživao nakon beskonačno dugo vremena i sa svakim je njegovim udarcem uživanje raslo ...

- Znam - reče Fabian uzdahnuvši i rastjeravši bolesnu maštu koja je za tren zavladala njegovim umom. - Naravno da će biti sve u redu. Uživajte u večeri, gospođo.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nasmiješena Učka

Svakog bi jutra prilikom buđenja i ustajanja, prilazio prozoru i bacao pogled prema Učki. Običaj koji je polako prerastao u ritual. Tih nekoliko koraka od kreveta do prozora, kao da su ga pripremali za predstojeći dan. Nagnuo bi se nad prozor, iako je i bez naginjanja imao besprijekoran pogled na čitav zaljev i Učku koja se plavičasto sjajila. Još ako bi bila obasjana ranojutarnjim sramežljivim suncem, on bi se osmjehnuo i klimnuo prema udaljenim brdima, osjećajući da će mu dan biti dobar. Zar se Učka ne smije pod suncem? Nasmiješena Učka, tako je zvao dobro mu poznata brda koja je sa uživanjem promatrao iz dana u dan, iz godine u godinu.

Učka je bila nasmiješena i onog dalekog toplog proljetnog dana, kad ju je ispitivački promotrio s prozora. Sunce ju je tek počelo obasjavati, probudio se rano, osjećajući nemir, ali kad je ugledao nasmiješenu Učku, nemir je nestao. Biti će krasan dan i provesti će ga sa Mazom. U zelenom naručju Učke koja mu se smiješila dobrodošlicom.
Planirali su taj izlet već nekoliko puta, ali nekako bi se uvijek dogodilo nešto nepredviđeno i spriječilo ih u namjeri. Ili bi padala kiša, ili bilo što drugo, a oni, Maza i on, željeli su da dan njihovog izleta na Učku bude savršen, baš savršen, ničim ometen. I evo ga, danas je taj dan, sunčan i topao i lijep.

Maza se privijala uz njega, dok su se penjali uskom šumskom stazom u potrazi za skrivenim proplankom. Privijala se uz njega i kad su ga pronašli, proglasili ga svojim i polegli na deku koju su prethodno bacili na zelenu i mirišljavu travu.
- Bože! - uzdahnula je Maza. - Željela bi da ovaj dan vječno potraje.
Nasmijao se. Potiho, ne želeći je uvrijediti i skrivajući lice u mirišljavom slapu Mazine plave kose. Ljubio joj je vrat. Netom su završili s vođenjem ljubavi, ali on je i dalje bio pun želje, nezasitan i želio još i još i još uživanja kojeg mu je pružala ta zanosna ljepotica. Iako vrlo mlad, bilo mu je svega dvadeset i dvije, već je naučio da nikad ništa vječno ne traje. Pogotovo ne lijepi i slatki trenutak.
- Ti ne želiš? - upitala ga je Maza.
- Što to?
- Da ovo vječno potraje.
- Znaš da želim - rekao je dajući joj do znanja da je želi.
- Onda to i reci.
- Zar ne govorim? - upitao ju je položivši joj ruku na svoju nabreklu muškost.
- Prasac! - rekla je ona, ali je on vidio odsjaj u njenim očima i osjetio pokret zova njenih bokova i ono dobačeno "prasac" je postala najljepša riječ koju su njene vlažne usne mogle izgovoriti u tom trenutku.

Dan se polako i ustreptalo odmatao između vođenja ljubavi i prikupljanja snage za slijedeće vođenje ljubavi. On je ponio dvije boce crnog vina, misleći kako će im to biti dovoljno, ali se prevario. Svjež zrak, nezasitno vođenje ljubavi, miris šume, sve je to u njima aktiviralo žeđ i nije se iznenadio kad je iscijedio i posljednju kap u plastičnu čašu koju mu je Maza pružala.
- Trebao sam ponijeti još jednu bocu - rekao je žalosno. - Onda bi ovo bio upravo savršeni dan.
Maza se nasmijala, odmakla od njega, a gole grudi joj bljesnule na popodnevnom suncu, pa posegnula za svojom velikom torbom u kojoj je donijela sendviče, pa iz njene tajanstvene dubine izvukla bocu vina.
- Evo! - pobjednički je uzviknula. - Pobrinula sam se da dan bude savršen.
Nasmijao se i zgrabio je čvrstim, ali nježnim stiskom i obasuo joj grudi poljupcima, osjećajući njene prste u svojoj dugoj kosi. I bio sretan. Već je onda znao, ponovo uranjajući u Mazinu slatkoću, kako nikad neće zaboraviti ovaj dan. Proveden na nasmiješenoj Učki.

Stojeći kod prozora i gledajući prema Učki, on se nasmiješi sjećanju. Mnoge su godine prohujale od tog događaja, ali sam događaj i dalje uporno živi u njemu, ne može umrijeti, grčevito živi i dalje, pa još i danas osjeća miris Mazine kose prosute na zelenoj travi, još i danas osjeća njene ruke koje ga grle, još i danas ... a sve to samo zbog jednog izleta na nasmiješenu Učku. Mnogo je puta vodio ljubav s Mazom i na mnogim mjestima. Zašto nikad ne razmišlja o tim trenutcima? Nije znao zbog čega. Zagonetka se nije željela otkriti.

- Kad odem u penziju, a to će biti iduće godine - govorio je Doktor trčeći i teško dišući - rano izjutra ćemo nas dvojica sjesti u kola, odvesti se do Učke i čitav dan uživati trčeći njenim stazama. Do tada ćeš se sasvim oporaviti.
Oporaviti, rekao je Doktor, koji je zbilja bio doktor. Ali se njemu činilo da se nikad više neće oporaviti. Nikad više neće snaga plamtjeti u njegovim nogama i silnom ga brzinom nositi daljinama o kojima mnogi mogu samo sanjati. Njih su dvojica zajedno trčala već gotovo godinu dana, lagano i sa velikom dozom opreznosti. Doktor zbog prekomjernog pušenja, a on zbog nedavne teške anemije, oporavljajući se sporo, ubitačno sporo.
- Čitav dan trčati? - pitao je prijatelja Doktora kojeg je silno zavolio provodeći zajedničke trčeće trenutke sa njim.
- Malo ćemo i šetati - smijući se odgovorio je Doktor i produžio sasvim malo korak, a on je bio sretan što ga može pratiti: prije samo mjesec dana zastao bi i zadahtao nemoćno.
- Silno ćemo se provoditi - nastavljao bi Doktor prateći misli i planirajući blisku trkačku budućnost njih dvojice.
- Možda se i prijavimo za neku trku.
- Sve je moguće! - uzviknuo je Doktor. - Vidiš, kako ti pobjeđuješ bolest!
- Pa kad moram. Osjećam se mrtvim, ako ne trčim.
- Sigurno! - sretno je rekao Doktor. - Živjeti se ne mora, ali trčati se mora!
Sutradan je bila nedjelja i kad je vidio da Doktora još nema na njihovom mjestu u parku, pomislio je da se sigurno njegov prijatelj uspavao. Ali nije bilo tako.
Doznao je sutradan, da je Doktor izdahnuo na samom ulazu zgrade u kojoj je živio. Izdahnuo je ujutro u devet, obučen u plavu trenirku i sa crnim tenisicama na nogama, nikad ne stigavši na dogovoreni trening. Zamišljao je svog prijatelja kako zastaje zbog silnog jutarnjeg pušačkog kašlja i kako ga nastoji pobijediti, ali kašalj postaje sve jači i jači i Doktor se polako ruši na hladan pod, a oči ... dalje nije htio nikad misliti. Umjesto toga, mislio je na Doktorovu rečenicu koja će zauvijek odjekivati u njemu: "Živjeti se ne mora, ali trčati se mora".

Doktor je bio u pravu, znao je to sada, nekoliko godina kasnije, stojeći pored prozora i gledajući zamišljeno prema Učki koja se smiješila pod ranojutarnjim suncem. Kako je život čudan: gledajući Učku svaki se put prisjeća događaja koji se odigrao na njenim zelenim obroncima. Sjeća se i događaja koji se nije odigrao na njenim obroncima. Ali se trebao odigrati. Bilo bi tako lijepo trčati uz brdo, osluškujući Doktorovo disanje pored sebe. I bilo bi tako lijepo radovati se uspješnom trčanju gore visoko, na vrhu Učke, dok bi njih dvojica, dva prijatelja, dva trkača, radosno se osmjehujući sretno poskakivali slaveći sportsku pobjedu na samom vrhu nasmiješene Učke. Jer i Učka bi slavila zajedno sa njima, bio je siguran u to.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Na lukobranu

Gospođa je Vilma imala dugogodišnju poslijepodnevnu naviku izaći iz kuće, kupiti "Novi list" i sa novinama pod miškom uputiti se u park, izabrati osunčanu klupu i prepustiti se uživanju čitanja. Nije joj smetalo što novine čita poslijepodne, a ne jutrom, poput većine ljudi.
Ostavši udovicom, jednog je dana, otprilike sedam mjeseci nakon suprugove smrti, iznenada shvatila kako se zatvorila u kuću i gotovo uopće ne izlazi. I odlučila je to promijeniti.
Odmah je tog dana, jer kad nešto odlučiš, onda to odmah i moraš provesti u djelo, mislila je gospođa Vilma, prošetala malo gradom i kroz park u čijoj je blizini stanovala. Dopala joj se šetnja i shvatila je iznenađeno, pripremajući se te večeri na počinak, kako jedva čeka ponoviti šetnju do parka. Ponoviti iskustvo.
Postepeno je upoznavala ljude koji su tamo dolazili, iako nije sklapala nikakva prijateljstva. Ljubomorno je čuvala svoju osamu, uživajući u njoj i nikom ne dozvoljavajući narušiti je. "Poznavala" je tako i onaj mladi par, koji se sastajao svake srijede ispred parka. Uvijek samo srijedom i to ju je zaintrigiralo, pa je u glavi počela ispredati čitava romane mogućih objašnjenja ponašanja tajanstvenog para.
Nisu bili jedini, koje je voljela promatrati, nagađajući njihova zanimanja, interese. Pokušavajući odgonetnuti njihove živote, živote nepoznatih koje je promatrala kako prolaze pored dok je sjedila na klupi u parku, zaboravljala je na jednoličnost svog života. Nije bila toga svjesna, ali obogaćivala je svoj usamljeni život redovitim šetačima u parku.
Bio je ponedjeljak, kad je sasvim neobjašnjivo, umjesto da kao i obično krene u park, pošla laganim hodom prema lukobranu. Nikad prije nije bila na lukobranu, iako je u "Novom listu" pročitala da je otvoren za javnost. Čitala je o šetnici dugačkoj jednu morsku milju i potrudila se saznati da jedna milja iznosi točno 1.852 metra. Tamo i nazad ... sasvim dovoljno za poslijepodnevnu šetnju.
Nakon što je došetala do samog ruba lukobrana, počela se polako vraćati i napokon izabrala jednu klupu i smjestila se na nju. Sunce joj je visjelo nad glavom, nalazilo se iza leđa gospođe Vilme, pa se tako dobro postavljena mogla mirno prepustiti čitanju.

Već slijedeći dan, vrativši se na lukobran, umjesto da je otišla u park, gospođa je Vilma zapazila mladića. Bio je to sasvim običan mladić, ni po čemu ne odudarajući od svojih vršnjaka, ali je oštro i znatiželjno oko gospođe Vilme uhvatilo i ono neobično na mladiću. Lice mu je prekrivala tuga, a zamagljene oči su potvrđivale "dijagnozu" gospođe Vilme. Mladić se naprosto raspadao od prevelike tuge i ona je u sebi počela odgonetati porijeklo mladićeve tuge, raspredajući unutrašnjim monologom čitav sat.
Samo dva dana kasnije, gospođa Vilma je primijetila i djevojku. Odsjaj sunca na djevojčinom licu omeđenom smeđom kosom, privukao je pažnju gospođe Vilme. Ulovila je djevojčin pogled pun želje i pratila ga i nije se iznenadila shvativši kako smeđokosa zaljubljeno gleda u tužnog mladića.
Gospođa je Vilma zadrhtala: ta je priča baš onakva kakve je voljela! Sad će se njih dvoje ... i mašta se gospođe Vilme razbuktala i razmahala i vinula se visoko gore među romantične i ružičaste oblake. Ali nije bilo tako, ništa nije bilo ružičasto kao što je to gospođa Vilma priželjkivala da bude. Tužni je mladiš šetao, smeđokosa ga djevojka gledala, a on nije primjećivao poziv u djevojčinim lijepim plavim očima. Većinom bi hodao oborene glave kao u nekom transu, a djevojka mu se osmjehivala dok bi se susretali, dok je more šumjelo pored njih i uvijek bi samo prošli jedno pored drugog, iako bi djevojka nagonski usporila korak očekujući da isto učini i mladić. Ponekad bi se djevojka okrenula za mladićem, zastavši na svojoj šetnji i žalosno se zagledavši u mladićeva leđa koja su se udaljavala.

Gospođa je Vilma ustreptala srca promatrala kako smeđokosa djevojka počinje mršavjeti, a lijepe joj plave oči postaju ogromne i tamne na sve više koščatom licu. Svaka je crta djevojčinog lica govorila o boli, o patnji i gospođa je Vilma sve više postajala ljutita na tužnog mladića koji ne primjećuje djevojčinu zaljubljenost, djevojčinu bol zbog te zaljubljenosti, pa čak ni samu djevojku. Bilo je trenutaka, kad bi gospođa Vilma poželjela ustati, zaustaviti oboje mladih i ... Suzdržala bi se svaki put, jer tko je ona da kroji nečije sudbine? Prisiljavala je sebe mirno sjediti i pratila razvoj događaja u kojemu se ništa nije događalo.
Onda je djevojka nestala. Jednostavno je više nije bilo, prestala je dolaziti na poslijepodnevne šetnje lukobranom. Što joj se dogodilo? Zašto je nema? Je li uvidjela besmislenost svoje neuzvraćene ljubavi? Je li ... pitanja su se nizala i gospođa ih je Vilma sve odbacivala jedno za drugim, nezadovoljna odgovorima koji su odjekivali u njoj. Jer ona je priželjkivala da se dvoje mladih upoznaju i ...

Niti mjesec dana od djevojčinog nestanka s lukobrana, gospođa je Vilma sa zebnjom zadrhtala, a raširene novine joj iskliznule iz treperavih prstiju. Rastvorila je novinsku stranicu s osmrtnicama i odmah na njoj ugledala desetinu fotografija smeđokose djevojke.
"Nakon teške i krake bolesti ... " pisalo je ispod fotografija i gospođa je Vilma žalosno uzdahnula. Život je tako nepravedan. I bolan.
Podigla je novine, uredno ih složila izgubivši volju za čitanjem i ugledala tužnog mladića koji više nije izgledao tužno. Osmjeh mu je poigravao na licu, dok je pogledom milovao štene koje je veselo trčkaralo ispred njega.
Gospođa je Vilma uzdahnula: danas je dan kad tajne prestaju biti tajne. Razotkrila joj se nedavna mladićeva tuga. Bi li bilo drugačije da ...
Gospođa Vilma odlučno ustane i još odlučnije odgurne nadiruće joj misli. Ne, neće više! Takav je život i ona ga neće više "prepravljati". Istina je da život zna biti nepravedan. Isto tako i bolan. Ali zna pružati i radost i vrijedan je življenja!
Gospođa Vilma pogledom pomiluje razigrano štene i mladića, pa polako krene niz lukobran. Sutra će se ponovo vratiti klupama u parku.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.