Poklon

Leži na mom krevetu, omotnica, velika i smeđa i teška i neobičnog oblika. Gledam u nju, znojim se, jer upravo sam stigao sa trčanja. Znojim se divlje, ne samo zbog trčanja koje je upravo iza mene, već i zbog nekog nelagodnog osjećaja koji mi poput crnog i dlakavog pauka mili utrobom. Predosjećam zlo. Smiješno je, ali kao da se pomalo pribojavam otvoriti omotnicu. U lijevom gornjem uglu vidim ispisano njeno ime, onim toliko poznatim rukopisom, iako, u ovoj eri kompjutera, više tipkamo nego pišemo, poslala mi je nekoliko razglednica. Sa ljetovanja, obično, a jednu, nevjerojatno, sa autobusne stanice, prije nego li će se ukrcati u autobus i odjuriti u svoj grad, ostavljajući me po tko zna koji put samog. Na njoj je nažvrljala kako mi zahvaljuje na lijepom i nezaboravnom vikendu. Bio sam sretan čitajući te njene riječi. Kakve će me emocije obuzeti kad otvorim ovu omotnicu?
Kukavički, pravdajući se strahom od upale pluća, ostavljam omotnicu na krevetu i odlazim u kupaonicu. Odgađam se suočiti sa sadržajem omotnice. Uživam pod tušem i prisjećam se našeg zajedničkog tuširanja.

- Možeš malo i leđa mi trljati, a ne samo ... - bila je rekla jednog sivog nedjeljnog poslijepodneva, dok se kiša prikradala gradu, oplakujući valjda kraj našeg susreta.
- Mislio sam, kako si zadovoljna uslugom - rekao sam joj ljubeći joj rame: oboje smo stajali u kadi i tuširali se.
- Budalo - rekla mi ona meko: nitko nije znao izreći nježnu uvredu, koja i nije uvreda, na taj način poput nje, tako da ti se dopadne, da uvreda postane nešto sasvim suprotno, nešto što želiš čuti, čega si gladan čuti.
- A ovo? - upitao sam je, glavu zaronio među njene butine, a ona mi pritisla zatiljak.
- Ooooo - rekla je zadovoljnim glasom, grabeći mi kosu i uspravljajući me. - Što sa tim? Poljubi me!
Ljubili smo se, strasno, baš kao da nismo nekoliko dana i noći proveli u zagrljaju. Ali je ovo bio oproštaj, jedan od oproštaja i kao da je svaki put mali dio nas umirao u tim oproštajima. Osjećao sam to duboko u sebi, a osjećala je i ona. Male su i slatke smrti pratile svaki naš susret, lepršajući krilima oko nas, podsjećajući nas. Zaborav smo nalazili jedno u drugom, dok smo divlje i pomamno vodili ljubav, pa ponovo vodili ljubav i opet vodili ljubav, mrcvareći tijela, hraneći duh. Prijale su nam te male smrti, dok su nam se tijela grčila u zajedničkom ritmu.
- Volio bih kad bi još malo ostala - otelo mi se.
- Nemoj - rekla je meko i gledajući me tužno. - Znaš da moram ići.
- Trebali bi u Pariz zajedno - rekao sam potišteno. - A ne ovako.
- Donijeti ću ti Eiffelov toranj iz Pariza - rekla je dok smo izlazili iz kade, jer sat je neumoljivo tik-takao.
- Veliki, ako smijem biti bezobrazan - rekao sam joj trljajući joj leđa i uživajući u pogledu na njenu malu kruškoliku stražnjicu: potapšao sam je, sagnuo se i poljubio je; za oproštaj. – Da mi stoji na polici sa knjigama. I podsjeća na tebe.
- Zar ti je nešto potrebno, da bi te podsjećalo na mene?
- Znaš da nije – odgovorio sam ližući joj bradavice.
- Nikada ti nije dosta, je li? - upitala je dobacivši mi onaj svoj pogled preko ramena, koji bi me svaki put uzbudio.
- Nikada! - odgovorio sam. - Prokleti Pariz! Odlaziš daleko od mene.

Završavam tuširanje, brišem se, a u mislima sam još u onoj nedjelji, posljednjoj nedjelji sa njom.
Vraćam se u sobu i odlučnim pokretom podižem prilično tešku omotnicu sa kreveta: otvaram je i kao što sam pretpostavljao Eiffelov toranj visok dvadesetak centimetara, bljesne u svojoj žutoj ljepoti.
Ruka mi zadrhti. Trebala je donijeti prokleti toranj sa sobom, osobno mi ga uručiti. A sada ... što sada?
Gledam u poklon i ne radujem mu se. Znam da sam izgubio nešto mnogo više.


Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.