Kišovito

Skrećem pogled da ne moram gledati u lice patnje i pogled mi se zalijepi na uzdrhtalom listu, jednom preostalom na sasvim golom drvetu, čije grane sablasno strše prema nebu, mokre i crne. Vjetrovi su odavno istrgnuli sve ostale, a ovaj, velik i sasvim žut, što dobro vidim usprkos oskudnom osvjetljenju, žilavo se uspio održati. Posljednji su mu trenutci, baš kao i što su posljednji zajednički naši trenutci. Njoj i meni. Nama.
Zamah vodene zavjese nošen vjetrom ošine nas. Ne obraćamo pažnju, ni ona ni ja. Skrećem pogled s lista na njene plave oči i vidim joj biser blistavi u samom uglu oka ispod duge i crne trepavice. I znam, kad trepne, biser će se zakotrljati niz lice koje sam nekad sa žarom ljubio.
Skrećem pogled ponovo i vraćam se listu, a na njemu velika, upravo ogromna kap kiše drhti, drhti, podrhtava milovana vjetrom. Nekako se zadržava na samom rubu lista, kao da ne želi otkinuti se, pasti, napustiti požutjeli list koji fantomski svijetli u noći obasjan neonskom rasvjetom.
- To je to - reče ona.
- Kraj - prihvaćam.
- Kraj! - potvrdi ona odlučno, ali joj glas nije ni izdaleka odlučan i ponavlja, ne bi li uvjerila samu sebe: - Kraj!
I točno u tom trenutku ona se velika kišna kap drhtavo odvaja od požutjelog lista i napušta ga. Pada u noć.
Pogledam joj rub oka i vidim kako ga biser-suza napušta. Vodena tanka crta žalosti spusti joj se pored malog nosa, klizne niz njeno prekrasno lice i izgubi mi se iz vida.
Jer pogled mi se zamaglio, vodena zavjesa podigla je zid, tugu moju sakrivajući, a tuga je crveno vrištala u meni. Dao bih čitav svoj preostali život da sam smogao hrabrosti i nagnuo se nad nju, malenu i drhtavu i pokislu. I da sam vrelim poljupcem upio suzu-biser, vratio joj osmjeh na lice. Ali nisam. Nisam se ni pomakao. Trenutak je trajao vječnost, dok su se između nas odvijali neizgovoreni dijalozi. Sve smo šuteći rekli jedno drugom u toj kišovitoj noći, mokri, promrzli, a opet vrućih osjećaja.
- Budi sretan - reče mi ona, a glas joj napukne.
- I ti isto - kažem joj, a znam da ne mogu biti sretan bez nje. Možda i mogu, ali ne onako sretan kako sam bio sretan sa njom. U njenom zagrljaju, pod njenim plavim pogledom. Osluškujući njezin ritam disanja. Voleći je uvijek i svugdje. Najviše u svojim vlastitim skrivenim tajnim mislima, kad sam odmatao sjećanja i brižljivo ih raščlanjivao, još jednom iznova uživajući u svakom detalju sjećanja.
A sada kiša, neumoljiva kiša, sve to briše.
- Tako mora biti - reče ona.
To me je dotuklo. Jer tako ne mora biti. Tako je samo zbog toga što se ona ne želi ili ne zna boriti. Ali ne mora biti tako. Ništa ne mora biti tako. I neće biti tako! Pruža mi uzdrhtalu ruku na pozdrav, na rastanak, posljednji dodir. I bijes u meni u hipu izleti u vlažan zrak, na kišu.
Udaram je kratkim trzajem u malu šaku i gledam kako joj se plave oči u nevjerici zapanjeno šire.
- Vrati mu se! - kažem joj bijesno. - I liži mu ruku. Jer ti si pseto koje on udara, a ti mu se uvijek vraćaš. Jer on je tvoj gospodar. A ti pseto. Ne treba mi pseto.
Pruža ruku molećivim pokretom prema noći, prema kiši, prema životu. Ne obraćam pažnju na njen pokret. Počinjem odlaziti i točno u tom trenutku onaj preostali sasvim požutjeli list ne može više izdržati težinu mokrog plašta. Otkida se od majke stabla, zaleprša na čas u mokroj i hladnoj noći i padne u blatnjavu baru.
Baš kao i naša ljubav.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.