Ptičica

Znajući da će ga svi prisutni za stolom još jednom upitno pogledati i ne mareći zbog toga, Branko ustane uz smiješak koji mu je titrao na grubom od vjetra izboranom licu.
- Ovo je već treći put kako ustaješ, tata - reče mu kći Ksenija. - Zar nešto nije u redu?
- Ma pusti ga - reče joj majka Renata, Brankova supruga. - Sinoć, kad je pošao u šetnju, našao je neku ptičicu. I od tog trenutka brine nad njom i neprestano je posjećuje.
- Oduvijek je volio životinje - umiješa se u razgovor Matko, njihov sin, potajno gurkajući koljenom Ivu, gledajući njeno lijepo lice koje se pretvorilo u veliki upitnik. - Što se svi čudite zbog toga?
Ne mareći za njihov razgovor koji mu se odvijao iza leđa, Branko, visok muškarac koji se približava šezdesetoj godini, izađe iz dnevne sobe u kojoj su uživali u nedjeljnom obiteljskom objedu. Laganim i dugim korakom ušeta u kuhinju čija su otvorena vrata omogućavala čuti svaku izgovorenu riječ u dnevnoj sobi.
Brižljivo se nagne nad kartonsku kutiju koju je pažljivo obložio svojom starom majicom, pa tek onda u nju položio ptičicu. Bio je to mali lugar, sasvim mali ptić, povrijeđen, bez jednog oka i Branku se činilo kako ga onim preostalim okom gleda zahvalno. Ptić je odbijao jesti i piti i Branko se silno žalostio zbog toga. Znao je, ne bude li lugar pio i jeo, nema mu spasa. Potražio je kapaljku i pomoću nje uspio uliti nešto tekućine u sasvim mali kljun, radujući se lepršanju lugarovih krila. I pazeći da ne pretjera, da ne muči pticu.
Kad je sinoć ugledao malog i uplašenog lugara kako drhtureći stoji na pločniku, nije ni trena oklijevao. Znao je da ga ne može ostaviti na milost i nemilost mačkama, a i nebo se počelo mrštiti i kiša samo što nije počela. Ponijeti će jadnička kući, utopliti, neka, ako već mora izdahnuti, izdahne na suhom i toplom i sigurnom.

- Pečenje ti se hladi - zaviče Renata i Branko otrgne pogled od malog stvorenja: mora se vratiti u dnevnu sobu.
Pomiluje malu glavicu još jednom i iz kuhinje stupi u dnevnu sobu gdje ga dočekaju upitni pogledi. Svi gledaju u njega, shvati Branko, ukrštajući pogled sa svakim posebno: sa Ksenijom, njegovom miljenicom u koju je polagao velike nade, a koja ga je razočarala napustivši studije i ubrzo zatim se udavši za Danka. Danko mu se smiješio i Branko mu uzvrati laganim smiješkom. Dopadao mu se mladi čovjek, tih, uvijek ljubazan i čiji je svaki pokret odavao koliko silno voli Kseniju.
Zatim Branko pogleda u Lenu, izabranicu svog sina Matka. Lena je velikim očima boje lješnjaka gledala otvoreno u njega i Branku se činilo kako primjećuje tračak podsmjeha u njenom pogledu. Vara li se, ili je to stvarnost? Ma sigurno se vara …
Nije ni važno, odluči u sebi, skrećući pogled na Matka, koji mu se razveseljeno osmjehivao. Neka se podruguju, smiju. Koliko god ih je volja. U posljednje vrijeme, shvati odjednom Branko, on sam se često njima podsmjehuje. Naravno, u sebi, dobro pazeći da nitko ništa ne primijeti. Stekao je dojam kako se uzalud razbacuju svojim danima kao da im nisu ograničeni. Ali oni možda i misle da nisu.
I Branko se odjednom sjeti samog sebe kad mu je bilo svega trideset. Mislio je kako bolest i smrt posjećuje druge, nikako njega koji je snažan i neumoran i koji voli izazov života. Njegovo potomstvo kao da nije naslijedilo te njegove osobine, suviše su lako odustajali od svojih ciljeva. Oboje. I Ksenija i Matko.
Žvačući komad ukusnog pečenja, a da mu okus nije ni primjećivao, Branko se prisjeti kako je velike nade polagao u svoje djecu, Kseniju posebno. Već od malih nogu pokazivala je sklonost prema jezicima i nije se začudio kad se zainteresirala za japanski jezik. I već ju je vidio u akademskim krugovima, kad je iznenada, poput groma iz vedrog neba, Ksenija, njegova miljenica, napustila studij na posljednjoj godini i zaposlila se za neku bijednu plaću i odmah nakon toga udala za Danka. Zbog čega? Što joj se dogodilo? Nije nalazio odgovore.
Branko je, pokazujući veselo i razdragano lice, u sebi duboko patio zbog toga. Nikad nikome ni riječi nije rekao o svojoj unutrašnjoj patnji. Kako reći svom vlastitom djetetu da mu život postaje previše običan, malograđanski i da će kad zaljubljenost koja ih poput groznice trese prođe, početi nevolje? Jer nevolje moraju doći, duboko je Branko to osjećao u sebi. Do sad je sve lijepo i krasno, ali ...

- Tata, ne misli toliko na pticu - reče mu Matko sjedeći nasuprot njega. - Učinio si sve da joj pomogneš.
- Nisam učinio ništa - reče Branko.
- Sklonio si je na toplo i sigurno mjesto - odgovori Matko. - Zar to nije dovoljno?
- Volio bih da mogu mnogo više učiniti - reče Branko opazivši kako se Lenina lijepa usta rastegla u podrugljivu grimasu: ovog se puta nije prevario, vidio je, sasvim je siguran u to.

Lena ... Brankovi su osjećaji prema Leni bili sasvim čudni: ponekad je želio imati snage dobro je ispljuskati po lijepom licu, a ponekad je želio uzeti je u naručje i zaštiti od grubosti života. Sasvim mlada, kao dvadesetogodišnjakinja, Lena je postala mamom i nije se baš snalazila u toj ulozi. A bogme ni Matko nije bio mnogo bolji roditelj. Istini za volju …
Kad mu je Matko prije šest godina rekao da će uskoro postati djed, Branko je samo duboko uzdahnuo i osmjehnuo se. Zapanjeno je gledao u Renatu koja se veselila prinovi i svojoj novoj ulozi u životu, ulozi bake. A kad je Matko otišao sa svojom Lenom koja je još uvijek imala sasvim vitku figuru, kad su ostali sami Renata i Branko, Branko je zgrabio novine i zavalio se u fotelji.
- Zar ćeš sad čitati novine? - upitala ga je Renata.
- Zašto ne bi čitao?
- Pa upravo smo doznali najljepšu moguću vijest - rekla je Renata uzbuđeno se vrpoljeći.
- Nisam siguran koliko je lijepa ta novost - odgovorio je Branko. - Matko ima dvadeset i dvije, a mala dvadeset. Još nisu ni počeli živjeti, a već stvaraju novi život. Nisu zreli za roditeljstvo. Ne još.
- Ah ti! - uzviknula je Renata. - Kako stariš, postaješ sve više namrgođen. U ničemu ne nalaziš više ljepote.
Branko je već bio zaustio da joj oštro odgovori, ali se odjednom predomislio i zabio nos u raširene novine. Čemu? Kome? Zna da ga Renata ne bi razumjela. A on osjeća strah za sinovljevu budućnost. Lena je prelijepa i svjesna je toga i upravo je to ono što Branka najviše plaši. Jer sin mu plovi, a mladu i prelijepu ženu ne ostavlja se samu mjesecima.

- Mogu li uzeti tanjur? - upita ga Renata. - Jesi li gotov? Već nekoliko minuta ni zalogaja nisi uzeo.
- Gotov sam - reče Branko i odgurne tanjur. - Dovoljno sam jeo.
- Imamo još puding - reče Renata.
- Ne za mene - reče uz obrambeni pokret ruke Lena.
Branko brzim pogledom zahvati Lenino vitko tijelo, ali ne reče ništa. Već mnogo puta ništa nije rekao. Kao da mu to postaje običaj. Samo daje ono što može davati i što mladi ljudi, doduše ni ne traže, ali ni ne odbijaju. I ne govori gotovo ništa. Posebno ne ono što misli.

U sjećanju mu iskrsne ozareno lice Matka kad mu je prije šest mjeseci gurnuo omotnicu i u njoj hiljadu eura.
- Za stanarinu - rekao je sinu tiho. - Da budeš jedno vrijeme miran.
- Ah, tata - zahvalno je rekao Matko. - Hvala ti mnogo.
- Znam da je teško - rekao je Branko. - Biti podstanar nikad nije lako.
- Naučio sam to.
- Ne sumnjam da nisi. Morate si kupiti stan. Ostalo će vam biti lakše.
- Kako, tata? - upitao je sa notom očaja u glasu Matko. - Između dva sam broda kući po šest mjeseci. Ponekad i više. Sve što zaradim ...
Matko nije nikad završio rečenicu. Nije ni trebao. Branko je gledao kratak trenutak, koliko je Matkovo uzbuđenje trajalo, brzo se trgnuvši i poprimivši uobičajeni izraz, očaj na sinovljevom mladom licu. Ali ne može mu pomoći. Nema novaca sa kojima bi sinu mogao kupiti stan. Oboje njegove djece žive kao podstanari. I zna da im nije lako. I što je još gore, zna kako će im s vremenom postajati sve teže. Teška su i mutna ova vremena. I nema sunca na dalekom horizontu budućnosti.

- Nadam se da smo svi za kavu - reče Renata veselo.
Svi počnu govoriti odjednom, svi osim Branka. On ustane osjećajući golemu tugu kako ga pritišće. I silnu brigu koja ide ruku pod ruku s tugom. Kako će njegova djeca ...
Tjerajući te misli, Branko se svima neodređeno osmjehne i još jednom uputi prema kuhinji, prema ptičici, malom lugaru. Polako, pazeći da je ne protrese, podigne kutiju. Mali je lugar ležao na boku, a tanke su mu nožice bile skvrčene i upravo po tim skvrčenim nožicama Branko shvati da je ptica uginula.
- Ma vidi ga! - reče zapanjeno Renata. - Plače zbog ptice.
Prije nego li je Renata progovorila, Branko uopće nije bio svjestan da mu suze cure niz lice. Sad odjednom osjeti njihovu vlažnost i slanost i duboki jecaj otme mu se iz grudi.
- Zaboga, smiri se! - reče mu Renata. - Ipak je to samo ptica.
Ali se Branko nije mogao smiriti, jer znao je, osjećao, kako nije u pitanju samo ptica.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.