petak, 28. svibnja 2010.

Obaveza



U početku me to kod Maria zabavljalo. Nešto kasnije, kad je naše poznanstvo napredovalo u neku vrstu prijateljstva i kad smo se počeli otkrivati jedan drugom, pomalo mi je to počelo smetati, ići na živce.
- Nije dobro biti sam - rekao mi je Mario sinoć, dok smo zajedno šetali pse.
- Nisam sam - rekao sam i rukom pokazao na pse koji su veselo njuškali u našoj blizini.
- Nije to isto - promrmljao je Mario.
Nije mi to trebao on reći, znao sam to i sam. Ali me ljutilo što Mario uopće nije shvatio što sam mu htio reći. Htio sam mu reći kako nikad, pa dobro, možda sasvim rijetko, osjećam usamljenost. Kao da me neka tuga pomiluje žalosnim dahom. Za vrijeme takvih sam dana povučen, ne izlazim, ne želim svojim neraspoloženjem kvariti nečije vedro raspoloženje.
Mario nema tih skrupula. Svaki put kad bi krenuli na neku od naših dugačkih šetnji sa psima, započinjao bi uvijek istu temu. Bila je to njegova vječna žalopojka. Svaka se tužbalica ticala samo njegove supruge: žena ga je kinjila, s razlogom ili bez razloga i Mario je to osjećao, ali nije bio svjestan što zapravo osjeća.
- Neprestano traži ovo i ono - govorio je dok bi hodali jedan pored drugog, a psi ispred nas. - Sad želi da sredim vražja vrata.
- Koja vrata?
- Ulazna. Ona velika i teška.
- Pa - rekao sam mu pomirljivim glasom - moraš priznati da su zapuštena. Kad si ih posljednji put uredio?
- Ne sjećam se.
- Eto vidiš.
Ali Mario nije vidio. Nije mogao vidjeti. Naprosto je za ponešto bio slijep. A to je bila upravo stvar koju on nije vidio. Za vrijeme boljih dana, dok je bio mlad i snažan i dok je plovio po svim morima, uštedio je za kuću koja je bila okružena vrtom. Pričao mi je kako je oduvijek želio imati kuću i kako je u početku uživao u njoj.
- Sad mi je to naporno - govorio bi pogledavajući me. - Trebalo bi obnoviti fasadu. A to košta.
- Znao si to kad si kupovao kuću - rekao sam mu, jer počeo sam mrziti njegovo neprestano kukanje i nešto u meni tjeralo me biti oštar: sva se sućut i simpatija prema Mariu ugasila zbog neprestanih žalopojki kojima me je bombardirao. - Trebao si kupiti veliki stan.
- Bolje je imati kuću. Tako si svoj gazda.
- Pa onda uživaj u kući.
Nije uživao. Mario više ni u čemu nije uživao. Odjednom sam to shvatio i moje se strpljenje opasno približilo kraju. Njegove su rečenice uvijek započinjale sa "moram", nikad sa "želim". Bilo mi je na vrhu jezika pitanje: mora li i živjeti?
- Dođi sutra k meni - rekao bi mi, dok bi se rastajali nakon još jedne šetnje. - Morao bih nešto raditi u vrtu, a ne da mi se. Dođi, pa ćemo ponovo u šetnju.
U početku sam dolazio kod njega, ali sam kasnije počeo izbjegavati te posjete. Žena mu je neprestano nešto prigovarala i ne ustručavajući se zbog moje prisutnosti davala mu do znanja koliko je beskoristan.
- Kad ćeš već jednom srediti ta vrata? - gunđala bi sjedeći u udobnoj fotelji: po čitav je dan sjedila u njoj i gledala televizijski program.
- Ne počinji ponovo - govorio bi Mario.
- Govorim ti to već ...
Stajao bih po strani i bilo mi neugodno i svaki sam se put samom sebi zaklinjao kako je ovo posljednji put da dolazim k njima. Otresali bi se jedno na drugo, dok Mario ne bi podvio rep i pozvao psa, pa smo odlazili na još jednu šetnju, na kojoj će me, znao sam to, daviti svojim jadima.
U ponečemu je bio i u pravu, shvatio sam to. Nikad nisam čuo njegovu gospođu da mu je rekla nešto lijepog. Ili da je meni rekla nešto lijepo o svom Mariu. Ne, uvijek je to bila ogorčena kritika i postajalo mi je sve više neugodno slušati. Pa nisam dolazio k njima. Neko bi ih vrijeme uspješno izbjegavao. Ali bi me onda zaustavljali na ulici i pitali jesam li se što naljutio na njih.
- Naravno da nisam - odgovarao bih svaki put: i nisam bio ljut, samo sam osjećao neugodnost.
- Pa onda dođi - rekao bi Mario. - Sutra moram popraviti stazu i ...
Nije ni trebao nastaviti, znao sam što slijedi. Mario je s godinama postao sasvim nesposoban bilo što učiniti, ma koliko posao bio jednostavan, ukoliko nekog nije imao pored sebe da mu pomaže. Pomagao sam mu, naravno. Ali sam počeo i to izbjegavati, jer njegova bi nas žena gledala kako radimo i dobacivala mu podrugljive primjedbe.
Tako je bilo i kad je Mario popravljao velika i teška željezna vrata koja su vodila na njegovo malo imanje i koja su se nagrižena zubom vremena i nemarnošću, opasno nakrivila.
- Da si to učinio na vrijeme ... - pakosno je dobacila njegova žena promatrajući nas kako se znojimo na suncu.
Podbadala ga je kao i uvijek, a Mario se zgrčio pod njenim riječima i kad nje nije više bilo u našoj blizini, potiho je prošaptao:
- Proklete žene! Nikad im ne možeš ugoditi.
Tu je istu primjedbu izgovorio ispred mene ranije milijun puta, ali je ovog puta bilo jednom previše i brana je u meni popustila i riječi su nezadrživo šiknule.
- Nije dobro biti sam, stalno mi govoriš, je li? - upitao sam ga zajedljivo ni ne trudeći se prikriti gorku zajedljivost u glasu. - Bolje je imati ženu?
- Pa naravno - odgovorio je iznenađeno: nije navikao da čuje oštrinu u mom glasu. - Što će čovjek sam?
Došlo mi je da ga raspalim velikim čekićem po oznojenom čelu. Ali nisam. Ništa ne bi pomoglo, shvatio sam. Pomogao sam mu dovršiti popravljanje vrata i čim smo završili, kidnuo sam kući, odbijajući njegov poziv da nešto gricnem i popijem, zaklinjući se u sebi kako ću idući put kad me pozove, pronaći u sebi skrivenu snagu i odbiti ga.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 24. svibnja 2010.

Prostor



Iako su već zašli duboko u šumu, sparina nije popuštala ni mrvicu i Vilku se činilo kako će mu glava pući: bol kao da je izlazila iz samih očiju. Noseći na leđima ranac pun kukuruza, kojeg će postepeno vaditi i njime puniti hranilice za divljač, teško je disao hodajući iza Lovca. Šutjeli su i osluškivali šumu, dok se sparina sve jače spuštala nad šumom.
Nekoliko je dana za redom padala neumoljiva kiša i vrijeme je bilo više sličnije jeseni, negoli proljeću. Baš kao i Vilkovo raspoloženje. Ljutnja pomiješana sa žalošću kovitlala se u njemu i uzalud se nadao, kako će ga to nesnosno raspoloženje, ili bolje reći neraspoloženje, napustiti u šumi.
- Tih si danas - reče Lovac ispred njega napola se okrećući. – Muči li te nešto?
- Uobičajena sranja - odgovori Vilko kiselo se osmjehnuvši.
- Ah, to je - sa razumijevanjem klimne Lovac. - Žene! Nešto se ružnog dogodilo?
- Ah! - Vilko odmahne rukom, a Loksi pored njegovih nogu upitno podiže glavu. - Ništa se nije dogodilo.
- Pa što je onda?
- Neka me vrag odnese, ako znam - odgovori Vilko brišući znoj sa čela: razgovor je pomogao, glavobolja kao da je popuštala, disanje mu je postalo lakše.
Lovac klimne i zašuti koračajući pažljivo niz strmu prtinu probijajući se između zelenila. Zelenilo na sve strane ludo je bujalo. Novi, mladi i svjetliji izdanci izbijali su i ukrašavali borove, a trava je poprimila tamnu zelenu boju. Još samo kad ne bi bilo ovako sparno ...

I jučer je bilo sparno i Vilko je sa zanimanjem promatrao kako Dorina stoji pored štednjaka iznad vrućeg lonca iz kojeg se pušilo. Kosu boje pjenušca, koja ga je i dalje oduševljavala, podvezala je zelenom svilenom maramom i miješala neprekidno sadržaj lonca.
- Hoćeš li uskoro prestati sa time? - upitao ju je Vilko.
- Krema mora biti gusta, a opet ne suviše gusta - preko ramena mu je dobacila Dorina. - I zato je moram neprekidno miješati.
- Koliko još?
- Oko pola sata.
- Uh!
Dorina se nasmijala Vilkovom nestrpljenju i lagano ga žlicom udarila po ramenu.
- Sutra se nećeš žaliti - rekla mu je i dalje uporno miješajući lonac iz kojeg se podizali primamljivi mirisi - kad ti nakon ručka ponudim poslasticu.
- Ručak? - upitao je Vilko. - Prvi put čujem za to.
- Zar te moram unaprijed obavijestiti?
- Pa neeee ... - otegnuo je Vilko u neprilici. - Ali ...
- Ali? - ponukala ga je Dorina, radoznalo ga gledajući.
- Imam dogovor za sutra - rekao je Vilko. - Još jučer sam se dogovorio. I ne mogu izbjeći. Niti želim.
- Kakav dogovor?
- Govorio sam ti o Lovcu?
- Jesi.
- Pa, sa njim sutra ujutro odlazim u šumu. Ne znam koliko će to trajati.
- Čuj - rekla je na Vilkovo iznenađenje Dorina - a da vam se i ja pridružim? Nisam bila u šumi tko zna od kada. A znaš da dobro pješačim i volim hodati. Mogla bih ...
Odjednom je prestala govoriti i zagledala se u Vilka osjećajući njegovu odbojnu šutnju. Vilkovo je lice bilo neprobojna maska. Bez emocija. Ništa se na njemu nije ogledalo i Dorinu to sasvim zbuni.
- Ne želiš to? - upitala je tiho.
Vilko je šutio. Kako joj reći kako ne želi njenu prisutnost u šumi. Pa ne može je samo tako dovesti sa sobom. I Lovca staviti pred gotov čin. Već dugo njih dvojica. Lovac i on, odlaze tumarati šumom, navikli su jedan na drugog i dobro se osjećaju jedan pored drugog. Najmanje što im treba, sad je neka promjena, kad stvari teku glatko. Uhodani su u obavljanju posla, Lovac i on. Dok jedan obavlja jedan posao oko hranilica za divljač, drugi radi nešto drugo i za čas kreću dalje, prema slijedećoj hranilici. Ne gube vrijeme, a ipak satima sve to potraje. Treba kilometre i kilometre propješačiti.
I na kraju, želi li biti iskren prema samom sebi, Vilko je odjednom shvatio kako mu ti rijetki sati u prirodi uz muškaračke razgovore veoma prijaju. Kad bi Dorin pošla sa njima ... Naravno da mu prija njena blizina, ali prija mu biti i po koji put bez nje. A ovo je upravo aktivnost za koju misli da bi prisutnošću žene izgubila na draži.
- Ne želiš to? - ponovila je Dorina.
- Nije da ne želim, ali ...
- Shvaćam - rekla je, a Vilko je primijetio kako su joj se ramena ukočila. - Nisam trebala pitati.
Vilko je ustao i zagrlio je onako s leđa, osjećajući njenu ukočenost. I učinilo mu se da joj kosa drugačije miriše.

- Htjela je sa nama - progovori Vilko tiho prosipajući šaku kukuruza po zemlji koju su izgazile divlje svinje.
- Ona tvoja? - upita Lovac.
Vilko samo klimne.
- Odbio si je? - upita Lovac. - I uvrijedila se?
Vilko ponovo klimne.
- Eh, žene - reče Lovac osmjehujući se: prestali su sa užurbanom aktivnošću i stajali ispod borova gledajući prema livadi koja se zeleno širila ispred njih. - Moja je žena jednom došla ovdje. I što se dogodilo? Umorila se i postalo joj je dosadno nakon pola sata. Morao sam je otpratiti do auta i u njemu je sjedila dva sata dok sam obavljao što je bilo potrebno. Nikad više nije išla. I bolje je tako.
Vilko klimne. Bolje je. Mora ostaviti barem malo prostora samo za sebe, prostora u kojemu neće biti ne samo Dorine, nego ni jedne žene.
- Žališ što je nisi poveo? - upita Lovac radoznalo ga gledajući.
- Ne! - odreže Vilko prebacujući naprtnjaču na leđa i zureći u olovno nebo sa kojeg je izbijala sparina. - Ne žalim. Idemo dalje prije nego li pljusne. Pogledaj te oblake!
Lovac podiže pogled i obojica su tako stajala sa naprtnjačama na leđima jedan pored drugog i pogledom uprtim prema nebu, dok je oko njih tiho treperila šuma.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 19. svibnja 2010.

Bijeli tepih


Ljeto nam se približava sporim i kišovitom koracima, a ja mislim na onu daleku zimu.

Točno se sjećam kako je snijeg škripao ispod naših nogu, dok smo hodali toplo i svečano obučeni prema kući prijatelja Željka u kojoj ćemo dočekati Novu godinu. Bilo je tek nešto iza sedam, snijeg je i dalje padao, tiho i uporno, a Davorka me držala ispod ruke zimogrožljivo se stišćući uz mene, tražeći toplinu mog tijela. Nije bilo ni čudno: na sebi je ispod kratke bundice imala minicu, vrišteći-crvenu, u kojoj će njene duge i glatke noge doći do punog izražaja.
Tog sam je jutra gledao ležeći lijeno u krevetu, dok je ona sjedila s moje lijeve strane i porubljivala minicu koju je ponijela na put, jer nismo bili u svom gradu. Htio sam voditi ljubav sa njom, ali me ona nestrpljivo odgurnula pokretom koji je odavao da ima mnogo posla kojeg mora obaviti i kako nema vremena za mene i moje prohtjeve. Uzdahnuo sam i rukom posegao prema cigaretama, a i boca je šljivovice bila tu, da mi pruža utjehu. Stevo, moj domaćin, obzirno ju je stavio tu, na ormarić pored kreveta.
- Nećeš valjda početi piti u devet ujutro? - upitala je Davorka, a njene su plave oči ljutito bljesnule.
- Oduvijek pijem ujutro - otresao sam se i natočio čašicu: nije mi prijalo, sve je imalo ogavan okus, i rakija i cigareta i ugasio sam cigaretu, ustao i otišao oprati zube.
Kad sam se vratio osvježen, popio sam čašicu dok me Davorka prijekorno gledala, pa odmah nasuo drugu mirno je gledajući.
- Već vidim kakav će to doček biti - prokomentirala je, a ja sam se samo nacerio prema njoj: bilo mi je svega dvadeset i dvije i ponosio sam se svojom izdržljivošću u piću.

Ostavili smo snijeg i hladnoću iza sebe i ušli u predvorje kuće, pa u prvu prostoriju, toplu i ukrašenu i u čijoj se sredini nalazio ogroman stol prepun jela i pića, a u čijoj se sredini šepurio pečeni odojak.
- Ti boga! - oteo mi se uzvik. - Tko će to sve pojesti?
Nasmijali su se. Domaćin Željko najviše. Crne su mu oči bljeskale dok je s nepovjerenjem gledao na život. Nanjušio je što se sprema i pokupivši svoju dragu na vrijeme kidnuo u Kanadu. Ali onda nismo znali što nam se približava i otpočeli smo noć pijuckajući, upoznavajući se.
Jer mi, moja Davorka i ja, gotovo nikog nismo poznavali osim Terija i Steve kod kojeg smo odsjeli i čiji smo gosti bili. A Teri je bio moj stari prijatelj sa kojim sam dirinčio u brodogradilištu i koji me uspio nagovoriti na ovu avanturu.
- Moraš sa mnom u Vinkulje - govorio mi je za vrijeme marende milijun puta, tako od milja nazivajući svoj grad Vinkovce. - Imam klapu za bogove! Svi slobodni i svi uvijek spremni za sve.
I eto, tako sam se našao tu u nepoznatoj sredini okružen nepoznatim ljudima. Davorka se prilijepila uz mene: valjda je osjećala nesigurnost. Sjedila mi je na koljenima, a kratka crvena suknjica opasno se podizala i ja sam raspoložen hvatao prikrivene poglede koji su se lijepili na tom prizoru. Zabavljao sam se, pio i pušio neprestano, uplevši se u razgovor o književnosti s Pajom.
Pajo ... Uvijek miran i tih nikad nije privlačio pažnju i dok sam sa njim diskutirao o Norman Maileru, nisam mogao ni sanjati kako će upravo on, Pajo, u dalekoj budućnosti kad ćemo svi biti odrasli muškarci, da će upravo on prvi zgrabiti pušku i pridružiti se "svojima". Što je natjeralo tog mirnog čovjeka koji nikad nije podizao glas, da zaboravi na dobre prijatelje i da okrene leđa svemu što mu je bilo drago, a sve zbog ... zbog čega? Uvjeren sam kako nema odgovora.
U neko je doba noći, mislim da se približavalo jedanaest, Beli prišao Paji i meni i nagnuo se prema nama.
- Daj, Pajo, ne tupi toliko - rekao je prijateljski, a smeđe su mu oči blistale od pića. - Pusti čovjeka da nešto pojede.
Imao je pravo: u stomaku sam osjećao prazninu koju rum nije mogao ispuniti, iako sam ga nemilice tresao u sebe.
- Ideš s nama, ili da ti donesem malo? - upitao sam Davorku.
- Idem s tobom - rekla je.
Beli nam je, stojeći pored stola, narezao odojka, kiselih krastavaca i još koječega ukusnog i poslužio nas, žvačući polako i pijuckajući neprestano.
Beli, koji će samo pet godina kasnije završiti iza rešetaka, a da nikad nismo shvatili zbog čega. Jer nismo mogli vjerovati da je to učinio. Silovao. Nismo mogli vjerovati, a ja ne vjerujem ni danas, mnogo godina kasnije. Kleo se na sudu da je nevin, ali svjedoci ...
Teri je sa Verom, svojom djevojkom u koju je bio zaljubljen baš kao i ja u Davorku, nešto raspredao u jednom kutu velike i tople sobe. Vidio sam kako Verine crne poput noći postaju sjetne i daleke i pitao sam se koga li vraga tako ozbiljno razgovaraju u ovoj ludoj noći kad se svi opuštaju, luduju, zaboravljaju na brige.
Kasnije, kad smo se vraćali vlakom u Rijeku, Davorka, Teri i ja, saznao sam da ju je Teri upravo tad zaprosio. Baš se tako izrazio i to me je natjeralo u smijeh, a Davorka me bockala u rebra, dok je Teri promrmljao nešto o pijanoj budali, mada je vrlo dobro znao da sam trijezan poput smrti.
Glazba je grmjela i mi smo plesali. I tek sam tad zapazio Višnju, visoku plavokosu djevojku dugih nogu. Plesala je graciozno, sa stilom i to je svatko odmah primijetio. Nekoliko godina kasnije postala je cijenjena balerina. Kad god bih putovao na neki od brojnih brodova, a put me vodio i kroz Zagreb, telefonirao bih joj i ona je uvijek našla vremena popiti kavu sa mnom. Gajila je naše prijateljstvo poput muškarca i silno sam je volio zbog toga, a da nikad ništa seksualnog nisam ni pomislio o njoj, a bila je prava ljepotica. Kad je poginula sa nepunih trideset i tri, u besmislenoj saobraćajnoj nesreći, jedva sam suzdržao suze u času dok mi je Teri to telefonski javljao.
Vera, Terijeva djevojka, nešto prije ponoći nam je prišla i nasmiješila se crnim plamtećim očima.
- Čuvajte mi Terija u Rijeci - rekla je tiho i pomakla mi pramen kose s čela: nisam se htio ošišati usprkos mnogim molbama Davorke.
- Zašto to govoriš? - upitao sam je, ali je Vera već odlazila odvodeći Davorku sa sobom prema uglu u kojem su se sakupile djevojke i čavrljale kikoćući se.
Iskoristio sam Davorkino odsustvo i pojačano navalio na rum. Ali bio sam sjajno raspoložen i kao uvijek kad bi me zgrabilo takvo raspoloženje, piće kao da nije djelovalo na mene. Nisam znao, nisam mogao znati, da me Davorka iz onog djevojačkog kuta motri i pažljivo broji čaše koje pohlepno ispijam. I da je odlučila kazniti me.
Kad je počela otkucavati ponoć i nastalo sveopće grljenje i ljubljene, odjednom sam shvatio kako Davorka nije pored mene. Primajući i dijeleći čestitke bijesnim sam je pogledom tražio. Ugledao sam je kao stoji ni metar dalje od mene, neopazice mi se približila i plave su joj oči podrugljivo sjale.
Zgrabio sam je oko vitkog struka i povukao k sebi čvrsto je poljubivši i stišćući joj tvrdu stražnjicu raširenim dlanovima.
- Platiti ćeš mi za ovo - prosiktao sam joj uz uho.- Kujo jedna! Namjerno si ovo učinila.
- Važniji ti je rum od mene - rekla je, ali nije bila ljuta i čas kasnije ljubili smo se i ljubili dok su nam se čvrsto pripijena tijela njihala u laganom ritmu prateći glasnu glazbu.
Malo kasnije, dok je Davorka otišla napudrati nosić ili tako nešto, prišao mi je Stevo u čijoj smo kući odsjeli, a upoznao sam ga još u Rijeci, preko Terija, naravno. I pružio mu gostoprimstvo bez razmišljanja, jer Terijev prijatelj bio je i moj prijatelj.
- Mala čarka? - upitao je nudeći bocu.
- Ništa strašno - rekao sam, pa objasnio: - Ne voli što pijem.
- Ni jedna ne voli - zaključio je Stevo mirno.
Stevo ... koji će se kasnije zaljubiti u ljepojku kratke crne kose iz Niša, a koju je upoznao na ljetovanju, u Malom Lošinju. Skroz je poludio za Svetlanom i otišao kod njenih, zaposlio se u Nišu, oženio i više nikad ništa nismo doznali o njemu. Je li preživio ludilo koje je mnogo kasnije od te noći dočeka Nove godine otpočelo?
Noć se polako odmatala mokra i teška i kad je jutro pokucalo na zamagljene prozore pomalo smo se iznenadilo. Došlo je vrijeme odlaska. Mora se spavati. Sve naopako, morao sam to pomisliti, dok sam Davorki pomagao obući kratku bundicu.
- Nisi pijan - rekla je ona iznenađeno.
- Nisam - odgovorio sam ljutito. - Ali ću biti. Otpratiti ću te kući, poleći te, a ja se idem natreskati kako i dolikuje u novogodišnjoj noći.
- Sad je jutro - rekla je Davorka pognuvši glavu. - Svanulo je odavno.
Ali nije bila u pravu. Za naše društvo noć je već počela, ali mi to onda nismo znali i razdragano smo galamili hodajući bijelim pločnikom dok je snijeg škripao i škripao: koračali smo sretni bijelim tepihom kojeg je priroda rasprostrla pod naše noge ni ne sluteći što nam budućnost donosi.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 13. svibnja 2010.

Noćna zloba



Nije bio njen običaj buditi se usred mrkle noći i gospođa Vinka, šezdeset i četiri su joj godine, iznenađeno se zagleda u gotovo neprozirnu tamu. Nekoliko je trenutaka napeto osluškivala nastojeći ustanoviti što li ju to probudilo u ovaj neljudski sat: točno su dva sata i sedamnaest minuta. Vidjela je to na zeleno žmirkajućem digitalnom satu na ormariću.
Ništa nije čula. Ma kako napinjala sluh, a napinjala ga je jako, pa joj se debelo lice sasvim zateglo, ništa neobičnog nije mogla čuti. Osim tihog, jedva čujnog hrkanja Jerka, supruga, koji je mirno ležao pored nje na leđima, prekriživši ruke na grudima koje su se dizale i spuštale usporenim ritmom sna.
I u trenutku, kad je gospođa Vinka odlučila promeškoljiti se, pronaći udoban položaj svome debelom tijelu i vratiti se spavanju, tanki mlaz svijetlosti probije se kroz zastore i zaigra na stropu. Sve to bez zvuka. Tračak je svijetlosti vrlo kratko potrajao i nestao iznenada kao što se i pojavio.
Sad već sasvim razbuđena, gospođa Vinka odluči ustati i pogledati što li se to događa. Svoje je glomazno tijelo pomicala što je opreznije mogla, trudeći se ne probuditi Jerka, ali je njen suprug mirno i nepomućeno spavao i dalje, unatoč tome što je krevet glasno zaškripao. Kao da je odahnuo zbog ustajanja gospođe Vinke.
Noć je bila topla, kišovita, bez vjetra i bez mjesečine i gospođa Vinka u bijeloj i dugoj do poda spavaćici koja je sakrivala njeno nezgrapno tijelo, oprezno bosim nogama priđe poluotvorenom prozoru u zagleda se u kišovitu noć.
Ništa. Samo kiša mirno i ujednačeno pada. Nema nikakve neuobičajene svjetlosti. Mora da joj se učinilo.
Ali nije! Evo je opet! Svijetlost u noći. Uzbuđena, gospođa se Vinka nagne nad prozor, kao da će zbog tog pokreta bolje i više vidjeti. Ali vidjela je samo tračak uske svijetlosti, tamo, preko puta ulice, u zamračenoj vili gospodina i gospođe Derak. Uska je svijetlost plesala unaokolo probijajući tamu i gospođa se Vinka pitala koji li se to vrag događa u susjednoj vili?
Zatim joj nadahnuto sine ideja i gospođa Vinka razrogači oči i zgrabi naočale i brzo ih natakne na prćasti nos.
- Lopovi! - tiho prošaputa sama sebi u debeli podvaljak. - Pa to su lopovi!
Pomislivši na tu mogućnost, koja je bila više nego vjerojatna, jer gospođa je Vinka znala da su Derakovi još jučer poslijepodne otputovali, odmah pomisli i na poziv policiji. Oni će za čas doći i zgrabiti ... ali čekaj! Zašto zvati policiju?
I gospođi Vinki preleti zloban osmjeh preko debelog lica. Uvijek je tako bilo, kad bi se prisjećala događaja od prije desetak dana ...

... kad se gospođa Vinka vraćala iz samoposluge "natovarena kao magarica", kako je sama govorila. Znoj se slijevao niz njeno debelo lice, a nije ga mogla obrisati: prepune torbe namirnica istezale su joj ruke i jedva je čekala stići kući. Tih nekoliko stotina metara koje je morala prijeći od samoposluge do kuće, činile su joj se ubitačno dugim. Čitavu je noć padala kiša, a onda je ujutro udarilo sunce i sve se isparavalo i gospođi se Vinki činilo da će izdahnuti.
A onda, dok je balansirala na samom rubu pločnika, čekajući na zeleno svijetlo, pored nje se u svom "BMW"-u proveze gospođa Derak.
Nije smanjila brzinu, naprotiv, pojačala ju je, iako joj se pogled susreo sa pogledom gospođe Vinke koja se prijazno nasmiješila. Gospođa Derak se nije prijazno nasmiješila, već je uz kruti izraz lica projurila pored, a kotači njenog srebrnastog automobila, prešli su preko velike preostale lokve kišnice, koja nije dospjela ishlapjeti pod jakim suncem. Automobil je malo poskočio i već se udaljio, a pravi slap kišnice zahvatio gospođu Vinku koja je ukočeno stajala sasvim mokra, a lice joj se grčilo pod navalom emocija. Htjela je vikati, proklinjati ...

... ali ništa nije učinila, a neće ništa učiniti ni sada. Čvrsto je to odlučila. Gospođa Vinka se odrješito okrene od prozora i vrati ka krevetu, oprezno legne pored usnulog supruga.
Neka lopovi obave svoj prljavi posao. Baš kao što je i gospođa Derak obavila svoj prljavi posao!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 6. svibnja 2010.

Očekujući


Kao za inat, nebo se namrgodilo i oko podne počela je sipiti kiša, lagana, uporna, dosadna, prava jesenska, usprkos proljeću koje se razmahalo prethodnih dana. Stojeći uz prozor, Vilko je smrknuto gledao u sivi dan i osjećao silnu nervozu. Zašto se ne javlja?
Jučer, bila je subota, bio je predivan sunčan dan i Vilko se osjećao pomalo čudno, ali nije obraćao previše pažnje tome. Sa Loksi je prošetao obližnjom šumom, osjećajući težinu mobitela u džepu. Mobitel je svojom šutnjom postajao sve teži i odvlačio je Vilkovu pažnju. Umjesto da uživa u prirodi, poigra se bezbrižno s psom, on razmišlja o Dorini i samo na jedno misli: zašto ne nazove?

Otišla je još u četvrtak poslijepodne, Vilko ju je otpratio do njenog automobila noseći joj putnu torbu. Proveo je noć kod nje, u njenom stanu, kao i toliko puta do sad, ali sve mu je ovog puta izgledalo drugačije. Čudno se osjećao i bio je zbunjen zbog toga.
- Ne ljutiš se? - pitala ga Dorina kad su stigli do njenih kola: otvorila je vrata i Vilko je ubacio veliku putnu torbu na stražnje sjedalo.
- Ne ljutim se - odgovorio je iskreno. - Znam da moraš ići.
- Otac je star i bolestan - rekla mu je Dorina dodirujući mu ruku: umirujući pokret. - Nisam mu mogla odbiti molbu. Zna da sam slobodna ovih dana i ...
- Čuj - rekao je Vilko prekidajući je odlučno - ne moraš se toliko pravdati. Ne moraš se uopće pravdati.
- Znam, ali imali smo planove za izlet ...
- Biti će još prilike - ponovo ju je prekinuo: pored njih je prolazila susjeda i radoznalo ih pogledala. - Biti će mnogo zajedničkih izleta. Idi sad.
- Vidimo se u utorak – rekla je pomilovavši mu lice vrhovima prstiju: uvijek je to činila.
- Idi sad – ponovio je: mrzio je duge rastanke.
Dorina se propela na prste i blago ga poljubila, ali ju je Vilko po prvi put na javnom mjestu, čvrsto zgrabio oko struka, privukao je k sebi i poljubio dugim poljupcem opraštanja.
- Eh, ovo je baš iznenađenje - rekla je Dorina, kad je konačno opustio čvrsti zagrljaj.
- Idi - rekao joj je još jednom. - I vozi pažljivo.
Otišla je, a on je gledao za njom dok su se pred njim pružali prazni dani, kako je to odmah istog časa osjetio. Zatim se ljutnuo na svoju sentimentalnost. Pa nije to neko dugo vrijeme. Pa što i da jest? Zar čovjek nije uvijek sam? Samo se laže da nije ...
Ali kad ga je Dorina kasno noću nazvala da mu kaže kako je sretno stigla i kako misli na njega i kako joj već nedostaje, bilo mu silno drago i neka nepoznata toplina preplavila mu misli i tijelo. Morao se ugristi za jezik, da joj ne kaže kako bez nje dani nisu lijepi, ništa nije lijepo bez nje, ni u čemu ne uživa ...
Umjesto toga rekao joj je kako misli na nju i da mu je vrlo drago što se javila. Ništa više.

Sad, dok stoji pored prozora i zuri u sivi i teški neprozirni vodeni zid koji je kiša stvarala, žali svoju suzdržanost. Možda se uvrijedila? Pa zbog toga više uopće ne zove? Prokletstvo, kad će naučiti da nježnost ne ubija? Čemu toliki oprez?
U tri poslijepodne kiša je već sasvim pristojno padala, a Vilko besciljno lutao Internetom nigdje se duže ne zadržavajući. Gubljenje vremena, tako je zvao raspoloženje koje ga je zahvatilo. Kojemu je tmurno olovno nebo i sivi kišni zastor samo doprinosilo.
Odmah iza četiri Vilkov mobitel se oglasi i on ga brzinom zmijskog napada zgrabi. Naravno, ona je.
Vilko duboko uzdahne, natjera samog sebe na mir, opuštenost i javi se sasvim običnim glasom, glasom u kojem se baš ništa od onog prijašnjeg kovitlaca koji ga je uznemirivao nije dalo naslutiti.
- Halo! - reče škrto.
- Samo halo nakon toliko vremena? - vragolasto upita Dorina. - Jesi li dobro?
- Dobro sam - odgovori on. - A ti?
- Ja sam sjajno - reče ona, a on je naslućivao smiješak koji joj se širi lijepim licem. - Ali mi se čini da si ti neraspoložen.
- Ma nisaaam - otegne Vilko zbunjeno: kako samo zna? - Sasvim sam dobro.
- Imaš li što protiv da ti bude još bolje?
Što li sad izvodi? Koju to igru igra?
- Nemam - reče u aparat, pitajući se što li sad može očekivati.
- Onda lijepo požuri i dođi k meni - raspoloženo reče Dorina. - Oprostiti ću ti ako si neobrijan.
- Zar si stigla? - upita Vilko, a glas mu živnuo, tijelo se uspravilo, oči zasvijetlile. - Pa tek si sutra trebala doći.
- Došla sam danas - odgovori Dorina. - Nisam mogla više čekati. Možeš li ti još čekati?
- Ne mogu - odgovori Vilko iskreno i osmjehne se samom sebi. - Dolazim odmah!
Prekidajući vezu i odbacujući mobitel, raspoloženo pogleda kroz prozor. Kiša je i dalje uporno lijevala iz sivog neba, ali mu to sad više ništa nije značilo. Brzim koracima krene prema kupaonici. Obrijati će se na brzinu. Može pričekati još nekoliko minuta više.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.