Sretno Valentinovo!

Melita pogleda na sat i zadovoljno klimne, a crna joj se kosa u valovima zatrese. Dobro je, ne kasni, zadovoljno ustanovi. Nikako nije željela ni sekundu zakasniti, Žarko mrzi kašnjenje i uvijek je nervozan kad je mora čekati. Melita brzim pokretom pomakne neposlušan pramen s čela: željela je savršeno izgledati. Pažljivo se obukla, birajući novu odjeću, sasvim novu, koju Žarko još nije ni vidio na njoj. Nije ni mogao je vidjeti, kupila ju je tek jučer poslijepodne. Za ovaj dan.
Duboko udahne nastojeći se sasvim smiriti, pa odlučno pozvoni na vrata. Gotovo istog časa Žarko otvori vrata i Melita prvi put pogleda u unutrašnjost stana u kojemu je živio njen Žarko. Prvo što je vidjela, prije nego li ju je Žarko privukao na grudi i strastveno je poljubio, bile su dvije putne torbe nabrekle od sadržaja i odložene uz sami zid u hodniku.
- Vidim da si spreman - reče Melita, kad je Žarko popustio stisak.
- Zar si sumnjala u to?
Melita se osmjehne. Nije htjela priznati kako je mali vražićak nepovjerenja dražio joj povremeno misli. Sad se stidjela zbog toga. Tjerajući blagi stid, umjesto odgovora, poljubi ga u bradu.
- Zadovoljna? - upita on.
- I više nego zadovoljna - iskreno odgovori Melita. - Sretna sam.
- Jesam li ja taj zbog kojeg osjećaš sreću?
- Ne govori besmislice.
- Uđi - reče Žarko zapovjednički i nogom gurne i zatvori ulazna vrata stana. - U sobi je još jedna poveća torba.
- Pa i nemaš previše odjeće - primijeti Melita. - Sve skupa tri torbe. Pričekati ću te ovdje.
- Ne budi luda - reče on i povede je hodnikom držeći je za ruku. - Sami smo u stanu, ne brini.
Osjećajući se pomalo smeteno u nepoznatom stanu, ali vođena sigurnim stiskom Žarkove ruke, osjećajući uzbuđenje, Melita ga je poslušno slijedila. Žarko prvi uđe u sobu čija su vrata zjapila širom otvorena i blago, ali odlučno, povuče Melitu za sobom.
- Spavaća soba - značajno reče Žarko, gledajući u Melitu i značajno se smješkajući.
Melita brzim pogledom crnih očiju preleti po prilično velikoj spavaćoj sobi, a pogled joj se zaustavi na okruglom krevetu.
- Oh! - uzvikne: njen uzvik nije odavao sumnju, Žarko je točno znao da se uzvik tiče kreveta.
- Dođi! - reče on.
- Ali, Žarko! - zausti Melita.
- Ne govori - reče on i privuče je k sebi. - Želim te. Ovdje. Sad.
Melitina koljena kao da su zazveckala srebrnasto. Uzbuđenje joj zahvati čitavo tijelo, želja za Žarkovim dodirom i prodorom čitavu je obuzme. Već su više od godine dana ljubavnici, a ona bi svaki put, baš svaki put, kad bi Žarko progovorio svojim zapovjedničkim tonom, osjetila silno uzbuđenje i želju. Žarkove ruke kao da su točno znale što joj treba, a prsti, njegovi dugački i elastični prsti pružali su joj neobjašnjiv užitak. Užitak kojeg je uvijek iznova priželjkivala i zbog kojeg je bila spremna sve učiniti što Žarko zatraži od nje.
Dok ju je obarao na nepoznatu joj postelju, misao o sasvim novoj, tek kupljenoj odjeći, jedan kratak trenutak površno zaleprša u Meliti, da bi odmah zatim, pod Žarkovim dodirom na sve zaboravila. Više ništa nije bilo važno. Samo to čvrsto tijelo koje se naginje nad nju i sa kojim će se koji trenutak sjediniti. Pomamno mu uzvraćajući požudne poljupce, pogled joj je bludio iza njegovih golih leđa, ali ništa nije vidjela. Samo je strast plesala u njoj divlji ples.

Kad je bilo gotovo, Melita se malo pomakne, usmjerivši težinu Žarkovog tijela na manje bolno mjesto i osjetivši kako se on želi odmaknuti od nje, drhtavim glasom šapne:
- Ne! Molim te, ne miči se.
- Ako tako želiš.
- Želim. Samo miruj.
Disanje se njihovo polako smirivalo i stapalo u jedno: tihi i jedva čujni šum neizmjerne smirenosti i zadovoljstva. Kroz prozor se nazirao sumrak koji se brzo spuštao nad grad: ulična se rasvjeta počela paliti, razbijajući tamu nadolazeće večeri. Obavijeni slatkim umorom, zagrljeni, opušteni, lebdjeli su u trenutku vječnosti.

Melita se probudi i u hipu je bila sasvim budna, napetih čula. Polako je odlučnim pokretima odguravala Žarka koji je i dalje spavao na njoj.
- Što je? - upita on sneno.
- Čini mi se da sam nešto čula - reče Melita. - Zaspali smo, Žarko.
To, što je Melita glasno izgovorila njegovo ime, sasvim razbudi Žarka i vrati ga u sadašnjost trenutka. Sad je i on čuo. Netko je hodao hodnikom. Nada je stigla kući. Nada, njegova žena, koju napušta zbog vatrene Melite. Žarko uzdahne. Ovo mu nije trebalo. Da samo nije ...
Nikad nije završio misao: idućeg trenutka vrata se sobe otvore i svjetlost raskošno bljesne, osvjetljavajući gola tijela ljubavnika.
Istog trena Žarko skoči na noge i onako gol, zaštitnički pokrije plahtom Melitu, koja počne grabiti razbacanu odjeću. Nije želio da je Nada vidi golu.
Nada ih je gledala bez riječi, a žarko crveno namazana usta, oblikovala su začuđeno veliko slovo O na njenom lijepom duguljastom licu.
- Žarko ... - počne ljutito.
- Odlazim! - prekine je Žarko brzo se oblačeći, osjećajući pokrete oblačenja Melite iza sebe, koju je štitio svojim tijelom. - Napuštam te. Već dugo to želim.
- Htio si otići bez riječi! - reče Nada pokazujući rukom na punu torbu položenu pored kreveta i rukom zamahujući iza ramena: vidjela je i torbe pored ulaznih vrata.
- Tako je najbolje - reče Žarko: već je bio sasvim obučen i pogledavao je prema Meliti, koja mu klimne, dajući mu znak kako je spremna. - Bez suvišnih riječi.
- Nakon pet godina, samo tako nestaješ - reče Nada. - Bez ijedne riječi.
- Riječi, riječi! - bijesno reče Žarko gurajući blago Melitu u leđa usmjeravajući je ka hodniku i grabeći veliku torbu. - Ti si govorila dovoljno za nas oboje. Nikad nisi ni prestala govoriti. Bolje reći, prigovarati.
Brzo su prošli hodnikom i izašli iz stana: Melita ispred Žarka, gotovo trčeći, dok je on izbacivao torbe iz stana na stubište. Vješajući torbu preko ramena, dok se Melita sa jednom njegovom torbom brzo spuštala niz stepenice, a potpetice joj ljutito odjekivale, Žarko se posljednji put okrene prema Nadi.
- Hoćeš neku riječ? - posprdno upita. - Pa evo ti je onda: Sretno Valentinovo!

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.