Lovrin izbor

Ove večeri neće navući traperice izbledjele od čestog pranja , odluči Lovro stojeći gol u spavaćoj sobi ispred širom otvorenog ormara s odjećom. Svaki je dan u trapericama, večeras će se to promijeniti. Posegne prema tamnoplavim hlačama vrlo lake tkanine, a drugom rukom sa vješalice skine košulju nježne svijetlo-ljubičaste boje. Dobra je to kombinacija. Za večeru. Kojoj se raduje. I zbog koje strepi.
Poslije tuširanja pažljivo se obrijao: lice mu je nakon utrljane kreme postalo sjajno i glatko i Lovro se zadovoljno ogledao. Ne izgleda loše. Tamnoplave hlače su mu savršeno pristajale u struku, nisu ga nimalo stezalo i to mu je izmamilo osmjeh na licu. Hlače je kupio prošle godine, a to znači da se nimalo nije udebljao. Zadovoljno se pljesne po čvrstom i napetom trbuhu. Svako jutro odradi po sto "trbušnjaka" i ovo mu je nagrada. Večeras će dobro izgledati, neće se stidjeti svog izgleda.
Osmjehne se svojim uzburkanim mislima. Dvadeset i devet mu je godina, a kao da mu je četrnaest. Pa i ne može biti drugačije: večeras će mu biti prvi put! A kad je prvi put, uvijek kao da imaš samo trinaest ili četrnaest. Bez iskustva si. Uplašen. Radoznao. Željan.

Na ulici obasjanoj večernjim suncem, hodajući polako, da se ne oznoji, odšeta do samoposluge u kojoj se odigralo upoznavanje i dogovor za ovu večeru prema kojoj hrli.
Ušavši u rashlađenu veliku prostoriju prepunoj kupaca, misao mu odleprša dva dana unazad, kad se susret upravo ovdje i odigrao.

- Večera kod mene?
Lovro je gledao u plave oči koje su odražavale nadu i plahost, strah da će poziv biti odbijen. U prvi je mah, kao i toliko puta do tada u sličnim prilikama, htio grubo odbiti, ali se onda u njegovoj nutrini nešto raspuklo, otvorilo i Lovro je samo klimnuo. Nije mogao progovoriti: uzbuđenje mu je sasvim zatvorilo grlo, stežući ga poput snažne šake.
- Znaš gdje stanujem?
- Znam - progovorio je jedva i tiho Lovro, gledajući u plave oči koje su se osmjehivale prema njemu.
- Dođi preksutra, u petak. Odgovara ti?
Lovro je i opet klimnuo.
- U osam. Nije ti prerano?
- Nije - odgovorio je Lovro i ponovio poput zbunjenog đaka: - Preksutra, u petak. U osam. Večera.

Sad je petak i osam se sati približava. Više nema uzmaka. Ne ovog puta. To je čvrsto odlučio. Neće pobjeći u posljednji čas kao što je do sada svaki put bježao. Ovaj će put sa bocom vina u ruci otići na dogovoreno mjesto, pozvoniti na vratima i ...
Lovro zatrese glavom: mora prestati sanjariti, kupiti bocu vina i požuriti. Pa neće valjda na prvi sastanak zakasniti!
Promatrajući boce koje su se presijavale pod zrakama sunca, rasvjeta još uvijek nije bila uključena, Lovro posegne za bocom "Cabernet sauvignona". Sa ovim vinom ne može pogriješiti: vino je srednje gusto i predivno puni usta. Uvjerio se u to već nekoliko puta, dok bi ga sam pijuckao udobno zavaljen u fotelji, gledajući neki dobar film. Njegov uobičajen provod vikendom. Ovog puta neće usamljeno uživati u plemenitom vinu.

Do zgrade u kojoj će večerati stigao je za desetak minuta i lagano se uspeo na drugi kat. Trenutak je, ali samo trenutak, oklijevao, a zatim odlučno pozvoni.
U lijevoj je ruci držao bocu "Cabernet sauvignona" umotanu u prozirni bijeli papir, a desnom je nervozno zagladio kosu.
Osluškujući brze i odlučne korake iza zatvorenih vrata, Lovro osjeti žmarce uzbuđenja: čitavo mu se tijelo zateglo.
- Konačno! - uzvikne Pjer, a njegove neobično plave oči i ovog puta zarobe Lovrov pogled. - Uplašio sam se da si se predomislio. Kasniš deset minuta.
- Nisam se predomislio - odgovori Lovro sjetivši se svih onih predomišljanja u posljednji čas koje je sa mukom proživljavao. - Ne ovog puta.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Uzor

Kad je ugledao Šicka, svog uzora kojeg je u svemu nastojao oponašati, Benijevo se lice ozarilo. Stojeći na suprotnoj strani ulice, čekajući promjenu svjetla na semaforu, bjesomučno je mahao rukom, nastojeći privući pažnju prijatelja. Konačno ga Šicko ugleda i nemarno mu odmahne, a Beni odahne: neće morati sam provesti ovu silno toplu večer. Šicko je uvijek pun planova, pa će sigurno i sada tako biti. Sa njim nikad nije dosadno: vrlina koju Beni jako cijeni.
Sa tek navršenih osamnaest, Šicko je bio samo dvije godine stariji od Benija, ali kao da je između njih zijevala provalija mnogih godina. Prepun iskustva, onih iskustava o kojima su drugi, većina njih, a među koje je spadao i Beni, samo sanjali, nadmoćno se svima poznatima nametnuo za vođu.
Semafor se konačno umilostivi i njegovo zeleno kiklopsko oko veselo žmigne. Beni samo što ne poskoči i u samo nekoliko koraka munjevito se stvori pored Šicka.
- Što ima? - upita.
- Ovo - odgovori Šicko i ispod crne košulje koja mu je lepršala izvan isto tako crnih traperica, izvuče bocu i gurne je Beniju pod nos.
- Uh! - jekne Beni. - Što je to?
- Bakardi, neznalico jedna - reče Šicko i naceri mu se posprdno. - Ali uskoro ćeš naučiti.
- Odakle ti boca? - upita Beni.
- Maznuo sam starom – nemarno reče Šicko. - Idemo u park smazati bocu.
- Samo nas dvojica? - zaprepašteno upita Beni: još nikad nije pio žestoko piće.
- Uvijek se još poneko nađe - nemarno odgovori Šicko: već je laganim i dugim korakom hodao pločnikom prema obližnjem parku.

Samo četrdeset minuta kasnije i nekoliko opreznih potezanja izravno iz boce, Šicko veselo bocne palcem u rebra Benija. Beni poskoči na klupi: bio je škakljiv i iz dna duše je mrzio taj Šickov običaj, ali nikada mu se nije usudio to i reći. Isplati se radi prijateljstva ponešto i otrpjeti.
- Što sam ti rekao? - reče Šicko, a u glasu mu se osjećala nadmoć. - Pogledaj tko dolazi.
Prema njima, lagano se njišući mršavim bokovima, približavala se svima znana Lucija, nadimkom Lutka, jer nitko se nije trudio upamtiti njeno ime.
- Ovamo, Lutko! - dovikne joj Šicko, pa namigne Beniju: - Bogovski ćemo se provesti!
Beni protrne. Naravno da zna za Luciju zvanoj Lutka, svi znaju za nju, možda i čitav grad. Mala koja sa svakim ide i koja još nikad nikog nije odbila. Beni je čuo priče o njoj i činilo mu se kako je on sam jedini koji nikad nije legao sa Lutkom.
U stvari, Beni još nikad nije legao ni sa kojom, ali je to bila samo njegova strogo čuvana tajna. Nikome nije govorio o tome, jer koliko zna, bio je jedini šesnaestogodišnjak bez tog iskustva među svima onima koje poznaje. I stidio se toga.
Prošlog je ljeta, na Cresu, umalo otvorio vrata raja i zakoračio u njega, ali se djevojka iznenada predomislila i počela se grčevito otimati sasvim zbunivši Benija, koji i onako nije bio suviše nasrtljiv. Prije bi se moglo reći da je bio nježan, obziran, plah ... možda je mala upravo i zbog toga promijenila ponašanje? Osjetila je njegovu nervozu, njegovu nespretnost i naravno ... zar svi ne govore kako cure vole vješte momke? Koji znaju kako se to radi? Ali kako će naučiti ako ...
- Potegni - reče Šicko i prekine uzburkane Benijeve misli.
Beni potegne iz boce. Nije mu prijalo. Ali prije bi umro nego to priznao. Gledao je kako i Lutka pije ravno iz boce i kako poslije toga kašlje, dok se Šicko razdragano smije.
Boca je kružila. Beni je ponekad uspio samo pretvarati se kako je otpio; nije se želio napiti. Birao je trenutke kad bi se Šicko naginjao nad Lutku i ljubio je i šaputao joj nešto u vrat i tamnu kosu. Tada ga nisu gledali, pa se pravio da pije i da uživa u pijenju.
- Brzo smo natrag - u jednom trenutku reče Šicko ustajući. - Pij i uživaj. Doći ćeš i ti na red.
Beni je gledao za njima kako udaljavajući se nemarnim koracima gaze travu i odlaze u žbunje koje im je pružalo privatnost. Zaštitu od radoznalih pogleda rijetkih prolaznika. Začudo, vrlo bi rijetko poneko prošao, a večer se polako spuštala i za koji će trenutak zavladati mrak. I biti će svejedno ima li prolaznika ili ne, jer noć sve sakrije tamnim ogrtačem.
Sjetivši se kako Lutka i Šicko očekuju da za koji minut i on sam prijeđe ovaj isti put, Beni protrne i ovaj put istinski povuče iz boce, uzalud se nadajući ohrabrenju iz nje. Nije ovo ovako zamišljao. U njegovim je snovima sve to bilo drugačije.
Zamišljao bi more i nježnu djevojku u svom naručju, dok ih lagani i topli vjetar miluje. Mjesec je uvijek bio pun i punim je sjajem sijao sa tamno-plavog neba, a zvijezde namigivale, prijateljski, ohrabrujući. Čitav bi zamišljeni događaj drhturio u nježnosti. Tijela bi im bila mokra i slana i oboje su žudjeli jedno za drugim i oboje su pomagali jedno drugom. I neprestano se gledali u oči, dok ... A ne ovako!
Da pobjegne? Ostavi na klupi prokletu bocu i da petama vjetra? Spasi se iz ove nemoguće situacije u koju je ni kriv ni dužan upao. Ali, pobjegne li, Šicko će svima ispričati o njegovom bijegu i svi će ...
Iz tužnog sanjarenja ga trgne smijuckanje Šicka, koji se mačjim koracima približio i dohvatio bocu.
- Idi - reče mu nakon što je otpio. – Mala je vruća! Nemoj da te čeka.
Beni ustane. Lagani mu je osmjeh drhtao u kutu usnica. Silno se nadao kako mu se nelagodnost koju osjeća i želja za bijegom ne naslućuju u koracima dok se nevoljko približavao grmlju koje je sakrivalo Lutku.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Vikendaši

Odsutno osluškujući žamor gostiju oko sebe i ne učestvujući u razgovoru koji se vrlo živo odvijao za stolom, Vilko je zurio u zid gostionice na kojemu su se šepurili lovački trofeji, a u glavi mu se po tko zna koji put, odvijao razgovor kojeg je vodio sa Dorinom prije dva dana, u četvrtak.

- Morala bih ovog vikenda otići i provjetriti vikendicu - rekla je Dorina češljajući svoju kosu neobične boje.
- Nisam znao da imaš vikendicu.
- Nisam ti rekla?
- Ni riječi.
- Pa, sad ti govorim - rekla je promatrajući ga u ogledalu. - Nalazi se u blizini P ... i za približno sat vremena smo tamo.
- Pozivaš li ti to mene - upitao je Vilko - da vikend provedemo u tvojoj vikendici?
- Ne samo u njoj - odgovorila je Dorina i nasmijala se. - Ima tamo krasna gostionica, uvijek je puna ljudi koji vole prirodu i poznata je po dobrom jelu. Možemo navečer izaći, večerati u njoj, malo se družiti.
- Družiti? - Vilko se sumnjičavo zagledao u Dorinu.
- Da, družiti - odgovorila je Dorina: ustala je, prišla Vilku i poljubila ga u namršteno čelo. - Uvijek smo sami. Nas dvoje.
- To mi sasvim odgovara.
- Ni ja se ne žalim.
- Onda?

Ali je popustio, znao je već za vrijeme odvijanja razgovora da će popustiti i pristati. Zašto je tako slab? Zašto joj nije rekao da želi ostati kući, uživati u samoći, malo surfati Internetom, pogledati koji film.
Evo ga sad u ovoj gostionici okružen hrpom Dorininih poznanika, prijatelja. I ne osjeća se prijatno u tom društvu. Žene i muškarci ranih četrdesetih godina koji su suviše glasni za njegov ukus. I tako prokleto samouvjereni: samouvjerenost je naprosto zračila iz njih. Mogao ju je gotovo opipati.
Naslutivši Vilkovo raspoloženje, Dorina se nagne prema njemu i ovlaš ga poljubi u obraz. Vilko se osmjehne, jer osjećao je da se to očekuje od njega.

- Pozvati ću nekolicinu prijatelja i dogovoriti večeru u gostionici - rekla je Dorina sinoć. - Dugo ih nisam vidjela.
Vilko ju je gledao kako mobitelom zove jednog, pa drugog, pa trećeg ... imala je mnogo prijatelja, shvatio je.
Ispred gostionice su stigli nešto ranije i vani, na silno velikoj verandi čekali sa pićem u rukama: kad se spusti večer, ući će u veliku i udobnu prostoriju u kojoj će večerati, piti, zabavljati se. Jer na ovim visinama zahladi kad sunce zađe.
Vilko je gledao kako prijatelji Dorine dolaze u skupocjenim automobilima, veseli, razdragani, široko nasmijani i sve je više žalio za propuštenim usamljeničkim vikendom.
Razgovor ga nije zanimao: svi su se neprestano hvalili poslovnim uspjesima i kovali planove za ljetna putovanja. Jer ljeto je zakucalo na vrata, dnevne su vrućine počele svojom vladavinom. Spominjali su Grčku, Španjolsku, Maroko, pa i mnogo udaljenija mjesta, kao što Sejšelski otoci. Vilko se dosađivao i bezvoljno jeo. Hrana je bila više nego dobra, ali bi Vilko više volio da je pojeo sendvič u krevetu pored Dorine. Alkohol nije pio, pa je čaša mineralne vode gotovo netaknuta stajala ispred njega.
- Gdje vi namjeravate ljetovati? - upita ga muškarac koji još nije imao ni četrdeset i kome Vilko nije upamtio ime, ali je upamtio da se dotični dovezao u ogromnom crnom "Grand Cherokee" džipu iz kojeg je poletno, kao izbačen iz katapulta iskočio.
- Nigdje - kratko i neljubazno odgovori Vilko.
Svi ga prisutni kratko odmjere, a zatim nastave međusobno razgovarati. Vilko se u sebi zadovoljno osmjehne: gdje su oni bili kad je on putovao, lunjao svijetom? Ali za razliku od njih, nije si mogao priuštiti turističko putovanje, radio je znojeći se na brodovima, ali ništa manje zbog toga ne uživajući. Možda, usprkos svemu, još i više!?
Nikome od prisutnih nije upamtio ime: nije se ni trudio. Osim maloj koja sjedi preko puta njega, crvenokosa sjajnih smeđih očiju. Lena, tako se zove. Liječnica po zanimanju, sjeti se. Iznenadio se kad mu je taj podatak šapnula Dorina, jer Lena mu je ličila na gimnazijalku.
Već je nekoliko puta uhvatio njen pogled. Kao da ga pažljivo proučava. I odjednom Vilko odluči da idući put, kad im se pogledi sretnu, uzvrati nepristojnim zurenjem.
Dogodilo se brže nego što je mislio: dok je polako grickao salatu, ulovi Lenin pogled. Vilko se zagleda ravno u njene sjajne i krupne oči i uspravi se na stolici. Oboje je polako žvakalo i zurilo jedno u drugo. A zatim Lena s mukom proguta zalogaj i nasmije se.
- Takmičenje u zurenju? - upita sasvim glasno i privuče pažnju svih prisutnih.
- Što to? - odglumi Vilko nevinog izraza lica.
- Ovo zurenje - reče Lena. - Ne zabavljate se?
- Zašto tako mislite? – protupitanjem još jednom uzvrati Vilko: naučio je odavno da se protupitanjem umjesto odgovora protivnici zbunjuju.
- Ništa ne pijete - reče Lena i pokaže na Vilkovu netaknutu čašu mineralne vode. - Možda bi vam kapljica vina razvezala jezik.
Vilko osjeti kako Dorina pored njega uzima zrak u namjeri umiješati se u dvoboj-razgovor, pa joj ispod stola krišom stisne butinu: on će sam voditi svoje bitke!
- Popio sam odavno svoju mjeru - reče glasno i razgovijetno.
- Kako to mislite? - radoznalo upita crvenokosa.
- Pio sam mnogo i pio sam svakodnevno - sa uživanjem i polako, naglašavajući svaku riječ izgovori Vilko: osjetio je kako je Dorina duboko uzdahnula pored njega.
- Liječeni ste alkoholičar? - upita Lena: liječnica se u njoj probudila.
- Alkoholičar da, ali ne i liječen - odgovori Vilko osjećajući poglede svih prisutnih na sebi i boreći se snagom volje protiv rumenila koje je prijetilo zažariti mu lice: mrzio je biti u centru pažnje. - Jednog sam lijepog dana odlučio sasvim prestati s opijanjem.
- Tek tako? - upita Lena, a Vilko joj u lijepim očima pročita poštovanje koje je nadvladalo radoznalost.
- Tek tako - tiho reče Vilko: želja za izazivanjem ga je prošla.
- Koliko dugo apstinirate?
- Blizu dvadeset godina.
- Ako nemate ništa protiv - reče mu liječnica Lena - jednom bih voljela s vama popričati o toj temi.
Vilko klimne i ništa ne reče i na tome je razgovor završio. Svi su ponovo otpočeli sa svojima nepresušnim temama, puštajući Vilka da uživa u izolaciji.

Kad su konačno ponovo bili sami i ušli u vikendicu, zatvorivši vrata za sobom, odsjekavši vanjski svijet, Vilko sa olakšanjem uzdahne.
- Slobodno reci - izbaci iz sebe okrećući se prema Dorini - da sam se ponio odvratno. Ali oni jednostavno nisu za mene! Ništa zajedničko nemam s njima. Oni i njihovi jebeni poslovi! I jebena ljetovanja! Sejšelski otoci! Nisu ni čuli za njih kad sam se ja divio njihovoj ljepoti, koju oni nikad neće upoznati. Jer, kao i mnogo toga, i to je upropašteno u ime progresa. Fućka se meni ...
Dorina mu priđe i poljupcem mu zatvori usta.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Obrisani snovi

Profesor Rem, visok muškarac kratke i sijede kose, iako je tek zakoračio u četrdesetu godinu života, šef laboratorije na stanici "Morfej", nervozno prebaci lijevu nogu preko desne. Čekajući da ga primi zapovjednik stanice Max Miler, u mislima se pripremao za neugodan susret.
Ovo će mu biti četvrti put kako se susreće s Max Milerom, zapovjednikom, crnokosim muškarcem koji djeluje vrlo mladalački, iako je već zakoračio u šestu deceniju života. Protekla tri susreta su bila isto tako neprijatna, baš kao što će biti i ovaj susret. Profesor je Rem to duboko osjećao u sebi.
Vrata se nečujno klizeći otvore i zeleno svijetlo nježno zatreperi. Profesor Rem gipko i uz uzdah ustane i zakorači u zapovjednikovu prostranu prostoriju.
- Uđite profesore! -pozove ga zapovjednik Miler. - Što se nećkate? Još se niste navikli na ovaj prizor?
Profesor Rem pomisli skrivajući pogled, kako se samo bolesnik može priviknuti na ovakvo okruženje. Jer velika prostorija kao da je bila bez zidova, bili su prozirni i pogled je lutao crnim i beskonačnim prostranstvom u čijoj su daljini žmirkale zvijezde. Ružan i neugodan osjećaj praznine, zahvati um profesora Rema.
- Ako bi bili ljubazni ... - procijedi kroz zube.
Zapovjednik Miler se kratko nasmije, odjeknulo je poput posprdnog rzanja. Pritisne neku tipku sjedeći za stolom i velike praznine nestane, zidovi se pojave, plavičasti, svijetleći, umirujući.
- Je li bolje?
- Bolje je, hvala.
- Želite li nešto popiti? - upita zapovjednik ljubazno, a profesor se Rem zapanji: ni u najluđim maštanjima ne bi na ovoliku ljubaznost pomislio.
- Ne hvala - kruto reče.
- Dobili smo sa Vege novo voće, novi sok - reče Miler i podigne plavičastu epruvetu-čašu. - Sigurni ste da ne želite probati?
- Ne hvala - ponovi profesor.
- U redu, onda - reče zapovjednik. - Sa ljubaznošću smo završili. Da prijeđemo na stvar?
Profesor sa olakšanjem klimne: ovakvog zapovjednika poznaje.
- U čemu je stvar? - upita Miler.
Profesor Rem nečujno duboko uzdahne, uspravi se u stolici i zagleda ravno u oči zapovjednika. Tresnuti će ime, pa neka sve ide do vraga!
- Zapovjedniku "Falkona", Reju Alanu vratili se snovi.
- Što?! - uzvikne zapovjednik Max Miler i pogledom probode profesora. - Kako je to moguće?
- Ne znam - iskreno odgovori profesor Rem. - Ovo se još nikad nije dogodilo.
- Sumnjao sam da ne donosite dobre vijesti - zlovoljno promrmlja zapovjednik. - I kud baš Reju to da se dogodi. Najbolji mi je ratnik. Pa on je gotovo sam potukao onu flotu Larkionaca koji su ... ali to znate, zar ne?
- Svi to znamo - potvrdi profesor: nebrojeno je puta čuo priču o junaštvu Reja Alana, zapovjednika krstarice "Falkon".
- Kad su mu se vratili snovi?
- Još na posljednjem zadatku - reče profesor. - Ali nije htio zbog toga prekidati misiju.
- Naravno - zadovoljno reče zapovjednik Miler. – Savršeni ratnik: bitka je uvijek na prvom mjestu. Sve mi ispričajte. Svaku pojedinost. Baš svaku! I najsitniji detalj može pomoći.
- Pa, razgovarali smo dugo, dok nisam uspio iščeprkati njegove snove - reče profesor Rem. - Prilično je rezerviran čovjek.
- Samo je vojnik - reče Miler i dohvati plavičastu epruvetu-čašu i podigne je u zrak. - Jeste li sigurni da ne želite probati?
- Siguran sam - ponovo odbije profesor Rem nestrpljivo. - Dakle, na trećoj seansi ...

... koja se održavala u uredu profesora Rema, zapovjedniku krstarice Reju Alanu sve se mentalne kočnice opustile.
Rem je zadovoljno gledao, kako pod utjecajem najnovijeg dostignuća, sitne ljubičaste pilule, proizvoda astro-farmaceutske industrije koja je radila na samoj orbitalnoj stanici, Rej počinje pričati o onom što nikad nitko nije čuo. Ne sustežući se, sasvim je opušteno govorio o ženi imenom Leda za koju profesor Rem nikad nije ni čuo. Detalji koji su izlazili na vidjelo iz monotonog govora Reja Alana postajali su sve lascivniji i profesor se, osjećajući neugodnost, vrpoljio.
Naravno, Rej Alan neće znati što je govorio, kad sitna ljubičasta pilula nazvana "Stim99" prestane djelovati. Rej će se probuditi iz umjetno izazvanog sna i nastaviti svoj život, potpuno nesvjestan kako je sasvim otvorio svoju najdublju intimu nepoznatom čovjeku.
Otkrivanje intime Reja Alana neće se na tome zaustaviti. Profesor Rem mora sa snimljenim materijalom posjetiti zapovjednika stanice Maxa Milera i mora mu snimak predati. Takav je zakon. Nema liječničke tajne. Nema je već odavno, odavno. Već dugo postoji samo u mitovima. Kao i štošta drugog. Kao i najveći mit o nekadašnjem životu na plavičastoj prekrasnoj planeti, umjesto života na orbitalnim stanicama.
- Jeste li nešto doznali? - upitao je Rej Alan, dok se opraštao od profesora Rema. - Od kud ti snovi? Pa ja nisam ...

- " ... nikad imao ženu imenom Ledu", rekao mi je zapovjednik "Falkona" i trebali ste tada biti uz mene i vidjeti mu pogled. Taj će me pogled proganjati dugo vremena.
- Zaboraviti će te taj pogled, kao što ste zaboravili i druge - neprijazno reče zapovjednik stanice Max Miler. - Kao i sve ono što vam je Rej Alan odao pod utjecajem "Stima99". Kako smo mu stimulirali mozak da istrese sve iz sebe, tako ćemo sad pozatvarati sve crvotočine koje su se pojavile.
Profesor Rem klimne. To je i očekivao. Nikad se neće odreći Reja Alana i njegovih ratničkih sposobnosti. Upotrebljavati će ga do iznemoglosti, dok jednom ratnik ne pogriješi i ...
- Tko je Leda? - iznenada upita profesor.
Zapovjednik Max Miler se zamišljeno zagleda u njega. I kad je profesor već pomislio kako odgovor nikad neće stići, Max Miler reče:
- Mislim da imate pravo znati. Leda je Rej Alanova supruga. Poginula je prije sedam godina. Što smo, naravno, izbrisali iz sjećanja Reja Alana. Da ne utječe na njegove zapovjedničke sposobnosti. I sad se vratilo. Čudno. Ovo je prvi slučaj povratka izbrisanog sjećanja.
- Ni ja nisam čuo ni za jedan drugi - prizna profesor Rem. - I što ćemo sad? Pojačati dozu?
- Ne! - odsiječe zapovjednik Max Miler ustajući: posjeta je završena. - Imamo najnoviju stvar, "Deletion-X". To će te mu ubrizgati u krvotok. Kad idući put dođe na seansu.
- Ali … - pokuša profesor nešto reći.
- Ubrizgati će te mu "Deletion-X" dok još spava i ispovijeda se na vašem stolu – neumoljivo nastavi zapovjednik orbitalne stanice Max Miler pokretom ruke ušutkavajući profesora. - Zaborav je garantirano savršeno djelotvoran. Kompletan. Više ga ništa neće mučiti. Moći će se posvetiti onome što mu najbolje polazi za rukom: ratovanju!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Petlja

U istom trenutku kad su se automatski uključile mlaznice usporavajući brod koji se približavao svom cilju, uključilo se buđenje u hibernacijskoj prostoriji. Sve je još jedno vrijeme mirovalo, ništa se nije pokretalo, dok je brod sve više usporavao, postepeno, oprezno. Zatim se uz pištav zvuk prva kabina otvori potaknuta dubokim udisajem njenog spavača.
Kapetan je Axo nekoliko dugih trenutaka mirno ležao i micao nožnim prstima ne osjećajući ih. Zatim pomakne prste na rukama, zavrti lagano glavom, pa sasvim polako, kao na usporenom filmu, sjedne i iskorači iz kabine koja se iza njegovih leđa automatski zatvori. Osjeti hladnoću na tijelu, bio je sasvim gol. Želeći se riješiti te neugodnosti, počne oprezno hodati. Istuširati će se, obrijati, da se ponovo osjeća kao čovjek, zapovjednik, istraživač. I tek će onda zapovjediti kompjuteru da probudi ostale članove posade: ukupno njih dvanaest.

Bilo je zanimljivo gledati ih kako se nespretno i pospano kreću. Axo se smjestio na čelo stola, ispred njega se nalazio prazan tanjur: sve je počistio iz njega. Prvo jelo nakon sedmogodišnjeg spavanja. I prijalo mu je.
- Što si uzeo? - upita ga Lia, mlada i lijepa liječnica, pokazujući na njegov prazan tanjur.
- Puretinu s okruglicama - odgovori Axo smiješeći se. - Toplo ti preporučujem.
- Jesmo li stigli? - upita strojar Rio ulazeći u prostoriju: nije se obrijao, crvena je brada vrištala s njegovog lica.
- Ne još - odgovori Axo. - Za otprilike sedamdeset sati.
- Zar nas je robot ranije probudio? - sumnjičavo upita Egi astro-bio-fizičar.
- Nije nas ranije probudio - strpljivo objasni Axo: znao je da će proći još nekoliko sati prije nego li oštri umovi posade budu počeli razmišljati onako kako se od njih očekuje. - Probuđeni smo ranije, da se priviknemo na budno stanje. Da počnemo normalno funkcionirati.
- Naravno - postiđeno promrmlja Egi sjedajući.
- Uglavnom, tu smo - reče Axo i nasmiješi se svima ohrabrujući. - Dok smo mirno spavali, sve se odvijalo kako se i trebalo odvijati. Pregledao sam brodski dnevnik koji se automatski pisao. Sve je proteklo u savršenom redu. Nikakva se anomalija na našem putovanju nije dogodila.
- Potrebno je imati malo sreće - reče Lia i svi se nasmiju.
- A planet? - upita Egi, astro-bio-fizičar. - Jesi li pogledao snimke?
- Pogledao sam.
- I? - upita Egi, a svi se za dugačkim stolom upilje pogledima u zapovjednika, čekajući napeto.
- Pregledao sam snimke koje nam neprekidno stižu - reče Axo zavaljujući se u udobni naslonjač. - Pregledao sam i prve pretrage, analize. Sve što sam vidio, silno obećava.
- Ah! - reče Lia, liječnica, razdragano se osmjehnuvši.
Axo joj klimne. Činilo mu se, dok je gledao u lijepo lice Lie, kako je proteklo svega sedam dana, a ne sedam godina od onog dana kad su se svi, čitava sadašnja posada prvi put svi sreli ...

... u velikoj i zatamnjenoj prostoriji, kupoli na jednom od tri mjeseca koja su kružila oko planeta T35.
Axo je stigao prvi, naslućujući o čemu se radi, ali ne i manje znatiželjan zbog toga. Kako su ljudi ulazili, tako su se i upoznavali. Obradovao se kad je u prostoriju ušla Lia, mlada, lijepa liječnica.
- Imaš li pojma o čemu se radi? - upitala ga je sasvim tiho i naginjući se prema njemu. - Ništa mi nisu htjeli reći.
- Čuo sam nešto - normalnim glasom odgovorio je Axo: ako su ovdje pozvani, ovi ljudi onda i zaslužuju čuti ono što je i on nezvanično čuo. - Čini se da su otkrili planet kojeg su ispitali sun-spektralnom analizom i sve govori u prilog tome, da smo naletjeli na komadić raja u crnom prostranstvu.
- Koliko je udaljen? - upitao je Rio, kompjuterski strojar.
- Blizu tri svjetlosne godine - odgovorio je Axo: to mu je u povjerenju šapnula školska prijateljica, članica tima koji je otkrio planet.
- Ah! - uzviknuo je mladi Egi, jedva je napunio dvadeset i petu, astro-bio-fizičar. - To znači sedam godina putovanja.
- Isto toliko i nazad - rekao je Axo. - Ako otputujemo do njega.
Prekidajući njihovo čavrljanje u salu su ušli oni koji odlučuju o istraživačkim putovanjima. Žurno su se i pognutih glava smjestili za dugačkim stolom.
- Evo ukratko što znamo - počeo je visok i tamnoputi muškarac, profesor astro-fizike Jan. - Već neko vrijeme raznim analizama istražujemo planet F0065 kojeg od milja zovemo "Petlja" zbog njegove čudne putanje. Ne bi ga nikad ni primijetili, da nema takvu putanju. Čini se, jer to naravno ne može biti, kako oko svog sunca kruži, gledano iz naše perspektive, u obliku položenog broja 8.
- Vječnost - promrmljala je Lia, liječnica, sasvim tiho sjedeći pored Axa.
- "Petlju" smo morali primijetiti upravo zbog toga - nastavio je profesor Jan. - Ne susrećemo se na našim istraživanjima tako često sa takvom putanjom. U stvari, do sad se ni nismo sretali. Ovo je prvi put!
Svi su se potiho nasmijali i promeškoljili u stolicama. Znali su što slijedi, ali to nije umanjilo napetost koju su svi osjećali.
- Odlučili smo istražiti planet - nastavio je profesor. - Sve sun-spektralne analize potvrđuju ne samo da je na planetu moguć život, već gotovo sasvim sigurno i postoji. To je, kao što znate, najnovija metoda istraživanja koja još nikad nije zakazala.
- Uvijek postoji prvi put - primijetio je Rio, krupan kompjuterski strojar.
- U pravu ste - priznao je profesor s osmjehom. - Upravo zbog toga smo vas izabrane pozvali danas. Na vama je da odlučite: želite li sudjelovati u misiji ili ne.
- Kad se kreće? - upitao je Axo.

"Sad smo ovdje", pomisli Axo šezdeset i četiri sata kasnije sa nevjericom gledajuću u veliki ekran na komandnom mostu.
Pogled mu nije počivao na velikom i plavom planetu koji se polako okretao oko svoje osi, očekivao je takav prizor. Ali nije očekivao vidjeti šest brodova u orbiti planeta. Usprkos tome, brodovi su bili tu. Svaki od njih drugačiji i svi nepoznati. Uzalud je tražio po kompjuterskoj memoriji registar svih brodova koje su sretali i upoznavali tijekom putovanja. O tome se strogo vodilo računa. Svaki je brod snimio i odmah pohranio snimke novog broda kojeg bi sreli i sa kojim bi uspostavili kontakt. Nisu bili sami u Univerzumu, naravno. Već odavno to znaju. Doduše, susreti su bili veoma rijetki i veoma kratkotrajni, ali događali su se. Dva bi se broda srela, zaustavila i visjela u crnom bezdanu, dok bi međusobno izmjenjivali informacije. Kad bi to bilo gotovo, nastavljali bi svoja putovanja. I gotovo nikad više ne bi čuli ni sreli dotični brod.
- Ne odgovaraju? - upita Lia: pojavila se na mostu sasvim nečujno.
- Ni jedan brod - odgovori razdraženo mladi Egi, astro-bio-fizičar. - Sasvim neobično ponašanje.
- Možda nema nikog na tim brodovima - primijeti glasno Lia, ono što je Axo već mislio neko vrijeme.
- Misliš da su mrtvi? - upita ljutito Egi.
- Nisam to rekla - odbije Lia. - Ali mi je sasvim čudna ta njihova ledena šutnja. Brodovi vise u orbiti, okreću se zajedno s planetom i ništa se ne događa. I njihov izgled.
- Što je s njihovim izgledom? - upita Axo.
- Zar ste slijepi? - upita Lia. - Pa očito je da pripadaju različitim svjetovima. Pogledajte samo koliko se međusobno razlikuju. Zar ne mislite tako?
- U pravu je - prizna Egi. - Primijetio sam to, ali nisam ni samom sebi želio priznati. Plašila me sama misao.
- Koja? - upita Axo.
- Ako je ta teorija točna - reče Egi - da brodovi pripadaju različitim svjetovima, civilizacijama, nešto ih je, baš kao i nas, privuklo ovdje.
- Petlja - promrmlja Axo, a njegovi se instinkti odjednom uzvrpolje i silna želja za bijegom ovlada njime: naravno, obuzdao se i mirno reče: - Petlja! Zar vam nije jasno? Pomoću putanje koja liči na petlju, na broj 8, mame nas, zovu. I njih su tako uspjeli pozvati. Ove nepoznate.
- To misliš? - upita Egi. - Luda teorija. Sasvim luda. A da pokušamo sa "kolijevkom"?
"Kolijevkom" su zvali sasvim male istraživačke brodice u koje bi se dva čovjeka jedva uvukla. Ali bile su sasvim prikladne za operacije pristajanje na malena i strana tijela.
- Moramo pokušati - reče Egi. - Odletjeti ću do njih i prijateljski im pokucati na vrata.
- Bude li nešto sumnjivo, odmah se okreći! - zapovijedi Axo.

- Što je? - upita Axo stojeći na komandnom mostu i gledajući na ekranu zbunjeni Egijev pogled: mladi je astro-bio-fizičar sjedio u "kolijevci" i vrtio glavom.
- Ne reagira - odjekne njegov glas na komandnom mostu. - Ni na jednu komandu ne reagira.
- Jesi li pokušao ...
- Sve sam pokušao - nestrpljivo se oglasi Egi. - Ništa. Ovaj je stroj mrtav. Koji se vrag događa?

- Na vama je odluka - reče Axo deset sati kasnije: svi su sjedili oko stola, jedanaest istraživača i slušali iscrpni izvještaj svog zapovjednika, dvanaestog istraživača. - "Kolijevke" odbijaju poslušnost. A to znači da nema ništa od istraživanja. Ni na kraj pameti mi nije da se sa brodom spustim na planet. To bi, u ovim okolnostima, bilo sasvim ludo. Slažete se?
Tihi mrmor odobravanja posade podigne se prema stropu. Osjećala se blaga potištenost i Axo im to nije mogao zamjeriti.
- Dobro! - reče i ustane. - Znači, vraćamo se kući. Svi na svoja mjesta!

- Počinjemo - reče Axo i klimne Riu. - Pokreni motore.
Sekunde su protjecale i ništa se nije događalo. Axo pogleda u krupnog Ria i primijeti kako se crvenokos div znoji.
- Što je, Rio? - upita ga meko.
- Ne reagira - tiho reče Rio, sasvim tiho, ali svi su ga sasvim jasno čuli i razumjeli. - Sve je mrtvo. Ništa ne reagira.
- Pokušajmo još jednom - mirno reče Axo.

- Petlja - reče pola sata kasnije Axo. - Zarobljenici smo petlje. Vječno ćemo ostati ovdje i kružiti neobičnom orbitom.
- Ali ... reče Lia i zašuti i nikad ne završi započetu rečenicu.
Čemu? Bilo bi uzalud. Sve je uzalud. Upetljani su "Petlju". Zauvijek!

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.