petak, 31. kolovoza 2007.

Dosada



Nebo se odjednom namrštilo. Trenutak prije raskošno je sunce sve kupače grijalo, a sekundu kasnije horizont se zatamnio, pocrnio, teški oblaci prepuni kiše visjeli su sa neba, prijeteći, mršteći se, pretvarajući dan u noć.
- Gotovo je sa kupanjem - reče Milo, četrnaestogodišnjak, nježnog lica i crvenkaste kose, sa sitnim pjegama na licu.
- Tko će drugi nego Milo! - bocne ga Prgo, njegov vršnjak i prijatelj. - Uvijek oprezan Milo. Zašto malo ne olabaviš?
- Pa samo sam ...
- Zašto obojica ne zavežete? - upita Kres. - Umjesto da se natežete, biti će bolje da isparimo sa ovog mjesta. Pljusnuti će svakog trenutka.
- Idemo, bez mudrovanja - prihvati Mališa, nazvan tako zbog svoje izvanredne visine: za čitavih je dvadesetak centimetra nadvisivao svoje prijatelje. - Sklonimo se negdje, dok kiša ne prestane.
Još dok brzim pokretima sakupljaju svoje stvari, počnu padati prve krupne i tople kapi kiše, udarajući ih po golim leđima, dok pognuti sakupljaju svoju odjeću. Dečki, koji će za vrlo kratko vrijeme postati mladići, smijući se, sa svojim stvarima u rukama, potrče prema obližnjem zelenilu i potraže zaklon ispod starog i krupnog čempresa, koji se ponosno vinuo prema sada tmurnom i prijetećem nebu.
- Ode još jedno ljeto - sa žaljenjem uzdahne Milo.
- Pa što? - upita Prgo. - Doći će drugo.
- Sad će škola, kiše, dosada … - požali se Milo.
- Ne kukajte unaprijed - reče Kres i izvadi cigarete, pa ponudi prijatelje. - Do škole još ima vremena. Ali što ćemo večeras? Bez love, bez plana ...
- Ja imam nešto love - reče Milo.
- Imaš love? - upita Mališa i nagne se prema njemu. - I šutiš? Ništa ne govoriš?
- Pa rekao sam vam, je li?
- Koliko imaš? - upita ga praktični Kres.
- Četrdeset kuna.
- Nije baš neka lova - primijeti Kres. - Ali već ćemo nešto smisliti.
- Da probamo malo lutati gradom - predloži Prgo. - Vidjeti ćemo što će nam večer donijeti.
Tu je rečenicu čuo gledajući neki film i veoma mu se dopala. Sad ju je spretno upotrijebio u razgovoru i bio ponosan na samog sebe i sretan zbog toga.


Približava se devet, noć se spušta, dani su kraći, a četvorka i dalje luta ulicama nadajući se doživjeti uzbuđenje. Ali uzbuđenja nema, kao da sve u gradu spava. Kiša je već odavno prestala padati, crni i teški oblaci otplovili dalje, noseći svoj vlažni teret sobom. Ulice se isparavaju i neugodne su za šetnju. Zrak je težak i u kombinaciji sa gustim prometom, ni malo ugodan.
Milo sad već pomalo žali svoj dug i brz jezik. Mogao je lijepo šutjeti, reći da mora kući, pa potajno otići u kino, zabaviti se dobro. A ne ovako! Lutaju gradom i to je sve. Prokleta njegova solidarnost. Zašto je takav? Često se ne snalazi u njihovim uživanjima, bolje reći u uživanjima njegovih prijatelja, jer ih on samo odano prati. Često ni ne uživa: dosađuje se. Najmilija mu je zabava otići u kino i čitanje, ali nikada ne bi to priznao. Stidio se toga i nije govorio o knjigama koje je čitao. Ne pričinjava mu neko naročito zadovoljstvo besmisleno lutanje: ličilo mu je to na traženje neprilika, ali svoje mišljenje zadržava za sebe.
Ništa se zanimljivog ne događa, ništa zanimljivog nisu vidjeli i pomalo mu to sve već ide na živce. Najradije bi rekao prijateljima, sa kojima se druži još od prvog razreda, kako mu je dosta svega i kako želi ići kući. Ali šuti, ne govori ništa. Zna kako bi se svi okomili na njega, govoreći mu da je škrt, mamina maza, ovo i ono ... ma bolje i ne misliti na to što bi sve oni izrekli. Zar je on kriv što je nježnije građe od njih? Što ne voli tuču, mrzi buku i gužvu, a u kojoj oni kao da ludo uživaju. Pogotovo Prgo, pravi prgavac: uvijek je u centru neke gužve, uvijek u akciji.
Odjednom mu je postalo svejedno što će tko od njih reći, pa se Milo zaustavi i odlučno ih gledajući, reče:
- Meni je dosta! Lunjamo bez veze. Idemo kući.
- Kući? - zaprepasti se Prgo: a tko bi drugi? - Jesi li ti poludio? Što ću kući? Slušati starce kako baljezgaju.
- Kupimo vino i otiđimo u park - predloži Mališa.
- Je li netko od vas probao snifati? - upita ih Kres i svi se zagledaju u njega: radoznalo, uzbuđeno, jer to je nešto novo, nedoživljeno.
- Jesi li ti probao? - upita ga Prgo.
- Jesam. Jednom. Prije nekoliko mjeseci.
- I kako je bilo?
- Nije loše - izigravajući nonšalantnost, reče Kres. - Jednostavno kupiš bočicu plina za punjenje upaljača i udišeš ga.
- Ne pitam to - nestrpljivo reče Prgo. - Kako ti je bilo? To pitam!
- Čini ti se da si svemoćan - odgovori Kres. - I veseo si kao što nikad nisi bio u životu. Ni cuga ti tako ne može dignuti raspoloženje.
- Pa sad - oklijevajući reče Mališa - da nam se raspoloženje podigne, dobro bi bilo. Pogledaj nas: provodimo li se mi ili smo na sprovodu?
Svi se nasmiju i kao da je neko olakšanje zavladalo njihovim raspoloženjem. Ni ne dogovarajući se, krenu u nabavu plina.
- Koliko je taj plin? - upita zabrinuti Milo.
- Ne brini - umiri ga Kres. - Nije ni dvadeset kuna. Za ostalo možemo kupiti bocu vina. Da podmažemo grla.


Prošli su gotovo kroz čitavi park, tražeći usamljenu klupu koja nije zauzeta i podsmjehujući se ljubavnim parovima koji su se stiskali na njima, zavideći im potajno.
- Ovdje je dobro - odluči Prgo: većinom je on odlučivao. - Ovdje nam nitko neće smetati. Otvori tu bocu ...
Boca je kružila među njima, dok su pomalo otpijalo direktno iz nje jeftino crno vino.
- Tko će prvi? - upita Prgo i izvadi bočicu s plinom, koju su kupili prije otprilike pola sata.
Svi šute i neodlučno se gledaju i Prgo se nasmije njihovim neodlučnim licima. Bocne Kresa prstom u grudi i pruži mu bočicu.
- Ti si to već činio - reče mu, ali je u stvari govorio svima. - Ti počinješ.
- Daj! - reče Kres i zgrabi bočicu.
Radoznalo ga gledaju, kako je odlučnim pokretom prinosi ustima i udiše plin, koji tiho šišti, poput vjetra kroz mokro granje. Kres završi sa udisanjem plina, pa pruži bočicu Prgi.
- Ti si na redu - reče.
Milo bi najradije izbjegao sve ovo: ne dopada mu se u što se večer pretvorila, ali zna da će udahnuti plin, neće se pobuniti, iako se sve u njemu protivi tom činu. Njihova dosada, njegova solidarnost …
Naizgled mirnim i odlučnim pokretom prihvati pruženu bočicu, udahne, a njegovi ga zapanjeni prijatelji gledaju kako mu lice naglo posivi, zatim problijedi i kako se ruši na tlo, na sivi šljunak, osvijetljen mjesečinom.
- Uhhhhhhh! - jekne Mališa. - Uh, evo nam sranja ...
Istog časa Milo se prestane trzati, tijelo mu se nekako čudno umiri. A oni, njegovi prijatelji, gledaju dolje u njega, u Mila, u ono što je nekada bio njihov prijatelj, a koji je to prestao biti, ovdje, ovog časa, pred njihovim zapanjenim pogledima.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 24. kolovoza 2007.

Na kiši



Da je probudim? Gledam njenu kosu boju meda rasutu na jastuku. Leži na trbuhu: okrenula se na trbuh istog časa kad sam ustao. Pospanka je, a ja sam ranoranilac. Da je probudim? Naglo se odlučujem ostaviti je spavati i napuštam sobu, tiho zatvorivši vrata za sobom, ostavljajući je samu, u snu, na tajnovitom mjestu u koji ne mogu stupiti. Dok ona spava, polako ću odšetati do tržnice, pripremiti se za današnji dan, možda sresti nekog prijatelja i sa njim popiti kavu. Neka spava. Prijati će mi malo samoće. Čak joj se i pomalo radujem.


Istog časa kad izlazim iz zgrade i stupam na mokri pločnik, počinje kišiti. Podižem pogled prema žuto-olovnom nebu: biti će kiše čitav dan i smočiti ću se, znam, ali mi se ne vraća u stan po kišobran. Čudim se tome i ne mogu otkriti uzroka, ali previše ni ne tražim. Često slušam svoje nagone i ponekad se ponašam poput životinje: reagiram bez razmišljanja.
Polako se spuštam prema Korzu, centru grada, dok mi ljetna kiša rashlađuje lice. Obučen sam u traperice i sivu maju i maja je za čas mokra, ali mi to ne smeta, već prija, kao i onda ...


... kad smo Anabela i ja, držeći se za ruke, prolazili ovim istim ulicama, koje su isto ovako bile mokre, skliske, pa se Anabela nekoliko puta okliznula, i bila bi pala, da je nisam svaki put nekako uspio zadržati, jer bile joj skliske tenisice koje je upravo kupila u obližnjoj trgovini.
- Još ću slomiti vrat u njima - rekla je, čvrsto stežući mi ruku, dok smo se spuštali prema Korzu.
Jedva sam čekao da se idući put posklizne i kad se to dogodilo, zadržao sam je snažnim zamahom ruke i privukao k sebi i udahnuo miris njene mokre kose i osjećao se živim.
- Pazi na korake - rekao sam joj. - Gledaj gdje stupaš, a ne u svoje nove i lijepe tenisice.
- Kad si ne mogu pomoći - odgovorila je i bespomoćno me pogledala, poput ranjene ptice. - Tako su lijepe!
Nasmijao sam se i zagrlio je dok smo stajali na stepenicama ...


... ovim istim stepenicama na kojima stojim i sad. Nesvjesno sam stao, prisjećajući se onog i ne baš toliko dalekog trenutka. Zašto mislim na takve stvari? Morao bih biti pametniji i prestati mučiti samog sebe. Sjećanja ne pomažu, naprotiv, samo odmažu. Uvuku se u čovjeka, pa pritajeno ovladaju njime i napokon ga čitavog obuzmu i jadan čovjek više uopće ne živi život, već uvijek iznova se sjeća i žali i sjeća i žali i to je pakleni začarani krug u kojem patnja samo može rasti, a nikako popuštati i najbolje je naglo ga prekinuti.
Na Korzu prolazim pored kafića, koji se nalazi pored ljekarne i svi su stolovi već zauzeti, baš ...


... kao što su bili i onog tmurnog i sivog kišovitog jutro, a Anabela i ja sjedili za stolom, oko nas vlaga i žamor gostiju.
- Ako želiš - rekao sam joj - možemo nakon obavljene kupovine otići smazati pizzu. Navodno su dobre u "Delfinu".
- To bi bilo sjajno! - odgovorila je Anabela, a pogled joj se zažario: imala je zdrav apetit i to mi se dopadalo kod nje.
Nije bilo uvijek tako, sa njenim, Anabelinim apetitom. Jedno je vrijeme slabo jela i mršavjela, a zgodno joj lice postalo koščato, velike oči postale još veće, usne joj se zategle. Gledao bih je kako samo čeprka po tanjuru i premeće hranu po njemu. Srećom, takvo je stanje prilično brzo prošlo i moram priznati, bio sam zapanjen njenim apetitom, sposobnošću da pojede istu količinu hrane kao i ja. Činjenica da se nije debljala, oduševljavala me, a lice joj se zaokružilo, ne udebljalo, dobilo je neku mekanu punoću, zaoblilo se, postalo lijepo u svojoj obloj blagosti.
"Bogorodica", mislio sam gledajući je i želeći je neprekidno gledati. Tako su stari majstori, renesansni slikari slikali. Žene su im uvijek imale taj pogled, tajanstven i mekan i kojeg sam primjećivao na Anabelinom licu. Pitao sam se često, što li se krije iza tog pogleda, ali odgovora ni dan danas ne znam.
- Idemo obaviti kupovinu - bila je rekla onog dana. - Kiša samo što nije prestala. Pogledaj, samo malo sipi ...


... jedva je osjećam na licu, dok brzo skrećem pogled sa tog mjesta nekadašnje sreće i brzim koracima grabim prema tržnici.
Probijam se kroz rijeku, pravu podivljalu bujicu ljudskih tijela. Šarenilo boja vrišti svim nečujnim tonovima oko mene i dok prolazim pored ribarnice i dok miris mi mora draška nozdrve ...


... kao da osjećam Anabelinu ruku u svojoj. Bila je to naša prva velika šetnja po gradu, kad sam joj pokazivao svoj grad, trudeći se da ga i ona zavoli, kao što sam ga sam volio.
- Uzeti ću malo ribe - rekla mi je i pogledala me upitno.
Još je nisam dobro poznavao i nisam znao kako reagirati, pa sam samo klimnuo.
- Čekati ću te ovdje - rekao sam.
Ušla je u ribarnicu, a ja sam ostao na stepenicama, tu i tamo sitna bi me kap kiše pomilovala po licu i čekao sam Anabelin povratak. Još je nisam volio, ali mi je već nedostajala. Jesam li je u tom trenutku počeo voljeti? Kad sam prvi put osjetio kako mi nedostaje, a ona bila svega nekoliko metara udaljena od mene? Je li to taj trenutak, kad mi se sve u životu promijenilo? Kad sam prestao misliti "ja" i počeo misliti "mi"?
Naravno da to ne znam. Neću nikada ni znati. Tko može povući onu nježnu i nadasve tanku crtu, u kojoj dan prestaje biti dan i postaje noć?


Noseći dvije najlonske vrećice prepune namirnica, vraćam se kući, a kiša sad već popriličnom snagom pada. Kapi mi bockaju lice. Nježna bol. Sve je bol, po svemu sudeći. I ljubav je bol. Ali koliko lijepa bol! I život je bol. Ali kako veličanstvena bol!
Grabim odlučno uz stepenice, pun sam kondicije i osjećam zadovoljstvo zbog te besmislene činjenice.
Ulazim u zgradu u kojoj stanujem, otresam vrećice, a kapi svjetlucave lete na sve strane, pa konačno ulazim u stan.


- Bože, pa gdje si nestao? - dočeka me Rina, obučena, dotjerana kao i uvijek, čini mi se sasvim drugačijom ženom od one noćašnje, koja je ...
- Molim te - kažem joj tiho, držeći i dalje kupljene namirnice u rukama i stojeći u malom hodniku. - Molim te, Rina, ništa ne pitaj, samo otiđi. Odmah. Moram biti sam. Molim te, učini tako. I oprosti. Oprosti. Ne ljuti se. Oprosti!
Ustaje bez riječi i počne sakupljati svoje stvarčice i minutu kasnije već je nema. Osjetila je nešto u mom glasu ... Gledam sa zahvalnošću za njom, dok zatvara vrata za sobom.
I dalje bespomoćno stojim u hodniku.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 23. kolovoza 2007.

Nezaboravni doživljaj



Ustreptala, napeta do krajnosti, Alana, šesnaestogodišnja djevojka privlačnog lica, smeđih očiju i prelijepih nogu, čiju preplanulu ljepotu ističe crvenom minicom, još se jednom ogleda po prostoriji. Je li nešto zaboravila? Ništa ne smije zaboraviti! Ovo mora biti najljepši, potpuno besprijekorni doživljaj u njenom životu. Potrudila se sve učiniti kako treba, ništa ne ostaviti slučaju. Čak je razgovarala i sa svojim liječnikom, suzbivši svom svojom snagom plimu stida koje joj je tjeralo rumenilo u lice. Pomjerivši nekoliko malih svijeća na stolu, namještajući ih strateški, mislila je na onaj doživljaj u liječničkoj ordinaciji.


Ne može zaboraviti nasmiješeno lice poprilično starog, činilo joj se, liječnika koji sa razumijevanjem klimao sjedokosom glavom.
- Djevojko, fizički je sa tobom sve u najboljem redu - rekao joj je prije nekoliko dana, okrenut Alani leđima i perući ruke, dok je Alana nespretno ustajala sa stola i što god je brže mogla, oblačila se. - Zdrava si i lijepa djevojka. Ništa ti ne nedostaje. Ali osjećam kako te nešto muči, pa te molim, da mi to lijepo kažeš. Ako je moguće, pregristi ćemo zajedno problem i odavde ćeš izaći mirna i zadovoljna.
- Ne znam ... - zamucala je Alana. - Htjela sam biti sigurna kako je sa mnom sve OK.
- Spremaš se na nešto? - upitao je njen obiteljski liječnik, koji je poznaje čitavog njenog mladog života, a Alani krv jurne u lice i ona posramljeno obori pogled. Zapazivši to, liječnik se sjetno osmjehne: - I mislio sam da je tako. Zaljubila si se?
- Jesam, gospodine doktore - učtivo je odgovorila.
- Lijepo, draga moja - zagunđao je liječnik. - Nema nikakve prepreke da ne uživaš u ljubavi. Zdrava si. Zaljubljena si, mlada si ... želim ti sve najbolje.
- A nećete ... - zamucala je Alana i naglo se prekinula.
- Neću - umiri je liječnik. - Liječnička etika. Ne brini, ništa neću reći tvojoj majci. To je samo tvoja stvar. I tvoga dečka. Pazite što radite. Znaš li nešto o spolnim bolestima? Zaštiti?
- Učimo o tome u školi.
- Misliš da je to dovoljno? - Liječnik se nasmije. - Hajde! Idi! Imam hrpu bolesnih koji čekaju na mene. Idi i uživaj!


Alane se i sada smiješi, dok se prisjeća tog razgovora. Ne može se prestati smiješiti od dana kad je upoznala Bojimira.


Ima tome već dva mjeseca i svakog dana, svakog sata, svake minute i svake sekunde misli na Bojimira. U duhu vidi njegove plave oči, mangupski osmjeh, samouvjeren, ali ne napuhan. Onako visok ulijeva joj povjerenje, a kad ju je prvi put zagrlio svojim dugim rukama igrača košarke, sasvim se izgubila u njegovom naručju. Poželjela se utopiti u njemu, toplom zagrljaju. Bilo je to upravo nakon Bojimirovog treninga i još je pomalo vonjao na znoj, iako se istuširao. Nije joj smetalo. Činilo joj se da udiše najljepši miris na svijetu. Miris muškarca. Miris voljenog muškarca. Njenog muškarca.
Dva se mjeseca ljubakaju na svim mogućim i nemogućim mjestima i prije pet dana, u njenom zagrljaju, Bojimir je gotovo zaplakao.
- Ma što ti je? - upitala ga je uplašeno Alana.
- Želim te - odgovorio joj je i pogledao je, a u očima mu bile vlažne iskrice suza i upravo je zbog tih iskrica odlučila dati mu se, voditi ljubav sa njim, ševiti se, pripasti mu, biti njegova ... ma nije važno kako sve to ljudi zovu, jer ne postoje riječi koje bi mogle izraziti tu ljepotu trenutka, kakvog ga je Alana upravo osjećala, doživljavala. – Osjećam kako ću se rasprsnuti!
- Strpi se do iduće subote - rekla mu je u kosu, naprečac donijevši odluku, a radost ju je preplavila, kad je osjetila njegovu ukočenost. - Starci mi idu kod tatinog brata: biti ćemo sami. Čitav stan za nas, nitko nam neće smetati.
- Subota? - zavapio je Bojimir. - Pa danas je tek ponedjeljak!
- Ne može ranije - rekla je ona, nasmijavši se njegovoj nestrpljivosti koja joj je laskala. - Ali znaš, meni će biti prvi put. Ništa ne znam o tome. Morati ćeš me poučiti.
- Ne brini - odgovorio je Bojimir pouzdanjem kojeg nije osjećao: godinu stariji od Alane, iza sebe je imao samo jedno kratko iskustvo i osjećao je tremu baš kao i Alana, ali nikada to ne bi priznao.


Otrgnuvši se iz sanjarenja, Alana pogleda na sat i shvativši kako će njen nestrpljivi dragi Bojimir doći točno u dogovoreno vrijeme, počne paliti mnogobrojne svijeće, koje počnu ispuštati svoje blage mirise. Sve mora biti savršeno. Baš sve!


- Uđi - reče mu, a da Bojimir nije ni trebao pozvoniti na vrata: vrebala ga je sa visine drugog kata, stojeći na balkonu i gledajući niz ulicu u pravcu za koji je znala, da će Bojimir stići.
- Sama? - upita je on nepovjerljivo.
- Sasvim sama - uvjeri ga ona.
Bojimir je zagrli i poljubi, a poljubac se produži i potraje. Pohlepno se ljubeći, nespretno su otkopčavali jedno drugo, dok su im se jezici željno dodirivali, ruke istraživale.
- Čekaj malo - dahne ona.
- Što je sad? - upita on iznenađeno.
- Imam mirisna ulja - odgovori Alana. - Namazati ću te njima.
- I ja ću tebe! - prihvati igru Bojimir.
Nelagoda je nestala i ne oklijevajući, oboje odbace odjeću koja ih je sputavala, ne stideći se svoje golotinje i uživajući gledati jedno drugo. Alana otvori bočicu mirisnog ulja i protrlja nježno dlanom Bojimirove grudi.
- Spusti malo ruku - reče on drhtavim napuklim glasom, dok se težak miris izgarajućih svijeća nadvio nad njima, omotao ih, a oni, dlanova skliskih i pohotnih, trljali nježno jedno drugo u slatkoj erotskoj igri.
- Ne smijemo ovakvi u krevet - prošaputa Alana u Bojimirovu kosu i uplaši ga.
- Ali, mislio sam ...
- Ne brini - umiri ga ona. Nisam se predomislila. Želim te.
- Pa o čemu onda govoriš? - upita nestrpljivo Bojimir.
- Govorim o ulju na plahtama- reče Alana. Nikad ih ne bi mogla isprati. Idemo u kupaonicu, u kadu, skinuti ulje, pa zatim ...
Nije dovršila rečenicu, nije bilo potrebe za tim. Bojimir točno osjeća na što njegova ljubav misli, pa je krotko, iako napet, prati u kupaonicu, gdje ulaze u kadu i počinju sa tuširanjem i skidanjem ulja sa svojih tijela, kojeg su malo prije nanosili, polako se spuštajući i sjedajući u kadu, jedno nasuprot drugog, dok je po njima sipila topla i umirujuća kiša iz tuša.
Minuti tišine prolaze u maženju, dok želja nezadrživo raste. Ali se Bojimir odjednom uzvrpolji i počne nelagodno ogledavati, bacajući poglede prema dnevnoj sobi.
- Što ti je? – upita ga Alana. – Bojiš li se nečega?
- Jesi li sigurna da nikog nema? - upita je Bojimir.
- Jesam! - Alana ga pogleda, sjedeći ispred njega u kadi, raširenih nogu, koje je prebacila preko Bojimirovih. - Zašto?
- Čujem neko pucketanje - odgovori joj on. - Kao da netko hoda po parketu.
- Nema nikoga, sigurno! - kategorički izjavi Alana.
- Siguran sam da sam čuo pucketanje – uporno nastavi Bojimir. – A miris? Osjećaš?
- To su svijeće – reče Alana. – Svijeće mirišu.
- Evo, opet pucketanje!
- Idem vidjeti – reče ona i počne ustajati, a sa predivnog joj se tijela cijedi voda.
- Nemoj – zamoli je on, osjetivši žaljenje što je uopće nešto spomenuo. - Ostani.
- Ma za čas sam nazad, neću ti pobjeći – reče mu Alana, pa gola i bosim nogama, na prstima izađe iz kupaonicu, dok on gleda njenu lijepu stražnjicu.
Bojimir upravo pokušava ustati u skliskoj kadi, jer nedostaje mu djevojka, kad se prolomi Alanin krik, koji ga natjera da iskoči iz klizeće kade i jurne u dnevnu sobu.


Prizor je bio zapanjujući. Dok su se oni bezazleno uživajući brčkali u kadi, mirisne svijeće zapalile su zavjese, koje su sada već sasvim glasno pucketale i širile plamen na kauč i za tren gorjela je čitava dnevna soba.
- Van! - vrisne Bojimir. - Moramo van!
Alana osjeti stisak njegove ruke i trzaj kojim ju je povukao i za čas dotrče do ulaznih vrata, Bojimir ih brzo otključa i dok su za njima lizali pohlepni plameni vrući jezici, gutajući stan koji je trebao postati mjesto njihovog uživanja, nesuđeni se ljubavnici, držeći se i dalje grčevito za ruke, sjure niz dva kata u velikom strahu od pomahnitale vatre.
U jednom trenutku Bojimir osjeti kako gubi malu šaku Alane u svojoj znojnoj i skliskoj ruci i u trku se okrene: djevojka je nezgodno i nespretno stala, iskrenula članak, pala na stepenice i sad bespomoćno gleda, dok joj se suze slijevaju niz lijepo i uplašeno lice.
Ne oklijevajući ni trenutak, Bojimir se okrene, sagne, podigne svoju dragu i privine na uzbuđene grudi, pa zajedno sa Alanom u naručju istrči iz zgrade na ulicu.
I tek po licima znatiželjnika, koji su se već okupili i zurili u plamen koji je harao stanom na drugom katu, Bojimir shvati kako su oboje goli i još uvijek mokri i još uvijek …


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 22. kolovoza 2007.

Strasti

1.



Trčao je svom snagom pustim ulicama grada i njegovi su brzi koraci odzvanjali šaljući poruku straha. Zgrade kao da se naginju prema njemu, oduzimajući mu prostor. Mišići su mu se napinjali do bola i nije više mogao povećati brzinu, a progonitelji su mu se približavali i bilo je samo pitanje trenutka kad će ga sustići, a kad ga se dočepaju ...
Teodor, zvani Tedi, izbezumljeno se uspravi u krevetu i zabulji širom otvorenih očiju u mrak sobe i shvativši kako je to bio samo ludi san, olakšano odahne. Odmah zatim njegov mobitel, odložen na ormariću pored kreveta, uz knjigu koju je trenutno čitao, oglasi se piskavim, prigušenim glasom. I to ga vrati u bolnu stvarnost, jer Tedi je istog časa znao tko ga zove u ovo gluho doba noći: tri sata i sedamnaest minuta pokazivao je sat u mraku, podrugljivo žmirkajući.
- Podsjećam te na dug – zasikće glas u Tedijevom uhu
- Obećao sam i izvršiti ću - reče Tedi u aparat, a da nije ni trenutka oklijevao.
- Tvoja mi riječ ništa ne znači! - Tihi, ali neobično grubi glas sa druge strane izazove žmarce, koji se razmile Tedijevim leđima. - Novac govori.
- Vratiti ću dug - reče Tedi, trudeći se govoriti mirno, hladno, dok mu se znoj slijeva niz lice.
- Imam prijedlog - hladno reče glas u noći.
- Da čujem - odgovori Tedi: možda ipak nije izgubljen?
- Treba mi jedan BMW Z4 M Coupé - reče glas u noći. - Poznaješ model?
- Naravno - reče ponosno Tedi: ponosio se svojim poznavanjem automobila. - Mala dvosjedna zvijer.
- Tako je - reče glas. - Dovezi ga do deset navečer i dug ti je oprošten.
- Oprošten? - upita Tedi odmahujući glavom. - Pa to je mnogo puta više nego što sam dužan!
- Ako nećeš, ne moraš - mirno, tiho, odgovori njegov sugovornik i upravo ta mirnoća u njegovom glasu, natjera na drhtaj Tedijev uzburkani želudac. - Čekam do deset. Ni sekundu duže!
Teodor se zagleda u mali aparat u svojoj ruci, pa ga odloži na noćni ormarić. Zatim brzo iskoči iz kreveta, pa još bržim koracima pojuri prema kupaonici, ne paleći svjetlo: biti će bolje da ne probudi roditelje koji spavaju u susjednoj sobi.
U kupaonici Tedi se nagne nad školjku i povrati. Klečeći nad školjkom, čekao je da mu se želudac smiri, dok mu je u glavi odjekivao glas njegovog neumoljivog sugovornika. Od spavanja više nema ni govora, zna to. U glavi mu se stvorila mentalna slika dvosjednog ljepotana i ni na što drugo nije mogao misliti. Ako uspije ... ne, ako, već kad uspije, popravi odmah svoje vlastite burne misli. Mora uspjeti! Poznaje dvojicu koji su Paji bili dužni i koji nisu na vrijeme vratili dug. Obojica su sasvim pretučeni završili u bolnici: slomljenih ruku i nogu, a o rebrima da i ne govori. O licu bolje da i ne misli! Neprepoznatljivo.
Tedi se uspravi i počne prati zube. Od spavanja nema ništa. Popiti će kavu i čekati jutro uz kompjuter, nastojeći smiriti misli, skovati neki plan. Jer mora ga skovati, zna koliko je Pajo nemilosrdan. A mislio je ...


... kako je malen i debeli četrdesetogodišnjak, prerano oćelavio i zbilja ogromnog trbuha, krupnih očiju boje lješnjaka, prava dobričina.
- Pajo - zamolio ga je prvi put prije dvije godine, nakon kratkog poznanstva - trebalo bi mi malo love. Bi li mi pozajmio?
- Koliko ti je godina, mali? - upitao ga je Pajo, sjedeći za stolom, a ispred njega gomila papira koje je sređivao: Teodor je tek kasnije shvatio, kako su to zabilješke o dugovima Pajinih mnogobrojnih dužnika.
- Dvadeset - odgovorio je tada. - Ali kakve to veze ima?
- Hoću znati jesi li punoljetan - rekao mu Pajo, hladno ga gledajući. - Sa djecom se ne petljam.
- Nisam dijete - otrese se Teodor. - Već dugo nisam dijete.
- Nisi, po svojim skupim navikama. - Pajo se nasmijao. - Ali ne smijem te zbog toga zajebavati: i ja volim biti lijepo obučen. Ali tvoja kocka ...
- Što je sa mojom kockom? - upitao je Teodor brzo: duboko u sebi je znao kako bi bilo mnogo bolje, kad bi prestao kockati i svaki se put, kad bi sjedao za stol, samom sebi zaklinjao kako je ovo posljednji puta, ali bi ga ono prijatno uzbuđenje, koje ga je činilo življim od bilo čega, uvijek iznova natjeralo na povratak kockarskom stolu. Više je uživao za kockarskim stolom, nego u naručju neke djevojke, koju bi tu i tamo pokupio. I provodio se sa njima po nekoliko dana. Nije mogao dugo biti sa jednom te istom djevojkom. Nije tu bilo uzbuđenja. A u kocki, e tu je uvijek bilo uzbuđenja …
- Gledam te kako gubiš velike svote - rekao je Pajo.
- Isto tako i dobivam! - odbrusio je Teodor: nije volio da ga se podsjeća na gubitak, ne zbog love, već zbog ponosa.
- Istina! - složio se Pajo. - Koliko ti treba?
I tako je počelo. U slijedeće je dvije godine Teodor redovito posuđivao kod Paje, a njegove su posudbe postajale sve veće i veće. Uredno je vraćao dugove i tako stjecao pravo dobiti slijedeći dug.
Zatim se, prije dva mjeseca dogodilo. Imao je dobre karte u ruci, pobjedničke karte, kockajući upravo protiv Paje i bio je sasvim siguran u svoju nepobjedivost. Ali se prevario, a svota koju je postao dužan zbog svoje loše procjene je bila tolika, da mu se, dok se u zoru pustim ulicama grada vraćao kući, vrtjelo u glavi i umalo se nije slupao kolima, koja je dobio na kocki prije mjesec dana i koja je vozio, a da gotovo i nije vidio put kojim vozi. Duboko potresen veličinom kockarskog duga, koji je premašivao njegove mogućnosti, zaklinjao se samom sebi, kako više nikada neće sjesti za kockarski stol, ako nekako uspije ... samo da uspije izvući se iz ove zavrzlame... samo da uspije ...


Ali kako? Sjedeći u svojoj spavaćoj sobi ispred uključenog kompjutera, sa šalicom kave i cigaretom u ruci, Teodor grozničavo razmišlja. A vrijeme neumitno teče, zora se već pomalja, još siva, neodlučna, ali za koji će tren grad obasjati toplo ljetno sunce. Zabrujati će ulice, ljudi će pohrliti za svakodnevnim poslovima. Još jedan običan dan za većinu, ali ne i za Teodora, zvanog Tedi.


2.


Svjetlana se probudi usred noći i kad osjeti mirno disanje Davora pored sebe, nasmiješi se u mrak. Tri sata i sedamnaest minuta, pokazivao je svjetleći brojčanik sata.
Prije nekoliko sati počela je njena noć sreće i beskrajnog uživanja, noć sa Davorom. Svjetlana okrene glavu i pogleda u mladićevo lice pored sebe i preplavi je nježnost. Tako je dobar, nježan, obazriv. Kad mu je rekla kako će joj ovo biti prvi put, nije se začudio, jer konačno, već joj je osamnaest, i dok je ona pomalo posramljeno oborene glave čekala Davorovu reakciju, on ju je zagrlio i poljubio u kosu.
- Znaš, malecka - rekao joj je nježno - to je nešto najljepše što si mi mogla reći.
- Mislila sam da ćeš se smijati.
- Samo se budala tome može smijati - odgovorio je.
Bio je nježan i pružio joj je uživanje. Još nešto lijepog u njenom životu. Voljeni je čovjek mazi: čitav je život pažena i mažena i uživala je u tome.

Ležeći sad pored svog Davora, visokog i smeđokosog mladića, dvadeset i pet godina starog, odlučnih pokreta, osjećala se mirnom, ispunjenom i polako je počela shvaćati, kako je ovo što osjeća sreća. Uživala je u tom osjećaju. Novom, neobičnom. Ali tako prijatnom.
Upoznala je Davora na jednom od mnogobrojnih primanja na koje ju je vodio njen otac, poznati građevinski poduzetnik. Majka joj je umrla i bila je često u pratnji svog moćnog oca. Oko Svjetlane su muškarci oblijetali poput jata ptica, ali nije marila. Duboko u sebi, osjećala je kako ih ne privlači ona sama, već činjenica što je kći svog oca. Svi su u njega gledali sa uvažavanjem: čovjek koji je iz ničega u samo deset godina stvorio carstvo. U svim je većim poslovima u gradu njen otac imao svoj udjel i Svjetlana je veoma rano shvatila, kako joj njegovo ime otvara mnoga vrata, a kako sama činjenica što ima takvog moćnog i bogatog oca, ne znači i sretan ljubavni život, jer sumnja kako ne volu nju, već ono što predstavlja njen otac, veoma rano se uvukla u njenu mladu i osjetljivu dušu. I ta ju je sumnja natjerala u povučenost, svojevrsni bijeg od života.
Sitnog rasta, niti sto i šezdeset centimetara visoka, ako se o visini uopće i može govoriti, smeđe kose, podšišane kratko i sa nekoliko pjega na licu, zelenim je očima promatrala svijet. Krhka, gotovo bez grudi, bez onih ženskih atributa za koje je znala kako snažno privlače muškarce, osjećala se prikraćenom, pa kad je u Davorovom oku ugledala i prepoznala istinsko oduševljenje, nije mogla vjerovati svojoj sreći. Je li moguće da joj se to događa? Hoće li se probuditi iz ovog prekrasnog sna? Vratiti u sivu svakidašnjicu?


Pored Svjetlane, Davor duboko uzdahne, okrene se na lijevi bok i prebaci ruku preko njenog trbuha, a Svjetlani se težina Davorove ruke učini najprijatnijom težinom na svijetu. I prepusti se uživanju, uronivši ponovo u san pored svog voljenog Davora. Bajka se nastavlja …


- Što želiš za doručak? - upita je Davor, nekoliko sati kasnije: bilo je već blizu deset.
- Tebe - reče Svjetlana.
- Mene si imala za večeru - reče Davor. - Ne može i za doručak. Da izađemo vani, provozimo se tvojim autićem i nešto pojedemo na zraku? Dan je kao stvoren za to.
- Željela bih ostati čitav dan ovdje, u tvom stanu - odgovori Svjetlana. - Samo ti i ja. Ništa drugo ne želim.
- Malecka, jesti se mora - reče joj Davor, nagne nad nju i poljubi je: uvijek bi je iznova zapanjila njegova visina. - Dakle: idemo vani, ili ću nešto donijeti, pa ćemo jesti ovdje?
- Ovo drugo, molim - odgovori Svjetlana. - Želim provesti sa tobom čitav dan u ovom stanu. Otac mi se vraća kući tek navečer i nema potrebe prije se vratiti.
- Pa dobro - reče Davor i ponovo je poljubi: neprestano ju je na njeno oduševljenje ljubio. - Za čas ću se vratiti. Želiš nešto posebno?
- Sve ono što odabereš za sebe, biti će dobro i za mene.
- Jurim – reče on nasmijano i izjuri iz sobe.
Svjetlana izađe na balkon Davorovog stana, pa sa visine sedmog kata, isprati pogledom svog dragog. Pogled joj se zaustavi na njenom lijepom i malom, sitnom prema drugim automobilima BMW - u dvosjedu, srebrne boje, parkiranom gotovo točno ispod balkona sa kojeg ga promatra. Dar njenog oca za osamnaesti rođendan. Smiješak joj ponosa lebdi pjegavim licem, dok ponosno promatra svoje najmilije i najdragocjenije vlasništvo.
3.



Deset je tek sati otkucalo, a Teodor je već satima na ulici. Vozika se gradom i traži, traži naručeni BMW Z4 M Coupé, iako ne zna što će učiniti kad ga nađe i ako ga nađe. Puši nervozno cigaretu za cigaretom, dok besciljno luta ulicama grada. Svaki put, kad bi mu se oglasio mobitel, zadrhtao bi. Ali nikad to nije bio poziv Paje i to ga je još više plašilo: ta zloslutna šutnja. Želudac mu se stisnuo, pa uopće ne osjeća glad, iako ništa nije pojeo ovog jutra. Posljednji mu je obrok bio sinoć oko šest i Teodor zna kako mora nešto pojesti. Sjeti se kako je rano jutros, još u noći, povraćao. Nije ni čudo što se osjeća slabim. Sruši li se s nogu zbog gladi, neće napraviti uslugu samom sebi. Mora jesti. Mora ostati snažan.
Parkira se na prvom slobodnom prostoru koji je ugledao, pa se ogleda oko sebe, pokušavajući se orijentirati. Jedan se ogromni novootvoreni market nalazi u blizini i Teodor krupnim koracima pođe prema njemu. Kupiti će bilo što i to pojesti sjedeći u kolima. Prije nego nastavi potragu.
Dok čeka u neizbježnom redu koji se mileći pomiče prema blagajni, sa kupljenom hranom u košarici Teodor se malo opusti. Okružen gomilom ljudi koji obavljaju svakodnevnu kupovinu, osjeća mir, to mu pruža izvjesno smirenje. Obični ljudi, na običnom mjestu.
- Oprosti - reče mu jedan mladić, proguravši se pored Teodora, pa pljesne visokog mladića koji je stajao ispred Teodora, jedno mjesto bliže blagajni. - Neću ti ukrasti mjesto: samo da pozdravim ovog tipa.
Visoki se mladić ispred Teodora na taj njemu poznati glas okrene i nasmiješi pridošlici.
- Gle! - uzvikne. - Što ti radiš ovdje?
- Isto bi ja mogao i tebe pitati, Davore, bitango jedna! - prijateljski odgovori mladić. - Misliš li da je neprimijećeno prošla tvoja noćašnja avantura.
- Nemoj ... - tiho zamoli Davor.
- Što nemoj? - nastavi mladić koji se gurao. - Kakva kolica, stari moj! I sad sam ih gledao deset minuta ispred zgrade. Jesu li njena? Od pilenca kojeg si doveo kući?
- Njena su kola, jest - potvrdi Davor. - Pa odakle meni para za tako nešto, iako pristojno zarađujem.
- Tatina maza, dobila dvosjedni BMW - reče mladić i zavidno zavrti glavom. - Kad nekog život miluje ...
Na njihovo spominjanje automobila, dvosjednog BMW - a, Teodor se ukoči i počne pažljivo pratiti razgovor, nezainteresirano bludeći pogledom po kupcima koji su se kretali kroz veliku prostoriju, uspješno glumeći ravnodušnost.
- Sretnik si ti, Davore - začuje Teodor kako govori. - Uživaš u životu. A sad te napuštam. Moram još ...
Teodor grozničavo razmišlja, dok mladić ispred njega plaća račun na blagajni. Ne smije Davora, kome već zna i ime zahvaljujući glasnom Davorovom poznaniku, ni na tren izgubiti iz vida. Davor će ga odvesti do kolica koja su mu potrebna.
- To je sve? - upita blagajnica, debela i jako narumenjena žena tridesetih godina.
- To je sve! - potvrdi nervozno Teodor, prateći pogledom Davora, koji je sa velikom najlon vrećicom plave boje napušta market.
Teodoru dođe da pljusne blagajnicu. Umjesto da se usredotoči na posao, blagajnica se okrenula svojoj kolegici, koja se na tren zaustavila pored nje, pa nešto šapuću i smijulje se, a Teodor čeka, dok Davor već korača ulicom.
- Žuri mi se! - sikne ledeno Teodor.
Blagajnica, uživljena u razgovor sa kolegicom, nervozno se trgne, zgrabi Teodorovu stoticu i uzvrati mu ostatak.
Šumno dišući, jer zahvatilo ga silno uzbuđenje, Teodor sa papirnatim zamotuljkom u kojem se nalazi sendvič i jogurtom u ruci izjuri iz trgovine i uznemireno se ogleda na sve strane. Nema Davora! Pa gdje je mogao nestati? Tek je pošlo nekoliko sekundi i nije ... i tada ga ugleda!
Davor je veselo koračao suprotnom stranom ulice, osmjehujući se nekim svojim prijatnim mislima.
"Taj nije proveo sumornu noć, kao što sam je ja proveo", pomisli Teodor, gledajući to ozareno lice i prateći Davora, ali ostajući na svojoj, suprotnoj strani ulice: manja je šansa da će biti primijećen.
I onda ga ugleda! Srebrni BMW Z4 M Coupé šepuri se između drugih, nekako se čini olinjalih kola. Jedva se suzdržavajući da ne priđe lijepom dvosjedu, čistom, urednom i blistavom na suncu, Teodor zastane i pogledom prati Davora.
Primijeti kako Davor visoko podiže glavu, pa i Teodor podigne pogled i visoko gore ugleda djevojku nagnutu nad ogradom balkona, kako veselo maše. Vidje i Davorovo mahanje: otpozdravlja djevojci. Zatim vidje mladićeva leđa kako brzo ulaze u ulaz nebodera i nestaje mu iz vida.
Čekati. Preostaje samo čekati. Dovesti će svoja kola bliže i čekati u vlastitim kolima, ne ispuštajući lijepi BMW iz vida. Oni gore će sad jesti, ima vremena najmanje pola sata, a to mu je više nego dovoljno da odšeta do svojih kola i vrati se sa njima ovdje, gdje će budno paziti.


4.


Sati tiho protječu. Svjetlana i Davor uživaju u bliskosti koju zajednički otkrivaju i kojoj se potpuno predaju. Nikad im nije dosta izmjenjivanja nježnosti, a između vođenja ljubavi, miluju se dodirima i očima. Zrak je oko njih nabijen osjećajima: nešto se probudilo u njima, zaplamsalo i pretvorilo u ogromni plamen u kojem oboje sa uživanjem izgaraju.
Dole, niz dubinu sedmog kata, sjedi u kolima Teodor i puši cigaretu, nervozno i automatski, ne razmišljajući. Sam je sebi zabranio misliti o bilo čemu. Jednostavno će čekati i u posljednji tren odlučiti što će i kako će to učiniti. Oteti će BMW. Ne zna ga ukrasti, nikada to nije radio, nikada ga to nije zanimalo. A mora ga ukrasti. Do sada još nikad ništa nije ukrao. Kako će to izvesti?
Biti će najbolje, odluči Teodor, čekati širom otvorenih očiju i prepoznati priliku kad se pruži. A pružiti će se sigurno, uvjeren je u to.

5.


Čitav dan u kolima. Sve je cigarete popušio, a puši mu se do ludila. Ako izađe iz kola po cigarete, a u međuvremenu ... ne smije ni pomisliti na to. Ali ne može više izdržati bez cigareta. Ne puši već dva sata, sedam se sati približava, ima vremena još samo tri sata i jednostavno mora izaći iz automobila, otrčati po cigarete i što prije se vratiti. Mora! Napetost je u njemu prevelika, a da bi je mogao uspješno izdržati bez utjehe koju mu pružaju cigarete.
Odlučnim pokretom Teodor izađe iz kola, zaključa ih, pa brzim koracima krene u potragu za cigaretama.
- Sad će sedam - reče Svjetlana. - Moram krenuti. Moram dočekati oca.
- Ići ću sa tobom - ponudi se Davor ustajući iz toplog kreveta i jureći pod tuš. - Za minutu ću se istuširati i idem sa tobom.
- A ja idem sa tobom pod tuš! - odgovori mu Svjetlana razdragano, pa i ona skoči iz kreveta i čas kasnije, grle se pod toplim i ugodnim mlazom vode, koji kao da tjera slatki umor iz njihovih mišića.

Sa velikim zadovoljstvom i još većim olakšanjem, Teodor zapali cigaretu ispred kioska gdje ih je i kupio, ne mogavši više čekati ni trenutka, pa se uputi natrag, prema kolima.

- Ostani kući - reče Svjetlana, gurajući maju u traperice. - Idem sama. Zbilja nema smisla da me pratiš, jer kad tata dođe kući, sigurno će zahtijevati da budem sa njim. I bio bi povrijeđen da ga napustim istu večer, kad se vratio sa puta.
- Pa dobro - nevoljko pristane Davor. - Ako tako želiš ...
- Nije da želim - meko odgovori ona. - Ali je tako najbolje. Ostani kući. Nazvati ću te istog trena kad mi se bude pružila prilika.
- Nemoj me ostaviti predugo čekati - zamoli je Davor.
- Neću, mili moj - reče ona i privije se uz njega. - A sad idem.
Davor je otprati do vrata, otvori ih i još se jednom poljube. Ljubili su se čitavo vrijeme, dok su čekali na lift. Svjetlana uđe u smeđu veliku kutiju koja je razjapila usta čekajući je da uđe i počne se spuštati u dubinu, a Davor se vrati u stan: mahnuti će joj još jednom sa balkona.

6.


Sa cigaretom u ruci, iz koje požudno vuče dimove, Teodor ne vjerujući vlastitim očima, ugleda malu, sasvim sitnu djevojku, koja bi mogla proći i kao djevojčica, kako kopa po torbici i očito izvlači automobilske ključeve, a sve to ispred njegovog BWM -a, a on je udaljen barem pedeset metara. Sreća u nesreći. Ali što sada? Dok on stigne do svojih kola ...
Na svoj užas, Teodor gleda kako sitna djevojka otvara vrata BMW - a, podiže glavu i veselo maše. Teodor zna kome maše i ni ne trudi se podignuti pogled. U njemu je nešto eksplodiralo, odluka je donesena u trenutku, a da svjesno nije ni razmišljao o njoj.
Ovo je trenutak koji je čekao čitav dan. Sad mora djelovati!
Teodor potrči svom snagom, daleko odbacujući nepopušenu cigaretu. Juri prema djevojci koja sjeda za upravljač, vrata su niskih kola još uvijek širom otvorena. Teodor u divljem trku stiže, pa uopće ne razmišljajući, silovito grabi desnom šakom sitnu i krhku djevojku za kratku kosu i snažnim je trzajem, dok djevojka vrišti uplašeno, izbezumljeno, nastoji izbaciti iz kola.


Stojeći nagnut na balkonu, Davor uzbuđeno urla i lamata rukama, bespomoćno gledajući kako onaj nasilnik dolje napada i udara biće do kojeg mu je stalo i na oči mu grunu suze nemoćnog bijesa. U jednom se trenutku suviše nagnuo, izgubio ravnotežu i vrišteći vriskom protesta sunovratio u dubinu.


Teodor konačno uspije izbaciti sitnu djevojku iz njenih kola, čudeći se zašto gleda sa užasom u visinu, ne mogavši vidjeti Davora kako lamatajući bespomoćno pada u dubinu, u smrt. Čuje Davorov samrtni krik, ali ga krivo tumači. Djevojka to vidi i pad njenog ljubljenog u smrt zaustavlja njen otpor nasilnom kradljivcu automobila. Nije je briga za automobil, jedino što može vidjeti, je Davor, njen Davor koji pada u smrt.
Dok ružan udarac odjekuje oko njih, kad se Davorovo tijelo sudari sa sivim i ravnodušnim gradskim betonom, Teodor, pali motor i uz škripu guma bježi ludom brzinom. Nije ni primijetio tragediju iza sebe, u ušima mu krv toliko udarala, da ništa osim toga ne može čuti, nije ga za ništa briga, osim da što prije nestane sa ovog mjesta. Kasnije, kad se prašina slegne, vratiti će se po svoja kola. Kad riješi Pajin dug. Kad ponovo bude slobodan.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 13. kolovoza 2007.

Poklon



Leži na mom krevetu, omotnica, velika i smeđa i teška i neobičnog oblika. Gledam u nju, znojim se, jer upravo sam stigao sa trčanja. Znojim se divlje, ne samo zbog trčanja koje je upravo iza mene, već i zbog nekog nelagodnog osjećaja koji mi poput crnog i dlakavog pauka mili utrobom. Predosjećam zlo. Smiješno je, ali kao da se pomalo pribojavam otvoriti omotnicu. U lijevom gornjem uglu vidim ispisano njeno ime, onim toliko poznatim rukopisom, iako, u ovoj eri kompjutera, više tipkamo nego pišemo, poslala mi je nekoliko razglednica. Sa ljetovanja, obično, a jednu, nevjerojatno, sa autobusne stanice, prije nego li će se ukrcati u autobus i odjuriti u svoj grad, ostavljajući me po tko zna koji put samog. Na njoj je nažvrljala kako mi zahvaljuje na lijepom i nezaboravnom vikendu. Bio sam sretan čitajući te njene riječi. Kakve će me emocije obuzeti kad otvorim ovu omotnicu?
Kukavički, pravdajući se strahom od upale pluća, ostavljam omotnicu na krevetu i odlazim u kupaonicu. Odgađam se suočiti sa sadržajem omotnice. Uživam pod tušem i prisjećam se našeg zajedničkog tuširanja.

- Možeš malo i leđa mi trljati, a ne samo ... - bila je rekla jednog sivog nedjeljnog poslijepodneva, dok se kiša prikradala gradu, oplakujući valjda kraj našeg susreta.
- Mislio sam, kako si zadovoljna uslugom - rekao sam joj ljubeći joj rame: oboje smo stajali u kadi i tuširali se.
- Budalo - rekla mi ona meko: nitko nije znao izreći nježnu uvredu, koja i nije uvreda, na taj način poput nje, tako da ti se dopadne, da uvreda postane nešto sasvim suprotno, nešto što želiš čuti, čega si gladan čuti.
- A ovo? - upitao sam je, glavu zaronio među njene butine, a ona mi pritisla zatiljak.
- Ooooo - rekla je zadovoljnim glasom, grabeći mi kosu i uspravljajući me. - Što sa tim? Poljubi me!
Ljubili smo se, strasno, baš kao da nismo nekoliko dana i noći proveli u zagrljaju. Ali je ovo bio oproštaj, jedan od oproštaja i kao da je svaki put mali dio nas umirao u tim oproštajima. Osjećao sam to duboko u sebi, a osjećala je i ona. Male su i slatke smrti pratile svaki naš susret, lepršajući krilima oko nas, podsjećajući nas. Zaborav smo nalazili jedno u drugom, dok smo divlje i pomamno vodili ljubav, pa ponovo vodili ljubav i opet vodili ljubav, mrcvareći tijela, hraneći duh. Prijale su nam te male smrti, dok su nam se tijela grčila u zajedničkom ritmu.
- Volio bih kad bi još malo ostala - otelo mi se.
- Nemoj - rekla je meko i gledajući me tužno. - Znaš da moram ići.
- Trebali bi u Pariz zajedno - rekao sam potišteno. - A ne ovako.
- Donijeti ću ti Eiffelov toranj iz Pariza - rekla je dok smo izlazili iz kade, jer sat je neumoljivo tik-takao.
- Veliki, ako smijem biti bezobrazan - rekao sam joj trljajući joj leđa i uživajući u pogledu na njenu malu kruškoliku stražnjicu: potapšao sam je, sagnuo se i poljubio je; za oproštaj. – Da mi stoji na polici sa knjigama. I podsjeća na tebe.
- Zar ti je nešto potrebno, da bi te podsjećalo na mene?
- Znaš da nije – odgovorio sam ližući joj bradavice.
- Nikada ti nije dosta, je li? - upitala je dobacivši mi onaj svoj pogled preko ramena, koji bi me svaki put uzbudio.
- Nikada! - odgovorio sam. - Prokleti Pariz! Odlaziš daleko od mene.

Završavam tuširanje, brišem se, a u mislima sam još u onoj nedjelji, posljednjoj nedjelji sa njom.
Vraćam se u sobu i odlučnim pokretom podižem prilično tešku omotnicu sa kreveta: otvaram je i kao što sam pretpostavljao Eiffelov toranj visok dvadesetak centimetara, bljesne u svojoj žutoj ljepoti.
Ruka mi zadrhti. Trebala je donijeti prokleti toranj sa sobom, osobno mi ga uručiti. A sada ... što sada?
Gledam u poklon i ne radujem mu se. Znam da sam izgubio nešto mnogo više.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 10. kolovoza 2007.

Oslobađanje



Petak

Nečujno, sramežljivo, priznajem samom sebi, kako uživam u patnji koje sam bio lišen dugi niz godina. I za koju sam mislio, ili bolje je reći nadao se, kako je više nikada u životu neću doživjeti. Pomalo žalim samog sebe, jer, po mome sudu, trudio sam se, dao sve od sebe što sam mogao dati i ovo nisam očekivao. Ne ovako! Ne od nježne Flore.
Ni malo me ne ljuti što me mlada i lijepa Flora napustila, otišla sasvim iznenada i neočekivano iz mog života: očekivao sam to, nisam glup, ni za trenutak se nisam zavaravao kako će ta ljubav vječno trajati. Ništa nije vječno, toliko sam naučio u svom životu.
Ali me do zla boga povrijedio način na koji je Flora otišla. I naljutio! Silno naljutio. Otići tako iznenada i bez riječi objašnjenja. Ostavljen poput odložene i zaboravljene čaše iz koje je popijena voda, zaboravljen, odgurnut ... poslužio je svrsi i više ga ne trebam, govorio je Florin postupak i podizao buru ledenog bijesa u meni.
- Smiri se - reče mi Sanjin. - Otići ćemo na more, samo nas dvojica, krstariti malo uz Krk i Cres i kad se vratimo, bit ćeš mi kao nov.
- Nigdje mi se ne ide - protestiram, ali mlako.
- Znam! - Sanjin klima i toči svoje ljubljeno crno pivo. - Ali kad jednom udahneš čisti morski zrak, na sve ćeš zaboraviti.
- Ne mogu zaboraviti kako me odbacila - žestim se i dalje, ne mogu prestati, želio bih prestati, ali se misli uporno vraćaju na Floru. - Upotrijebila me baš kao što ti upotrebljavaš krpe na brodici: poslije upotrebe ih odbaciš i zaboraviš na njih!
- Ma hajde - smiruje me on. - Događa se. Preboljeti ćeš.
- Imali smo dogovor, nas dvoje - kažem mu. – Koji je grubo prekršila.
- Kakav dogovor?
- Istina je svetinja - odgovorim mu. - Uvijek i u svakoj prilici reći istinu. Ma koliko strašna bila.
- I to te ljuti? - upita Sanjin. - Što je prekršila dogovor?
- Zar tebe ne bi ljutilo? - pitam ga preko ruba šalice kave, čiji mi miris prijatno draška nozdrve.
- Ne bi - odgovori on mirno, moglo bi se reći ravnodušno. - Još nisam upoznao ženu koja bi se držala dogovora. O, drže se one dogovora sve do trenutka do kojeg im taj dogovor odgovara. Onog trenutka kad više nije tako ... a što reći? Pa znao si i prije kako su žene prevrtljive.
Znam kako sada slijedi Sanjinova čuvena tirada. Pripremam se na strpljivo slušanje. Sjedimo vani, suviše je toplo i nitko ne boravi u unutrašnjim prostorijama kafića. Oko nas žamor. Jutro je, blizu deset sati i ljudi su živahni: još nije pritisla vrućina i oduzela im živost iz pokreta.

Još sam spavao sam ovog jutra, kad me Sanjin probudio, uporno zvoneći na ulaznim vratima. Spavao sam i sanjao nju, Floru.
- Idemo na krstarenje - rekao mi je istog trena kad sam mu otvorio vrata stana. - I ni riječi da nisi rekao! Ispljuskaj se vodom, uzmi najnužnije stvari i idemo. Dosta si žalovao u samoći. Jedan pravi vikend, samo to ti je potrebno, ništa više. Moraš se isplivati dobro, promijeniti sredinu, a ne ležati kući i misliti na nju. Zar te nisam opomenuo da će ti se to dogoditi?
Čekao je strpljivo dok sam se tuširao, brijao i ni jednom me nije požurio. Kad sam se vratio iz kupaonice, pokazao je rukom na neke sitnice, koje su očigledno bile ženske: pravilno je zaključio kako pripadaju Flori.
- Skloni ovo - reče mi. – Ili još bolje: baci. To bi bilo najbolje. Ali znam da si mekan, pa ne želiš baciti. Zato skloni.
Sklonio sam: pokupio sam sve one male sitnice koje su me podsjećale na nju i ubacio ih u najlon vrećicu, a vrećicu u pisaći stol.
- Tako se to radi - zadovoljno reče Sanjin. - Ni jedna nije zaslužila da čovjek pati za njom. Ni jedna!
Nisam mu protuslovio.

- Idemo sad - reče Sanjin i vraća me iz nedavne prošlosti u sadašnjost. - Kolima do Crikvenice, pa na brodicu i pravac uživanje!
Sa iznenađenjem, odjednom primjećujem dozu oduševljenja u svojoj nutrini: još jednom na more, u plavi zagrljaj!

Subota

More liječi rane. Bacili smo sidro u jednoj od mnogobrojnih uvala na Krku i kupamo se, ronimo, prskamo poput djece. Sasvim goli, naravno. Raj za tijelo i dušu. Razgovaramo, Sanjin i ja, mnogo. O svemu i svačemu.
Čudno, odjednom se prisjećam kako sa Florom nisam nikada razgovarao. O, da, govorili smo mnogo i o koječemu, ali o ničemu bitnome, ničemu što bi zadiralo u naše živote, duboko zadiralo. Počinjem se pitati, je li uopće ono "naše" ikada postojalo? Ili sam si sve to umislio, zavaravajući samog sebe.
- Ne razmišljaj previše - reče mi Sanjin, dok sjedimo ispod tende, na krmi, a sunce prži iznad naših glava. - Kad god se sjetiš nje, skači u more! Bez oklijevanja.
- Biti ću previše u moru - šalim se, a on se zadovoljno smije: onaj koji se sa svojom patnjom može šaliti, na putu je ozdravljenja.
- Sutra ćemo oko Cresa - kaže Sanjin. - I izaći malo na obalu, ako se slažeš. Ima lijepih žena posvuda. I nemoj mi sad tupiti kako nemaš volje za tim. Ovo je zapovijed kapetana brodice!
Lijepa mu je brodica, poznajem je od prije. Duga nešto više od sedam metara, ima tri ležaja i vrlo mali prostor za kuhanje, ali nama sasvim dovoljan i još manji, minijaturni nužnik. Uživam na brodici svake sekunde. Osluškujem nježno tapšanje valova po njenim plavim bokovima i sjećam se kako sam ... skačem u more! Ne smijem misliti na Floru.

Nedjelja

Mirno je, sasvim tiho, bez daška vjetra, dok lagano plovimo uz obale Cresa i uživamo u pogledu. Dva su sata poslijepodne i sunce nemilosrdno žari. Visoko gore, iznad naših glava, nema ni trunčice oblaka: samo beskrajno plavetnilo.
- Ući ćemo u neku od mnogobrojnih uvala i gumenjakom otići na kopno - odlučuje Sanjin. - Ako budemo imali sreće i našli tako nešto pogodnog. Ili si zato da uplovimo u Cres i večeras se zabavimo?
- A taksa? - pitam ga. - Koliko bi nas to zadovoljstvo došlo?
- Fućkam ja na taksu! - odreže Sanjin naglo se odlučivši. - Idemo pravo tamo. Provesti ćemo ludu noć na kopnu. I pojesti nešto dobrog što ne moramo sami sebi spremati. Sjesti, naručiti, smazati. A poslije toga u lov na žene. Naći će se nešto i za nas, siguran sam.
- Dva si dana na moru, a već ti kopno nedostaje - bockam ga.
- Nedostaje mi žensko društvo - odgovori on, vadeći veliku cigaru i paleći je sa uživanjem. - Sa onom mojom ne stoje stvari baš najbolje. Nisi ti jedini koji imaš ljubavna sranja.
- Nisam znao - kažem mu.
- Znam! - Sanjin klima zamišljeno. - Mislio si, kako mi, koji živimo zajedno, imamo seksa napretek. Med i mlijeko, samo maženje. E pa, prevario si se. Ne ide to tako.
- A kako ide?
- Bolje da ne znaš - reče on. - Ali vjeruj mi, više si puta ti ševio u jednom vikendu, kad bi ti ona tvoja došla, nego ja u čitavih šest mjeseci.
- Flora - kažem mu. - Ime joj je Flora. Zašto ne izgovoriš njeno ime?
- Ne zaslužuje da joj ga se spomene - odgovori Sanjin. - Žena koja ne razgovara i koja bez riječi objašnjenja nestaje, ne zaslužuje ničije misli.
- Nisi li malo preoštar? - pitam ga.
- Je li ona bila preoštra prema tebi? - uzvraća on pitanjem.
Šutim. Govori istinu. Bila je gruba, bezobzirno odlazeći od mene bez riječi objašnjena. Zašto je to učinila?
- I ne pitaj se, zašto je učinila, to što je učinila - reče mi Sanjin čitajući mi misli. - Takvim ženama ne treba povod. Sa svakim muškarcem u svom životu, ona će tako postupiti. Zašto? Jednostavno zato što ne razgovara o problemima koji je muče. I kad postanu nerješivi, neizdrživi, bježi. Drugačije ne zna.
- Možda drugačije ni ne može - kažem zamišljeno. - Možda mora bježati. Možda je to jače od nje?
- Evo njega opet! - uzvikne Sanjin. - Još sad samo klekni na palubu i počni moliti nebo za oproštaj!
- Ne dramatiziraj - smijuljeći se kažem. - Pa nisam baš tako daleko dotjerao.
- Bogami jesi - reče Sanjin. - Da si samo vidiš njušku dok govoriš o njoj! Kladim se, kako misliš da je ona najnježnije i najkrhkije biće koje si u svom ludom životu upoznao.
Iznenađeno ga gledam. Upravo je to ono što sam čitavom vrijeme mislio, dok bih grlio Floru.
- Toliko si glup - nastavi Sanjin nesmiljeno - da uopće ne vidiš pravu istinu. Vrijeme je da se prosvijetliš.
- Naravno, ti ćeš me prosvijetliti - promrmljam, pomalo povrijeđen.
- I hoću! - odgovori Sanjin. - Vrijeme je da čuješ istinu. Ti misliš kako je ona slaba, nježna, pravi bonbončić! Ali je ona čitavo vrijeme držala uzde u rukama.
- Misliš? - upitam.
- Znam to - reče on i usmjeri brodicu u samu sredinu prolaza za ulazak u luku. - Nije ona toliko ni nježna, a još manje slaba. Dolazila je kad je htjela, zar ne?
Klimnem. To je istina. Ne mogu ništa reći.
- A ti si je čitavo vrijeme mazio i pazio, pazio i mazio i osjećao si se moćno: prava velika muškarčina koja čuva od zlog i pokvarenog života malu i nježnu ovčicu - posprdno izdeklamira Sanjin, odbijajući dim za dimom iz cigare, koju steže zubima i koja podrhtava sa svakom njegovom riječi, prosipajući mu pepeo po golim grudima. - A ona te motala oko prsta! Uzimala što je htjela. A zatim odlazila.
- Ti si stari jebeni cinik! - zarežim na njega. - Pa valjda me je bar minutu voljela.
- Oh, voljela! - uzvikne Sanjin, pusti kormilo i zamahne rukama prema nebu, baš kao da želi poletjeti. - Sumnjam, stari moj. Čini mi se kako ona voli samo samu sebe ... ne ni to nije točno ...
- A što onda je točno?
- To da se ona boji - odreže on. - Čega, ne znam. Nešto ju je okrznulo u životu i to je nešto ostavilo neizbrisiv trag u njenoj duši.
- Oh! - podbodem ga. - Ipak priznaješ kako takva bezdušna beštija ima dušu.
- Ti voliš čitati - reče Sanjin smijući se. - Znaš kako je stari Kipling lijepo rekao: "Žena je samo žena, a dobra cigara uživanje".
- Reci to onoj svojoj - kažem mu smijući se: kako drugačije reagirati?
- Hajde, budi dobar i skoči na obalu, pa prihvati konopac - reče mi on, pažljivo i polako približavajući se obali.

Ponedjeljak

Približavamo se Crikvenici, odakle ćemo kolima kući u Rijeku. Vikend je iza nas, pun soli i sunca i ponešto strasti.
- Bilo je dobro, je li? - pita Sanjin, stojeći na palubi i motajući konopac, dok ja stojim za kormilom. - Moćan provod, je li? Ništa ne govoriš?
- Ti govoriš dovoljno za nas dvojicu - peckam ga.
- Ona tvoja mi se učinila vatrena ribica - reče on gledajući me ispod oka i sa smiješkom, pomalo posprdnim.
- Nije bila loša - priznajem.
- Poslužila je - reče Sanjin. - Poslužila je da se oslobodiš sjećanja na onu prije nje. Njenim mirisom na svojoj koži, izbrisao si prethodnu. Upamti, da bi zaboravio jednu ženu, moraš povaliti drugu.
- Znam to.
- Pa zašto onda nisi odmah tako učinio?
- Zato jer nisam jebežljivi kujin sin koji trči od jedne druge, kao netko koga poznajem - odgovorim, misleći na vatrenu prošlu noć.
- Odnosi li se ta zajedljiva primjedba na mene? - upita Sanjin i ne očekujući odgovor, jer već ga zna, uvlači se ispod tende i baca na ležaj.

Poslije rane večere, pili smo na obali, kad sam primijetio njen pogled na sebe. Primijetio ga je i Sanjin, možda čak i prije mene. Visoka, dugih i preplanulih nogu, obučena u kratku suknju i bijelu majicu, duge i raspuštene svjetlo-smeđe kose, a oči joj boje lješnjaka.
- Ne oklijevaj - rekao mi je Sanjin. - Idi kod nje. Razgovaraj. Poznajem taj pogled. Zove te. Želi da joj priđeš. Sve ti je rekla ovim pogledom.
- Ne budi lud - odgovorio sam. – Pa nemamo više dvadeset!
- Ti ćeš biti lud ne učiniš li tako - rekao mi je on bijesnim tihim glasom i nagnuvši se prema meni. – Kod ovakvih stvari godine nisu važne, ne igraju nikakvu ulogu. Idi. Povedi je na brodicu. Ja ću ostati.
- Sam? - upitao sam u nevjerici.
- Ne brini za mene - odgovorio je. - Neću biti sam. Poznajem jednu, stanuje u blizini ...
Prišao sam joj, jer do vraga, mislio sam bijesno u sebi, pa jedna me je već šutnula, šutne li me i ova, ništa novog neću doživjeti. Možda se čak i naviknem. Možda i zavolim šutiranje?
Nije me šutnula, Nora, kako se zvala. Ljetovala je na Cresu prvi put i bila oduševljena svim i svačim. Sve ju je oduševljavalo i nije je bilo teško zabavljati. Bez krzmanja je prihvatila moj poziv na brodicu.
Otvorio sam bocu vina, za nju, zapalio svijeće za nas, znajući kako u konačnici sve to radim zbog sebe. A prije sam to radio ... odagnao sam misli ...
Noćni su se znojni i puteni sati polako odmotavali, dok smo se stiskali i tiskali na ležaju, dok je žamor grada dopirao do nas, a šum mora ispod nas. Bilo je dobro, uživao sam, uživao sam raskošnim uživanjem, ali nisam osjetio žaljenje, kad su prvi znaci zore nagovijestili kraj noći, početak novog dana. Nora je došla i Nora će otići: sve zbijeno u nekoliko sati.
Dok sam je pratio do njenog hotela u ranim jutarnjim satima, nakon što smo popili po dvije kave, osjećao sam prijatno olakšanje u bedrima. Nestalo je grča, napetosti, koja me pratila od odlaska Flore. I tek tada, hodajući rano ujutro uz Noru, primijetim igru imena. Flora i Nora. Nasmijao sam se prema suncu.

Sanjin ugasi motor. Dovezao me točno do zgrade u kojoj stanujem. Puna usluga. Besprijekorna. Sa smiješkom.
- Je li sad bolje? - upita me. – Osjećaš li se oslobođen od sjećanja koje te proganjalo?
- Jest, dobro se osjećam - odgovorim mu. - Hvala.
- Ne zahvaljuj - reče on. - Prijatelji postoje zbog toga da nam olakšaju život.
- Oduvijek znam da si dobar prijatelj.
- Hoćemo li ponoviti? - pita me on paleći motor. - Idući petak?
- Idući petak - potvrđujem: zašto ne, do vraga?
- Tako se govori - reče Sanjin iscerivši se, a motor zaurla.
Dok gledam za automobilom koji odmiče, odnoseći Sanjina, zaključujući jedan vikend, znam kako neću moći odmah prestati misliti na Floru. Ali znam i to, kako sam zakoračio na prvu stepenicu koja vodi do zaborava i kako je samo pitanje vremena, kad će Flora postati još samo jedno prijatno i blago sjećanje, bez gorčine. Baš kao i Nora.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 6. kolovoza 2007.

Na kupanju



Još nismo ni stigli, a već mi nervoza grebe crnim i oštrim noktima po ustreptaloj utrobi. Tek je devet, a već je vruće, asfalt se žari, a sa neba pritišće nemilosrdna žuta lopta, koja do usijanja grije limene kukce koji mile prema moru. Kao da su svi ovog jutra odlučili poći na kupanje!


- Biti će luda gužva - rekao sam jučer navečer, za vrijeme "Dnevnika", koji sam nastojao u miru pogledati. Rekao sam to Ljupki, svojoj ženi, kad mi je izrazila želju za odlaskom na kupanje, postavivši se točno ispred televizora.
- Neće, ako krenemo dosta rano - objasnila je. - Prije nego što prava gužva počne, mi ćemo se već brčkati u moru.
- Uvijek to kažeš - odgovorio sam joj i nakrivio glavu da bolje vidim ekran: na sve strane smrt i katastrofe, poplave u Indiji odnosile su nemilosrdno ljudske živote. - I nikad ne krenemo na vrijeme. Upadnemo u jebenu gužvu, iznerviram se, i to mi upropasti dan. A ti se ljutiš zbog toga na mene, pa to onda tebi upropasti dan. Biti će bolje ostati kući u hladovini.
- Sutra neće biti tako, vidjeti ćeš - rekla je Ljupka i dražesno nakrivila glavu, poput male ptice koja moli mrvicu, njen običaj kojeg sam nekada ludo volio, a koji je sada prošao gotovo nezapažen. Otrcao se. Poput našeg braka, nagrizla ga uhodana jednoličnost.
- I sutra će biti tako - rekao sam. - Uvijek je tako.
- Pesimist si - optužila me Ljupka. - Neće biti tako.


Naravno da jest "tako". Već je trideset nemilosrdnih stupnjeva, sunce žari, limena kolona nekoliko metara mili, pa stane, krene, stane ... Izluđuje me to. I žalim za udobnom foteljom u stanu, miru, novinama u ruci, pivom pored sebe. A ne ovo ...
- Hajde, ne ljuti se - moli me Ljupka. - Znam da sam zabrljala sa onim pričanjem na telefonu. Ne ljuti se.
- Ma koga si vraga morala toliko brbljati sa onom brbljušom? - zagunđam, jer još nisam probavio to, još me muči. - Da nisi sa njom ogovarala treću vašu prijateljicu pun sat, izbjegli bi gužvu.
- Znaš da to nije istina, nismo ogovarale - reče ona i podigne nos: znam kako se ljuti. - Ne podnosim kad tako govoriš o mojim prijateljicama.
- A ja ne podnosim ovo! - bijesno zarežim i rukom mahnem pokazujući promet ispred nas, koji je i opet zastao.
- Ne budi bijesan, molim te - moli me Ljupka. - Nemoj pokvariti dan.
- Dan je već pokvaren - reče nam kći, sve do sada mirno sjedeći pozadi i ni riječ ne izgovorivši od trenutka kad smo krenuli.
- Nemoj tako govoriti - reče joj Ljupka i okrene se prema njoj. - Dan nije pokvaren. Dan još nije ni počeo.
- U tome i jest tragedija! - odbrusi joj Neva, a meni pobjegne osmjeh: ovo je prvi put kako čujem Nevu da joj je nešto odbrusila. - Strah me je i pomisliti, kakav će biti ostatak dana. I zato, čim se smjestimo, odlazim pronaći svoje društvo, a vi se svađajte čitav dan.
- Ma čuj ti ... - započne Ljupka, ali joj stavljam ruku na koljeno i upozoravajući je blago stisnem.
Neva ima samo petnaest godina i pristojna je djevojka i ovo joj je prvi ispad, ako se ispadom može i nazvati, ova njena mala pobuna.
- Dosta ti je staraca, je li? - pitam je, gledajući u retrovizoru njenu smeđokosu glavu i zelene oči. - Imaš pravo. Potraži društvo i uživaj. Trebaš li para?
- Što? - drekne Ljupka i pogleda me razrogačivši oči u nevjerici, a lice joj se smrkne: uskovitlani vjetrovi nerazumijevanja vrtlože joj u pogledu. - Nagrađuješ njen bezobrazluk? Meni za inat?
- Čuj, Ljupka, bogamu! - iznerviran joj namjerno grubo rečem. - Ne radim baš sve u životu tebi za inat. Ne budi glupa.
- Sad sam i glupa ...
Kolona se konačno pomakne, pa i ja naglo krećem, namjerno trgnuvši kolima i presjekavši Ljupkine riječi. U retrovizoru uhvatim podsmijeh Neve i okladio bih se, kako je shvatila što sam učinio. Mala nije glupa. Neka struja razumijevanja, kao da nas spaja u uroti. Šutimo i turobna se atmosfera širi oko nas, pritišće nas poput vrućine. Ne znam što je gore: vrućina koja pritišće sve i svakog ili ova teška šutnja koja pritišće samo nas troje? Ostaje izdržati.


- Vidiš! - pobjedonosno uzvikne Ljupka. - Imala sam pravo. Jedno ćemo vrijeme imati plažu samo za sebe.
Došetali smo nakon petnaestak minuta do još uvijek puste uvale, koju će uskoro, znam, popuniti golišava tijela.
- Vidjela sam prijateljicu iz razreda kod kafića - reče Neva, trgajući sa sebe kratke hlačice, ustvari traperice kojima je odrezala nogavice i bacajući ih na kamenje. - Idem kod nje. Vidimo se kasnije.
- Nemoj da te ne vidimo čitav dan! - dovikne za njom Ljupka, ali je Neva već brzo grabila dugim i preplanulim nogama i nije je čula. Ili je nije htjela čuti.
Dok je gledam kako odlazi, sjećam se njene majke, kako je ona izgledala ne tako davno, čini mi se, pa krišom bacam pogled prema Ljupki. Ugojila se, primjećujem. Ali ruku na srce, i ja sam nabacio koju kilicu. Starimo. Uzdah mi se otme i Ljupka me pogleda.
- Što ti sad nije pravo? - upita me, krivo protumačivši moj uzdah. - Zar ti se ne dopada mjesto?
- Sve mi je pravo - odgovorim joj svlačeći se. - Sjesti ću ovdje i dovršiti novine, prije nego što horda nahrupi. Kad počne cika i vika, nema čitanja.
- A ja idem u more.
- Odmah? - pitam je. - Je li ti to pametno?
- Čitav se tjedan radujem ovom trenutku - odgovori Ljupka i krene prema blagom plavetnilu. - I ne želim ga više odlagati.
Sjedim i gledam za njom, za njenom kruškolikom stražnjicom, za kojom sam nekada bio lud, a koju sad ravnodušno promatram. Gledam je kako ulazi u more. Stražnjica joj sapeta u jednodijelnom plavom kostimu podrhtava: nije više čvrsta kao što je bila. Hoda polako i pažljivo, jer tu ima skliskih kamenja i može se vrlo lako izgubiti ravnoteža. Napokon ulazi čitavim tijelom, zaranja i pliva. Okreće se na leđa i maše mi. Odgovorim joj kratkim mahanjem i posvećujem novinama.
Smrt na cesti. Smrt u Iraku. Smrt u lokalu. Kao da je posvuda zavladala smrt. Stranice su pune smrti.
Zgađen, podižem pogled. Nema Ljupke, ne vidim je. Tražim je pogledom i odjednom je vidim kako se na tren pojavljuje na površini, tridesetak je metara udaljena i odmah nestaje. Roni. Igra se. Zatim primjećujem njeno zgrčeno lice u daljini. Nisam siguran vidim li dobro, ali čini mi se da joj je lice okovano bolnom grimasom.
Što je? Morski pas? Skačem na noge i uznemireno gledam: nema krvi. Zatim čujem njen potmuli vrisak. Grč, shvaćam. Grč je u pitanju. Suviše je rano ušla u more i ...
Nagonski, ne razmišljajući, jurnem prema moru i u pogledu Ljupke kao da hvatam tračak olakšanja: stiže joj pomoć.
I to me zaustavi. Zašto? Pitanje kao da živo igra ispred mojih očiju. Zašto? Da bih do kraja života slušao njena ogovaranja? Vozio je po nesnosnim vrućinama na kupanje? Trpio njena ... spisak je poduži i odmotava se pred mojim očima, dok gledam u Ljupku koja se bori ostati na površini, ali koja polako gubi bitku.
Gledam oko sebe: nigdje nikoga. Sami smo. Nigdje nikoga da vidi dramu koja se odvija u moru pod jutarnjim suncem. Da bude svjedok. Sami smo, potpuno sami.
Skrećem pogled prema pučini i jedva primjećujem glavu Ljupke, koja sad sve kraće izvire iz mora, da bi odmah zatim potonula. U sjećanju mi prolaze sva ona Ljupkina bespotrebna kinjenja, mala, sitna, ali nagomilana godinama zajedničkog života. I mirujem. Ne pokrećem se.
Nestaje. Plava je površina mirna, neuznemirena, valovi plešu ples kojim već milenijima oplakuju i obale i ljudske sudbine.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.