Utvrda

Mobitel zvoni. Uporno. Mirno ga gledam i ne odgovaram. Znam tko zove i bez da pogledam na zaslon. Čekam. Da prestane zvoniti. Jer čvrsto sam odlučio ovaj put ne popustiti, ne javiti se, ne odgovoriti. Postati nedostupan, jer znam, čujem li njen glas, ona tvrđava koju sam sagradio mukotrpno podižući balvane otpora i učvršćujući ih jedno uz drugo u sebi, srušiti će se poput kule od karata. I opet će ...
Mobitel zvoni ...

Bezvoljno se vučem kroz dan. Najradije bih legao i spavao, spavao, zaborav prigrlio i u snu popravljao život. Jer ne valja ovako kako jest, ništa mi ne valja već nekoliko tužnih dana. Od dana kad sam se posvađao sa njom.
Kao i sve svađe i ova naša, najnovija, bila je bezrazložna. Sjećam se, kako sam joj jednom, dok smo sjedili u kafiću, ulijevajući u sebe malo snage, ne bi li uspješno završili trku kroz trgovine u potrazi za namirnicama, prstima prošao kroz njenu gustu i crnu kosu i šapnuo joj u uho:
- Svađe su sasvim besmislene, malena moja. Priroda nam je podarila um da razmišljamo, a jezik da raspravljamo. Ne treba se prepirati, već razgovarati, razjasniti nerazjašnjeno.
- Lijepo zvuči - odgovorila mi je preko ruba šalice u kojoj se pušila vrela kava i iz koje se podizao oblačić jedva vidljive pare. - Može li se prakticirati?
Nasmijao sam se i poljubio je u obraz, zažaren od uzbuđenja koju joj je pružala trka kroz razne trgovine.

Ne može se prakticirati, uvjerio sam se sad. Iako se više, da budem sasvim iskren prema samom sebi, ni ne sjećam razloga zbog kojeg smo se posvađali i prekinuli svaku komunikaciju, ne želim joj popustiti i javiti se na mobitel. Znam, učinim li to sad, učiniti ću svaki put. Popustiti. Popustiti njoj, a ona će moje popuštanje sasvim iskoristiti. Jer to je u ljudskoj prirodi. Većina nas nikad ne kaže: "Oh, kako plemenit postupak, uzvratiti ću ti istom mjerom: plemenito", već plemenitost, dobrotu, popuštanje, shvati sasvim pogrešno kao priznanje, potvrdu da su oni u pravu, a onaj koji popušta, taj je naravno za sve kriv, pa je to konačno i sam uvidio i upravo zbog toga popustio. I onda te počnu stiskati i pritiskati.
A ja sam želio slobodno disati, a da me ona stišće i pritišće samo u vrućim i vlažnim noćima.

Mobitel iznenada ušuti. Gledam u njega i očekujem. Da se ponovo prodorno oglasi, razbije tišinu koja postaje nesnosna. Pritišće. Umjesto mobitela, zazvoni telefon. Znam, siguran sam kako je to ona, promijenila je taktiku, jer zna da imam stari tip aparata, na kojem se ne očitava broj pozivatelja. A opet, možda ... crv sumnje ruje u meni, možda me ipak treba netko drugi. Možda ...
Ustajem i prilazim telefonu. Oklijevajući ga promatram, a zatim brzom i odlučnom kretnjom podižem slušalicu.
Naravno, ona je!
- Zašto se ne javljaš na mobitel? - pita me, ali joj glas nije ljutit, već pomalo nasmijan: odaje nesigurnost.
- Nemam ti što reći.
- Daj, ne budi takav - reče ona, a njen glas podiže valove topline u mojim grudima. - Javi se na mobitel. Hoćeš?
- Hoću - popuštam, kao što sam i znao da ću popustiti.
Odlažem slušalicu telefona i vraćam se u sobu u kojoj već mobitel zvoni. Brzo ga podižem sa kreveta na koji sam ga bacio.
- Što hoćeš? - nabusito je pitam.
- Ma ne ljuti se. Znam da nisam trebala ono reći, ali ...
Tišina. Sasvim dobro čujem i osluškujem njeno disanje: uzbuđeno je. Udisaji i izdisaji su joj brzi i isprekidani i ja je zamišljam kako mršti lijepe crne obrve, što uvijek čini kad je nešto muči.
- Hoćeš li me primiti? - pita me ona. - Pustiti u stan.
- Što hoćeš reći?
- Ovdje sam - odgovori ona smijući se nervozno. - Ispred vrata tvog stana. Otvori mi!
- Ozbiljno? - pitam u nevjerici.
- Ozbiljno! - nestrpljivo odgovara. - Otvori mi!
Sa mobitelom pored uha prilazim ulaznim vratima stana, otvaram ih i gledam u nju. Osmjehuje mi se pomalo sretno, pomalo tužno, kolebajući se.
- Hoćeš li me pustiti unutra? - pita nesigurno, stojeći ispred mene, sa drhtavim osmjehom.
Pomičem se u stranu, pozivajući je ući, a čitava velika i teška i mukotrpno sagrađena tvrđava otpora koju sam ovih dana podizao, gradio, učvršćivao, i na koju sam bio besmisleno ponosan, zadrhti u mojim grudima i uz nečujni, ali za mene gromoglasni prasak, se uruši: čvrsti se balvani tvrđave otpora pretvorili u prah, postali ništa, nestali sa slijedećim izdisajem.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.