Podstanar

Sjedeći na klupi, puštajući zimsko sunce da mu miluje kožu, Stjepan Delić, sedamdesetogodišnjak, već izdaleka ugleda svog prijatelja i vršnjaka Nikolu Radića. Stjepan istog trena shvati kako mu prijatelj sa kojim je gotovo čitav radni vijek proveo u brodogradilištu i kojeg je vrlo dobro poznavao, odaje dojam sasvim drugačijeg čovjeka, nego što ga Stjepan zna.
"Nikola kao da se veseli", pomisli Stjepan ustajući nestrpljivo s klupe u parku na kojoj je čekao prijatelja i požuri mu u susret. "Ne izgleda zabrinut. Uopće ne izgleda zabrinut. Ne pamtim kad sam ga vidio nezabrinuta. Nikola vječno brine ... a sad ... ma vidi ga samo kako veselo žmirka na suncu".
- Što je to s tobom? - upita odmah prešavši na glavno i zanemarivši pozdrav Stjepan. - Izgledaš kao da si dobio na lotu.
- Na neki način i jesam! - prpošno odgovori Nikola i osmjehne se na veliko čuđenje Stjepana, jer smiješak i Nikola nikako ne idu jedno s drugim.
- Pričaj! - ponuka ga Stjepan uhvativši korak s prijateljem: sad su polako, pažljivo, koračali mostom, dok je ispod njih šumila rijeka, a pored njih grmio gradski promet.
- Idemo na kavu - reče Nikola. - Uz kavu ću ti sve ispričati.
- Pa ti si zbilja dobio na lotu - promrmlja iznenađeno Stjepan, prateći prijatelja.
Nikola krene prema prvom kafiću odlučnim korakom, iako sporim, kao da mu je svakodnevna navika ulaziti u kafiće i uživati u piću i biti okružen žamorom.
- Eno! - pokaže on rukom na stol u uglu. - Ono je stol za nas: nitko nam neće smetati i sve ćeš čuti.
Pričekali su dok im mlada konobarica, još gotovo djevojčica, sasvim sitna i pjegavog lica, nije donijela kave.
- Počni! - nestrpljivo reče Stjepan. - Što čekaš?
- Kad smo se posljednji put vidjeli? - upita Nikola umjesto odgovora.
- Što pitaš gluposti? - obrecne se Stjepan nervozno, pomalo ljutito. - Vrlo dobro znaš da smo se vidjeli prije točno tjedan dana. Već se godinama sastajemo uvijek u sto vrijeme svakog utorka, a ti ...
- Ma umiri se - nasmijano reče Nikola. - Pa eto, prošlog utorka, kad smo se rastali malo ranije nego obično, zbog kiše koja nas je smočila...

... sasvim mokrom rukom, dok mu se sa rukava mantila koji je vidio i bolje dane, Nikola je otključao vrata stana i pojurio u kupaonicu. Ne istušira li se dobro vrućom vodom, ne gine mu upala pluća, a upala pluća u njegovim godinama ...
Uživajući pod vrućim mlazom tuša, kao i uvijek u takvim trenutcima, mislio je na svoju dragu Radmilu koja je preminula prije šest mjeseci. Izdahnula je tiho, u snu, dok je on mirno spavao pored nje, ne želeći mu ni u tom trenutku smetati, narušiti mu mir. Težak je život njenom smrću nastupio za Nikolu. Ostao je sam u dvosobnom stanu, samo sa svojom mirovinom. Dok je Radmila bila živa, dvije su mirovine pokrivale njihove skromne prohtjeve, ali sad je sve odjednom, doslovno preko noći, postalo drugačije. Teže. Mnogo teže.
Prodorno zvonce na ulaznim vratima sasvim je smelo Nikolu: jedan dug trenutak, uopće nije mogao shvatiti što se događa: toliko se bio udubio u misli, u prošlost ...
Gunđajući nezadovoljno, brzo se osušio i napola obukao, pa pohrlio prema vratima i otvorio ih.
- Dobar dan! - pozdravio ga je čovjek srednje visine, kratke i smeđe kose, glatko izbrijan i mirišući na kolonjsku vodicu. - Zovem se Robert Lang i pročitao sam vaš oglas u kojem tražite podstanara.

- I to je sve? - razočarano upita Stjepan. -Pih! Pa što si toliko radostan zbog podstanara?
- E, nije taj momak običan podstanar.
- Kako to misliš?
- Plaća tri puta više nego ostali - osmjehujući se reče Nikola.
- Meni je to sumnjivo - promrmlja Stjepan.
- Platio je unaprijed. Za mjesec dana. Vidi!
Stjepan samo trepnu iza naočala bez okvira bademastim očima.

- Predstavnik sam "Ericssona" - govorio je Robert Lang sjedeći u maloj dnevnoj sobi, sasvim uspravan i pažljivo povukavši hlače malo prema gore i dotaknuvši čvor crvenkaste kravate: oko trideset i pet mu je, ocijenio je Nikola. - Biti ću sasvim otvoren. Soba mi ne treba za dugo vrijeme, samo na tri do četiri mjeseca, najviše. Dok mi iz firme na pronađu prihvatljiv stan.
- Razumijem - rekao je Nikola i već ga htio odbiti, jer što će mu podstanar samo na kratko vrijeme, kad Robert Lang nastavi.
- Naravno, razumijem da primajući mene za podstanara, možda gubite nekog stalnog - reče Robert i blago se osmjehne. - Zbog toga sam spreman platiti sobu tri puta više, nego što je uobičajeno. Ukoliko me primite.
Ne vjerujući da se to događa, Nikola je gledao kako mladi čovjek uvlači ruku u unutrašnjost sakoa i vadi je, a u njoj blistavi crni novčanik. Otvorio je novčanik i pažljivo izbrojao šest novčanica u apoenima od petsto kuna.
- Evo za mjesec dana unaprijed. Je li u redu?
- U redu je - odgovorio je Nikola sretno.
- Još samo ovo – rekao je mlad i dotjeran posjetitelj. - Zbog prirode mog posla, potreban mi je fiksni telefon na raspolaganju dvadeset i četiri sata. Naravno, ja, to jest moja tvrtka, pobrinuti će se za troškove koji se pritom načine.

- I tako, imaš podstanara - reče Stjepan. - Kakav je?
- Miran - odgovori Nikola. - I tih. Stalno nešto piskara, telefonira, vrlo malo izlazi. Ne puši, ne pije, i ovih šest dana koliko je kod mene, nikog nije doveo sobom.
- Idealan podstanar - reče Stjepan. - Stari moj, drago mi je da je i tebi konačno svanulo.


Točno mjesec dana kasnije, Nikola se sjeti tih riječi svog prijatelja Stjepana. Hladan mu se znoj polako slijevao niz kičmu, iako je u uredu u kojemu su ga ljubazno primili, bilo više nego toplo.
Sa novim računima koje je našao u svom poštanskom sandučiću, stigao mu je i račun za fiksni telefon, a Nikola je u prvi mah samo odmahnuo rukom: bio je sasvim uvjeren kako je po srijedi glupi nesporazum kojeg će za čas riješiti kad pokaže nemogući račun na kojem je pisala vrtoglava svota od čitavih dvjesto trideset hiljada kuna.
Ali nije bilo onako kako je mislio da će biti i evo ga sad u uredu nekog šefa koji monotono govori:
- Da ponovimo što kraće i što jasnije. Vaš vam je podstanar, koji nije bio podstanar, već običan prevarant koji djeluje u organiziranoj skupini, uspio nabiti ovu svotu neprestano pozivajući jedan te isti broj. Sa kojim su naravno u dosluhu! Evo pogledajte!
I gurne telefonski ispis pod nos Nikole i polaže kažiprstom.
- Vidite?
Nikola nemoćno klimne.
- Vi tvrdite da je to učinio podstanar ...
- On je to učinio!
- ... a koji više nije kod vas ...
- Pobjegao je!
- ... i za kojeg ne možete ni dokazati da uopće postoji - mirno je nastavljao sa činjenicama ne obraćajući pažnju na očajničke upadice Nikole - jer, ako ste ga imali, niste ga prijavili. A to ...
Nikola ustane, dok mu pred očima sve treperi, Nema pomoći. Ni od kuda nema pomoći. Nije mu svanulo, kako je razdragano rekao njegov prijatelj Stjepan. Naprotiv, sumrak ga čitavog obavio.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.