Kauzalnost

Obojica su bili visoki i mršavi i obojica su zauzela gotovo istovjetan položaj tijela. Smjestili su se na samom rubu šanka, dugačkog i smeđeg i uglačanog, toliko uglačanog, da su se mogli ogledati na njegovoj površini. Što su i činili, izbjegavajući se pogledati.
- A sve zbog proklete kave - promrmlja Adam sebi u bradu, ali dovoljno glasno da njegov prijatelj čuje.
- Kako to misliš? - upita Daniel: nije skrenuo pogled sa svog pića ispred sebe i udisao je njegov miris.
- Pa, da nisam prosuo kavu ...
U Danielu se istog trena sve uskomeša i on naglo podigne pogled i oštro se zagleda u prijatelja.
- Da te više nikad nisam čuo kako spominješ tu glupost! - oštro mu reče. - Kakve su to misli? Jesi li poludio?
- Proganja me to - prizna Adam. - Neprestano mislim samo o svojoj prokletoj nespretnosti. Kako sam prosuo kavu po Ervinovim hlačama. I kako je on ...
- Prestani - tiho reče Daniel i položi mu ruku na rame. - Znaš i sam da su to glupe misle.
- Možda - reče Adam. - Ali da nisam ...
- Doznao bi to neki drugi dan - ponovo ga prekine Daniel. - Takve se stvari uvijek doznaju.
- Ali ne bih ja bio kriv što je doznao - promrmlja Adam.
- Šuti, budalo - meko mu reče Daniel. - I popij to. Stiže slijedeća runda.
Mlada i zgodna šankerica, koja je krajičkom oka ulovila Danielov pokret ruke, hitro im priđe noseći njihova pića. Bili su joj stalni gosti i nije morala pitati što žele.
- Gdje vam je treći prijatelj? - upita ona prijateljski, posluživši ih i na čas se zaustavivši u njihovoj blizini: bilo je pet sati poslijepodne i u lokalu se nalazilo mnoštvo žednih ljudi i imala je pune ruke posla.
- Spriječen je - odgovori joj Daniel.
Adam se sumorno osmjehne. Spriječen. Kakva riječ za ono što se dogodilo. Prije samo tjedan dana. Adamu se činilo da su vjekovi prošli od onog dana ...

... kad su njih trojica, Ervin, Daniel i on, tri nerazdruživa prijatelja, sjedila za stolom u ovom istom lokalu i ispijali piće za pićem, kako su to već godinama činili. Još kao sasvim mladi, nisu još imali ni dvadeset, obećali su jedan drugome, kako nikad i nikom neće dozvoliti pokvariti im prijateljstvo. Uvijek će se družiti i raspravljati uz smijeh i piće. Čak i kad budu dostojanstveni oženjeni obiteljski ljudi, kako su onda govorili. Njegovati će prijateljstvo i sačuvati ga do kraja njihovih života.
Prošli su se petak dogovorili sastati upravo na ovom mjestu i, kao i uvijek, sva trojica su bili točni i gotovo istovremeno stigli u lokal. Zasjeli su za svoj omiljeni stol u uglu i uz piće prisjećali se neobuzdane mladosti. A onda je Adam, u govorničkom žaru zamahnuo rukom, očešao nadlanicom šalicu sa upravo posluženom i vrućom kavom. Šalica se prevrnula i crna se tekućina razlila po Ervinovim hlačama.
- Mislim da je ovo znak za kraj sastanka - rekao je Ervin ustajući.
- Oprosti - molio je Adam. - Baš sam nespretan.
- Sve je u redu - uvjeravao ga je Ervin. - Već sam dosta popio i šumi mi u glavi. Vrijeme je polaska.
- Ali tek je sedam - protestirao je i Daniel: obično su ostajali do deset sati, pa se tek tada razilazili svojim kućama, pripiti i razdragano se opraštajući na ulici, planirajući idući susret.
Ništa nije pomoglo i njih su dvojica, Adam i Daniel, zbunjeno gledali za Ervinom koji se uz osmjeh kojim je prijatelje molio razumijevanje, udaljavao. Adam i Daniel ostali su sami i premjestili se za šank ...

... za kojim i sad stoje sa pićem u rukama i zamišljeno se pogledavajući. Adam je u duhu vidio svog prijatelja Ervina kako brzo korača prema kolima, nastojeći što brže umaknuti s ulice, stideći se mokrih hlača. U mislima je vidio prijatelja kako brzo stiže nenadano rano kući i nalazi svoju ženu u naručju drugog i ...
- Misliš li da bi je ubio? - upita glasno.
Daniel ga pogleda i otpije malo, pa duboko uzdahne.
- Ne znam, nitko to ne može znati - odgovori smrknuto. - Ali onaj njen ljubavnik tako tvrdi. Tvrdi da ga je morao udarcem s leđa onesvijestiti i da je imao muke odvojiti Ervinove prste od njenog vrata. Zbog toga Ervin i jest u pritvoru. Pokušaj ubojstva, kažu.
- Da ja nisam prosuo prokletu kavu - ponovo počne Adam raspredati misao koja ga je proganjala - Ervin bi ostao i dalje s nama i ništa se ne bi dogodilo.
- Ti si sasvim poludio - razdraženo reče Daniel. - Sve si izmiješao. Ništa ti tu nisi kriv. Nisi joj ljubavnika strpao u krevet. Shvaćaš? A možda je Ervin nešto sumnjao, pa mu je prolivena kava po njegovim hlačama poslužila kao izgovor? Možda je odavno odlučio ranije se vratiti kući pripremiti ženi iznenađenje. Ima mnogo tih možda, ali je sasvim sigurno da ti nisi ništa kriv.
Adam sumorno klimne u znak potvrde, ali ga osjećaj krivnje nije napuštao. Da on nije svojom nespretnošću prosuo kavu na prijateljeve hlače ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Sretno Valentinovo!

Melita pogleda na sat i zadovoljno klimne, a crna joj se kosa u valovima zatrese. Dobro je, ne kasni, zadovoljno ustanovi. Nikako nije željela ni sekundu zakasniti, Žarko mrzi kašnjenje i uvijek je nervozan kad je mora čekati. Melita brzim pokretom pomakne neposlušan pramen s čela: željela je savršeno izgledati. Pažljivo se obukla, birajući novu odjeću, sasvim novu, koju Žarko još nije ni vidio na njoj. Nije ni mogao je vidjeti, kupila ju je tek jučer poslijepodne. Za ovaj dan.
Duboko udahne nastojeći se sasvim smiriti, pa odlučno pozvoni na vrata. Gotovo istog časa Žarko otvori vrata i Melita prvi put pogleda u unutrašnjost stana u kojemu je živio njen Žarko. Prvo što je vidjela, prije nego li ju je Žarko privukao na grudi i strastveno je poljubio, bile su dvije putne torbe nabrekle od sadržaja i odložene uz sami zid u hodniku.
- Vidim da si spreman - reče Melita, kad je Žarko popustio stisak.
- Zar si sumnjala u to?
Melita se osmjehne. Nije htjela priznati kako je mali vražićak nepovjerenja dražio joj povremeno misli. Sad se stidjela zbog toga. Tjerajući blagi stid, umjesto odgovora, poljubi ga u bradu.
- Zadovoljna? - upita on.
- I više nego zadovoljna - iskreno odgovori Melita. - Sretna sam.
- Jesam li ja taj zbog kojeg osjećaš sreću?
- Ne govori besmislice.
- Uđi - reče Žarko zapovjednički i nogom gurne i zatvori ulazna vrata stana. - U sobi je još jedna poveća torba.
- Pa i nemaš previše odjeće - primijeti Melita. - Sve skupa tri torbe. Pričekati ću te ovdje.
- Ne budi luda - reče on i povede je hodnikom držeći je za ruku. - Sami smo u stanu, ne brini.
Osjećajući se pomalo smeteno u nepoznatom stanu, ali vođena sigurnim stiskom Žarkove ruke, osjećajući uzbuđenje, Melita ga je poslušno slijedila. Žarko prvi uđe u sobu čija su vrata zjapila širom otvorena i blago, ali odlučno, povuče Melitu za sobom.
- Spavaća soba - značajno reče Žarko, gledajući u Melitu i značajno se smješkajući.
Melita brzim pogledom crnih očiju preleti po prilično velikoj spavaćoj sobi, a pogled joj se zaustavi na okruglom krevetu.
- Oh! - uzvikne: njen uzvik nije odavao sumnju, Žarko je točno znao da se uzvik tiče kreveta.
- Dođi! - reče on.
- Ali, Žarko! - zausti Melita.
- Ne govori - reče on i privuče je k sebi. - Želim te. Ovdje. Sad.
Melitina koljena kao da su zazveckala srebrnasto. Uzbuđenje joj zahvati čitavo tijelo, želja za Žarkovim dodirom i prodorom čitavu je obuzme. Već su više od godine dana ljubavnici, a ona bi svaki put, baš svaki put, kad bi Žarko progovorio svojim zapovjedničkim tonom, osjetila silno uzbuđenje i želju. Žarkove ruke kao da su točno znale što joj treba, a prsti, njegovi dugački i elastični prsti pružali su joj neobjašnjiv užitak. Užitak kojeg je uvijek iznova priželjkivala i zbog kojeg je bila spremna sve učiniti što Žarko zatraži od nje.
Dok ju je obarao na nepoznatu joj postelju, misao o sasvim novoj, tek kupljenoj odjeći, jedan kratak trenutak površno zaleprša u Meliti, da bi odmah zatim, pod Žarkovim dodirom na sve zaboravila. Više ništa nije bilo važno. Samo to čvrsto tijelo koje se naginje nad nju i sa kojim će se koji trenutak sjediniti. Pomamno mu uzvraćajući požudne poljupce, pogled joj je bludio iza njegovih golih leđa, ali ništa nije vidjela. Samo je strast plesala u njoj divlji ples.

Kad je bilo gotovo, Melita se malo pomakne, usmjerivši težinu Žarkovog tijela na manje bolno mjesto i osjetivši kako se on želi odmaknuti od nje, drhtavim glasom šapne:
- Ne! Molim te, ne miči se.
- Ako tako želiš.
- Želim. Samo miruj.
Disanje se njihovo polako smirivalo i stapalo u jedno: tihi i jedva čujni šum neizmjerne smirenosti i zadovoljstva. Kroz prozor se nazirao sumrak koji se brzo spuštao nad grad: ulična se rasvjeta počela paliti, razbijajući tamu nadolazeće večeri. Obavijeni slatkim umorom, zagrljeni, opušteni, lebdjeli su u trenutku vječnosti.

Melita se probudi i u hipu je bila sasvim budna, napetih čula. Polako je odlučnim pokretima odguravala Žarka koji je i dalje spavao na njoj.
- Što je? - upita on sneno.
- Čini mi se da sam nešto čula - reče Melita. - Zaspali smo, Žarko.
To, što je Melita glasno izgovorila njegovo ime, sasvim razbudi Žarka i vrati ga u sadašnjost trenutka. Sad je i on čuo. Netko je hodao hodnikom. Nada je stigla kući. Nada, njegova žena, koju napušta zbog vatrene Melite. Žarko uzdahne. Ovo mu nije trebalo. Da samo nije ...
Nikad nije završio misao: idućeg trenutka vrata se sobe otvore i svjetlost raskošno bljesne, osvjetljavajući gola tijela ljubavnika.
Istog trena Žarko skoči na noge i onako gol, zaštitnički pokrije plahtom Melitu, koja počne grabiti razbacanu odjeću. Nije želio da je Nada vidi golu.
Nada ih je gledala bez riječi, a žarko crveno namazana usta, oblikovala su začuđeno veliko slovo O na njenom lijepom duguljastom licu.
- Žarko ... - počne ljutito.
- Odlazim! - prekine je Žarko brzo se oblačeći, osjećajući pokrete oblačenja Melite iza sebe, koju je štitio svojim tijelom. - Napuštam te. Već dugo to želim.
- Htio si otići bez riječi! - reče Nada pokazujući rukom na punu torbu položenu pored kreveta i rukom zamahujući iza ramena: vidjela je i torbe pored ulaznih vrata.
- Tako je najbolje - reče Žarko: već je bio sasvim obučen i pogledavao je prema Meliti, koja mu klimne, dajući mu znak kako je spremna. - Bez suvišnih riječi.
- Nakon pet godina, samo tako nestaješ - reče Nada. - Bez ijedne riječi.
- Riječi, riječi! - bijesno reče Žarko gurajući blago Melitu u leđa usmjeravajući je ka hodniku i grabeći veliku torbu. - Ti si govorila dovoljno za nas oboje. Nikad nisi ni prestala govoriti. Bolje reći, prigovarati.
Brzo su prošli hodnikom i izašli iz stana: Melita ispred Žarka, gotovo trčeći, dok je on izbacivao torbe iz stana na stubište. Vješajući torbu preko ramena, dok se Melita sa jednom njegovom torbom brzo spuštala niz stepenice, a potpetice joj ljutito odjekivale, Žarko se posljednji put okrene prema Nadi.
- Hoćeš neku riječ? - posprdno upita. - Pa evo ti je onda: Sretno Valentinovo!

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Monolog

Osluškujući ranojutarnju tišinu i uživajući u njoj, Marijan pažljivo odmjeri jednu prepunu žličicu kave i ubaci je u kipuću vodu. Promiješa, pažljivo prateći rast crnog brijega i u posljednji čas odmakne malu i sjajnu posudu u kojoj je pripremao svoj najdraži napitak. Miris se kave raširi po maloj kuhinji i Marijan ga požudno udahne, unaprijed uživajući.
Visok i mršav, izdužena lica sa trodnevnom bradom, djelovao je isposnički, dok je stajao uz zatvoreni prozor kroz kojeg je dopirala svjetlost novog, tek probuđenog dana. Plava mu je košulja bila raskopčana gotovo do pupka i otkrivala mršava prsa. Marijan je, osjetivši odjednom hladnoću, ugura u stare i izlizane traperice, pa se smjesti za stol da popije prvu kavu tog dana.
Točno u trenutku kad je podigao šalicu sa crnim i vrućim napitkom do željnih usnica, u kuhinju uđe Nina.
- Već si tu? - reče bez pozdrava. - Zašto si samo ustao? Ionako nigdje ne radiš, pa možeš spavati do kad te je volja. Da ja mogu spavati, bogme bi i spavala. Ne bih ustajala u cik zore i oblokavala se kavom.
Marijan odšuti i otpije prvi gutljaj: prijao je naravno, ali nikad kao oni gutljaji koje bi popio dok Nina još ne bi ušetala u kuhinju. Ispod oka je pogleda: stajala je ni metar dalje od njega, blago raširivši noge, spavaćica joj se zadigla do polovice butina. Marjan primijeti da je to zbog Nininog pomamnog češanja stražnjice.
- Mogao si i za mene skuhati, sebičnjače jedan - promrsi Nina uzimajući posudu koju je Marijan čistu ostavio u slivniku. - Ni kavu ne piješ kao drugi ljudi. Mora biti bez šećera, gorka. Onakva kakvu ja mrzim. Sigurna sam, kako je upravo zbog toga i voliš.
Marijan otpije još jedan mali gutljaj. Pogled mu je lutao kuhinjskim podom, izbjegavajući Ninin. A nekada, prisjeti se tužno Marijan, uživao je u pogledu Ninih vatrenih crnih očiju. Već odavno njen pogled više nije vatren. Sad je gotovo neprekidno bijesan. Isijava bijes i mržnju i netrpeljivost i želju da čitav svijet pošalje do vraga. Prvenstveno njega, kako mu se činilo.
- Što ćeš raditi, kad odem na posao? - upita ona, ali ni ne sačeka odgovor. - Sigurno ćeš izaći i lutati obalom i popiti koju sa nekim od propalica koji ne rade kao što ni ti ne radiš. To je čitav tvoj posao.
Marijan skrene pogled s kuhinjskog poda na Nininu stražnjicu. Nekad, prije dvadeset i više godina, uživao je u njenoj čvrstini, nije mogao odoljeti njenom kruškolikom obliku. Sad se to promijenilo. Kao što se i sve ostalo promijenilo. Ništa više nije isto. Od onog dana kad je dobio otkaz, kao da se čitav život okrenuo naglavačke. I svakog je dana postajalo sve gore i gore. Nije bilo pomaka na bolje. Nije se ni činilo da će ga biti. Znao je, u četrdeset i četvrtoj nema izgleda da ga bilo tko zaposli. Zna to i Nina. Ali ne želi priznati kako zna. U početku, Marijan je sa Ninom vodio duge rasprave, nastojeći joj dokazati kako nije dobio otkaz svojom krivicom: dobilo ih svih tristo i pedeset ljudi koji su radili u tom pogonu. Nije on jedini koji se našao na ulici, bez posla, pogotovo mu se nije ta tragedija dogodila njegovom krivnjom.
Ali Nina nije slušala. Nije prihvaćala Marijanove argumente. Čvrsto se držala toga kako je Marijan neradnik i okrivljavala ga za sve i svašta. Marijan je osjećao kako ga Nina počinje mrziti i kako njena mržnja prema njemu iz dana u dan sve više i više buja. Boljelo ga je to. U početku. Zatim ga je ljutilo. Pa se dva puta silno napio i bio danima poslije toga bolestan. Ne toliko zbog velike količine konjaka kojeg je sasuo u sebe,koliko zbog grižnje savjesti. Jer umjesto boce konjaka, mogao je ...
- Operi barem kuhinju - začuje kako Nina govori prekidajući mu odlutale misli. - I robu. Puna je kupaonica. Znaš da ja to ne stignem. Dok dođem kući, već je noć. Dođem umorna i samo želim odmoriti.
Marijan se u sebi podsmješljivo nasmije. Svako jutro sluša Ninin monolog, uvijek isti, gotovo istovjetan. Po njoj ispada, da on samo leži i opija se. Nikad se ne zapita kako to da je objed skuhan i čeka je topao i ukusno serviran kad se ona vrati s posla. Ali uvijek sve pojede bez ikakve primjedbe. Marijan je bio dobar kuhar i znao je to, ali naravno, očekivao je riječi priznanja. Barem ponekad. Kad bi nadmašio samog sebe i sa malo novca mađioničarskom vještinom priredio pravi mali banket.
Ninino bi lice uvijek bilo smrknuto. Gledajući u to vječno smrknuto lice, Marijan se iznenadio, kad je jednog kasnog poslijepodneva, dok su objedovali, a sunce upravo zalazilo, ulovio samog sebe kako zamišlja u duhu neshvatljiv i ujedno čarobni prizor. On ustaje i laganim korakom prilazi Nini koja mirno jede objed kojeg je on pripremio, pa je mirnim i odlučnim pokretom grabi za kosu lijevom rukom, a desnu joj pesnicu zabija u lice. Krv iz Nininog nosa daleko šikne, poput živog crvenog vodoskoka. Marijan se odmiče i razdragano smije njenom zapanjenom licu niz kojeg se cijedi krv.
Marijan je tu svoju maštariju uvijek zaustavljao upravo na ovom trenutku. Kao da je vrijeme stalo. Nina lica umrljanog krvlju plače i zapanjeno gleda u Marijana, a on se sretno osmjehuje.
- Ne slušaš me - reče Nina tik uz njegovo lice: već je bila obučena i spremna otići na posao, a da Marijan, zbog njene bujice riječi koja ni na trenutak nije presušila, nije ni primijetio da se obukla i da je spremna otići.
On podigne glavu, odvoji pogled od šalice koju je praznu držao između dlanova i upitno se zagleda u Ninu.
- Doći ću ranije danas - reče mu ona zapovjedničkim tonom: gdje je nestalo ono njeno obećavajuće šaputanje, slatkoća glasa sa kojom bi lomila svaki Marijanov otpor? - U tri sam već kući. Ne zaboravi to. Neka pileći paprikaš bude gotov tada, jesi li me čuo?
Nije čekala da Marijan potvrdi kako ju je čuo i shvatio. Dohvativši smeđu torbu, prebaci je preko ramena i izjuri bez pozdrava iz stana. Marijan je ukočeno stajao pored stola i osluškivao njene brze korake kako odzvanjaju stubištem zgrade. Odjednom se trgne i jurne prema vratima stana, otvori ih i izleti u hodnik zgrade, pa se nagne nad ogradu i poviče u dubinu stubišta:
- Ninaaaaa! Vrati se!
Ninini koraci utihnu i tišina je pritiskala. Marijan se skloni u stan, ali ne zatvori vrata stana. Napeto je osluškivao. Ninini koraci se ponovo začuju, uspinjala se, vraćala se uz dva kata koliko ih je već prevalila, mrmljajući u sebi nešto o Marijanovoj gluposti.
Marijan ju je čekao u kuhinji, lagano naslonjen na slivnik, rukama položenim iza leđa. Lice mu je bilo savršeno mirno i bez ikakvog izražaja.
- Što je sad? - ljutito upita Nina ušavši zadihana u kuhinju.
Marijan ne odgovori. Samo se odmakne od slivnika, u dva se koraka naprosto stvori pored Nine i punom snagom koja je tinjala u njegovom napetom tijelu, udari Ninu šakom među oči. Umalo se ne nasmije, kad ugleda kako se njene oči ukrštavaju i kako Nina polako i bez glasa klizi na pod. Prije nego što je dotakla pod, udario ju je još šest puta, a zatim nastavio udarati i udarati mehanički i bez osjećaja. Nije osjećao ni radost ni tugu. Samo prazninu.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.