Lovrin izbor

Ove večeri neće navući traperice izbledjele od čestog pranja , odluči Lovro stojeći gol u spavaćoj sobi ispred širom otvorenog ormara s odjećom. Svaki je dan u trapericama, večeras će se to promijeniti. Posegne prema tamnoplavim hlačama vrlo lake tkanine, a drugom rukom sa vješalice skine košulju nježne svijetlo-ljubičaste boje. Dobra je to kombinacija. Za večeru. Kojoj se raduje. I zbog koje strepi.
Poslije tuširanja pažljivo se obrijao: lice mu je nakon utrljane kreme postalo sjajno i glatko i Lovro se zadovoljno ogledao. Ne izgleda loše. Tamnoplave hlače su mu savršeno pristajale u struku, nisu ga nimalo stezalo i to mu je izmamilo osmjeh na licu. Hlače je kupio prošle godine, a to znači da se nimalo nije udebljao. Zadovoljno se pljesne po čvrstom i napetom trbuhu. Svako jutro odradi po sto "trbušnjaka" i ovo mu je nagrada. Večeras će dobro izgledati, neće se stidjeti svog izgleda.
Osmjehne se svojim uzburkanim mislima. Dvadeset i devet mu je godina, a kao da mu je četrnaest. Pa i ne može biti drugačije: večeras će mu biti prvi put! A kad je prvi put, uvijek kao da imaš samo trinaest ili četrnaest. Bez iskustva si. Uplašen. Radoznao. Željan.

Na ulici obasjanoj večernjim suncem, hodajući polako, da se ne oznoji, odšeta do samoposluge u kojoj se odigralo upoznavanje i dogovor za ovu večeru prema kojoj hrli.
Ušavši u rashlađenu veliku prostoriju prepunoj kupaca, misao mu odleprša dva dana unazad, kad se susret upravo ovdje i odigrao.

- Večera kod mene?
Lovro je gledao u plave oči koje su odražavale nadu i plahost, strah da će poziv biti odbijen. U prvi je mah, kao i toliko puta do tada u sličnim prilikama, htio grubo odbiti, ali se onda u njegovoj nutrini nešto raspuklo, otvorilo i Lovro je samo klimnuo. Nije mogao progovoriti: uzbuđenje mu je sasvim zatvorilo grlo, stežući ga poput snažne šake.
- Znaš gdje stanujem?
- Znam - progovorio je jedva i tiho Lovro, gledajući u plave oči koje su se osmjehivale prema njemu.
- Dođi preksutra, u petak. Odgovara ti?
Lovro je i opet klimnuo.
- U osam. Nije ti prerano?
- Nije - odgovorio je Lovro i ponovio poput zbunjenog đaka: - Preksutra, u petak. U osam. Večera.

Sad je petak i osam se sati približava. Više nema uzmaka. Ne ovog puta. To je čvrsto odlučio. Neće pobjeći u posljednji čas kao što je do sada svaki put bježao. Ovaj će put sa bocom vina u ruci otići na dogovoreno mjesto, pozvoniti na vratima i ...
Lovro zatrese glavom: mora prestati sanjariti, kupiti bocu vina i požuriti. Pa neće valjda na prvi sastanak zakasniti!
Promatrajući boce koje su se presijavale pod zrakama sunca, rasvjeta još uvijek nije bila uključena, Lovro posegne za bocom "Cabernet sauvignona". Sa ovim vinom ne može pogriješiti: vino je srednje gusto i predivno puni usta. Uvjerio se u to već nekoliko puta, dok bi ga sam pijuckao udobno zavaljen u fotelji, gledajući neki dobar film. Njegov uobičajen provod vikendom. Ovog puta neće usamljeno uživati u plemenitom vinu.

Do zgrade u kojoj će večerati stigao je za desetak minuta i lagano se uspeo na drugi kat. Trenutak je, ali samo trenutak, oklijevao, a zatim odlučno pozvoni.
U lijevoj je ruci držao bocu "Cabernet sauvignona" umotanu u prozirni bijeli papir, a desnom je nervozno zagladio kosu.
Osluškujući brze i odlučne korake iza zatvorenih vrata, Lovro osjeti žmarce uzbuđenja: čitavo mu se tijelo zateglo.
- Konačno! - uzvikne Pjer, a njegove neobično plave oči i ovog puta zarobe Lovrov pogled. - Uplašio sam se da si se predomislio. Kasniš deset minuta.
- Nisam se predomislio - odgovori Lovro sjetivši se svih onih predomišljanja u posljednji čas koje je sa mukom proživljavao. - Ne ovog puta.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.