Buđenje peto

Iskačem iz dubokog sna i odjednom sam sasvim budan. I napetih čula. Osluškujem u tami predosjećajući nevolju. Brodski motori bruje, ali nije to umirujuće brujanje koje se srodi s tobom poput disanja i na koje uopće više ne obraćaš pažnju. Ovo je brujanje puno prijeteće opomene i osjećam napetost dok osluškujem u tami, nastojeći je pobijediti i vidjeti koliko je sati. Konačno uspijevam: dva sata i pet minuta.
Čujem kako netko trči i brzo se spušta niz stepenice do hodnika u kojemu se nalaze kabine, pa i moja, koja je i dalje u tami. Još nisam upalio svjetlo. Vrata se naglo i bučno otvaraju i u malu kabinu doslovno upada Đems, pravim imenom Nedjeljko, ali kojeg svi iz nekog meni nepoznatog razloga zovu Đems.
- Iskači iz krpa! - drekne prema meni i u pogledu mu vidim strah. - Moramo napustiti brod!
- Što se dogodilo? - pitam mirno, ne uzbuđujući se previše.
- Udarili smo u nešto - odgovori Đems. - Zar nisi osjetio?
- Znači, to me je probudilo - kažem više sebi nego njemu ustajući.
- Brže! - nervozno govori Đems.
- Nekoliko sekundi ništa neće značiti - odgovaram mu mirno i uzimam četkicu za zube i na nju istiskujem pastu.
- Jesi li poludio? - pita me Đems u nevjerici.
- Možda jesam - odgovaram mu mirno: uzbuđenje osjećam, naravno, ali drago mi je što ga uspijevam držati pod kontrolom, što ne paničarim poput Đemsa i dodajem objašnjenje: - Želim uživati u cigareti, a ne operem li zube, uživanje će izostati.
- Ti si lud! - viče Đems i odjuri uz stepenice, gore, na palubu.
Pljuskam se vodom, perem zube i sa cigaretom u ustima izlazim na palubu. Brod je već jako polegao na lijevi bok. U desni ga bok nemilosrdno udaraju valovi i pritišće ledeni vjetar. Čini mi se da čujem škripu metala. Ali nisam siguran, jer vjetar pjeva svoju hladnu pjesmu, more neku svoju, tajanstvenu, prijeteću, brodski motori opet svoju. Sve je prepuno zvukova. Čujem uzbuđene glasove posade, koja se okupila ispod komandnog mosta. Svi nervozno puše i drže šalice vruće kave u rukama. Kuhar se pobrinuo da imamo barem nešto u svojim želucima u hladnoj noći i svi mu se blagonaklono smješkaju. Cijenimo njegovu požrtvovnost.
Uzimam veliku šalicu i punim je crnom i vrućom tekućinom, pa se pridružujem uzbuđenoj skupini.
- Što se dogodilo? - pitam prvog strojara: postali smo dobri prijatelji na posljednja dva putovanja i u strojarnici radim momentalno upravo u njegovoj smjeni. - Đems je upao kod mene i samo dreknuo da napuštamo brod.
- Čini se da će to biti točno - odgovori mi Prvi. - Sjeli smo na neku stijenu. I ne možemo sa nje. Već su tri puta pokušali, ali uzalud.
- More prodire u potpalublje? - pitam ga.
- Prodire - klimne on. - I to sve brže i jače.
- Koliko brzo?
- Otprilike za dva sata će postati opasno.
- Dva su sata dugačko vrijeme - odgovorim. - Ovdje brodovi često prolaze. Sigurno je neki brod u blizini.
- U pravu si. - Prvi se smješka i klima glavom. - Već smo uspostavili kontakt sa jednim pod njemačkom zastavom. Plove prema Suezu, ali su skrenuli prema nama.
- Lijepo – kažem klimajući i vadeći slijedeću cigaretu: ništa se drugo ne može uraditi, osim čekati. - Znači, nema mjestu uzbuđivanju. Slušajući i gledajući Đemsa, pomislio sam da smo gotovi za dvije minute.
Prvi se osmjehne i zapali novu cigaretu. Svi mnogo pušimo i u crnoj se noći žare naše male vatre.
- Obala je blizu - kaže Prvi strojar. - Pored Krete smo. Javljeno je i njima da se topimo.
- Pa kako smo sjeli na hridinu? - pitam ga. - Što su radili gore na mostu, da im je Sredozemno more postalo usko?
- Ne znamo. - Prvi slegne ramenima. - Ali kompas pokazuje da smo skrenuli s kursa sedamdeset stupnjeva.
- Uh! Sedamdeset! Zaspali su?
- Najvjerojatnije su se zapričali.
Lagani drhtaj uz jezivu škripu protrese brod i nas na njemu. Učini mi se da smo se još više nagnuli. Lijevi bok broda gotovo da je sasvim u moru.
- Voda jače prodire! - dovikne nam Drugi strojar, pomolivši čupavu i plavokosu glavu, izašavši na trenutak iz strojarnice. - Kao da rupa postaje veća.
- Pumpe? - upita ga Prvi strojar.
- Rade punom parom. Sve!
- Eno ga! - vikne netko i svi pogledamo u pravcu kojem pokazuje: iz tame noći do nas dopiru svjetla broda i svi shvaćamo da je to onaj njemački brod, koji plovi za Suez, a koji je skrenuo sa svoje rute zbog nas.
Niz stepenice se sa komandnog mosta spusti zapovjednik. Pogled mu je umoran, ali i ljutit. Ovo se nije moralo i nije smjelo dogoditi. Ljudska pogreška. Nemarnost. Dvojica, kojima su bile povjereni životi još petnaestorice, nisu dobro obavili svoju zadaću. I to je zapovjednika ljutilo. Ali ništa nije o tome rekao.
- Ljudi! - povikne on i zarobi našu pažnju. - Napuštamo brod. Sve više mora prodire i ne možemo to spriječiti. Bojim se da će doći do pucanja. Pripremite svoje stvari. Za jedan sat oni su tu i pokupiti će nas. Budite mirni i bez gužve. I bez straha. Sve je pod kontrolom.

Čamac je velik i sasvim krcat i divlje se propinje na valovima. Sjedimo mirno i gledamo u naš brod koji je dugo vremena istovremeno bio i naš dom. Još se više nagnuo na lijevi bok.
Nijemci su do našeg jadnog umirućeg broda došli točno u ono vrijeme kako je zapovjednik i predvidio. Mirno i bez gužve prebacili smo se preko ograde, pomažući jedan drugom. Osjeća se olakšanje, a već se čuje i poneka šala.
I onda začujemo jeziv škripav zvuk i svi, njemački mornari koji su došli po nas i mi spašeni sa broda koji upravo tone, kao po zapovijedi pogledamo prema zvuku, prema Istoku odakle navire zora donoseći novi dan. Vidimo kako brod puca i drhti na stijeni i odjednom nestaje.
Bez riječi, u tišini punoj strahopoštovanja, zurimo u mjesto na kojem se nalazio naš brod kojeg više nema.


Copyright © 2009. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.