četvrtak, 26. veljače 2009.

Utvrda




Mobitel zvoni. Uporno. Mirno ga gledam i ne odgovaram. Znam tko zove i bez da pogledam na zaslon. Čekam. Da prestane zvoniti. Jer čvrsto sam odlučio ovaj put ne popustiti, ne javiti se, ne odgovoriti. Postati nedostupan, jer znam, čujem li njen glas, ona tvrđava koju sam sagradio mukotrpno podižući balvane otpora i učvršćujući ih jedno uz drugo u sebi, srušiti će se poput kule od karata. I opet će ...
Mobitel zvoni ...

Bezvoljno se vučem kroz dan. Najradije bih legao i spavao, spavao, zaborav prigrlio i u snu popravljao život. Jer ne valja ovako kako jest, ništa mi ne valja već nekoliko tužnih dana. Od dana kad sam se posvađao sa njom.
Kao i sve svađe i ova naša, najnovija, bila je bezrazložna. Sjećam se, kako sam joj jednom, dok smo sjedili u kafiću, ulijevajući u sebe malo snage, ne bi li uspješno završili trku kroz trgovine u potrazi za namirnicama, prstima prošao kroz njenu gustu i crnu kosu i šapnuo joj u uho:
- Svađe su sasvim besmislene, malena moja. Priroda nam je podarila um da razmišljamo, a jezik da raspravljamo. Ne treba se prepirati, već razgovarati, razjasniti nerazjašnjeno.
- Lijepo zvuči - odgovorila mi je preko ruba šalice u kojoj se pušila vrela kava i iz koje se podizao oblačić jedva vidljive pare. - Može li se prakticirati?
Nasmijao sam se i poljubio je u obraz, zažaren od uzbuđenja koju joj je pružala trka kroz razne trgovine.

Ne može se prakticirati, uvjerio sam se sad. Iako se više, da budem sasvim iskren prema samom sebi, ni ne sjećam razloga zbog kojeg smo se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju, ne želim joj popustiti i javiti se na mobitel. Znam, učinim li to sad, učiniti ću svaki put. Popustiti. Popustiti njoj, a ona će moje popuštanje sasvim iskoristiti. Jer to je u ljudskoj prirodi. Većina nas nikad ne kaže: "Oh, kako plemenit postupak, uzvratiti ću ti istom mjerom: plemenito", već plemenitost, dobrotu, popuštanje, shvati sasvim pogrešno kao priznanje, potvrdu da su oni u pravu, a onaj koji popušta, taj je naravno za sve kriv, pa je to konačno i sam uvidio i upravo zbog toga popustio. I onda te počnu stiskati i pritiskati.
A ja sam želio slobodno disati, a da me ona stišće i pritišće samo u vrućim i vlažnim noćima.

Mobitel iznenada ušuti. Gledam u njega i očekujem. Da se ponovo prodorno oglasi, razbije tišinu koja postaje nesnosna. Pritišće. Umjesto mobitela, zazvoni telefon. Znam, siguran sam kako je to ona, promijenila je taktiku, jer zna da imam stari tip aparata, na kojem se ne očitava broj pozivatelja. A opet, možda ... crv sumnje ruje u meni, možda me ipak treba netko drugi. Možda ...
Ustajem i prilazim telefonu. Oklijevajući ga promatram, a zatim brzom i odlučnom kretnjom podižem slušalicu.
Naravno, ona je!
- Zašto se ne javljaš na mobitel? - pita me, ali joj glas nije ljutit, već pomalo nasmijan: odaje nesigurnost.
- Nemam ti što reći.
- Daj, ne budi takav - reče ona, a njen glas podiže valove topline u mojim grudima. - Javi se na mobitel. Hoćeš?
- Hoću - popuštam, kao što sam i znao da ću popustiti.
Odlažem slušalicu telefona i vraćam se u sobu u kojoj već mobitel zvoni. Brzo ga podižem sa kreveta na koji sam ga bacio.
- Što hoćeš? - nabusito je pitam.
- Ma ne ljuti se. Znam da nisam trebala ono reći, ali ...
Tišina. Sasvim dobro čujem i osluškujem njeno disanje: uzbuđeno je. Udisaji i izdisaji su joj brzi i isprekidani i ja je zamišljam kako mršti lijepe crne obrve, što uvijek čini kad je nešto muči.
- Hoćeš li me primiti? - pita me ona. - Pustiti u stan.
- Što hoćeš reći?
- Ovdje sam - odgovori ona smijući se nervozno. - Ispred vrata tvog stana. Otvori mi!
- Ozbiljno? - pitam u nevjerici.
- Ozbiljno! - nestrpljivo odgovara. - Otvori mi!
Sa mobitelom pored uha prilazim ulaznim vratima stana, otvaram ih i gledam u nju. Osmjehuje mi se pomalo sretno, pomalo tužno, kolebajući se.
- Hoćeš li me pustiti unutra? - pita nesigurno, stojeći ispred mene, sa drhtavim osmjehom.
Pomičem se u stranu, pozivajući je ući, a čitava velika i teška i mukotrpno sagrađena tvrđava otpora koju sam ovih dana podizao, gradio, učvršćivao, i na koju sam bio besmisleno ponosan, zadrhti u mojim grudima i uz nečujni, ali za mene gromoglasni prasak, se uruši: čvrsti se balvani tvrđave otpora pretvorili u prah, postali ništa, nestali sa slijedećim izdisajem.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 21. veljače 2009.

Kišovito




Skrećem pogled da ne moram gledati u lice patnje i pogled mi se zalijepi na uzdrhtalom listu, jednom preostalom na sasvim golom drvetu, čije grane sablasno strše prema nebu, mokre i crne. Vjetrovi su odavno istrgnuli sve ostale, a ovaj, velik i sasvim žut, što dobro vidim usprkos oskudnom osvjetljenju, žilavo se uspio održati. Posljednji su mu trenutci, baš kao i što su posljednji zajednički naši trenutci. Njoj i meni. Nama.
Zamah vodene zavjese nošen vjetrom ošine nas. Ne obraćamo pažnju, ni ona ni ja. Skrećem pogled s lista na njene plave oči i vidim joj biser blistavi u samom uglu oka ispod duge i crne trepavice. I znam, kad trepne, biser će se zakotrljati niz lice koje sam nekad sa žarom ljubio.
Skrećem pogled ponovo i vraćam se listu, a na njemu velika, upravo ogromna kap kiše drhti, drhti, podrhtava milovana vjetrom. Nekako se zadržava na samom rubu lista, kao da ne želi otkinuti se, pasti, napustiti požutjeli list koji fantomski svijetli u noći obasjan neonskom rasvjetom.
- To je to - reče ona.
- Kraj - prihvaćam.
- Kraj! - potvrdi ona odlučno, ali joj glas nije ni izdaleka odlučan i ponavlja, ne bi li uvjerila samu sebe: - Kraj!
I točno u tom trenutku ona se velika kišna kap drhtavo odvaja od požutjelog lista i napušta ga. Pada u noć.
Pogledam joj rub oka i vidim kako ga biser-suza napušta. Vodena tanka crta žalosti spusti joj se pored malog nosa, klizne niz njeno prekrasno lice i izgubi mi se iz vida.
Jer pogled mi se zamaglio, vodena zavjesa podigla je zid, tugu moju sakrivajući, a tuga je crveno vrištala u meni. Dao bih čitav svoj preostali život da sam smogao hrabrosti i nagnuo se nad nju, malenu i drhtavu i pokislu. I da sam vrelim poljupcem upio suzu-biser, vratio joj osmjeh na lice. Ali nisam. Nisam se ni pomakao. Trenutak je trajao vječnost, dok su se između nas odvijali neizgovoreni dijalozi. Sve smo šuteći rekli jedno drugom u toj kišovitoj noći, mokri, promrzli, a opet vrućih osjećaja.
- Budi sretan - reče mi ona, a glas joj napukne.
- I ti isto - kažem joj, a znam da ne mogu biti sretan bez nje. Možda i mogu, ali ne onako sretan kako sam bio sretan sa njom. U njenom zagrljaju, pod njenim plavim pogledom. Osluškujući njezin ritam disanja. Voleći je uvijek i svugdje. Najviše u svojim vlastitim skrivenim tajnim mislima, kad sam odmatao sjećanja i brižljivo ih raščlanjivao, još jednom iznova uživajući u svakom detalju sjećanja.
A sada kiša, neumoljiva kiša, sve to briše.
- Tako mora biti - reče ona.
To me je dotuklo. Jer tako ne mora biti. Tako je samo zbog toga što se ona ne želi ili ne zna boriti. Ali ne mora biti tako. Ništa ne mora biti tako. I neće biti tako! Pruža mi uzdrhtalu ruku na pozdrav, na rastanak, posljednji dodir. I bijes u meni u hipu izleti u vlažan zrak, na kišu.
Udaram je kratkim trzajem u malu šaku i gledam kako joj se plave oči u nevjerici zapanjeno šire.
- Vrati mu se! - kažem joj bijesno. - I liži mu ruku. Jer ti si pseto koje on udara, a ti mu se uvijek vraćaš. Jer on je tvoj gospodar. A ti pseto. Ne treba mi pseto.
Pruža ruku molećivim pokretom prema noći, prema kiši, prema životu. Ne obraćam pažnju na njen pokret. Počinjem odlaziti i točno u tom trenutku onaj preostali sasvim požutjeli list ne može više izdržati težinu mokrog plašta. Otkida se od majke stabla, zaleprša na čas u mokroj i hladnoj noći i padne u blatnjavu baru.
Baš kao i naša ljubav.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 18. veljače 2009.

Tri dijela SF priče "Cigara"


2019.
21.03.

Trenutak prije ničega u crnom prostoru nije bilo, a slijedeći trenutak, samo munjeviti treptaj oka i već je bio tu, mirno viseći u crnom bezdanu kao da se oduvijek nalazi ovdje.
- To nije moguće - rekao je američki astronaut sebi u bradu šapćući, dok je visio u praznini i mijenjao čipove na divovskim krakovima dizalice: ispod njega lebdio je sasvim polako rotirajući "Atlas", divovska gradnja divovskih napora mnogih država.
- Što nije moguće? - upita ga preko radio-veze zapovjednik njegove misije.
- Vidite li vi ono što i ja vidim? - upitao je Quinn: pričvrstio je čip na određeno mjesto i sad je visio u crnom i neprijateljskom prostoru i nije mogao odvojiti pogled od predmeta koji se odjednom stvorio. - Vidiš li Doyl?
- Vidim - odgovori kratko zapovjednik Doyl.
- Znači, nisam poludio.
- Nisi poludio - tiho odgovori zapovjednik i Quinn osjeti u njegovom glasu ono silno uzbuđenje koje je zahvatilo i njega samog, ubrzalo mu rad srca, jer čini se kako je prvi Zemljanin koji ...
- Ogroman je! - sa uzdahom reče Quinn. - Ogroman je!
- Jest, ogroman je - složi se zapovjednik Doyl. - Vrati se sad u brod, Quinn. Jesi li gotov sa prokletim čipom?
- Gotov sam. Neće nam više pričinjavati poteškoće.
- Vrati se u brod! - zapovijedi odsječno Doyl. - Nisi siguran tu vani. Ne više.
- Koliko je veći od nas, nisam siguran ni unutra - reče Quinn i počne pažljivo upravljati mlaznicama, približavajući se ulazu u "Atlas".

- Kakav pogon upotrebljava? - začuje nikom upućeno zamišljeno pitanje zapovjednika. - Jednostavno se stvorio između Zemlje i Mjeseca. Stvorio se. Nemam druge riječi.
- Ni ja ne nalazim drugu riječ - potvrdi Quinn, bacajući još jedan pogled prema strancu-uljezu, prije nego će se uvući u poznatu utrobu "Atlasa".
Dugačak barem pet kilometara, širok oko dva, ocjeni Quinn, nepoznati je brod neodoljivo podsjećao na ogromnu cigaru. Cigaru koja ulijeva strahopoštovanje. Nikakvog osvijetljena koje bi odavalo da u brodu živi i djeluje posada nije bilo, ništa, samo crna cijev zlokobnog sjaja koja visi u crnom prostoru u blizini "Atlasa".


29.03.

- Gospodo, gospodo! - uzalud je molio gospodin Kimura, Japanac, zadužen za novinare u Ujedinjenim narodima: od ogromne i uzbuđene gomile nitko ga nije čuo. - Dozvolite! Molim dozvolite!
- Što da dozvolimo? - upita podrugljivo jedan od novinara. - Tvrdite da niste uspostavili kontakt sa posadom "Cigare"?
- Nismo - brzo i gotovo vičući odgovori gospodin Kimura, sretno primjećujući kako se strasti stišavaju, razgovor postaje moguć.
Novinari su već sutradan dali ime "Cigara" gostima iz dubine Univerzuma i preko noći se naziv udomaćio na čitavoj Zemlji.
- Govorite li istinu? Ne bi bilo prvi put da nam mažete oči!
- Gospodo! - prijekorno reče gospodin Kimura, visok svega sto i pedeset pet centimetara, pažljivo začešljane poput ugljena crne kose i nervozno brišući naočale bez okvira. - Čemu takvo nedostojno insinuiranje? Uostalom, evo vam slavnog fizičara Lera. On će odgovarati na vaša pitanja. To je njegovo područje. Predajem riječ gospodinu Leru!
Gospodin Kimura stupi u stranu, a na njegovo mjesto stane visok i mršav muškarac na pragu četrdesete, smeđe raštrkane kose i zelenih očiju. Gordon Ler, astrofizičar, mirno pogleda u uzbuđene novinare i nakloni im se.
- Pitajte - kratko reče.
- Da li je istina, kako ne možete uspostaviti kontakt sa "Cigarom"?
- Istina je - odgovori Gordon Ler. - Pokušali smo sve što je u našoj moći, uvjeravam vas. Međutim, oni ne odgovaraju. Ukoliko postoje "oni".
- Kako to mislite: ukoliko postoje?
- Nemamo nikakvih dokaza da se u svemirskom brodu nalaze živa i razumna bića - odgovori Gordon Ler. - To su samo naša nagađanja.
- A jesu li i nagađanja da se letjelica "stvorila" odjednom do "Atlasa"? - upita mlada novinarka. - Možda ste već dugi vremena znali za nju, ali ...
- Nismo to htjeli objaviti? - umjesto nje dovrši Gordon Lera i široko se nasmiješi lijepoj novinarki. - Ne, uvjeravam vas, da nije tako. Nismo znali za nju prije vas. Za letjelicu smo doznali istovremeno sa vama.
- Ali, kako je moguće da nam se toliko grdosija neprimijećena približi? - upita netko iz gomile. - Uostalom, kolike su joj dimenzije?
- Dimenzije? - ponovi astrofizičar Ler uz smiješak. – Zapanjujuće je velika! Brod je, ako je to svemirski brod, dug točno sedam hiljada sedamsto metara. A širok dvije hiljade i tristo metara. Pažljivo smo ga izmjerili, vjerujte mi.
- To vjerujemo! – dobaci netko.
Nervozni smijeh odleprša iz gomile prema visokom stropu. Promatrajući uzbuđena lica, Gordon Ler se odjednom prisjeti svog djetinjstva, kad je maštajući sanjalački zamišljao prvi Kontakt. Kontakt sa velikim K. Jer to je bilo to. I ništa drugo. Kontakt. Ali sasvim neobičan kontakt. Šutljiv. Nedodirljiv. Odbojan. Kontakt bez kontakta.


28.03.

- Ne odgovaraju! - bjesnio je general jučer u Ovalnom uredu, a Gordon Ler ga znatiželjno promatrao, čekajući reakciju Predsjednika. - Zašto ih jednostavno ne raznesemo u prah? Već su sedam dana ovdje, vise gore nama nad glavama, i bog zna što su sve u stanju učiniti. Gospodine Predsjedniče, stajalište je vojnih snaga kako moramo uništiti stranu letjelicu.
- Pokušali su - rekao je Predsjednik tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjeknule.
- Pokušali? - zamucao je general Dwight, a lice mu u čas postalo tamno-crveno. - Tko je pokušao?
- Tko drugi nego Rusi - reče Predsjednik. - I nisu uspjeli, kao što znate. Jer brod je i dalje tu. Nedodirljiv. Neuništiv. Ne možemo mu ništa.
- Molim, gospodine Predsjedniče - reče ukočeno general Dwight - bi li to pobliže objasnili.
- Smiri se, Ron - uz smiješak je rekao Predsjednik. - Ne želim da ti budeš prva žrtva došljaka.
Ovalnim uredom odjekne tihi smijeh, koji vrlo brzo umukne. Predsjednik je ustao i ozbiljno se svakom pojedincu zagledao u oči, prelazeći pogledom s jednog lica na drugo.
- Ništa im ne možemo našom tehnologijom - rekao je i raširio ruke: pokret koji je priznavao nemoć.
- Ne razumijem ...
- Čini se, kako posjeduju nešto što neutralizira svako naše oružje. Kad kažem "naše", mislim na oružje koje potječe sa Zemlje. - Predsjednik je kratko zašutio, pa se kiselo nasmiješio. - Ni pomisliti nisam mogao, kako ću izgovoriti ovu rečenicu. Ali je istinita. Rusi su poslali na njih ni više ni manje nego dvanaest udarnih raketa i ništa.
- Kako ništa? - upitao je general Dwight. - Nešto se moralo dogoditi!
- Ništa se nije dogodilo - rekao je tvrdo Predsjednik. - Nisu eksplodirale. Nestale su. Bez eksplozija.
- Nestale?
- Potpuno nestale! Kao da ih nikad ni nije bilo!


29.03.

- I što sad? - upita nadglasavajući kolege mlada novinarka. - Kakva je daljnja strategija?
- Čekati - odgovori Gordon Ler. - Čekati i prikupljati informacije. Drugo nam ništa ne preostaje.
- Informacije? - Novinarka podigne obrve: lijepo joj se lice pretvorilo u upitnik. - Što smo do sad radili, ako nismo prikupljali informacije? A nikakve informacije nitko nema! Koliko znamo? Odakle dolaze? Zašto su došli? Kojim pogonom? Jesu li ... pitanja je bezbroj, gospodine, a odgovori...
- Na odgovore ćemo morati čekati, mlada damo - prijazno reče astrofizičar. - Ništa nam drugo ne preostaje. Baš ništa.


31.03.

- Počnite sa pripremama - naredi zapovjednik Doyl. - Za manje od sata krećemo kući.
- Radujem se tome - promrmlja mladi Junlong, Kinez, kome je ovo prvi boravak u "Atlasu".
- Ne samo ti, ne samo ti - reče zapovjednik Doyl i svi se nasmiju, jer više ne moraju kriti olakšanje zbog odlaska, točnije zbog napuštanja broda, jer upravo su im to naredili: napustiti "Atlas" što je prije moguće.
- Baciti ću još jedan pogled na tu prokletinju - reče Eileen Lamb, jedna od dviju žena na "Atlasu".
- Slobodno se pozdravi i u moje ime - dobaci Quinn.
- Aggghhhhhhhhhh! - zakrklja iznenađeno Eileen.
- Što se događa? - upita zapovjednik Doyl.
- Nestao je.
- Što?
- Nema ga – odgovori Eileen Lamb. - Nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.

- Misija se nastavlja - objavi dva sata kasnije zapovjednik Doyl posadi "Atlasa". - Budimo dostojanstveni. Mirno nastavimo obavljati svoj posao. Nedostojno ponašanje prepustima onima dole.
Svi su znali, kako izgovarajući riječi "onima dole", misli na vijesti koje su prije nekoliko trenutaka čuli: čitav je svijet slavio odlazak-nestanak "Cigare", a slavlje se ponegdje otelo kontroli, pretvorilo u velike nerede, a ponegdje bilo čak i ljudskih žrtava, pored velikih materijalnih šteta..
- Hoćemo li ikad doznati ... - promrmlja Brigit Paster, druga žena astronaut: nije morala završiti rečenicu. Svi su vrlo dobro znali na koja pitanja misli.


2020.

21.03.


Povezali su ugodno sa korisnim, pa se kongres Svjetskog udruženja liječnika održavao u Parizu, glavnom gradu Francuske.
- U gradu zaljubljenih - prokomentirala je bolnom šalom domaća mlada i lijepa liječnica Alette Domen.
- Nemoj, molim te - zamolio ju je Raymond Domen, blago joj stišćući mišicu. - Već smo mnogo puta razgovarali o tome.
- Jesmo - prizna Alette i klimne, a kratka joj se crna kosa zatrese odbijajući svjetlost.
- Obećali smo jedno drugome kako nećemo plakati - rekao je Raymond, milujući joj kosu. - Možda ...
- Da, možda ... - prihvatila je Alette, a tuga joj se u glasu mogla umalo pa napipati.

31.12.2019.

- Pa ovo je ludnica! - uzviknuo je u šali dr. Raymond Domen, kad se ugodni glas sa razglasa oglasio, pozivajući ga na još jedan porođaj.
- Ne daju ni nam kavu popiti! - uzviknula je zabavljajući se Alette, gledajući svog dragog kako žurno ustaje i izlazi iz prostorije.
Nekoliko je liječnika sjedilo u maloj prostoriji i pilo kavu, komentirajući neobičnu žurbu sa kojom su novorođenčad dolazila na svijet.
- Meni se ovo što se događa, nimalo ne dopada - promrmljao je Basile Kessel. - Već dugo razmišljam o tome što se događa i sve mi se manje dopada.
- Hajde, gunđalo staro! - reče mu nježno Alette: Basile je bio najmlađi liječnik u bolnici, još nije napunio ni dvadeset i petu i svi su ga zadirkivali zbog njegove mladosti i dječjeg lica. - Sad ćeš nam ti istresti neku svoju ludu teoriju, zar ne?
Čim je to izgovorila, Alette se iznenada sjeti gotovo istovjetnih riječi izgovorenih prije šest mjeseci na istom mjestu ...

31.06.2019.

... dok su pijuckali kavu i zadirkivali sasvim svježeg mladog i lijepog liječnika: Basile Kessel je tek nedavno stigao u "njihovu" bolnicu.
- Želiš li je čuti? Teoriju? Koja je istina!
- Želim - odgovori Alette. - Priznajem da se mnogo toga čudnog i nesvakidašnjeg događa. Ali ...
- Ali? - upita izazovno Basile. - Do kad ćete odbijati priznati istinu?
- Kakvu istinu? - upita glavni liječnik Hitne, upravo ulazeći u prostoriju i gledajući ih radoznalo.
- Pravu istinu! - vatreno uzvikne Basile Kessel i žustro ustane, umalo ne prosuvši kavu. - Činjenica je da se kod nas, ljudi, neki poremećaj događa.
- Nije moja branša - nasmije se Charles, liječnik Hitne. - Prosvijetli me, molim.
- I hoću! - reče žustro Basile. - Biti ću kratak i jasan. Da kraći i jasniji ne mogu biti.
- Hajde! - podbode ga Alette. - Ispali već jednom.
- Nakon odlaska "Cigare" - odgovori Basile Kessel sve ih u prostoriji izazovno gledajući - nije se dogodila ni jedna trudnoća. Ni jedna jedina! Nigdje! Provjerio sam. Telefonirao sam posvuda i informirao se i to je činjenica. Već tri mjeseca nije se začelo ni jedno jedino dijete na čitavoj Zemlji. A točno je toliko prošlo od posjeta "Cigare". Istina?
Posljednju je riječ upitno uzviknuo. Ali nije očekivao odgovor. Zadovoljno je gledao zbunjena lica oko sebe. Znao je, kako su i svi oni pitali se isto što i on, ali jedino je on, Basile Kessel, mladi liječnik pred kojim je budućnost, bio toliko hrabar pa javno iznio nepopularnu ideju.
- Nije moja branša - promrmlja Charles, glavni Hitne i napusti prostoriju.

20020

21.03.

- Basile je naslutio istinu - reče Alette tiho.
- Još je prerano govoriti o istini - odgovori joj Raymond. - Mislim na Istinu sa velikim I.
- I ja na nju mislim - reče ona. - Ni jedno se dijete u ovoj godini nije rodilo, Raymond. Ni jedno. Nigdje. Izumrijeti ćemo.
- Možda - prizna Raymond. - A možda i otkrijemo uzrok i ...
Pustio je da se rečenica ugasi. Dok su polako ispijali vrele gutljaje kave u udobnosti svog doma, oboje je razmišljalo o njihovom djetetu, kojeg su oboje željeli, ali kojeg najvjerojatnije nikad neće imati. Glas sa televizora remetio je savršenu tišinu oko njih.
- Zašto imaju biljeg? - upita Alette ljutito. - Zašto?

20.02.

Da djeca rođena između dvadesetog prosinca, zaključno sa trideset i prvim prosincem dvije hiljade devetnaeste godine imaju biljeg, otkriveno je tek prije mjesec dana. Slava je pripala, ukoliko je to bila slava, mladom paru iz Hrvatske, točnije iz Rijeke.
Dok je njegova mlada žena tješila uplakane blizance previjajući ih, odjednom je ugledala nešto što prije nije vidjela.
- Vidi! - uzviknula je Tihana. - Zvijezda!
- Kakva zvijezda? - upitao je zabrinuto mladi suprug Drago. - O čemu to govoriš?
- O ovome! - Tihana je podigla malu i krhku ruku i uprla prstom u djetetovo lijevo pazuho. - Zar ovo nije zvijezda?
- Zvijezda je - morao je priznati Drago. - Kako to prije nismo vidjeli?
- Jer nije ni bilo tu! - uvrijeđeno odgovori Tihana. - Zar misliš da ne gledam pažljivo svoju djecu dok ih previjam?
- Ima li i drugi to? - upitao je Drago uzbuđeno, sasvim prečuvši njeno pitanje. – Isti znak?
- Ne znam - odgovori Tihana. - Da pogledamo.
Imalo je.
A kad se to pročulo, otkrilo se brzinom munje, kako i sva ostala djeca rođena u tom razmaku od deset dana, imaju identični znak ispod lijevog pazuha.
- Zvjezdana djeca - rekao je mladi pedijatar koji je silno volio poeziju.
I čitav je svijet prihvatio naziv "Zvjezdani", a samo su se rijetki zapitali znači li to što? I ako znači, što znači? Kakvu poruku šalju ti mali znakovi u obliku zvijezde? Ima li poruke uopće? Ili su svi počeli gubiti vezu sa realnošću?

2030.

21.03.

- Još jedno proljeće - reče Alette stišćući mišicu Raymonda i gledajući desetgodišnju djevojčicu kako veselo trči parkom, dok joj sunce blista u kosi. - Pogledaj je, kako se raduje životu. Pogledaj ostalu djecu. Sve sami desetogodišnjaci. Nema mlađih, samo starijih. Ne mogu se naviknuti na to, Raymond.
- Neobično je, priznajem - reče Raymond. - Ali možda otkrijemo ...
- Ah, možda! - Alette nestrpljivo odmahne rukom. - Priznajem da sam izgubila svaku nadu, Raymond. Uskoro će mi biti četrdeset, kasno je za mene. Ali ja nisam ni važna. Što će biti s nama? Ljudskim rodom? I čime smo ovo zaslužili? Zašto, Raymond? Zašto?
Raymond joj poljupcem zatvori usta. To mu je jedino preostalo. Jer odgovora nije znao. Nitko ga nije znao.



21.03.2033

Gordon Ler, astrofizičar, pedeset i jednu godinu star, koji je i dalje naklonošću prirode zadržao vitkost i mladalački izgled, uopće se ne iznenadi ranojutarnjem pozivu. Ili kasnonoćnom, da upotrijebi riječ koja ne postoji. Nije bilo još ni dva sata, noć je vladala crnilom viseći nad gradom i daleko je još od svitanja.
Istog trena, kad je mobitel zazvonio remeteći tišinu i osvijetlio se u polutami sobe, Gordon se osmjehne u tamu i reče:
- Evo, ludnica počinje.
- Kakva ludnica? - upita pospano njegova prijateljica, Kate Ross, model, prekrasna djevojka plamene kose i pronicljivih zelenih očiju.
- Vratila se? - upita Gordon u polutami umjesto pozdrava: mobitel mu je o dalje svijetlio u ruci, sablasno ga osvjetljujući.
- Kako znaš? - upita ga sugovornik sumnjičavo, a Gordon se naceri sumnjičavosti u glasu kojeg osjeti: Peter Silk vođa OS-a (Open Space), odbora koji je osnovan i prije nego se "Cigara" prije četrnaest godina odjednom stvorila i deset dana visjela u crnom prostoru, dok se strah širio Zemljom.
- Kako sam znao? - odvrati Gordon i promuklo se nasmije: sjajno se zabavljao. - Nisam znao, ne mogu tvrditi da sam znao. Ali sam naslućivao.
- Ti kao da se zabavljaš - predbaci mu Peter: dobri su prijatelji već nekoliko godina i međusobno se dobro poznaju.
- A ti si uplašen? - upita Gordon ustajući.
- Pa, nije mi svejedno.
- Smiri se - reče Gordon Ler nespretno navlačeći traperice, pridržavajući mobitel ramenom, dok ga Kate Ross znatiželjno gleda.
- Lako je tebi govoriti - odgovori mu Peter Silk. - Nisi ti na mom mjestu.
- Niti bih ikada bio! - odbrusi mu Gordon. - Gade mi se vaši strahovi. U svemu vidite samo opasnost.
- Obično i jest tako.
- Ne bih se složio, ali neka ti bude - reče Gordon. - Savjetujem savršeno mirovanje. Nedjelovanje.
- Da ništa ne činimo? - sa nevjericom upita Peter Silk. - Baš ništa?
- Baš ništa! - potvrdi Gordon. - Čekajmo.
- Što?
- Ne znam - pošteno odgovori Gordon. - Plaćate me da vas savjetujem u "neuobičajenim prilikama", kako ste to divno sročili, vi mudraci u Obrani. E pa, moj je savjet: mirujete. Nemojte se sramotiti i slati nešto prema brodu. Ako je to brod. Čekajte!
- Što bi drugo moglo biti?
- Ne znam.
- Čekati ćemo.
- U redu. - Gordon klimne, kao da njegov sugovornik može vidjeti. - Stižem za sat vremena.
- Gordone! - uzvikne prijekorno Kate iz kreveta.
- Možda dva - doda Gordon u mobitel i isključi ga.
- Hoćeš li mi reći što se događa? - upita ga Kate.
- Sjećaš li se "Cigare"? - upita je Gordon. - Koja nas je posjetila iz dubine Svemira?
- Naravno, sjećam se - odgovori Kate. - Bilo mi je četrnaest i vrlo se dobro sjećam panike koju je izazvala.
- Panika se ponavlja - reče Gordon i nasmije se. - Vratila se. "Cigara" se vratila.
- Raduješ se tome?
- Naravno! - Gordon Ler je začuđeno pogleda. - Zar ne shvaćaš? Da su nam željeli zlo, učinili bi to već za vrijeme prvog posjeta. Ne, ne žele nam zlo, žele nešto drugo.
- I misliš da će se sada izjasniti? - upita Kate ustajući i veličanstveno lijepa u svojoj golotinji, pođe ispred Gordona. - Skuhati ću nam kavu.
- Sjajno - reče Gordon i pljesne je po maloj i čvrstoj stražnjici. - Za to ću se vrijeme istuširati. Ne želim mirisati na tebe, tamo među svim onim glavonjama kojima ću biti okružen.

Kratko se zadržao pod snažnim mlazom koji mu je ulijevao svježinu. Obuče sasvim svježu odjeću i pridruži Kate u kuhinji, osjećajući prijatan miris kave.
- Krasno miriše - reče i u tom se trenutku dogodi.
- Ohhhhhhhhhhh! - uzvikne Kate i približi mu se, nesvjesno tražeći zaštitu.
Gordon zagrli uplašenu djevojku i oboje se zagledaju kroz veliki prozor sa kojeg je pucao vidik na mnogoljudni grad. Odjednom noć se doslovno pretvorila u dan, sunčana se svjetlost prosipala nad gradom i umjetno je osvjetljenje odjednom postalo suvišno. Smiješno. Bezbrojne su reklame, u noći tako blještave i raskošne, sad izgledale sasvim nezanimljivo.
- Jesu li ... - promrmlja Gordon Ler, ali ga zvrčanje mobitela prekine.
- Je li to zbog njih? – upita u aparat znajući da je odgovor potvrdan.
- Nego tko drugi može pretvoriti noć u dan?! - otrese se nervozno Peter Silk. - Čitava je Zemljina polutka obasjana umjetnim suncem! Izbrisali su noć! Dolazi smjesta! Ovdje je ludnica!
- Dolazim što brže mogu - obeća Gordon, a pogled mu počiva na blještavim neboderima. - I ništa ne pokušavajte. Ništa!
- Dolazi smjesta!
- Dolazim - mirno odgovori Gordon i pogleda Kate. - Idemo djevojko, novi je uzbudljivi dan pred nama.

22.03.2033.

Tihana je primijetila neuobičajeno mirno ponašanje blizanaca Adama i Silvestara i zabrinuta do krajnjih granica odlučila se posavjetovati s liječnikom.
- Pretjeruješ, kao i obično - reče joj Drago. - Čim djeca kihnu, u panici si. Prava si mama kvočka.
- Ne kišu - odgovori Tihana. - Nego spavaju. Neuobičajeno mnogo spavaju.
- Pa djeca su, potreban im je san. Pogotovo u ovom osjetljivom razdoblju.
- Osjetljivom razdoblju! - frkne Tihana i prezrivo napući usne trgnuvši ih malo na lijevo, a malen joj nos slijedio trzaj: poput zeca nad slasnom mrkvom. - Djeca su uvijek u osjetljivom razdoblju. Idem ih probuditi i vodim ih liječniku.
- Mora biti kako si odlučila - popusti Drago. - U redu, idemo ih probuditi.
Ali ih nisu mogli probuditi: Adam i Silvestar su spavali tako čvrsto, da im ni drmusanje njihove majke nije uspjelo poremetiti san. Već potpuno obuzeta panikom, Tihana zaplače.
- Možda smo zakasnili ... možda ...
- Zakasnili? Ma što je tebi? Smiri se. Spremimo dječake i idemo k liječniku. Samo se smiri, molim te.

- Koliko znamo - tiho joj reče pedijatar - nema nikakvog razloga za brigu, draga gospođo.
- Ali oni spavaju i ne bude se - uplašeno se usprotivi Tihana, pa oklijevajući tiho doda: - Kao da su ...
- Umrli? - Liječnik se nasmiješi umirujuće. - Ni govora. Samo spavaju. Doduše neuobičajeno dubokim snom, ali svi su im vitalni organi u savršenom redu, uvjeravam se.
- I probuditi će se?
- Naravno da će se probuditi.
- Kad?
Liječnik u neprilici skrene pogled. Kad? Nitko ne zna. Znaju samo da djeca spavaju. Znaju i to, da blizanci ove uplašene sitne i drhtave gospođe nisu jedini. Mnoga djeca spavaju. Čini se da su sva djeca poznata pod nadimkom "Zvjezdani" zapala u neobjašnjivo dubok san. Zabrinuti roditelji širom svijeta dovode svoju uspavanu djecu k obiteljskim liječnicima i u bolnice, a liječnici pažljivo promatraju usnule, mjereći i kontrolirajući im sve što se izmjeriti i kontrolirati može. I sve je u redu. U savršenom redu. Samo spavaju. I ništa više. Spavaju dubokim snom kojeg ništa i nitko ne može poremetiti.

26.03.2033.

- Tiho, molim! - vikne netko. - Da poslušamo vijesti!
Svi u bolničkoj kantini zašute i zagledaju se u veliki ekran koji se nalazi u uglu prostorije. Nemiri i panika u čitavom svijetu. Vječni dan bez noći čudno djeluje na ljude, pa i na životinje, sad je već neuobičajeno postalo uobičajeno. Vrijednosti su se pomjerile. U čitavom svijetu niču sekte koje proriču propast svijeta. Već pet dana noć ne dolazi. U Londonu sazvana konferencija ...
- Još jedna besmislena konferencija - reče Basile Kessel: sad mu je trideset i osam, ali i dalje djeluje dječački šarmantno. - Uvijek nove i nove konferencije. Još ni jedna konferencija ništa nije riješila, a oni počinju sa drugom, trećom ...
- Smiri se, Basile - reče mu Alette: njoj je veoma drag taj vatreni čovjek neobičnih ideja.
- Miran sam, ne brini - odgovori on. - Nema razloga panici koja je zahvatila čitav svijet. Mislim da sam shvatio.
- Shvatio što? - upita ga Alette.
- "Cigaru" - odgovori Basile Kessel. - Ne znam što je ona i koga predstavlja, kao što nitko ni ne zna.
- A što znaš? - potakne ga Alette.
- Znam zašto je ovdje - odgovori Basile glasno, otvoreno, ne mareći za podsmješljive poglede koje primijeti oko sebe.
- Podijeli svoje znanje s nama! - dobaci mu Charles, glavni Hitne.
- Znam da se sprdate - pomirljivo reče Basile. - I znam da ovo ne mogu dokazati. Ali duboko osjećam u sebi.
- Što to? - upita ga meko Alette i ohrabrujuće mu stisne ruku.
- Djeca nazvana "Zvjezdani" spavaju, zar ne? - upita Basile. - Imamo ih i ovdje, u našoj bolnici, popriličan broj. Spavaju. Ili se nama samo tako čini.
- Ah, ipak ne spavaju! - uzvikne Charles i neki se nasmiju.
- Mislim da ih uče dok spavaju - nastavi Basile Kessel ni malo ne obrativši pažnju na upadicu kolege.
- Uče? - upita Alette. - Što uče? Od koga?
- Nisam sveznajući! - braneći se reče Basile. - Tako osjećam. Mislim da ih kroz "Cigaru" uče, pripremaju na nešto.
- Zašto tako misliš?
- Pa to je barem jednostavno! - uzvikne Basile i ustane. - Spavaju samo "Zvjezdani", je li tako? I to od dana kad se "Cigara" pojavila, ponovo vratila. Od dana kad je nestalo noći. "Cigara" visi nad polutkom Zemlje koja bi trenutačno morala biti tamna, noćna strana, obdarujući je svjetlošću. Ništa tu nema slučajnog.
- U svakom slučaju - reče Alette ustajući, jer dužnost je zove - sasvim moguć scenarij.

31.03.2033.

Tihana se usred večere, a koja bi sudeći po blještavom plavom nebu mogla biti i objed, odjednom silno uznemiri i ustane.
- Što ti je sad? - upita je majka, koja joj je došla u posjetu, pružiti podršku u ovim, za Tihanu, teškim danima.
- Ne mogu više sjediti - reče Tihana. - Moram se kretati. Idem u bolnicu.
- Ali sad je blizu sedam sati - usprotivi joj se majka. - Što ćeš u bolnici?
- Moram biti uz Adama i Silvestara. Moram!
- Ali oni spavaju. Neće ni znati da si pored njih.
- Znati će!

- Spavaju - obavijesti je nepotrebno dežurna sestra istog trena kad Tihana stupi u bolnički hodnik.
- Moram ih vidjeti.
Sestra zausti da se usprotivi, ali ugledavši odlučan izraz Tihaninog lica, odmahne glavom i odluči popustiti.
- Dobro, gospođo - reče. - Samo na nekoliko minuta.
Tihana uđe u tihu i veliku sobu u kojoj spava dvadesetoro djece. Vršnjaci. Zvjezdana djeca.
Polako, iako zna da ih nikakav šum neće probuditi, Tihana priđe krevetima u kojima su spavali Adam i Silvestar. Stane između dva kreveta pogledavajući čas jednog, čas drugog sina.
I onda lagani kolektivni drhtaj usnule djece prože sobu, zrak kao da zatreperi, a blještava svjetlost koja je noć pretvarala u dan iščezne, a zvijezde, koje Tihana ne može vidjeti, ali koje sasvim jasno naslućuje, ponovo zatrepere na tamnom nebu. Isto tako Tihana sasvim sigurno zna, da je "Cigara" nestala, vratila se tamo odakle je i došla, završivši svoju misiju.
- Ah! - reče Tihana. - Prošlo je.
Djeca kao da drugačije dišu, primijeti Tihana iznenada i približi se sasvim krevetu Adama i nagne nad sina.
- Mama - reče joj on otvorivši oči i osmjehnuvši se sretno. - Tako sam divno sanjao.

Epilog

27.03.2045.

Liječnik Basile Kessel, čija je slava svakog dana sve više rasla, pedesetogodišnjak vrlo uspravna držanja i veoma mladolikog lica, nakašlje se stojeći iza govornice i osmjehne mnogobrojnim slušateljima. Pariz je i ovog puta pružio gostoprimstvo Svjetskom udruženju liječnika.
- Da rezimiramo - tiho reče: nije bilo potrebe glasno govoriti, svi su vrlo pažljivo slušali i vladala je savršena tišina u velikoj akustičnoj dvorani. - Sad ovo malo prije rečeno sasvim pouzdano znamo. Provjerili smo našu teoriju kod hiljadu parova i dokazali je. Posljednji par kojeg smo testirali dolazi iz Hrvatske, grad Rijeka. Oboje su, naravno, "Zvjezdani". On se zove Adam, a ona, čujte ovo, Eva!
Tih smijeh odobravanja preleti veliko dvoranom, ali i vrlo brzo utihne. Svi su s nestrpljenjem čekali nastavak, bolje reći zaključak govora.
- Mladom se paru rodilo dijete, točnije sin – nastavi Basile Kessel – i tako postali točno hiljaditi par nasumce odabran pomoću kompjutera, koje smo promatrali, a koji su postali roditelji. A to znači …
Žamor u dvorani je bio tih, suviše tih, pa Basile pogleda u pod, ne želeći nikog gledati u oči.
- Mnogi će se osjetiti prikraćenim, ali što je, tu je - reče tvrdo Basile Kessel. - Mnogi će osjetiti i ljutnju, žalost ... Sad znamo, kako je moguće reproduciranje samo "Zvjezdanima". Nama ostalima uskraćeno je to pravo. Zašto? Ne znam. Nitko ne zna. To već spada u filozofska razmatranja. Dakle, djeca rođena iz veza "Zvjezdanih", veoma su napredna i veoma brzo uče. Uostalom, poput njihovih roditelja. Oni su odabrani da vode ljudski rod u budućnost. Mi ostali ...
Doktor Basile Kessel zastane, ne završi rečenicu, već samo bespomoćno slegne ramenima i polako napusti govornicu. Više se nije imalo što reći.

Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Ostavština iz dubine




21.03.2033

Gordon Ler, astrofizičar, pedeset i jednu godinu star, koji je i dalje naklonošću prirode zadržao vitkost i mladalački izgled, uopće se ne iznenadi ranojutarnjem pozivu. Ili kasnonoćnom, da upotrijebi riječ koja ne postoji. Nije bilo još ni dva sata, noć je vladala crnilom viseći nad gradom i daleko je još od svitanja.
Istog trena, kad je mobitel zazvonio remeteći tišinu i osvijetlio se u polutami sobe, Gordon se osmjehne u tamu i reče:
- Evo, ludnica počinje.
- Kakva ludnica? - upita pospano njegova prijateljica, Kate Ross, model, prekrasna djevojka plamene kose i pronicljivih zelenih očiju.
- Vratila se? - upita Gordon u polutami umjesto pozdrava: mobitel mu je o dalje svijetlio u ruci, sablasno ga osvjetljujući.
- Kako znaš? - upita ga sugovornik sumnjičavo, a Gordon se naceri sumnjičavosti u glasu kojeg osjeti: Peter Silk vođa OS-a (Open Space), odbora koji je osnovan i prije nego se "Cigara" prije četrnaest godina odjednom stvorila i deset dana visjela u crnom prostoru, dok se strah širio Zemljom.
- Kako sam znao? - odvrati Gordon i promuklo se nasmije: sjajno se zabavljao. - Nisam znao, ne mogu tvrditi da sam znao. Ali sam naslućivao.
- Ti kao da se zabavljaš - predbaci mu Peter: dobri su prijatelji već nekoliko godina i međusobno se dobro poznaju.
- A ti si uplašen? - upita Gordon ustajući.
- Pa, nije mi svejedno.
- Smiri se - reče Gordon Ler nespretno navlačeći traperice, pridržavajući mobitel ramenom, dok ga Kate Ross znatiželjno gleda.
- Lako je tebi govoriti - odgovori mu Peter Silk. - Nisi ti na mom mjestu.
- Niti bih ikada bio! - odbrusi mu Gordon. - Gade mi se vaši strahovi. U svemu vidite samo opasnost.
- Obično i jest tako.
- Ne bih se složio, ali neka ti bude - reče Gordon. - Savjetujem savršeno mirovanje. Nedjelovanje.
- Da ništa ne činimo? - sa nevjericom upita Peter Silk. - Baš ništa?
- Baš ništa! - potvrdi Gordon. - Čekajmo.
- Što?
- Ne znam - pošteno odgovori Gordon. - Plaćate me da vas savjetujem u "neuobičajenim prilikama", kako ste to divno sročili, vi mudraci u Obrani. E pa, moj je savjet: mirujete. Nemojte se sramotiti i slati nešto prema brodu. Ako je to brod. Čekajte!
- Što bi drugo moglo biti?
- Ne znam.
- Čekati ćemo.
- U redu. - Gordon klimne, kao da njegov sugovornik može vidjeti. - Stižem za sat vremena.
- Gordone! - uzvikne prijekorno Kate iz kreveta.
- Možda dva - doda Gordon u mobitel i isključi ga.
- Hoćeš li mi reći što se događa? - upita ga Kate.
- Sjećaš li se "Cigare"? - upita je Gordon. - Koja nas je posjetila iz dubine Svemira?
- Naravno, sjećam se - odgovori Kate. - Bilo mi je četrnaest i vrlo se dobro sjećam panike koju je izazvala.
- Panika se ponavlja - reče Gordon i nasmije se. - Vratila se. "Cigara" se vratila.
- Raduješ se tome?
- Naravno! - Gordon Ler je začuđeno pogleda. - Zar ne shvaćaš? Da su nam željeli zlo, učinili bi to već za vrijeme prvog posjeta. Ne, ne žele nam zlo, žele nešto drugo.
- I misliš da će se sada izjasniti? - upita Kate ustajući i veličanstveno lijepa u svojoj golotinji, pođe ispred Gordona. - Skuhati ću nam kavu.
- Sjajno - reče Gordon i pljesne je po maloj i čvrstoj stražnjici. - Za to ću se vrijeme istuširati. Ne želim mirisati na tebe, tamo među svim onim glavonjama kojima ću biti okružen.

Kratko se zadržao pod snažnim mlazom koji mu je ulijevao svježinu. Obuče sasvim svježu odjeću i pridruži Kate u kuhinji, osjećajući prijatan miris kave.
- Krasno miriše - reče i u tom se trenutku dogodi.
- Ohhhhhhhhhhh! - uzvikne Kate i približi mu se, nesvjesno tražeći zaštitu.
Gordon zagrli uplašenu djevojku i oboje se zagledaju kroz veliki prozor sa kojeg je pucao vidik na mnogoljudni grad. Odjednom noć se doslovno pretvorila u dan, sunčana se svjetlost prosipala nad gradom i umjetno je osvjetljenje odjednom postalo suvišno. Smiješno. Bezbrojne su reklame, u noći tako blještave i raskošne, sad izgledale sasvim nezanimljivo.
- Jesu li ... - promrmlja Gordon Ler, ali ga zvrčanje mobitela prekine.
- Je li to zbog njih? – upita u aparat znajući da je odgovor potvrdan.
- Nego tko drugi može pretvoriti noć u dan?! - otrese se nervozno Peter Silk. - Čitava je Zemljina polutka obasjana umjetnim suncem! Izbrisali su noć! Dolazi smjesta! Ovdje je ludnica!
- Dolazim što brže mogu - obeća Gordon, a pogled mu počiva na blještavim neboderima. - I ništa ne pokušavajte. Ništa!
- Dolazi smjesta!
- Dolazim - mirno odgovori Gordon i pogleda Kate. - Idemo djevojko, novi je uzbudljivi dan pred nama.

22.03.2033.

Tihana je primijetila neuobičajeno mirno ponašanje blizanaca Adama i Silvestara i zabrinuta do krajnjih granica odlučila se posavjetovati s liječnikom.
- Pretjeruješ, kao i obično - reče joj Drago. - Čim djeca kihnu, u panici si. Prava si mama kvočka.
- Ne kišu - odgovori Tihana. - Nego spavaju. Neuobičajeno mnogo spavaju.
- Pa djeca su, potreban im je san. Pogotovo u ovom osjetljivom razdoblju.
- Osjetljivom razdoblju! - frkne Tihana i prezrivo napući usne trgnuvši ih malo na lijevo, a malen joj nos slijedio trzaj: poput zeca nad slasnom mrkvom. - Djeca su uvijek u osjetljivom razdoblju. Idem ih probuditi i vodim ih liječniku.
- Mora biti kako si odlučila - popusti Drago. - U redu, idemo ih probuditi.
Ali ih nisu mogli probuditi: Adam i Silvestar su spavali tako čvrsto, da im ni drmusanje njihove majke nije uspjelo poremetiti san. Već potpuno obuzeta panikom, Tihana zaplače.
- Možda smo zakasnili ... možda ...
- Zakasnili? Ma što je tebi? Smiri se. Spremimo dječake i idemo k liječniku. Samo se smiri, molim te.

- Koliko znamo - tiho joj reče pedijatar - nema nikakvog razloga za brigu, draga gospođo.
- Ali oni spavaju i ne bude se - uplašeno se usprotivi Tihana, pa oklijevajući tiho doda: - Kao da su ...
- Umrli? - Liječnik se nasmiješi umirujuće. - Ni govora. Samo spavaju. Doduše neuobičajeno dubokim snom, ali svi su im vitalni organi u savršenom redu, uvjeravam se.
- I probuditi će se?
- Naravno da će se probuditi.
- Kad?
Liječnik u neprilici skrene pogled. Kad? Nitko ne zna. Znaju samo da djeca spavaju. Znaju i to, da blizanci ove uplašene sitne i drhtave gospođe nisu jedini. Mnoga djeca spavaju. Čini se da su sva djeca poznata pod nadimkom "Zvjezdani" zapala u neobjašnjivo dubok san. Zabrinuti roditelji širom svijeta dovode svoju uspavanu djecu k obiteljskim liječnicima i u bolnice, a liječnici pažljivo promatraju usnule, mjereći i kontrolirajući im sve što se izmjeriti i kontrolirati može. I sve je u redu. U savršenom redu. Samo spavaju. I ništa više. Spavaju dubokim snom kojeg ništa i nitko ne može poremetiti.

26.03.2033.

- Tiho, molim! - vikne netko. - Da poslušamo vijesti!
Svi u bolničkoj kantini zašute i zagledaju se u veliki ekran koji se nalazi u uglu prostorije. Nemiri i panika u čitavom svijetu. Vječni dan bez noći čudno djeluje na ljude, pa i na životinje, sad je već neuobičajeno postalo uobičajeno. Vrijednosti su se pomjerile. U čitavom svijetu niču sekte koje proriču propast svijeta. Već pet dana noć ne dolazi. U Londonu sazvana konferencija ...
- Još jedna besmislena konferencija - reče Basile Kessel: sad mu je trideset i osam, ali i dalje djeluje dječački šarmantno. - Uvijek nove i nove konferencije. Još ni jedna konferencija ništa nije riješila, a oni počinju sa drugom, trećom ...
- Smiri se, Basile - reče mu Alette: njoj je veoma drag taj vatreni čovjek neobičnih ideja.
- Miran sam, ne brini - odgovori on. - Nema razloga panici koja je zahvatila čitav svijet. Mislim da sam shvatio.
- Shvatio što? - upita ga Alette.
- "Cigaru" - odgovori Basile Kessel. - Ne znam što je ona i koga predstavlja, kao što nitko ni ne zna.
- A što znaš? - potakne ga Alette.
- Znam zašto je ovdje - odgovori Basile glasno, otvoreno, ne mareći za podsmješljive poglede koje primijeti oko sebe.
- Podijeli svoje znanje s nama! - dobaci mu Charles, glavni Hitne.
- Znam da se sprdate - pomirljivo reče Basile. - I znam da ovo ne mogu dokazati. Ali duboko osjećam u sebi.
- Što to? - upita ga meko Alette i ohrabrujuće mu stisne ruku.
- Djeca nazvana "Zvjezdani" spavaju, zar ne? - upita Basile. - Imamo ih i ovdje, u našoj bolnici, popriličan broj. Spavaju. Ili se nama samo tako čini.
- Ah, ipak ne spavaju! - uzvikne Charles i neki se nasmiju.
- Mislim da ih uče dok spavaju - nastavi Basile Kessel ni malo ne obrativši pažnju na upadicu kolege.
- Uče? - upita Alette. - Što uče? Od koga?
- Nisam sveznajući! - braneći se reče Basile. - Tako osjećam. Mislim da ih kroz "Cigaru" uče, pripremaju na nešto.
- Zašto tako misliš?
- Pa to je barem jednostavno! - uzvikne Basile i ustane. - Spavaju samo "Zvjezdani", je li tako? I to od dana kad se "Cigara" pojavila, ponovo vratila. Od dana kad je nestalo noći. "Cigara" visi nad polutkom Zemlje koja bi trenutačno morala biti tamna, noćna strana, obdarujući je svjetlošću. Ništa tu nema slučajnog.
- U svakom slučaju - reče Alette ustajući, jer dužnost je zove - sasvim moguć scenarij.

31.03.2033.

Tihana se usred večere, a koja bi sudeći po blještavom plavom nebu mogla biti i objed, odjednom silno uznemiri i ustane.
- Što ti je sad? - upita je majka, koja joj je došla u posjetu, pružiti podršku u ovim, za Tihanu, teškim danima.
- Ne mogu više sjediti - reče Tihana. - Moram se kretati. Idem u bolnicu.
- Ali sad je blizu sedam sati - usprotivi joj se majka. - Što ćeš u bolnici?
- Moram biti uz Adama i Silvestara. Moram!
- Ali oni spavaju. Neće ni znati da si pored njih.
- Znati će!

- Spavaju - obavijesti je nepotrebno dežurna sestra istog trena kad Tihana stupi u bolnički hodnik.
- Moram ih vidjeti.
Sestra zausti da se usprotivi, ali ugledavši odlučan izraz Tihaninog lica, odmahne glavom i odluči popustiti.
- Dobro, gospođo - reče. - Samo na nekoliko minuta.
Tihana uđe u tihu i veliku sobu u kojoj spava dvadesetoro djece. Vršnjaci. Zvjezdana djeca.
Polako, iako zna da ih nikakav šum neće probuditi, Tihana priđe krevetima u kojima su spavali Adam i Silvestar. Stane između dva kreveta pogledavajući čas jednog, čas drugog sina.
I onda lagani kolektivni drhtaj usnule djece prože sobu, zrak kao da zatreperi, a blještava svjetlost koja je noć pretvarala u dan iščezne, a zvijezde, koje Tihana ne može vidjeti, ali koje sasvim jasno naslućuje, ponovo zatrepere na tamnom nebu. Isto tako Tihana sasvim sigurno zna, da je "Cigara" nestala, vratila se tamo odakle je i došla, završivši svoju misiju.
- Ah! - reče Tihana. - Prošlo je.
Djeca kao da drugačije dišu, primijeti Tihana iznenada i približi se sasvim krevetu Adama i nagne nad sina.
- Mama - reče joj on otvorivši oči i osmjehnuvši se sretno. - Tako sam divno sanjao.

Epilog

27.03.2045.

Liječnik Basile Kessel, čija je slava svakog dana sve više rasla, pedesetogodišnjak vrlo uspravna držanja i veoma mladolikog lica, nakašlje se stojeći iza govornice i osmjehne mnogobrojnim slušateljima. Pariz je i ovog puta pružio gostoprimstvo Svjetskom udruženju liječnika.
- Da rezimiramo - tiho reče: nije bilo potrebe glasno govoriti, svi su vrlo pažljivo slušali i vladala je savršena tišina u velikoj akustičnoj dvorani. - Sad ovo malo prije rečeno sasvim pouzdano znamo. Provjerili smo našu teoriju kod hiljadu parova i dokazali je. Posljednji par kojeg smo testirali dolazi iz Hrvatske, grad Rijeka. Oboje su, naravno, "Zvjezdani". On se zove Adam, a ona, čujte ovo, Eva!
Tih smijeh odobravanja preleti veliko dvoranom, ali i vrlo brzo utihne. Svi su s nestrpljenjem čekali nastavak, bolje reći zaključak govora.
- Mladom se paru rodilo dijete, točnije sin – nastavi Basile Kessel – i tako postali točno hiljaditi par nasumce odabran pomoću kompjutera, koje smo promatrali, a koji su postali roditelji. A to znači …
Žamor u dvorani je bio tih, suviše tih, pa Basile pogleda u pod, ne želeći nikog gledati u oči.
- Mnogi će se osjetiti prikraćenim, ali što je, tu je - reče tvrdo Basile Kessel. - Mnogi će osjetiti i ljutnju, žalost ... Sad znamo, kako je moguće reproduciranje samo "Zvjezdanima". Nama ostalima uskraćeno je to pravo. Zašto? Ne znam. Nitko ne zna. To već spada u filozofska razmatranja. Dakle, djeca rođena iz veza "Zvjezdanih", veoma su napredna i veoma brzo uče. Uostalom, poput njihovih roditelja. Oni su odabrani da vode ljudski rod u budućnost. Mi ostali ...
Doktor Basile Kessel zastane, ne završi rečenicu, već samo bespomoćno slegne ramenima i polako napusti govornicu. Više se nije imalo što reći.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 15. veljače 2009.

Zvjezdani




2020.

21.03.


Povezali su ugodno sa korisnim, pa se kongres Svjetskog udruženja liječnika održavao u Parizu, glavnom gradu Francuske.
- U gradu zaljubljenih - prokomentirala je bolnom šalom domaća mlada i lijepa liječnica Alette Domen.
- Nemoj, molim te - zamolio ju je Raymond Domen, blago joj stišćući mišicu. - Već smo mnogo puta razgovarali o tome.
- Jesmo - prizna Alette i klimne, a kratka joj se crna kosa zatrese odbijajući svjetlost.
- Obećali smo jedno drugome kako nećemo plakati - rekao je Raymond, milujući joj kosu. - Možda ...
- Da, možda ... - prihvatila je Alette, a tuga joj se u glasu mogla umalo pa napipati.

31.12.2019.

- Pa ovo je ludnica! - uzviknuo je u šali dr. Raymond Domen, kad se ugodni glas sa razglasa oglasio, pozivajući ga na još jedan porođaj.
- Ne daju ni nam kavu popiti! - uzviknula je zabavljajući se Alette, gledajući svog dragog kako žurno ustaje i izlazi iz prostorije.
Nekoliko je liječnika sjedilo u maloj prostoriji i pilo kavu, komentirajući neobičnu žurbu sa kojom su novorođenčad dolazila na svijet.
- Meni se ovo što se događa, nimalo ne dopada - promrmljao je Basile Kessel. - Već dugo razmišljam o tome što se događa i sve mi se manje dopada.
- Hajde, gunđalo staro! - reče mu nježno Alette: Basile je bio najmlađi liječnik u bolnici, još nije napunio ni dvadeset i petu i svi su ga zadirkivali zbog njegove mladosti i dječjeg lica. - Sad ćeš nam ti istresti neku svoju ludu teoriju, zar ne?
Čim je to izgovorila, Alette se iznenada sjeti gotovo istovjetnih riječi izgovorenih prije šest mjeseci na istom mjestu ...

31.06.2019.

... dok su pijuckali kavu i zadirkivali sasvim svježeg mladog i lijepog liječnika: Basile Kessel je tek nedavno stigao u "njihovu" bolnicu.
- Želiš li je čuti? Teoriju? Koja je istina!
- Želim - odgovori Alette. - Priznajem da se mnogo toga čudnog i nesvakidašnjeg događa. Ali ...
- Ali? - upita izazovno Basile. - Do kad ćete odbijati priznati istinu?
- Kakvu istinu? - upita glavni liječnik Hitne, upravo ulazeći u prostoriju i gledajući ih radoznalo.
- Pravu istinu! - vatreno uzvikne Basile Kessel i žustro ustane, umalo ne prosuvši kavu. - Činjenica je da se kod nas, ljudi, neki poremećaj događa.
- Nije moja branša - nasmije se Charles, liječnik Hitne. - Prosvijetli me, molim.
- I hoću! - reče žustro Basile. - Biti ću kratak i jasan. Da kraći i jasniji ne mogu biti.
- Hajde! - podbode ga Alette. - Ispali već jednom.
- Nakon odlaska "Cigare" - odgovori Basile Kessel sve ih u prostoriji izazovno gledajući - nije se dogodila ni jedna trudnoća. Ni jedna jedina! Nigdje! Provjerio sam. Telefonirao sam posvuda i informirao se i to je činjenica. Već tri mjeseca nije se začelo ni jedno jedino dijete na čitavoj Zemlji. A točno je toliko prošlo od posjeta "Cigare". Istina?
Posljednju je riječ upitno uzviknuo. Ali nije očekivao odgovor. Zadovoljno je gledao zbunjena lica oko sebe. Znao je, kako su i svi oni pitali se isto što i on, ali jedino je on, Basile Kessel, mladi liječnik pred kojim je budućnost, bio toliko hrabar pa javno iznio nepopularnu ideju.
- Nije moja branša - promrmlja Charles, glavni Hitne i napusti prostoriju.

20020

21.03.

- Basile je naslutio istinu - reče Alette tiho.
- Još je prerano govoriti o istini - odgovori joj Raymond. - Mislim na Istinu sa velikim I.
- I ja na nju mislim - reče ona. - Ni jedno se dijete u ovoj godini nije rodilo, Raymond. Ni jedno. Nigdje. Izumrijeti ćemo.
- Možda - prizna Raymond. - A možda i otkrijemo uzrok i ...
Pustio je da se rečenica ugasi. Dok su polako ispijali vrele gutljaje kave u udobnosti svog doma, oboje je razmišljalo o njihovom djetetu, kojeg su oboje željeli, ali kojeg najvjerojatnije nikad neće imati. Glas sa televizora remetio je savršenu tišinu oko njih.
- Zašto imaju biljeg? - upita Alette ljutito. - Zašto?

20.02.

Da djeca rođena između dvadesetog prosinca, zaključno sa trideset i prvim prosincem dvije hiljade devetnaeste godine imaju biljeg, otkriveno je tek prije mjesec dana. Slava je pripala, ukoliko je to bila slava, mladom paru iz Hrvatske, točnije iz Rijeke.
Dok je njegova mlada žena tješila uplakane blizance previjajući ih, odjednom je ugledala nešto što prije nije vidjela.
- Vidi! - uzviknula je Tihana. - Zvijezda!
- Kakva zvijezda? - upitao je zabrinuto mladi suprug Drago. - O čemu to govoriš?
- O ovome! - Tihana je podigla malu i krhku ruku i uprla prstom u djetetovo lijevo pazuho. - Zar ovo nije zvijezda?
- Zvijezda je - morao je priznati Drago. - Kako to prije nismo vidjeli?
- Jer nije ni bilo tu! - uvrijeđeno odgovori Tihana. - Zar misliš da ne gledam pažljivo svoju djecu dok ih previjam?
- Ima li i drugi to? - upitao je Drago uzbuđeno, sasvim prečuvši njeno pitanje. – Isti znak?
- Ne znam - odgovori Tihana. - Da pogledamo.
Imalo je.
A kad se to pročulo, otkrilo se brzinom munje, kako i sva ostala djeca rođena u tom razmaku od deset dana, imaju identični znak ispod lijevog pazuha.
- Zvjezdana djeca - rekao je mladi pedijatar koji je silno volio poeziju.
I čitav je svijet prihvatio naziv "Zvjezdani", a samo su se rijetki zapitali znači li to što? I ako znači, što znači? Kakvu poruku šalju ti mali znakovi u obliku zvijezde? Ima li poruke uopće? Ili su svi počeli gubiti vezu sa realnošću?

2030.

21.03.

- Još jedno proljeće - reče Alette stišćući mišicu Raymonda i gledajući desetgodišnju djevojčicu kako veselo trči parkom, dok joj sunce blista u kosi. - Pogledaj je, kako se raduje životu. Pogledaj ostalu djecu. Sve sami desetogodišnjaci. Nema mlađih, samo starijih. Ne mogu se naviknuti na to, Raymond.
- Neobično je, priznajem - reče Raymond. - Ali možda otkrijemo ...
- Ah, možda! - Alette nestrpljivo odmahne rukom. - Priznajem da sam izgubila svaku nadu, Raymond. Uskoro će mi biti četrdeset, kasno je za mene. Ali ja nisam ni važna. Što će biti s nama? Ljudskim rodom? I čime smo ovo zaslužili? Zašto, Raymond? Zašto?
Raymond joj poljupcem zatvori usta. To mu je jedino preostalo. Jer odgovora nije znao. Nitko ga nije znao.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 12. veljače 2009.

Iz dubine



2019.
21.03.

Trenutak prije ničega u crnom prostoru nije bilo, a slijedeći trenutak, samo munjeviti treptaj oka i već je bio tu, mirno viseći u crnom bezdanu kao da se oduvijek nalazi ovdje.
- To nije moguće - rekao je američki astronaut sebi u bradu šapćući, dok je visio u praznini i mijenjao čipove na divovskim krakovima dizalice: ispod njega lebdio je sasvim polako rotirajući "Atlas", divovska gradnja divovskih napora mnogih država.
- Što nije moguće? - upita ga preko radio-veze zapovjednik njegove misije.
- Vidite li vi ono što i ja vidim? - upitao je Quinn: pričvrstio je čip na određeno mjesto i sad je visio u crnom i neprijateljskom prostoru i nije mogao odvojiti pogled od predmeta koji se odjednom stvorio. - Vidiš li Doyl?
- Vidim - odgovori kratko zapovjednik Doyl.
- Znači, nisam poludio.
- Nisi poludio - tiho odgovori zapovjednik i Quinn osjeti u njegovom glasu ono silno uzbuđenje koje je zahvatilo i njega samog, ubrzalo mu rad srca, jer čini se kako je prvi Zemljanin koji ...
- Ogroman je! - sa uzdahom reče Quinn. - Ogroman je!
- Jest, ogroman je - složi se zapovjednik Doyl. - Vrati se sad u brod, Quinn. Jesi li gotov sa prokletim čipom?
- Gotov sam. Neće nam više pričinjavati poteškoće.
- Vrati se u brod! - zapovijedi odsječno Doyl. - Nisi siguran tu vani. Ne više.
- Koliko je veći od nas, nisam siguran ni unutra - reče Quinn i počne pažljivo upravljati mlaznicama, približavajući se ulazu u "Atlas".

- Kakav pogon upotrebljava? - začuje nikom upućeno zamišljeno pitanje zapovjednika. - Jednostavno se stvorio između Zemlje i Mjeseca. Stvorio se. Nemam druge riječi.
- Ni ja ne nalazim drugu riječ - potvrdi Quinn, bacajući još jedan pogled prema strancu-uljezu, prije nego će se uvući u poznatu utrobu "Atlasa".
Dugačak barem pet kilometara, širok oko dva, ocjeni Quinn, nepoznati je brod neodoljivo podsjećao na ogromnu cigaru. Cigaru koja ulijeva strahopoštovanje. Nikakvog osvijetljena koje bi odavalo da u brodu živi i djeluje posada nije bilo, ništa, samo crna cijev zlokobnog sjaja koja visi u crnom prostoru u blizini "Atlasa".

29.03.

- Gospodo, gospodo! - uzalud je molio gospodin Kimura, Japanac, zadužen za novinare u Ujedinjenim narodima: od ogromne i uzbuđene gomile nitko ga nije čuo. - Dozvolite! Molim dozvolite!
- Što da dozvolimo? - upita podrugljivo jedan od novinara. - Tvrdite da niste uspostavili kontakt sa posadom "Cigare"?
- Nismo - brzo i gotovo vičući odgovori gospodin Kimura, sretno primjećujući kako se strasti stišavaju, razgovor postaje moguć.
Novinari su već sutradan dali ime "Cigara" gostima iz dubine Univerzuma i preko noći se naziv udomaćio na čitavoj Zemlji.
- Govorite li istinu? Ne bi bilo prvi put da nam mažete oči!
- Gospodo! - prijekorno reče gospodin Kimura, visok svega sto i pedeset pet centimetara, pažljivo začešljane poput ugljena crne kose i nervozno brišući naočale bez okvira. - Čemu takvo nedostojno insinuiranje? Uostalom, evo vam slavnog fizičara Lera. On će odgovarati na vaša pitanja. To je njegovo područje. Predajem riječ gospodinu Leru!
Gospodin Kimura stupi u stranu, a na njegovo mjesto stane visok i mršav muškarac na pragu četrdesete, smeđe raštrkane kose i zelenih očiju. Gordon Ler, astrofizičar, mirno pogleda u uzbuđene novinare i nakloni im se.
- Pitajte - kratko reče.
- Da li je istina, kako ne možete uspostaviti kontakt sa "Cigarom"?
- Istina je - odgovori Gordon Ler. - Pokušali smo sve što je u našoj moći, uvjeravam vas. Međutim, oni ne odgovaraju. Ukoliko postoje "oni".
- Kako to mislite: ukoliko postoje?
- Nemamo nikakvih dokaza da se u svemirskom brodu nalaze živa i razumna bića - odgovori Gordon Ler. - To su samo naša nagađanja.
- A jesu li i nagađanja da se letjelica "stvorila" odjednom do "Atlasa"? - upita mlada novinarka. - Možda ste već dugi vremena znali za nju, ali ...
- Nismo to htjeli objaviti? - umjesto nje dovrši Gordon Lera i široko se nasmiješi lijepoj novinarki. - Ne, uvjeravam vas, da nije tako. Nismo znali za nju prije vas. Za letjelicu smo doznali istovremeno sa vama.
- Ali, kako je moguće da nam se toliko grdosija neprimijećena približi? - upita netko iz gomile. - Uostalom, kolike su joj dimenzije?
- Dimenzije? - ponovi astrofizičar Ler uz smiješak. – Zapanjujuće je velika! Brod je, ako je to svemirski brod, dug točno sedam hiljada sedamsto metara. A širok dvije hiljade i tristo metara. Pažljivo smo ga izmjerili, vjerujte mi.
- To vjerujemo! – dobaci netko.
Nervozni smijeh odleprša iz gomile prema visokom stropu. Promatrajući uzbuđena lica, Gordon Ler se odjednom prisjeti svog djetinjstva, kad je maštajući sanjalački zamišljao prvi Kontakt. Kontakt sa velikim K. Jer to je bilo to. I ništa drugo. Kontakt. Ali sasvim neobičan kontakt. Šutljiv. Nedodirljiv. Odbojan. Kontakt bez kontakta.


28.03.

- Ne odgovaraju! - bjesnio je general jučer u Ovalnom uredu, a Gordon Ler ga znatiželjno promatrao, čekajući reakciju Predsjednika. - Zašto ih jednostavno ne raznesemo u prah? Već su sedam dana ovdje, vise gore nama nad glavama, i bog zna što su sve u stanju učiniti. Gospodine Predsjedniče, stajalište je vojnih snaga kako moramo uništiti stranu letjelicu.
- Pokušali su - rekao je Predsjednik tiho, ali su njegove riječi gromoglasno odjeknule.
- Pokušali? - zamucao je general Dwight, a lice mu u čas postalo tamno-crveno. - Tko je pokušao?
- Tko drugi nego Rusi - reče Predsjednik. - I nisu uspjeli, kao što znate. Jer brod je i dalje tu. Nedodirljiv. Neuništiv. Ne možemo mu ništa.
- Molim, gospodine Predsjedniče - reče ukočeno general Dwight - bi li to pobliže objasnili.
- Smiri se, Ron - uz smiješak je rekao Predsjednik. - Ne želim da ti budeš prva žrtva došljaka.
Ovalnim uredom odjekne tihi smijeh, koji vrlo brzo umukne. Predsjednik je ustao i ozbiljno se svakom pojedincu zagledao u oči, prelazeći pogledom s jednog lica na drugo.
- Ništa im ne možemo našom tehnologijom - rekao je i raširio ruke: pokret koji je priznavao nemoć.
- Ne razumijem ...
- Čini se, kako posjeduju nešto što neutralizira svako naše oružje. Kad kažem "naše", mislim na oružje koje potječe sa Zemlje. - Predsjednik je kratko zašutio, pa se kiselo nasmiješio. - Ni pomisliti nisam mogao, kako ću izgovoriti ovu rečenicu. Ali je istinita. Rusi su poslali na njih ni više ni manje nego dvanaest udarnih raketa i ništa.
- Kako ništa? - upitao je general Dwight. - Nešto se moralo dogoditi!
- Ništa se nije dogodilo - rekao je tvrdo Predsjednik. - Nisu eksplodirale. Nestale su. Bez eksplozija.
- Nestale?
- Potpuno nestale! Kao da ih nikad ni nije bilo!

29.03.

- I što sad? - upita nadglasavajući kolege mlada novinarka. - Kakva je daljnja strategija?
- Čekati - odgovori Gordon Ler. - Čekati i prikupljati informacije. Drugo nam ništa ne preostaje.
- Informacije? - Novinarka podigne obrve: lijepo joj se lice pretvorilo u upitnik. - Što smo do sad radili, ako nismo prikupljali informacije? A nikakve informacije nitko nema! Koliko znamo? Odakle dolaze? Zašto su došli? Kojim pogonom? Jesu li ... pitanja je bezbroj, gospodine, a odgovori...
- Na odgovore ćemo morati čekati, mlada damo - prijazno reče astrofizičar. - Ništa nam drugo ne preostaje. Baš ništa.

31.03.

- Počnite sa pripremama - naredi zapovjednik Doyl. - Za manje od sata krećemo kući.
- Radujem se tome - promrmlja mladi Junlong, Kinez, kome je ovo prvi boravak u "Atlasu".
- Ne samo ti, ne samo ti - reče zapovjednik Doyl i svi se nasmiju, jer više ne moraju kriti olakšanje zbog odlaska, točnije zbog napuštanja broda, jer upravo su im to naredili: napustiti "Atlas" što je prije moguće.
- Baciti ću još jedan pogled na tu prokletinju - reče Eileen Lamb, jedna od dviju žena na "Atlasu".
- Slobodno se pozdravi i u moje ime - dobaci Quinn.
- Aggghhhhhhhhhh! - zakrklja iznenađeno Eileen.
- Što se događa? - upita zapovjednik Doyl.
- Nestao je.
- Što?
- Nema ga – odgovori Eileen Lamb. - Nestao je. Kao da ga nikad nije ni bilo.

- Misija se nastavlja - objavi dva sata kasnije zapovjednik Doyl posadi "Atlasa". - Budimo dostojanstveni. Mirno nastavimo obavljati svoj posao. Nedostojno ponašanje prepustima onima dole.
Svi su znali, kako izgovarajući riječi "onima dole", misli na vijesti koje su prije nekoliko trenutaka čuli: čitav je svijet slavio odlazak-nestanak "Cigare", a slavlje se ponegdje otelo kontroli, pretvorilo u velike nerede, a ponegdje bilo čak i ljudskih žrtava, pored velikih materijalnih šteta..
- Hoćemo li ikad doznati ... - promrmlja Brigit Paster, druga žena astronaut: nije morala završiti rečenicu. Svi su vrlo dobro znali na koja pitanja misli.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 5. veljače 2009.

Dijagnoza



Još su samo dva pacijenta ispred njega, pa je on na redu. Srećom, muškarci su, što znači da se neće previše zadržavati na razgovoru. Žene se uvijek mnogo duže zadrže u ordinaciji, primijetio je to Leonard na samom početku svog posjećivanja liječnika. Točnije, liječnice. Već šest godina stalni je gost bolničkih hodnika, a svoju liječnicu poznaje tako dobro, da mu je već gotovo prijateljica. Na neki čudan način, osjeća naklonost prema njoj: popustila je ona početna kočnica koja ga je nagonila na šutnju. Sad više toga nema, višegodišnje poznanstvo uklonilo je prepreku koja je naravno štetila u odnosu pacijent - liječnik.

- Primjećujem kako se suzdržavate - rekla mu liječnica još na samom početku njihovog poznanstva, prije šest godina. - Morate prevladati neugodnost i otvoreno razgovarati sa mnom.
- Ah! - uzdahnuo je Leonard i promeškoljio se u velikoj i smeđoj kožnoj fotelji, koja je zaškripala pod njegovom težinom. - Lako je vama govoriti. Priznajem, čudno se osjećam.
- Zbog čega?
- Pa - otegao je Leonard - kao prvo, do sad nisam posjećivao liječnike.
- A drugo?
- Pa mogu vam po godinama biti otac.
- To ništa ne znači.
- Meni znači - rekao je on.
- Uskoro vam neće značiti ništa - obećala je liječnica ohrabrujuće se smiješeći. - Obećavam vam.
Njeno se obećanje ispunilo: nelagodnosti je nestalo i Leonard joj je bez ustručavanja povjeravao i najintimnije misli, osjećajući ogromno olakšanje zbog toga. Jer bilo je teško biti sasvim sam u tome, u čudno-podmukloj bolesti. Sasvim sam boriti se protiv podmukle bolesti koja se vraćala, a koju je on želio i nastojao svom svojom snagom zaustaviti.

Zvonce na vratima ordinacije zazvoni i vrati Leonarda u stvarnost. Zanesen mislima, sasvim je zaboravio gdje se nalazi, otresao se onog nelagodnog stiska kojeg je osjećao u stomaku. Još malo ...
- Gotovi smo do pet sati - reče muškarac koji sjedi do njega: Leonardovih je godina, obojica su tek prešli šezdesetu.
- Žurite negdje? - razgovora radi upita Leonard.
- Imam neki dogovor - odgovori mu supatnik i namigne. - Sastanak sa dečkima na piću.
Sa dečkima! Leonard se osmjehne. Doduše i on o samom sebi tako misli, ali ... Leonard ustane, jer iznenadni poriv za kretanjem, nije mu dozvoljavao mirovanje. Laganim i dugim koracima, koji su govorili o njegovom bavljenju sportom, počne šetati ambulantnim hodnikom, pod radoznalim pogledima bolesnika.
"Starci", pomisli Leonard, sakrivajući pogled, ne želeći da naslute o čemu razmišlja. "Sve su to starci. I uplašeni. Ja nisam starac. I ne bojim se! Nekoliko sam puta u životu bio blizu nasilne smrti i ne bojim se umrijeti. Ne bojim se nestati. I što znači to nestati? Vraćamo se tamo odakle smo i izronili. Ništa strašno. Čemu strah? Jer budućnost kakva se pruža ispred mene, a bogami i ispred ovih plačljivaca, nije ružičasta. Čekaju nas bolovi, sve manje uživanja, sve više patnje. Smrt ti dođe kao neki prijatelj, koji te sklanja na mirno mjesto dok oko tebe sve trešti. Još samo prije nekoliko godina ravnopravno sam jurio rame uz rame sa mladićima koji su imali svega trideset godina, a onda, bez upozorenja ...puf! Sve je odjednom nestalo! Kao da nikad nije bilo one snage u meni! Puf! Jebeš smrt! Smrt je spavanje, odmor. Jer u što mi se život pretvara? U bol! Bol do bola! I zašto se onda bojati prestanka bola?"
Zvonce se ponovo oglasi, jedan jadnik izađe iz ordinacije, a drugi uđe. Leonard sa osmjehom gleda u vrata iza kojih će čuti presudu. Presuda? Nasmije se toj riječi, neprikladnom naravno, ali je on tako doživljava.

Kad je prvi put primijetio i osjetio ove iste simptome koji ga i sada muče, nije se ni malo uplašio. Slabost njegovog tijela natjerala ga na preziranje vlastitog tijela, života. Što će ti život, ako ujutro ne ustaješ pun elana? Nego poput izmoždenog starca na kojeg su legle godine bez zadovoljstva?
A on je imao zadovoljstva u životu. O, i te kako ih je imao, grabio ih je pohlepno i silno uživao u svemu i možda je sad stigla naplata? Jer sve se mora platiti, zar ne? I sve ima svoju suprotnost, isto tako. Stare su to mudrosti. Toliko stare, da su postale banalne. Prije je imao zdravlje i veliko zadovoljstvo, a sad je nastupilo vrijeme bolesti i ...
I baš u tom trenutku, kad na takvog što nije ni pomišljao, Ela se ušuljala u njegov život i sve se preko noći za Leonarda promijenilo. Volja za životom nadimala mu je grudi i uživao je u svakom poklonjenom trenutku uživanja, koje mu je život pružao. Uživao je dvostruko, pa i trostruko, znajući kako uživanje neće dugo potrajati. Znajući da proživljava rijetkost, znajući da ima sreću što to proživljava, ma koliko bolno bilo. Znajući da će Ela otići, a on ...

Otišla je naravno, ponovo je sam i sasvim je uvjeren da se i podmukla bolest, koja mu otima životnu tekućinu vratila upravo zbog toga. Točnije, zbog njegovog nezadovoljstva. Jer nezadovoljstvo je ponovo zavladalo Leonardovim životom, jutra su se pružala prazna i besmislena ispred njega i budeći se, uzalud je rukom tražio njenu, Elinu toplinu. Više je nikad neće osjetiti. Nema više za njega te toliko drage topline. Samo nezadovoljstvo je ostalo. Koje je bujalo. I silno je žalio zbog toga. Ali nikome nije to odao, to je bila njegova dijagnoza njegove bolesti, samo njegova i ne treba je nitko više znati. Pa ni liječnica koja ga liječi i sa kojom se sprijateljio. Jer on zna, uvjeren je, kako je njegova dijagnoza točna. Ah, Ela …

- Vi kao da se zabavljate - reče mu gospođa koja sjedi preko puta Leonarda: noge je prekrižila sakrivši ih kaputom.
- Zašto to kažete? - upita Leonard.
- Pa osmjehujete se - odgovori žena, pa se i sama osmjehne.
- Prisjetio sam se nečeg smiješnog - reče joj Leonard: uvijek ti netko nastoji zaviriti u glavu. - I konačno, zašto se ne bi smijali? Pa ništa se strašnog ne događa.
- Zar bolest nije strašna?
- Strašna je - reče Leonard, zabavljen razgovorom. - Ali ne toliko da se sasvim prepustimo očajanju. Svojim mislima utječemo na bolest.
Žena se nasmije, ne skrivajući nevjerovanje u smijehu, a koje joj se čitalo na licu.
I upravo kad je otvorila usta u namjeri postaviti slijedeće pitanje, zvonce se oglasi i Leonard žustro zakorači prema vratima sretan što je tom razgovoru došao kraj.

- Dobra večer - pozdravi ga liječnica listajući papire za koje Leonard zna da su njegovi nalazi. – Sjednite, sjednite.
- Hvala - odgovori on sjedajući. - Kakva je presuda?
- Presuda? - Liječnica ga pogleda preko papira, a lijepe joj oči boje lješnjaka potamne. - Zanimljiv izbor riječi.
- Ta mi je misao preletjela umom tamo vani - reče Leonard i mahne rukom. - Dok sam čekao.
- Pa, ne bih je nazvala presudom.
- Nego kako?
- Opomenom - odgovori liječnica i odloži papire koji su govorili o Leonardovom zdravstvenom stanju.
- Ah! - reče Leonard. – Nisam se prevario. Ponovo se događa.
- Jest - potvrdi liječnica. - Ponovo se događa. Gubite željezo iz krvi. Zbog toga i te nesnosne glavobolje zbog kojih ste došli k meni.
- Opet sve iz početka? - upita Leonard, a u sjećanju mu munjevitom brzinom bljesnu svi oni brojni pregledi, neki čak i bolni, a svi vrlo neugodni.
- Nije baš tako - odgovori liječnica, nastojeći mu uliti samopouzdanja. - Sad vrlo dobro znamo protiv čega se moramo boriti.
- Ali i dalje ne znate zbog čega mi se to događa - promrmlja Leonard. - Ne znate zbog čega mi se krv, da tako kažem, razvodnjava i zbog čega je gubim.
- Do sad nismo otkrili točan uzrok - prizna liječnica. - Ali ovog puta ...
- Oprostite - reče Leonard ustajući - ali neće biti ovog puta.
- Kako to mislite? - upita liječnica iznenađeno, pa i ona ustane i sa nevjericom se zagleda u Leonarda.
- Dosta mi je svega, gospođo doktor - odgovori Leonard. - Baš svega! Izbušili ste me bezbroj puta. Nema otvora na mom tijelu u koji niste svojim instrumentima zavirili. Sve sam mirno podnio, ali više ne želim. Dosta je bilo.
- Ali možete ...
- Umrijeti? - upita Leonard i osmjehne se. - Zar nećemo svi?


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 1. veljače 2009.

Sjenka



Sjedim u kolima i mislim na daleke dane sretnog djetinjstva. I silno želim da je moguće uzeti nož, odsjeći svoju sjenku, pobjeći od nje, prestati patiti. Moja se sjenka zove Amanda. Za koju sam večeras otkrio, sasvim slučajno, baš kao što je Kolumbo sasvim slučajno otkrio Novi svijet, da me vara. Nije samo moja sjenka.
Nikad na tu mogućnost ni pomislio nisam i kad sam je vidio, svoju Amandu, kako smijući se i upravo viseći na njegovoj ruci, ruci ljubavnika koji se ponosno smiješi, pretrčava zajedno sa njim cestu i otvara vrata naše kuće, ukočio sam se. Sasvim. Sve je u meni na trenutak stalo. Srce, krv je prestala teći. Urlajući ledeni mir me ukočio.
Zašto? Zašto? Zašto?

Za vrijeme punog mjeseca, izađeš točno u ponoć na neku livadu, pa nožem odsiječeš vlastitu sjenku i razdvojiš se sa njom, glasila je uputa u jednoj bajci, koju sam kao sasvim mali klinjo, razrogačenih očiju čitao. Sjećam se izgleda knjige i dan danas: tvrde i žutih korica i prilično debelog papira, ne naročito visoke kvalitete. To sad znam, onda nisam znao.
Onda sam očarano zurio u knjigu na štandu i nisam mogao odvojiti pogled od nje.
- Želiš je? - upitao me otac, primijetivši moj užareni pogled.
Zbog velikog uzbuđenja nisam mogao govoriti, pa sam samo kratko klimnuo glavom. Otac je dohvatio knjigu, prelistao je i nasmiješio se, dok sam podizao glavu visoko, visoko, jer tata je bio velik, a ja mali i jedva sam čekao dan kad ću narasti i biti veliki kao moj tata.
Događaj se odigravao u velikoj i hladnoj ribarnici, knjige su bile položene na kamene stolove, na kojima su se inače prodavale ribe. Ribarnicu su za te novogodišnje dolazeće dane pretvorili u šareni raskoš, u kojem sam širom otvorenih očiju uživao. Toliko knjiga na jednom mjestu! A prije sam mislio da toliko knjiga nema ni na čitavom svijetu. A koliko ih mora biti, kad ... zavrtjelo mi se u glavi od te pomisli.
- Ne uzbuđuj se toliko - rekao mi je otac smiješeći se i kupujući mi još jednu knjigu. - Ako se toliko uzbuđuješ zbog knjiga, kako li će tek biti kad počneš trčati za ženama?

Počinjem otkapčati sigurnosni pojas i zastanem. Zašto? Zar ću nešto popraviti? Neću ništa. Čekati ću, mirno, mirno. Prisiliti ću sa na mirovanje. Iz dalekog sjećanja dopiru do mene očeve riječi o ženama i uzbuđivanju. Otac je već odavno mrtav, ali njegove riječi žive u meni. Čuvam ih, mislim na njega često i prisjećam se svih sretnih trenutaka uz njega. Prisjećam se i jednog nesretnog, kad me istukao, ali zaslužio sam to: znao sam to tada, a znam i sad.
Što je Amanda zaslužila? Nije me briga za ljubavnika, on me ne zanima. Ali ona! Ona kojoj sam...uhhhhhh! Prokletstvo, kako boli! Boli do ludila.
Što li sad rade unutra, skriveni od radoznalih pogleda? U mojoj kući. U mojoj kući! U mom krevetu!
Bijes me razdire dok sjedim i zamišljam njihova tijela u slatkom i pomamnom grču. Pokušavam ne misliti na to, ali ne uspijevam. Slika gole Amande, visoke i vitke, užarenih očiju pozirajući pod njegovim radoznalim i požudnim pogledom. Njenih pomamnih bokova, kojima me vodi na put beskrajni put slasti. Je li i njemu ...uh, ne, ne smijem misliti na to! Ne smijem.
Vadim iz putne torbe bocu viskija, jer bio sam na službenom putovanju koje je završilo dva dana ranije, boca je bila okružena prljavim košuljama. Potežem iz boce, pušim, čekam.

Jutro se nazire, blijedo nebo na Istoku sa prvim sramežljivim tragovima sunčeva sjaja. Boca je poluprazna, leži na sjedištu do mene. Nemam više cigareta, sve sam ih popušio. U kolima zaudara. Na piće, na duhan, na znoj, na bijes. Najviše na tugu. Za promašenim životima.

Evo ga, izlazi. Vidim ga jasno, muškarac mlađi od mene, barem deset godina mlađi, iznenađeno ustanovim. Zar sam ostario za Amandu? Lagano joj je rukom prešao preko raščupane plave kose i pošao niz ulicu. Pratim ga pogledom, znajući da Amanda čini to isto.
Istog trenutka kad muškarac zamiče za ugao, iskačem iz kola: moj joj pokret privuče pažnju i Amanda iznenađeno gleda u mene. Velike su joj i plave oči postale ogromne.
- Ulazi! - zapovjedim joj, gurajući je u kuću. - Susjedi su dovoljno uživali u predstavi.
Amanda se istrgne iz mog stiska, a oči joj ljutito sijevnu. Primijetim kako je ispod kućne haljine sasvim gola.
- Ne diraj me! - vrisne ona. - Ne diraj me!
- A njegovo te diranje ne smeta? - pitam je: nisam više čak ni ljut, već samo beskrajno žalostan.
- On je muškarac! - ispljune Amanda prema meni: lice joj se izobličilo. – A ti starac! Ti si ništa!
Starac? Ništa? Ništa! Nisam ni znao da sam je udario. Odjednom je vidim na kuhinjskom podu, leži raširenih nogu, crni joj mi se trokut ruga. Krv joj curi iz razderane usnice i iz nosa. I to me crvenilo zove i tom se crvenom pozivu ne mogu ne odazvati. Rukom grabim prvi predmet i udaram, bodem, još i još i još ...

- Više od stotinu uboda, čovječe - govori policajac vodeći me okovanog. - Mora da te je gadno razbjesnila.
Ne odgovaram. Nožem sam istim odsjekao vlastitu sjenku. Ništa me se više ne tiče. Zatvaram se u svoj svijet. Neprobojan. U koji nitko neće moći više ući. Zatvaram se.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.