utorak, 27. travnja 2010.

Različito



Pažljivo izbrijavajući lice, pripremajući se za posjet Dorini, Vilka zahvati snažan osjećaj déjà vu-a -a. Čak se i osvrnuo preko ramena, stojeći gol do pojasa u kupaonici, pokušavajući vidjeti prošlost. Postavši svjestan što čini, Vilko se nasmije.

- Mora da sam šiznuo - glasno reče prema svom odrazu u ogledalu. - Još ću početi i duhove tražiti.

I upravo dok je to izgovorio, sjeti se onog dalekog dana, kad se isto ovako pripremao na večernji izlazak s jednom ženom koja nije bila Dorina: bilo je to prije Dorine, a poslije one, koju je u sebi nazivao fatalnom, jedinom, nezaboravnom i još mnogim drugim imenima. Bilo je dana kad ju je nazivao i pogrdnim imenima, naravno, nije bio svetac i niti ne želi biti svetac. Dao je oduška svom ogorčenju zbog jednostranog prekida ljubavne veze. Bjesnio je i grmio, ali mrziti nije mogao. Samo je žalio. Jer mu se činilo da je našao ono što je čitavog života tražio.
Stojeći ispred ogledala i duboko dišući, Vilko se svega do u tančine prisjeti. Sjećao se vrlo jasno i vrlo živo kako se ogorčeno pitao zbog čega ne osjeća polet, onaj dobro poznati polet, kad muškarac polazi na prvi sastanak s privlačnom ženom. Jer Selina je bila više nego privlačna: visoka i smeđokosa sa blagim srnećim očima i vječnim osmjehom na duguljastom njegovanom licu. Svaki bi muškarac osjećao ponos izlazeći s takvom ženom i Vilko se pitao što li to nije u redu s njime da se ne osjeća tako.
Pa dobro, nije ni prvi ni posljednji kojemu je ljubavna priča naprasno pretvorena u ljubavni jad. Nije kraj svijeta. Nije kraj ničega, naravno. Mada se njemu tako činilo. Može biti samo početak. Neki novi početak. Možda s Selinom ... Ali već je onda znao da to sa Selinom neće potrajati. A znao je i zbog čega. U Selini, i ne samo u Selini, još je uvijek tražio onu koja je otišla. A to nikad nije dobar početak. Ne valja se osvrtati. Sve je to Vilko znao, ali se usprkos tome osvrtao.
Vilko se prisjeti kako je zatvarao vrata svoje duše i uma i zabranjivao samom sebi misliti o svemu tome. Treba samo grabiti od života, uživati koliko se može, govorio je samom sebi unutrašnjim monologom, nastojeći uvjeriti samog sebe. Povratka prošlosti nema. Ma koliko nam ona značila. Ali se iznenadio što je užitka nestalo. Ono što je bilo savršeni užitak, odjednom je postalo fizički doživljaj poslije kojeg nije osjećao olakšanje, a napetost je u njemu i dalje plesala svoj pomamni ples.

Mobitel iza njegovih leđa u dnevnoj sobi se oglasi i Vilko se vrati u sadašnjost. U tri duga koraka stvori se pored mobitela.
- Možeš doći i malo ranije - reče mu Dorina istog trena čim je pritisnuo tipku prihvaćajući poziv. - Ne moraš baš čekati dogovoreno vrijeme.
- Govoriš li ti to meni da ti nedostajem?
- Ne budi bezobrazan!
Vilko se nasmije. A kad začuje i Dorinin smijeh, preplavi ga slatki val nježnosti. I želje.
- Požuriti ću - obeća.
- Čekam - kratko reče Dorina i prekine vezu.
Volio je te kratke i nenadane pozive. I ona prije Dorine, čije ime je odzvanjalo neprekidno u Vilkovoj nutrini, nazivala ga nekoliko puta na dan samo da bi mu rekla nešto nevažno. Da bi čuli jedno drugom glas.
Vilko shvati, zakopčavajući plavu košulju koju je vrlo rijetko oblačio, kako će Nezaboravna zauvijek ostati naseljena u njegovoj duši, iako je već odavno otišla, nestala iz njegovog života. Ali se sad stvorilo mjesto i za druge. Odjednom kao da je postao viši i otvoreniji i spreman zagrliti čitav svijet.
Tračak svjetlosti koju je Nezaboravna pripustila u njegovu dušu pružajući mu nesebično sebe i svoju ljubav, jer sad je konačno shvatio kako se upravo to dogodilo, taj se tračak svjetlosti nije ugasio, već postao je širi, svakim danom sjajniji i na neki način, Vilko je to osjećao, činio ga boljim čovjekom nego kakav je bio prije Nezaboravne.
Prisjeti se kako je preispitivao svoje osjećaje i porive dok je izlazio sa Selinom. Sa Dorinom nije bilo tako. Nekako od samog početka, sa Dorinom kao da je bilo sve drugačije. Iako nije zaboravljao Nezaboravnu, nije imao osjećaj da time čini nažao Dorini. Vilkovi su osjećaji prema Dorini bili jaki baš kao što su nekad bili jaki prema Nezaboravnoj, ali drugačiji, sasvim drugačiji i nisu se sudarali u njegovoj ponovo uzburkanoj duši. Dorina je donijela zrelo uzbuđenje u njegov život, uzbuđenje bez hirovitosti, uzbuđenje koje ga je smirivalo.
"I baš mi je to potrebno", pomisli Vilko ulazeći u cvjećarnu: Dorina jako voli ruže i on joj je svaki put, kad bi odlazio k njoj, donosio po jednu ružu. Uvijek različite boje.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 21. travnja 2010.

Kad ljubav ode



Sa krpom u ruci kojom je obrisala prašinu u svojoj spavaćoj sobi, Ani pažljivo zatvori vrata i prošavši uskim hodnikom u kojem je vladao vječni polumrak, stupi u dnevnu sobu. Nadala se samoći, kako bi mogla u miru obrisati prašinu i u ovoj prostoriji, ali stupivši u dnevnu sobu, istog trene osjeti miris popušenih cigareta i shvati kako je Mirko i ovu noć zaspao na kauču gledajući do duboko u noć televizijski program.
Ani gadljivo skupi usnice, a onaj mir koji ju je obavijao dok je obavljala jednostavni čin brisanja prašine, odjednom se raspline. Nestane istog časa poput njenih mladenačkih snova.
Mirko je spavao na leđima, bio je obučen u traperice koje je raskopčao da se što udobnije osjeća i staru sivu maju i jedna mu je ruka mlitavo milovala pod. Deka, koju je noću navukao do same brade, spuznula je otkrivši mu stomak, nekad ravan i čvrst, sjećala se Ani vrlo dobro, a sad malo napuhan, nekako mlitav. Bezbroj piva učinili su svoje.
I Ani se ugojila, nije više ona mlada djevojka vitke linije od prije trideset i više godina. Svjesna je toga, ali ...
Ani pogleda prezrivo u usnulog Mirka i pomisli kako iz nje barem ne bazdi nikotin i alkohol. Jer Mirko kao da se kretao okružen balonom koji je odisao pivom i cigaretama, a Ani je to sve više prezirala. Nekad, davno, jako davno, činilo joj se sada, miris pića i cigareta na Mirkovim usnama činio joj se muževnim, muškaračkim, govorio joj je o snazi tog visokog mladića širokih ramena, koji joj u uho šaputao slatke besmislice, a u koje ona zaljubljeno vjerovala. Sad joj miris pića i cigareta priča nešto sasvim suprotno: govori mu o Mirkovoj slabosti, nepouzdanosti.
Zašto je to tako? Zašto koračaju svaki svojim putem, a ne zajedničkim? I kad su im se putovi razdvojili? Ani se sjeti one noći kad im je kći otišla od kuće posvađavši se s ocem i bila je uvjerena kako je upravo ta noć bila prekretnica u njihovom bračnom životu.

- Zar nećeš ništa učiniti? - upitala je, dok je osluškivala bjesomučno kćerkino kretanje kroz stan: trpala je bez smislenog reda stvari u veliku putnu torbu, zaklinjući se kako više nikad neće stupiti u roditeljski dom.
- Što da učinim? - upitao je Mirko i nalio još jednu čašu piva. - Sa njom se ne može razgovarati.
- Da nije možda obratno?
- Što hoćeš reći?
- Da se s tobom ne može razgovarati - odbrusila mu je Ani.
- Ne govori besmislice.
- Nisu besmislice. Istina je. Ništa te ne zanima. Nemaš pojma o njenim problemima. Ili o mojim. Samo neprekidno zuriš u prokletu televiziju i piješ nešto. To je sve što činiš u ovoj kući.
- Daj, ne zvocaj! - umorno je rekao Mirko. - Radio sam do prije dva sata i umoran sam. Zar ne smijem popiti pivo u miru? A da mi ga vas dvije ne zagorčite?

Bilo je još toga, već mnogo puta viđenog i po tko zna koji put doživljenog i Ani je beskrajno žalila za onim danima kad je vjerovala Mirku, kad je uz njega očekivala sjajnu budućnost prepunu povjerenja, ljubavi, uspjeha. A koja se pretvorila u žabokrečinu koju je Mirko silno volio i koju nitko nije smio uznemiriti. Ljutilo ju je to što bi istog trena kad bi s posla stigao kući, grabio daljinski i čašu i buljio u vražji ekran odsutno jedući i uopće ne učestvujući u razgovoru kojeg bi Ani uvijek iznova nastojala oživjeti.
- Zašto se trudiš, mama? - pitala ju je jednom prilikom mlađa kći: starija je već prije dvije godine upoznala mladića i ne oklijevajući ni časa napustila obitelj. - Zar ne vidiš da ga ništa ne zanima?
- Zaveži - rekao je Mirko kćerki: balavica jedna! - Ne melji gluposti.
- Vidiš? - upitala je kćerka majku, a Ani je osjetila kako joj naviru suze. Koje je progutala, naravno, kao i mnogo puta do tada.

Više od trideset godina braka. Polako, strpljivo, godinama se zid nerazumijevanja podizao između njih. Ali ono što je posebno uplašilo Ani, bila je iznenadna misao koja je bljesnula u njenoj nutrini zaparavši joj um.
"Zašto mu ne zabijem nož među rebra, dok ovako pijan spava?", upitala se prvi put prije dva mjeseca i ta joj se smisao neprestano iznova vraćala i kao da je postajala sve privlačnija. Bilo bi baš svejedno. Spavaju svaki u svojoj sobi već godinama, već godinama ih kćerke ne posjećuju, već godinama traje ovo mučenje i bilo bi pravo olakšanje sve to jednim snažnim i odlučnim udarcem prekinuti. Pa što, ako bi to značilo da mora u zatvor? Zar nije i sad u zatvoru? Sve je ove godine u zatvoru. A sanjala je o ...

Mirko zagunđa u snu i promeškolji se, deka sasvim spuzne sa njega i Ani sa prezirom i mržnjom shvati kako gleda u njegovo međunožje i očitu erekciju.
"Mora da mu se silno mokri nakon čitave noći pijančevanja", pomisli ona puna prezira i odjednom shvati kako je vreba podsmješljiv Mirkov pogled.
- Sviđa ti se ovo što vidiš? - upita je pružajući ruku prema cigaretama. - Hoćeš malo?
Zgađena, osjećajući silan bijes, Ani se naglo okrene i napusti dnevnu sobu, osjećajući, znajući, kako je od toga da učini ono o čemu mašta posljednje vrijeme dijeli još samo krhka trunčica samodiscipline.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 10. travnja 2010.

Iskušenje


Vilko ga nije vidio: Dorina ga je spazila usprkos tome što se nalazila za upravljačem i skrenula mu pažnju na njega. Bila su četiri sata poslijepodne i grad se kupao u suncu. Vilko je opušteno sjedio na suvozačevom sjedištu do Dorine osjećajući njenu blizinu, zatvorivši oči i uživajući u toplini koju mu je pružala Dorinina blizina.
- Oh! - uzviknula je prekidajući ugodnu tišinu koja ih je tajnovito povezivala. - Zar to nije šteta?
Vilko bi najradije i dalje zadržao zatvorene oči, držeći tako vanjski svijet i njegov utjecaj na njih što god dalje može. Ali nije mogao ignorirati Dorinine riječi, pa nevoljko otvori oči.
Zaustavili su se ispred semafora, nepresušna rijeka automobila bila je prisiljena neko vrijeme ne teći. Prateći pogledom Dorinin pogled, Vilko ugleda visokog muškarca koji je teturajući prelazio cestu. Činio je to na pješačkom prijelazu i jako sporo, krivudajući, oborene glave i svakome, tko bi ga samo na tren pogledao, bilo bi odmah jasno da je čovjek sasvim pijan.
- Uh, boga mu! - progunđa Vilko: nije trebao otvoriti oči, trebao je ignorirati Dorininu primjedbu. Ali je sad bilo kasno.
- Što je? - upita Dorina pogledavši ga iza velikih sunčanih naočala i lagano pritisne papučicu gasa: pojavilo se zeleno svijetlo i limena rijeka je ponovo počela teći.
- Zaustavi! - naredi Vilko.
- Što ti je? Ne mogu zaustaviti ovdje!
- Zaustavi! - umalo što ne vikne Vilko.
Dorina zaprepašteno primijeti kako se Vilko oslobađa sigurnosnog pojasa i otvara vrata automobila, iako su bili u pokretu.
- Ne čini to - zamoli ga uplašeno. - Deset metara dalje vidim mjesto gdje se mogu zaustaviti. Što se događa?
- Ono mi je prijatelj - odgovori Vilko otvarajući sasvim vrata: već su stigli do pločnika i Dorina je zaustavila kola. - Ne mogu ga ostaviti takvog na cesti!
- Ma što ti je? - upita Dorina naginjući sr prema desnoj strani: Vilko je već izašao iz kola i ona se morala sasvim nagnuti i dovikivati mu riječi. - Pijan je i ništa više!
- To je mnogo - dobaci joj Vilko i krene.
Nestrpljivi su vozači, kojima je nepropisno parkirani automobil smetao u normalnom odvijanu saobraćaja, divlje pritiskali sirene i Dorina, osjećajući se povrijeđenom, krene dalje. Mora naći mjesto u ovoj ludnici gdje će parkirati. Ostaviti će kola i vratiti se do Vilka. Doznati što se događa. Ovo nije ličilo na Vilka. Tako se ponašati. Pa to je ... Osjećajući se krajnje povrijeđenom, jer Vilko ju je odgurnuo od sebe zbog nekog njoj nepoznatog pijanog muškarca, Dorina duboko i sa olakšanjem uzdahne ugledavši slobodno mjesto za parkiranje.

Sunčani je dan bio iza njih, večer se polako spuštala, postajalo je hladnije.
- Što je to bilo? – upita Dorina u polumraku: ponovo je za upravljačem. - Zar ne zaslužujem saznati istinu?
Vilko je pogleda i nelagodno joj se osmjehne. Prisjeti se kako je nespretno trčala u cipelama visokih peta, ne želeći ga izgubiti iz vida. Parkirala se i trčala k njemu, a on je mislio kako će se odvesti kući, sama i ljutita. I ne bi joj zamjerio. Onako izletjeti iz automobila, prekinuti one nježne niti koje su se plele oko njih i između njih. Svaki put kao da je netko zamahnuo čarobnim štapićem. Još se sa ni jednom ženom nije osjećao tako. Mirno i opušteno.

Kad je vidio Roberta kako tetura u Vilku se podigla silna oluja. Nekada, davno, sa Robertom se znao opijati po čitave noći, a nerijetko bi njihove pijanke trajale i po nekoliko dana. I tek kad bi sasvim onemoćali od silnog alkohola kojeg su ulijevali u sebe i ogromnim količinama popušenih cigareta, jedan bi od njih predložio prekid. Odmor i otrežnjenje. Do slijedećeg puta, otprilike za četiri mjeseca, znao je Vilko.
Četiri bi mjeseca Robert i on, Vilko, funkcionirali normalno bez ijedne popijene kapi. Ali kako bi se sušni period približavao četveromjesečnom trajanju, u njih kao da bi se uselila nervoza i počeli bi dobacivati značajne poglede jedan drugom. Nisu spominjali piće. Ni orgijanje. Šutjeli su. I trpjeli. A kad jedan od njih nije mogao više izdržati, samo bi promrmljao potiho i ne gledajući sugovornika, kako je vrijeme lokanja stiglo. Dosta je bilo suše. Onaj drugi bi se uvijek složio i zajedno bi otpočeli pijanku koja bi potrajala desetak dana.
I tko zna do kada bi tako, da nisu primijetili kako njihovo lude opijanje postaje sve mahnitije i sve duže. A sušni period od četiri mjeseca, odjednom se pretvorio u tri mjeseca.
- Smanjujemo sušne periode - rekao je na njihovoj, kako se naposljetku ispostavilo, posljednjoj zajedničkoj pijanci. - I povećavamo period lokanja.
- Primijetio sam - priznao je Robert. - Ali što da učinimo? Postajemo robovi. Ili to već jesmo?
- Ja prestajem - rekao je Vilko zamišljeno: stajali su za dugačkim šankom i pili tko zna koje piće po redu.
- Ozbiljno?
- Ozbiljno - potvrdio je Vilko. - A ti?
- Ne znam, nisam siguran.
Vilko nije navaljivao. Ni sam nije bio siguran u svoju buduću trezvenost, u vlastiti uspjeh prekida sa periodičnim opijanjima. Kako onda nagovarati prijatelja?
Ali je izdržao, a dvije godine kasnije i Robert se pridružio trezvenjačkom društvu.

- Petnaest godina nije pio - reče sad Vilko u polumraku kola. - Možeš li zamisliti moju zapanjenost kad sam ga onakvog vidio? Morao sam izaći iz kola! Iako to nisam želio. Želio sam ostati uz tebe, ali ... pa Robert mi je prijatelj već čitavu vječnost! Nisam mogao produžiti i ne osvrnuvši se. Nisam mogao!
- I što sad? - upita Dorina parkirajući: stigli su pred kuću u kojoj je živjela.
- Sutra ću ga posjetiti, naravno - odgovori Vilko. - I doznati zbog čega se tako gadno nalio.
- Osjećaš obavezu posjetiti ga?
Vilko ne odgovori. Sjeti se kako je dotrčala do pijanog Roberta i njega i bespomoćno ih gledala, dok je Vilko smirivao Roberta i nagovarao ga pristati na odlazak kući. A kad je Robert nakon pijanog i tvrdoglavog nećkanja konačno popustio, Vilko ga je poveo prema Dorininom automobilu, molećivo je pogledavši. Kad je klimnula i brzim korakom krenula zajedno sa njima, uz njih, osjetio je silno olakšanje i još veću zahvalnost.
- Hvala ti - reče joj sad: izašli su iz automobila i stajali pored njega obasjani uličnom svjetiljkom. - Nisam ti ni zahvalio. Bio sam zbunjen. Oprosti.
- Ne ispričavaj se - reče Dorina. - Ali molim te, idući me put ne ostavljaj samu. Ne na onakav način.
- Oprosti - ponovi Vilko, a tračak sumnje kako oprosta neće biti, zapeče ga u duši. - Ne ljuti se, ako možeš.
- Ne ljutim se. Sve je u redu. Idemo.
- Kod tebe? - upita Vilko ne vjerujući.
- Naravno, kod mene - odgovori Dorina. - Osim, ukoliko to ne želiš.
- Znaš da želim - reče joj Vilko grleći je oko bokova i osjećajući njihovo zavodljivo njihanje pod dlanom. - Zar može biti drugačije?
- Nadam se da ne može - reče Dorina vragolasto mu se osmjehnuvši i Vilko radosno shvati kako mu je sve oprošteno i kako one čudnovate niti nježnosti ponovo lebde između njih spajajući ih.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 7. travnja 2010.

Ptičica



Znajući da će ga svi prisutni za stolom još jednom upitno pogledati i ne mareći zbog toga, Branko ustane uz smiješak koji mu je titrao na grubom od vjetra izboranom licu.
- Ovo je već treći put kako ustaješ, tata - reče mu kći Ksenija. - Zar nešto nije u redu?
- Ma pusti ga - reče joj majka Renata, Brankova supruga. - Sinoć, kad je pošao u šetnju, našao je neku ptičicu. I od tog trenutka brine nad njom i neprestano je posjećuje.
- Oduvijek je volio životinje - umiješa se u razgovor Matko, njihov sin, potajno gurkajući koljenom Ivu, gledajući njeno lijepo lice koje se pretvorilo u veliki upitnik. - Što se svi čudite zbog toga?
Ne mareći za njihov razgovor koji mu se odvijao iza leđa, Branko, visok muškarac koji se približava šezdesetoj godini, izađe iz dnevne sobe u kojoj su uživali u nedjeljnom obiteljskom objedu. Laganim i dugim korakom ušeta u kuhinju čija su otvorena vrata omogućavala čuti svaku izgovorenu riječ u dnevnoj sobi.
Brižljivo se nagne nad kartonsku kutiju koju je pažljivo obložio svojom starom majicom, pa tek onda u nju položio ptičicu. Bio je to mali lugar, sasvim mali ptić, povrijeđen, bez jednog oka i Branku se činilo kako ga onim preostalim okom gleda zahvalno. Ptić je odbijao jesti i piti i Branko se silno žalostio zbog toga. Znao je, ne bude li lugar pio i jeo, nema mu spasa. Potražio je kapaljku i pomoću nje uspio uliti nešto tekućine u sasvim mali kljun, radujući se lepršanju lugarovih krila. I pazeći da ne pretjera, da ne muči pticu.
Kad je sinoć ugledao malog i uplašenog lugara kako drhtureći stoji na pločniku, nije ni trena oklijevao. Znao je da ga ne može ostaviti na milost i nemilost mačkama, a i nebo se počelo mrštiti i kiša samo što nije počela. Ponijeti će jadnička kući, utopliti, neka, ako već mora izdahnuti, izdahne na suhom i toplom i sigurnom.

- Pečenje ti se hladi - zaviče Renata i Branko otrgne pogled od malog stvorenja: mora se vratiti u dnevnu sobu.
Pomiluje malu glavicu još jednom i iz kuhinje stupi u dnevnu sobu gdje ga dočekaju upitni pogledi. Svi gledaju u njega, shvati Branko, ukrštajući pogled sa svakim posebno: sa Ksenijom, njegovom miljenicom u koju je polagao velike nade, a koja ga je razočarala napustivši studije i ubrzo zatim se udavši za Danka. Danko mu se smiješio i Branko mu uzvrati laganim smiješkom. Dopadao mu se mladi čovjek, tih, uvijek ljubazan i čiji je svaki pokret odavao koliko silno voli Kseniju.
Zatim Branko pogleda u Lenu, izabranicu svog sina Matka. Lena je velikim očima boje lješnjaka gledala otvoreno u njega i Branku se činilo kako primjećuje tračak podsmjeha u njenom pogledu. Vara li se, ili je to stvarnost? Ma sigurno se vara …
Nije ni važno, odluči u sebi, skrećući pogled na Matka, koji mu se razveseljeno osmjehivao. Neka se podruguju, smiju. Koliko god ih je volja. U posljednje vrijeme, shvati odjednom Branko, on sam se često njima podsmjehuje. Naravno, u sebi, dobro pazeći da nitko ništa ne primijeti. Stekao je dojam kako se uzalud razbacuju svojim danima kao da im nisu ograničeni. Ali oni možda i misle da nisu.
I Branko se odjednom sjeti samog sebe kad mu je bilo svega trideset. Mislio je kako bolest i smrt posjećuje druge, nikako njega koji je snažan i neumoran i koji voli izazov života. Njegovo potomstvo kao da nije naslijedilo te njegove osobine, suviše su lako odustajali od svojih ciljeva. Oboje. I Ksenija i Matko.
Žvačući komad ukusnog pečenja, a da mu okus nije ni primjećivao, Branko se prisjeti kako je velike nade polagao u svoje djecu, Kseniju posebno. Već od malih nogu pokazivala je sklonost prema jezicima i nije se začudio kad se zainteresirala za japanski jezik. I već ju je vidio u akademskim krugovima, kad je iznenada, poput groma iz vedrog neba, Ksenija, njegova miljenica, napustila studij na posljednjoj godini i zaposlila se za neku bijednu plaću i odmah nakon toga udala za Danka. Zbog čega? Što joj se dogodilo? Nije nalazio odgovore.
Branko je, pokazujući veselo i razdragano lice, u sebi duboko patio zbog toga. Nikad nikome ni riječi nije rekao o svojoj unutrašnjoj patnji. Kako reći svom vlastitom djetetu da mu život postaje previše običan, malograđanski i da će kad zaljubljenost koja ih poput groznice trese prođe, početi nevolje? Jer nevolje moraju doći, duboko je Branko to osjećao u sebi. Do sad je sve lijepo i krasno, ali ...

- Tata, ne misli toliko na pticu - reče mu Matko sjedeći nasuprot njega. - Učinio si sve da joj pomogneš.
- Nisam učinio ništa - reče Branko.
- Sklonio si je na toplo i sigurno mjesto - odgovori Matko. - Zar to nije dovoljno?
- Volio bih da mogu mnogo više učiniti - reče Branko opazivši kako se Lenina lijepa usta rastegla u podrugljivu grimasu: ovog se puta nije prevario, vidio je, sasvim je siguran u to.

Lena ... Brankovi su osjećaji prema Leni bili sasvim čudni: ponekad je želio imati snage dobro je ispljuskati po lijepom licu, a ponekad je želio uzeti je u naručje i zaštiti od grubosti života. Sasvim mlada, kao dvadesetogodišnjakinja, Lena je postala mamom i nije se baš snalazila u toj ulozi. A bogme ni Matko nije bio mnogo bolji roditelj. Istini za volju …
Kad mu je Matko prije šest godina rekao da će uskoro postati djed, Branko je samo duboko uzdahnuo i osmjehnuo se. Zapanjeno je gledao u Renatu koja se veselila prinovi i svojoj novoj ulozi u životu, ulozi bake. A kad je Matko otišao sa svojom Lenom koja je još uvijek imala sasvim vitku figuru, kad su ostali sami Renata i Branko, Branko je zgrabio novine i zavalio se u fotelji.
- Zar ćeš sad čitati novine? - upitala ga je Renata.
- Zašto ne bi čitao?
- Pa upravo smo doznali najljepšu moguću vijest - rekla je Renata uzbuđeno se vrpoljeći.
- Nisam siguran koliko je lijepa ta novost - odgovorio je Branko. - Matko ima dvadeset i dvije, a mala dvadeset. Još nisu ni počeli živjeti, a već stvaraju novi život. Nisu zreli za roditeljstvo. Ne još.
- Ah ti! - uzviknula je Renata. - Kako stariš, postaješ sve više namrgođen. U ničemu ne nalaziš više ljepote.
Branko je već bio zaustio da joj oštro odgovori, ali se odjednom predomislio i zabio nos u raširene novine. Čemu? Kome? Zna da ga Renata ne bi razumjela. A on osjeća strah za sinovljevu budućnost. Lena je prelijepa i svjesna je toga i upravo je to ono što Branka najviše plaši. Jer sin mu plovi, a mladu i prelijepu ženu ne ostavlja se samu mjesecima.

- Mogu li uzeti tanjur? - upita ga Renata. - Jesi li gotov? Već nekoliko minuta ni zalogaja nisi uzeo.
- Gotov sam - reče Branko i odgurne tanjur. - Dovoljno sam jeo.
- Imamo još puding - reče Renata.
- Ne za mene - reče uz obrambeni pokret ruke Lena.
Branko brzim pogledom zahvati Lenino vitko tijelo, ali ne reče ništa. Već mnogo puta ništa nije rekao. Kao da mu to postaje običaj. Samo daje ono što može davati i što mladi ljudi, doduše ni ne traže, ali ni ne odbijaju. I ne govori gotovo ništa. Posebno ne ono što misli.

U sjećanju mu iskrsne ozareno lice Matka kad mu je prije šest mjeseci gurnuo omotnicu i u njoj hiljadu eura.
- Za stanarinu - rekao je sinu tiho. - Da budeš jedno vrijeme miran.
- Ah, tata - zahvalno je rekao Matko. - Hvala ti mnogo.
- Znam da je teško - rekao je Branko. - Biti podstanar nikad nije lako.
- Naučio sam to.
- Ne sumnjam da nisi. Morate si kupiti stan. Ostalo će vam biti lakše.
- Kako, tata? - upitao je sa notom očaja u glasu Matko. - Između dva sam broda kući po šest mjeseci. Ponekad i više. Sve što zaradim ...
Matko nije nikad završio rečenicu. Nije ni trebao. Branko je gledao kratak trenutak, koliko je Matkovo uzbuđenje trajalo, brzo se trgnuvši i poprimivši uobičajeni izraz, očaj na sinovljevom mladom licu. Ali ne može mu pomoći. Nema novaca sa kojima bi sinu mogao kupiti stan. Oboje njegove djece žive kao podstanari. I zna da im nije lako. I što je još gore, zna kako će im s vremenom postajati sve teže. Teška su i mutna ova vremena. I nema sunca na dalekom horizontu budućnosti.

- Nadam se da smo svi za kavu - reče Renata veselo.
Svi počnu govoriti odjednom, svi osim Branka. On ustane osjećajući golemu tugu kako ga pritišće. I silnu brigu koja ide ruku pod ruku s tugom. Kako će njegova djeca ...
Tjerajući te misli, Branko se svima neodređeno osmjehne i još jednom uputi prema kuhinji, prema ptičici, malom lugaru. Polako, pazeći da je ne protrese, podigne kutiju. Mali je lugar ležao na boku, a tanke su mu nožice bile skvrčene i upravo po tim skvrčenim nožicama Branko shvati da je ptica uginula.
- Ma vidi ga! - reče zapanjeno Renata. - Plače zbog ptice.
Prije nego li je Renata progovorila, Branko uopće nije bio svjestan da mu suze cure niz lice. Sad odjednom osjeti njihovu vlažnost i slanost i duboki jecaj otme mu se iz grudi.
- Zaboga, smiri se! - reče mu Renata. - Ipak je to samo ptica.
Ali se Branko nije mogao smiriti, jer znao je, osjećao, kako nije u pitanju samo ptica.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Telegram



U osam sati navečer Vilko se uspne uz strme željezne stepenice i izađe iz strojarnice. Večera, koju je pojeo u šest sati, poput kamena mu legla na želudac i mučila ga. Uz sve ostalo. Sad je konačno slobodan, odradio je svoje i može popiti što god želi i tako pokušati isprati osjećaj koji mu je trovao dan.
Čitav ga je dan progonio osjećaj kako mu nešto nedostaje. Neugodan osjećaj. Koji mu je razdirao živce. Sve dok se nije sjetio što ga muči: očekivao je telegram-čestitku. Danas mu je rođendan i nije mogao shvatiti da je Daria zaboravila na tu činjenicu. Ili mu možda to namjerno čini? Što drugo misliti? Posljednje je njeno pismo dobio još u Djibouti-u, dok su se udaljavali od kuće. Od onda ništa. Ni riječi.
Vrata su kabine bila, kao i uvijek, širom otvorena. Vrućina je već počela pritiskati Indijski ocean i svi su na brodu držali vrata kabina širom otvorena. Ako si želio nekog posjetiti, samo bi viknuo njegovo ime i zakoračio u kabinu, privatno carstvo dotičnoga.
Vilko, osjećajući se prljavo, uđe u kabinu koju je dijelio s Goranom i odmah strgne preznojenu i prljavu majicu sa oznojenog tijela.
- Već je vruće - reče Goran sa svog ležaja. - A ljeto nije još ni počelo.
- Približavamo se Crvenom moru - mrzovoljno reče Vilko. - Zbog toga je tako.
- Ajde, razvedri se malo - reče Goran i sjedne, položivši bose noge na pod: na sebi je imao samo kratke smeđe hlače. - Danas bi morao biti veseo.
- Da? - podrugljivo upita Vilko uzimajući ručnik. - Zbog toga što sam godinu dana stariji?
- Ajde, istuširaj se - reče Goran. - Možda će ti se raspoloženje popraviti. Možda me čak i počastiš.
- Nisi valjda ...
- Ne brini - prekine ga Goran. - Nikom nisam rekao da ti je rođendan.

Ispirući pod vrućim mlazom vode prljavštinu koja se u strojarnici prilijepila uz Vilkovu kožu i koja kao da je odlučila zauvijek ostati na njoj, Vilko se osjeti nešto lakše i velik dio njegove mrzovolje nestane. Goran je u pravu. Kad se vrati u kabinu, svjež nakon tuša, otvoriti će bocu viskija "Johnny Walker" i popiti malo sa prijateljem. Daria može otići do vraga. Sve žene mogu otići do vraga. Neće joj dozvoliti da mu pokvari raspoloženje. Danas mu je rođendan, dvadeset i osmi. Još samo dva i starost nastupa ...
Vilko odagna te misli. Nekako se osjećao poput dječarca, ne muškarca. I on se iznenada sjeti kako mu je upravo to i Daria rekla nekoliko dana prije nego što se ukrcao na ovaj brod.

- Kako to misliš? - upitao ju je.
- Zar nisi dječarac? - uzvratila je Daria, a Vilka je njen običaj da mu na pitanje uzvrati pitanjem nagonio u ljutnju.
- Odgovori jednom bez zajebavanja, boga mu! - prasnuo je i iskočio iz kreveta pošavši onako gol prema stolu na kojem se nalazila boca i dvije čaše.
- Pa vidiš da si nezreo, pravi dječarac - rekla je Daria također ustajući: duga joj se plava kosa prosula po leđima gotovo do same stražnjice koju je prije samo nekoliko minuta strastveno stiskao i milovao. - Čim iskrsne neugodno pitanje, grabiš čašu. Tako ne postupa muškarac.
- Ti si u stanju svakog izbaciti iz takta - odgovorio joj je Vilko optužujući: stojeći gol pored prozora i ne mareći hoće li ga netko vidjeti, požudno je pio iz čaše. - Sad ćeš još jednom, po tko zna koji put, otpočeti temu o braku. Ne želim te oženiti, ni tebe ni bilo koju. Ne dok sam na moru.
- Prestani ploviti.
- Neću.
- Bježiš od braka.
- A ti trčiš u brak - rekao je ljutito Vilko. - Što ima toliko lijepog u braku, a što nemaš i sad. Nisam li pažljiv prema tebi? Pristojan? Ne varam te, ne lažem, nastojim ti ugoditi. Što očekuješ još?

Zatvarajući tuš, Vilko se živo prisjeti Dariinog lica koje se povrijeđeno zgrčilo pod pljuskom njegovih riječi. Je li bio pregrub? Nije bio siguran. Ali, do vraga: sasvim ga je izbacila iz takta. Odmah nakon vođenja ljubavi, morala je otpočeti svoju omiljenu temu.
Vilko izađe u uski hodnik i krene prema kabini. Brod je počeo pomalo posrtati ispod njegovih nogu: vjetar im tuče u provu.
- Vrijeme se mijenja - reče Vilko ulazeći u kabinu.
- Osjećam - odgovori Goran i rukom pokaže prema stolu. - Telegrafist je donio ovo, dok si se tuširao.
Vilko radoznalo baci brz pogled na telegram. Sjetila se. Daria se sjetila da mu je danas rođendan. I osjećaj koji ga je čitavog vrućeg dana smetao i pritiskao odjednom nestane. Sa tim malim komadom papira, kao da je izbrisan težak dan prepun sumornih misli.
Prebacivši ručnik oko vrata, Vilko priđe stolu i podigne pažljivo presavijen telegram.
- Ah! - izleti mu iz grudi poput uplašene ptice.
- Što je? - upita Goran.
- Udala se.
- Tko?
- Daria, budalo. Tko drugi?
- Udala se?
- To sam rekao, zar ne?
- Uh, boga ti! Pa kako ...
- Nije važno kako - reče Vilko uzimajući bocu "Johnny Walker"-a i otvarajući je. - Konačno znam što osjećam.
- Što osjećaš?
- Olakšanje - reče Vilko. - Veliko olakšanje. Udala se jučer, dan prije mog rođendana. Zanimljivo, je li?
- I to je sve?
- Ovo je telegram. Nije knjiga.
- Nema objašnjenja?
- Jebeš objašnjenje! - odreže Vilko. - Dodaj čašu. Pij. Proslavljamo moj rođendan, sjećaš se?
Ali dok je požudno pio zlatnu tečnost, nije mogao a da ne misli na Dariin meki pokret ruke kojim mu je mahnula isprativši ga na brod i iz svog života.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.