ponedjeljak, 30. svibnja 2011.

Prije ljeta 2



Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 29. svibnja 2011.

Prije ljeta



Kad je prvi put ugledala malu uvalu, dugačku otprilike dvadeset i široku svega sedam metara, Nataša je istog časa znala da je pronašla ono što je nesvjesno tražila. Plaža je, naravno, bila pusta, mjesec je svibanj tek počinjao, ljetna sezona još nije ni počela i upravo je zbog toga Nataša i uzela godišnji odmor. Želja joj je bila izbjeći ludu špicu sezone, nesnosnu vrućinu i još nesnosnije gužve turista. Željela je pronaći mir, povratiti poljuljanu unutrašnju ravnotežu. Prije samo mjesec dana prekinula je trogodišnju burnu ljubavnu vezu i silno je željela mir i tišinu osjetiti oko sebe i u sebi.
Spustila se strmim puteljkom oprezno koračajući, nenavikla na takve pothvate i čas kasnije nalazila se na plaži. Šum valova koji su nježno milovali plažu, silno joj je prijao. Požalila je što nije obukla kupaći kostim. Kad je jutros napuštala iznajmljenu sobu, a koju je iznajmila na petnaest dana, nije ni pomislila na ovakvu mogućnost. A sad, kad se mogućnost otvorila pred njom, silno je poželjela osunčati se, barem malo osjetiti toplinu sunca na goloj koži.
- Šta, vrag da ga nosi! - reče glasno prema blagim valovima i nasmije: pa sasvim je sama ovdje, nikog nema u blizini.
Odlučnim pokretima, ali i oprezno se ogledajući, Nataša skine plavu usku maju i složi je na bijeli i topli kamen. Još se jednom posvuda pažljivo ogleda. Uvjerivši se da je sasvim sigurno sama na ovom prekrasnom mjestu, odvaži se i skine minijaturni grudnjak i položi ga na maju. Trenutak je tako neodlučno stajala, oklijevajući, pomišljajući da svuče i uske traperice, ali je navala hrabrosti iznenada napusti, pa samo odmahne glavom, a duga i smeđa kosa joj se zatrese pod sve toplijim suncem.
Približi se moru, sagne, pa uroni dlanove u još uvijek prohladno more. Polako i uživajući mokrim dlanovima prijeđe preko grudiju i napetog trbuha, zatim pljusne malo mora po leđima i zadovoljno se osmjehne.
"Možda će biti bolje, nego što sam očekivala", pomisli vraćajući se odjeći na kamenu i sjedajući na oblutke pored kamena, naslonivši se mokrim leđima na njega. Sunce ju je peckalo po ramenima i to ju je podsjetilo na Alenove ljubavne ugrize, koji su u posljednje vrije učestalo počeli premašivati granicu uživanja.

Kad mu je prvi put spomenula da joj nanosi bol, oprezno i oklijevajući, jer bilo joj je neugodno do krajnjih granica uopće i govoriti o tome, Alen se samo nemarno nasmijao i rekao poljubivši je:
- Malo sam se previše zanio. Ti si kriva tome.
- Ja? - začudila se ona, jer nikad mu ni jednom gestom nije dala naslutiti kako voli grubu igru.
- Tvoja ljepota - ispravio se on. - Ponekad se sasvim izgubim u tvojoj ljepoti.

Slatkorječivi gad. Sad zna da je samo to i ništa drugo. Ali onda nije znala. Ili nije samoj sebi željela priznati da zna? Nije bila sasvim sigurna. Primjećivala je njegovu grubost koja bi tu i tamo isplivala na površinu, ali ju je nastojala zaboraviti.

Prvi je put primijetila njegovu sklonost grubosti, kad je u parku, kojim su svakodnevno prolazili, šutnuo mačku nogom, baš kao da napucava loptu. Nataša je uzviknula iznenađeno i zaprepašteno se zagledala u to lice koje je voljela obasipati poljupcima, a koje u tom trenutku nije nimalo voljela.
Trebala se istog trena okrenuti i otići od njega. Sad to zna. Ali nije. Dopustila je da je Alen uvjeri kako se tako ponio zbog pritiska na poslu. Šef mu puše za vratom i prati svaki njegov korak i on ... Slušala je bujicu riječi i željela vjerovati u njih i konačno je samu sebe uvjerila u istinitost njegovih riječi.
- Neće se ponoviti - obećao je on.
- Nadam se - rekla je ona.
- Nikad to nisam do sad učinio - nastavio je on uvjeravati je. - Dao bih ne znam što, da nisam ni sada. Neće se više ponoviti, obećavam!
- Nadam se - promrmljala je ona.

Ali ponovilo se, naravno. Alenovi povremeni izljevi grubosti počeli su izbijati ispod njegove ugodne vanjštine sve češće i češće. Nataša je ulovila samu sebe, kako sa strahom očekuje te trenutke, za koje je sada već znala da neminovno slijede. Okrenuli su se prema njoj. I postajali sve gori. Trenutci njegovog mahnitanja bi se obično pojavili u žaru ljubavne igre, pa nije bilo ništa neobično, da je iznenada pljusne. Prvi ju je put tako pljusnuo dlanom po napetoj stražnjici: iznenadila se zbog udarca, ali nije reagirala. Nije ni drugi put. Mora da je on to shvatio kao poziv …
Jedne je noći bolno zajaukala usred ljubavne igre i pokušala se otrgnuti od njega. Alen ju je bolno ugrizao u području rebra i nije mogla suzdržati krik koji joj se oteo iz dubine napetog grla. Čas prije je uživala, a onda je užitak iznenada zamijenio bol i sasvim zavladao njenim umom. Šok je bio prevelik.
Nataša se bacakala, trzajući bjesomučno i nogama i rukama, ali ju je Alen nemilosrdno pritiskao svojim tijelom i nije joj dozvoljavao oteti se, sve dok do kraja nije zadovoljio svoju požudu. Njegovo ju je tijelo pritiskala, a ona je plakala u sebi.
Ujutro, kad je ostala sama u stanu, u kupaonici je pažljivim pogledom šetala preko svog golog tijela i iznenađeno uzviknula ugledavši ružnu masnicu i tragove zuba u području rebara. Iako je očekivala takvog što. To više nije ljubavni ugriz, shvatila je istog časa. To je nešto mnogo gore. Toliko gore, da mora prekinuti s Alenom. Gotovo je, odlučila je istog časa. Prekinuti će sa Alenom.
I dok se tuširala, uživajući pod mlakim mlazovima vode, kojima nije mogla isprati neugodu prošle noći, u Nataši je sazrijevao plan. Promijeniti će bravu, privremeno se vratiti roditeljima, iznajmiti agenciju za promet nekretninama, prodati stan i kupiti novi na lokaciji za koju Alen neće znati i moliti na poslu raniji dopust. Nestati će iz grada, nestati iz Alenove blizine. Jer osjećala je silnu potrebu pobjeći od svega i razmisliti o sebi,o svojoj budućnosti, a najviše o tome, kako joj se moglo dogoditi to što joj se dogodilo. Zar tako slabo poznaje ljude? Muškarce? Hoće li je uvijek iznova privlačiti sadisti? Jer, sjetila se, kako je čitala da nas uvijek privlači jedan te isti tip suprotnog spola. Kojeg kao da nosimo u sebi. Ako je tako ... pa, onda će ostatak života radije provesti sama.

Slab joj šum dopre kroz uskomešane misli i Nataša drhtavo napeto osluhne. Više nije bila sama. Na plaži se odjednom stvorio polugoli muškarac, obučen samo u kratke hlače, sasvim znojan i crvenog lica, dok mu je mokra i poduža kosa milovala duguljasto lice. Nataša shvati da je mladić, oko trideset mu je, procijenila je Nataša, trčeći stigao na njeno skriveno mjesto, koje je, čini se, prije njegovo nego li njeno. Gledala je u njegovo polugolo tijelo, a mladić joj uzvraćao pogled s blagim iznenađenjem na znojnom licu, kad se odjednom prisjetila da je i ona sama polugola. Ruke je brzo prekrižila, dlanove položivši na male grudi, zahvalna što se mladić obzirno okrenuo. Dok je oblačila grudnjak, žureći se nestrpljivo, gledala je kako on isteže mišiće, zatim počinje s vježbama u kojima je prepoznala pokrete tai chia. Ona je više voljela jogu, ali dopadali su joj se i skladni, smireni pokreti koje mladić neometan njenom prisutnošću polako izvodio, dok je more mrmorilo svoju vječnu priču.
Sad već sasvim obučena, gledala je kako izvodi tai chi i uživala u prizoru, kad mladić učini posljedni pokret, pritisne dlanove uz bedra i blago se nakloni prema horizontu. Zatim se okrene, pogleda u Natašu, osmjehne se široko, rukom zabaci kosu i slijedećeg je trenutka već dugim i elastičnim korakom grabio uz brdo, uz strmu stazu, onom istom kojom se Nataša nespretno spustila do mora.
Dok je gledala za njim, pitala se, hoće li ga više ikada vidjeti. Nešto u njoj joj je govorilo da hoće, osjećala je da mladić ovdje živi i da mu je ovo, čemu je upravo prisustvovala, uobičajeni svakodnevni ritual. Vidjeti će ga sigurno.
Osjećajući se mnogo bolje nego li kad je stigla na usamljenu plažu, Nataša se počne uspinjati strmom i prašnjavom stazom.Za danas joj je dosta sunca. A sutra ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 19. svibnja 2011.

Pjesma



Vrlo se dobro osjećao onog dana, bilo je ljeto, razmahala se vrućina i uživao je u njoj znojeći se i ljenčareći u hladovini. Knjiga je ležala pored njega, na dohvat ruke, ali nije pružao ruku prema njoj. Nije mu nedostajala pisana riječ. Ništa mu nije nedostajalo. Osim nje. Ali znao je da će mu se ona uskoro, za koji dan, pridružiti i nije bio tužan zbog njene odsutnosti. Kad bolje razmisli, nije ni sad odsutna.
U njegovim je mislima neprestano lebdjela, skakutala poput lepršavog oblaka na plavom nebu sjećanja. Neprestano je mislio na nju, samo na nju. Kako se smije. Kako se budi. Kako pruža ruku prema kosi. Kako mu sklanja pramen s znojnog čela. Svaki trenutak s njom, u njenom društvu, plamtio je dahom sreće. I bio nekako poseban. I on se lovio u pomisli, kako mora zapamtiti ovaj trenutak, i ovaj, i ovaj i …
More mu je oplakivalo stopala, šum ga neumornih valova podsjećao na njeno ime: sve ga podsjećalo na nju. Sunce je drhtavo visjelo na plavom nebu i žarilo, žarilo kao i njegove uspomene, kad se oglasio mobitel. U prvi tren nije ni shvatio koji ga to novi i u ovom okruženju neprirodni zvuk uznemirava, ali je onda već vičnom kretnjom, jer ona je zvala i po desetak puta na dan, posegnuo za malom napravom koja toliko mu radosti pruža i javio se.
- Gdje si? - upitala ga je.
Rekao joj je. I dodao, naravno, kako bi želio da je ovog trenutka pored njega. Jer onda bi more bilo još i ljepše.
- Napisala sam pjesmu - rekla je, kad je zastao grabeći dah.
Jedan je vrući trenutak šutio i zurio u plave valove koji su se pretvarali u plavetnilo njenih očiju i naslućujući što slijedi, osluškivao navalu plime u svojoj dubokoj nutrini. Plima zadovoljstva. Topla i nježna, baš kao i vrući sokovi njihove ljubavi.
- O! - uzviknuo je, ali potiho, nije želio dijeliti svoju sreću s drugima, mnogobrojnim kupačima koji su se izležavali u njegovoj blizini. - O čemu?
- Pogrešno pitanje.
- O kome?
- O tebi!
- O!
- I ništa više? - upitala je: silno je voljela komplimente i na vrlo zabavan, pomalo djetinjasti način, znala ih je izvlačiti iz njega. - Samo jedno "O"?
- Nije to jedno obično "O" - odgovorio je sjedajući i brišući znoj s lica: nije mu smetao znoj, ali je nastojao pokretom sakriti osmjeh sreće za kojeg je znao da mu titra na licu i za kojeg se bojao da mu pridaje glupav izgled. - To je jedno veliko i začuđujuće, a opet i sasvim pripadajuće "O".
- Pripadajuće?
- Pa - rekao je tiho, gotovo šapućući - znao sam da si posebna. Sad znam i zbog čega si posebna.
- Još nisi ni čuo pjesmu ...
- Ali sam siguran da je dobra - ubacio se u njenu rečenicu. - O meni je, zar ne?
- Naduvenko! - rekla je, a on je osmjehujući se zamišljao osmjeh na njenom lijepom i voljenom licu i tog se trenutka prvi put u svom životu zapitao: čime li ću platiti ovoliku veliku sreću?
- Pročitaj mi je - zamolio je i zatvorio oči, uživajući u trenutku i želeći ga pohraniti u zlatnu riznicu sjećanja: još nikad nitko nije za njega napisao bilo što, pogotovo ne pjesmu i pogotovo to nije učinila prekrasna djevojka u čijem je naručju beskrajno uživao.
- Neću - rekla je i on je zamišljao kako joj oči vragolasto se stišću, crne obrve mršte, nastojeći suzdržati smiješak koji se približavao uljepšati već ionako lijepo lice.
- Nećeš?
- Izrecitirati ću ti je - odgovorila je smijući se, a njen ga smijeh pogodi silnom snagom želje. - Znam je napamet.
- Naravno. Pa ti si je i napisala.
- Za tebe - dodala je.
- Za mene - prihvatio je. - A sad je, molim te, pročitaj.
- Evo - začuje njen topli glas i duboki uzdah: trema pred nastup.
Slušao je pritišćući čvrsto mobitel na uho, toliko čvrsto, da ga je uho zaboljelo. Ali nije popustio pritisak, naprotiv, još ga je pojačao. Ugrizao se za usnicu do krvi i tek kad je tanki i tamnocrveni slani mlaz potekao mu niz glatko izbrijanu bradu, shvati da mu i tople suze klize niz lice. Brzo ih obriše i sagne glavu, skrivajući pogled i uživajući u pjesmi, u njenom milozvučnom glasu, u ritmu kojemu su riječi navirale jedna za drugom. Koju je njen topli glas recitirao potiho, a opet toliko glasno, da je svaka izgovorena riječ udarala donoseći bol. Slatku bol. U kojoj je uživao.
Zašutjela je. Popustio je pritisak mobitela na uho i uho ga je prestalo istog trena boljeti. Osmjehivao se i brisao krv s usnice.
- I? - upitala je. - Što kažeš?
- Bez riječi sam.
- Toliko je loša?
- Dobro znaš što mislim.
- Znam - dopre njen glas do njega iz daljine, tih, gotovo nečujan i on je znao da je u tom trenutku pognula crnokosu glavu i smeteno se zagledala u pod. – Osjećam da sam dobru pjesmu napisala. Ne znam zašto je dobra, ali osjećam tako. I vjerujem svom osjećaju.
- Darovita si - reče joj tiho i pažljivo birajući riječi. - Znao sam da si posebna. Zbilja si darovita. I pjesma je predivna. I ti ćeš postati sjajna pjesnikinja.
- I što još? - upitala je ona, a glas joj i opet bio prpošan, divlji i stidljiv u isto vrijeme.
- I ne bih žalio u ovom trenutku umrijeti - odgovori on. - Jer upravo sam uzjahao na plimni val sreće koji me nosi, nosi ...
- Budalice! - reče ona smijući se. - Treba živjeti u sreći. A ne umirati. A sad moram ići. Htjela sam te samo na brzinu čuti. Izrecitirati ti tvoju pjesmu. Skoči u plavi morski zagrljaj jednom i za mene.
- Odmah sad?
- Odmah sad! - zapovijedi ona iz daljine. - Volim te.
- Volim te - odgovori on, posluša njen kratki i sretni smijeh i sam se osmjehujući i veza se prekine.

Osmjehivao se još uvijek i u moru, plivajući polako i sa uživanjem, u mislima ponovo i ponovo slušajući njen glas kako mu recitira pjesmu, pjesmu napisanu za njega, kad ga prvi udar pogodi u grudi silinom metka i sve mu se zacrni pred očima. Nekoliko je puta jedva čujno zakrkljao, uvjeren kako gromoglasno urla, a onda ga plava dubina uvuče dole, u svoj tamni, gotovo crni bezdan.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 15. svibnja 2011.

Prepad



Bio je to najčudniji angažman kojeg je ikad dobio, ali Fero nije mario. Nije mario ni što se divljački znoji pod kamuflažnom odjećom, što mu znoj štipa oči, pa žmirka i žmirka, a dugačka i siva sasvim bez prometa cesta, titra pred njegovim sivim očima. Silna se jara podigla već izjutra, a ne kao i obično oko podneva. Sunce je nemilosrdno pržilo iznad njih desetorice, dok su ležali na vrelom pijesku, stišćući oružje u rukama, a dlanovi se znojili i znojili, pa bi ispuštali oružje na jedan kratak trenutak i brzim pokretima brisali dlanove. Jer kad počne akcija, a trebala bi početi svakog časa, svaka se, pa i najmanja sitnica može pokazati odlučujućom.
- Zašto li su odlučili ići ovim putem, kojeg je i bog zaboravio - promrmlja pored Fera njegov prijatelj Grano: ležao je na lijevom boku i trljao nadlanicom oznojeno i crveno lice. - Mora da godinama ni jedno vozilo nije prošlo njime.
Fero nije mario. Baš ga boli dupe za podatak o tome kad je posljednje vozilo projurilo ovim krajem. Što se njega tiče, mogli su i ne izgraditi cestu. Ionako su sve iste: dugačke i vijugave, puste, umalo pa sasvim bez prometa. I prokleto prašnjave. Kad ponekad projuri koje vozilo, prašina se visoko podigne u zrak, pa visi gore i treperi na vjetru, da bi se kasnije ponovo spustila na užareno tlo.
Svake je godine sve toplije. I svakog dana. Fero je bio uvjeren u to. Svakog dana vrućina neumorno raste, cijedi iz njih i posljednju kap znoja, pa ljudi, kojima još nije trideset, a upravo je toliko Feri, izgledaju poput pedesetogodišnjaka. Koža napukla i izborana, bez sjaja, suha, pa čovjek mrzi svoj odraz u ogledalu. Zbog toga se Fero rijetko brijao: nije mogao mirno gledati svoje umorno lice i ugasle oči, koje su već previše toga vidjele.
Za razliku od Grana. Grano, Ferov prijatelj, bio je mlađi tri godine od Fera, ali je i njemu koža već djelovala staro. Lice mu je uvijek bilo svježe izbrijano, Grano je bio uvjeren, kako je tako bolje, nego pustiti crvenkastu strnjiku, kakva mu je rasla umjesto muževne brade.
- Trebali su već proći - promrmlja Grano. - Čovjek je rekao u jedanaest. Sad je jedanaest i deset.
- Žuri ti se negdje? - podrugljivo upita Fero.
- Nigdje.
- Onda?
- Pa radije bih sjedio u hladovini, nego ovdje.
- Kad završimo - reče Fero tiho, jer nije želio da i ostali čuju razgovor, njih nije poznavao i prvi ih je put vidio u svom životu - moći ćeš se godinama izležavati.
- Da, zbilja - jedva čujno reče Grano. - Koju li jebenu stvar prevoze, kad nas tako dobro plaćaju?
- Postao si radoznao?
Grano se nakesi. Fero mu namigne. Ovo će biti otprilike dvadeseta njihova zajednička akcija i Fero je znao, da Grano voli govoriti prije akcije: razbija napetost. Ali istina je, da se i sam zapitao: što li se to prevozi u ovom konvoju kojeg čekaju i zašto ih Šef plaća tako dobro. Poslodavci su Ferovi, svi do jednog do sada, nastojali da ljude koji su stavljali na kocku vlastite živote da se domognu onoga što su poslodavci željeli, plaćati minimalno. I onda je iznenada dobio ponudu o kojoj je mogao samo sanjati. Kad pothvat uspješno završi, u što Fero nije sumnjao, biti će bogat i proći će dugo vremena prije nego li će ponovo biti primoran uzeti oružje u ruke i ponovo unajmiti svoju vještinu ratovanja. Fero nikad nije ni pomislio, kako bi se moglo dogoditi, pa da i on sam zaradi metak. Bio je nekoliko puta ranjen, ali ga to nije uplašilo. Bojao se jedino starosti, kad za koju godinu bude posustao, kad ne bude mogao iznajmljivati svoje tijelo. Zbog toga je objeručke prihvatio ovu ponudu i sa sobom doveo svog prijatelja Grana. Da se obojica obogate. A poslije, tko zna, možda i pokrenu sami svoj posao, možda ...
- Čini se da stižu - reče Grano i prekinu uskovitlane Ferove misli. - Bio je i red.
Fero se zagleda u daljinu, zrak je treperio od vrućine koja je pritiskala, gledao je napeto, ali ništa nije vidio. Nema traga konvoju kamiona.
- Prevario si se - reče tiho. - Ne brini, stići će. I sve će se odigrati za nekoliko sekundi.
- Ne brine me to - reče Grano. - Igrokaz kao igrokaz.
Fero se osmjehne. Volio je Granovu neobuzdanost. U surovom svijetu, Granova je nemarnost prema vlastitom životu bila neprocjenjiva. Bez imalo kolebanja, u pretprošlom je pothvatu izložio svoj život opasnosti, ne bi li neprijateljsku vatru, kojom je Fero bio zasipan, skrenuo na sebe. Fero to nije zaboravio.
Žeđ je dosegla svoj vrhunac. Mučila ga je već prilično dugo, ali joj se uspijevao otrgnuti, potisnuti želju. Nije mu se pilo ono što su nazivali "vodom". Ta je voda bila mutno-žute boje zbog tablete pročišćavanja koju su morali ubaciti u tekućinu. I ovako je bila odvratnog okusa, a bez te svemoćne tablete bila bi možda i smrtonosna. Talog Posljednjeg Velikog Rata još se uvijek slijegao na zemljišta i vode trujući sve bez iznimke. Fero se sa čežnjom prisjećao svog posljednjeg bezbrižnog tuširanja, one večeri tik prije nego li je Posljednji Veliki Rat prasnuo svojim gromoglasnim urlikom i doslovno preko noći sve izmijenio. Ništa više nije bilo isto. I nikada više ni neće biti kao što je bilo prije. Možda za ... Fero nije ni želio pomišljati za koliko godina. Previše za njega. Previše za svakoga.
Preživjeli su nastaviti živjeti u uslovima koji su svakog dana postajali sve teži. I opet se nekolicina snašla, kako se pričalo uz bezbrojne čaše alkoholnih pića. Te je priče čuo i Fero. O onima, kojima je voda dostupna i koji uživaju u njoj. Ne u onolikoj količini, kao što se uživalo prije Posljednjeg Velikog Rata, ali ipak u velikoj količini. Ostali, što je značilo većina, pili su smrdljivu tekućinu pročišćavanu tabletama za koje nitko nije znao što su i kako djeluju na ljudski organizam i tko ih proizvodi. Pa su umjesto vode, pili alkohol, ulazeći u trgovine koje su zjapile prazne i tužne bez kupaca. Jer bilo je malo preživjelih, mnogo ih je više nestalo u velikom i zasljepljujućem prasku.
- Jebi ga, moram! - prosikće Fero ljutito.
- Što moraš? - upita Grano.
- Piti ovu pišalinu - odgovori Fero otvarajući metalnu bočicu, koju je skinuo s boka.
- Čekaj - reče Grano, pa mu pruži svoju metalnu bočicu.
Fero ga podozrivo pogleda. Pruži ruku, uzme bočicu iz prijateljeve ruke, otvori je i pažljivo je pomiriše, postavivši je tik ispod dugog nosa.
- Zaudara? - upita Grano.
- Ne.
- Miriše?
- Nema mirisa - reče Fero, a tračak sumnje i nade javi se u njemu, pa polako, pažljivo, otpije sasvim malo.
- Prija? - upita Grano smijuljeći se.
- Gade jedan! - reče Fero. - Pa to je voda. Prava pravcata voda. Kao prije ... ma odakle ti?
- Ne pitaj, nego otpij još.
Fero otpije. Dragocjena tekućina mu je neizmjerno prijala dok je meko klizila niz njegovo užareno i sasvim suho grlo.
- Ahhhhhhh - reče s žaljenjem vraćajući bočicu.
- Sad si spreman za ratovanje - reče Grano uzimajući bočicu i pažljivo je zatvarajući. - Evo ih, dolaze.
Fero pogleda u pravcu Granove ruke. Grano se ovog puta nije prevario. Ogroman oblak prašine podigao se na horizontu. Konvoj mora da je vrlo blizu.

Sve je bilo gotovo za samo nekoliko minuta. Pod užarenim su suncem ljudi urlali poneseni žarom bitke, krupnim koracima trčeći prema kamionima, bilo je pet vozila, pucajući iz oružja i osvajajući teren. Odjednom je sve stalo. Nestvarna tišina je plesala mrtvački ples oko preživjelih.
- Gotovo je Grano - reče Fero gledajući Šefa koji je zadovoljno trljao ruke i već pregledavao letimično oteti plijen. - Sad možemo na uživanje.
Ali mu Grano ne odgovori i Fero, predosjećajući nesreću, brzo se okrene. Ugleda svog prijatelja samo nekoliko metara iza sebe. Mora da je pao na samom kraju bitke. Grano je ležao potrbuške, raširenih nogu, u rukama i dalje čvrsto držeći automatsku pušku.
Duboko uzdahnuvši, više ne osjećajući zadovoljstvo zbog pobjede, Fero mu priđe, sagne se i prevrne prijatelja na leđa. Grano je bio mrtav: ružna rupa točno na sredini njegovog čela nije ostavljala nikakvog mjesta za sumnju.
Fero osjeti bijes i tugu i žalost, a zatim se naglo smiri, jer znao je, ničemu ne vodi gubitak kontrole emocija. Mirno se sagne i otkopča bočicu s dragocjenom tekućinom s Granovog pojasa. Svaki će dan popiti samo po jedan gutljaj. Sjećajući se prijatelja. Da mu je barem otkrio izvor svoje nabave ...

- Idemo! - zaviče Šef kojemu nitko nije znao ime. - Upadajte u kamione i brišimo odavde. Zadatak ste odlično izvršili. Odvezimo kamione na odredište i slijedi isplata.
Fero, zakači bočicu za svoj pojas i pridruži se razdraganim ljudima, ostavljajući Granu i još dvojicu na pijesku pored samog asfalta, koračajući čvrsto i ne osvrćući se.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 4. svibnja 2011.

Zlatni pramen



Oblak je pun proljetne kiše visio tamo daleko na obzorju, a ja sam mu trčao u susret. Činio se silno dalekim, a opet tako blizu. I kao da me zvao. Pod svaku sam cijenu želio stići na vrijeme ispod prelijepog i bremenitog oblaka. Morao sam biti ispod njega u trenutku kad oblak bude otvarao svoje vodeno-pamučaste zidove i obasipao zemlju nježnim kapima kiše. Želio sam se osvježiti bisernim kapima, sprati neugodne osjećaje koji su se gomilali jedan za drugim i činili me osjećati se prljavo.
Dok sam trčao, činilo mi se da tik ispod tamno-sivog namrgođenog lica oblaka vidim njenu kosu. Nudi li mi oblak utjehu? Zlatna boja se prosipala i plesala oko oblaka po taktu vjetra. Još sam brže potrčao želeći biti pomilovan još jednom zlatnom njenom kosom. Grabio sam dugim i lakim korakom, korakom dugoprugaša, korakom koji ne umara, već kao da svaki novi korak ulijeva novu snagu u uzdrhtale mišiće.
Nisu noge bile te, čiji su mišići drhtali. Srce mi je uzdrhtalo i poskočilo smjestivši se visoko u vratu i gušilo me svojim osjećajima. Čitavo mi se biće ispunilo toplom nježnošću, beskrajnom nježnošću koju sam počeo osjećati prema oblaku. Jer oblak mi je donosio pramen njene kose. Zašto je oblak odlučio biti milostiv i pokloniti mi jedan mali njeni dio, nisam mogao naslutiti. Ali nije me bilo ni briga. Znao sam, dok sam sve brže trčao zelenom i dugačkom livadom omeđenom visokim drvećem čije je lišće vriskalo raznoraznim bojama kakve nikad prije nisam vidio, da jednostavno moram biti ispod oblaka u trenutku kad bude prosipao svoju vlažnu nježnost koja život znači.
Jesam li prije nepažljivo gledao? Ako jesam, zašto sad opažam ono što ranije nisam primjećivao? Je li mi njen odlazak proširio vidike? Hoće li mi pramen njene kose, kojeg ću ukrasti od oblaka, donijeti ono za čim žudim? Jer ukrasti ću zlatni pramen koji vijori ispod sve tamnijeg oblaka, prisvojiti ga, meni je potrebniji nego oblaku. Pramen utjehe. Grliti ću pramen jer nju nikad više neću. Ali nije ni važno: pramen će postati ona. Stopiti ću se sa svakim nježnim dijelom pramena, umotati u njega i udisati uspomene koje u sebi nosi. I ja sam stopiti ću se s njenim pramenom. Postati ćemo nerazdvojni, Jedno, zauvijek!
Prasnula je prva munja! Žestoko su se zatresla okolna crna brda, osjetio sam pod stopalima kako zemlja drhti. Nije me bilo strah. Postao sam neustrašiv i sa samo jednim ciljem prema kojemu sam usmjerio sve svoje napore: zlatni pramen mora biti moj! Izdužio sam još više korak, trčao kao što nikad do sad nisam trčao, osjećajući bol u unutrašnjosti bedara. Volio sam tu bol, znajući da me ona nosi prema željenom zlatnom pramenu. Trčeći svom snagom, nasmijao sam se sad već sasvim crnom oblaku i u nekoliko ludo dugih skokova, odjednom se našao točno ispod njega.
Prilikom doskoka pognuo sam glavu i shvatio da se nalazim u polju žita: zlatno se klasje povijalo pod sve jačim vjetrom. Zlatno klasje oko mojih nogu i zlatni pramen gore visoko. Pružao sam ruku što sam više mogao, napinjao tijelo do krajnjih granica i upravo kad sam pomislio kako neću uspjeti, kako će mi željeni zlatni pramen one koju sam volio nestati zajedno s oblakom u beskrajnom nebeskom prostranstvu, uzdrhtali mi prsti obujme njihovu glatkost. Uspio sam! Dlan moj je prepoznao njegovu mekoću. Valovi me sreće oplakuju, mir se spušta na mene. Držim čvrsto njen zlatni voljeni pramen i više ništa nije važno. Koga je briga za silne munje i gromove i ogromne tople kišne kapi koje me natapaju i kao da me rastapaju ...

- Gotovo je - reče mlada liječnica trgajući zaštitnu masku s lica i uspravljajući bolna leđa. - Umro je.
- U jednom sam trenutku pomislio da smo ga vratili - reče mladi stažist.
- Ah, da - reče umorno mlada liječnica, pa doda službenim tonom gledajući na sat: - Vrijeme smrti: 23:00.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 3. svibnja 2011.

Sportski čovjek



Da je mirnoj i opuštajućoj poslijepodnevnoj šetnji došao kraj, shvatio sam istog trenutka, kad sam ugledao njegovo mlado i mršavo lice. Ugledao je i on mene i nisam više mogao nigdje uzmaknuti i zbog toga sam nastavio mirno koračati, ne poremetivši korak. Njegovo se lice, maskirano sunčanim naočalama i dugom kosom koja mu padala niz mršava ramena, razvuklo u osmjeh prepoznavanja i u tri duga koraka odjednom se stvori ispred mene, pružajući ruku. Mrzio sam to, kako mladi ljudi ne poznaju pravila uljudnog ponašanja, pa prvi pružaju ruku starijemu od sebe , umjesto da čekaju da stariji prvi ponudi svoju ruku na rukovanje.
- Kako si, striko? - upita me umjesto pozdrava nećak Tomo, pravog imena Tomislav.
- Nikad bolje. A ti?
- Odlično! - veselo uzvikne. - Stigao sam prije nekoliko dana.
- Znam. - Klimnuo sam: stigao je prije dvadeset dana, a ne prije samo nekoliko dana, kako se izrazio, ali nisam mu htio reći da to znam.
- Imaš vremena? - upita me on. - Da odemo na pivicu?
- Ne pijem pivicu.
- Ti pij kavu, a ja ću pivicu - reče on osmjehujući se.
- Idemo - pristanem.

Smjestili smo se za stol na pločniku u obližnjem kafiću kojeg sam vrlo dobro poznavao.
- Kako je bilo? - upitam ga. - Pričaj.
- Dosadno - odgovori on. - Uvijek je dosadno kad ploviš samo Mediteranom. Za čas te iskrcaju i ukrcaju i već si na moru.
- Tako je to sad - sa uživanjem kojeg nisam želio prikriti, rečem mu. - U dobra stara vremena, kad sam ja plovio, imao si vremena i zabaviti se u svakoj luci.
- Bilo je tako, kad sam plovio za Južnu Ameriku - reče Tomo, a mršavo mu se lice ozari zbog sjećanja na te daleke krajeve i doživljaje. - Bilo je fantastično! Ništa love kući nisam poslao! Svaku smo noć bili vani, uživali. Bili bi i po desetak dana u luci, dok bi se vršio iskrcaj i ukrcaj. Ludi provodi!
- Znam, znam - rekao sam uživajući u njegovom zanosu: na trenutak je nasuprot mene sjedio klinac koji razrogačenih očiju gleda u divote života. - Ali nažalost, život pomoraca se ne sastoji samo od toga.
- Nema više toga - reče Tomo uz uzdah žaljenja. - Uvijek strka. Nikad mira.
- Pa takav je oduvijek bio život pomoraca. Ako ti se ne sviđa, zaposli se na kopnu.
- To je nemoguće - odgovori on i energično odmahne rukom. – Žena, dijete … i ona traži posao … sad ću početi učiti i polagati ispite za oficira palube.
- Trebao si to odavno učiniti. Imaš dijete. Odgovornost. Nisi više sam. Sve je bilo lako dok si bio sam. Kao u Južnoj Americi. Što bi se dogodilo, da sad ništa love ne pošalješ kući?
- Znam, znam - reče i nestrpljivim pokretom odmahne rukom. - Ali kad dođem kući ... pa znaš i sam kako to ide. Željan si mira, da malo odahneš od sve te strke koja te pratila. Uživam u miru. Dođem kući, zavalim se u fotelju, otvorim pivicu i gledam sport!
- Ako ti žena dozvoli - bocnem ga.
- Ah, ona uopće ne gleda televiziju - odgovori on ni ne osjetivši žaoku. - Visi na kompu. A klinac je veći dio dana u vrtiću.
- Pa kako je to biti obiteljski čovjek? - ponovo ga bocnem, prisjećajući se jednog našeg davnog razgovora.
- Ma odlično, striko! - odgovori on ni ovog puta ne osjetivši blagi podsmjeh u mom glasu. - Malo popričam sa Inom, pa se bacim u fotelju, otvorim pivicu i uživam u sportu. Sam svoj gospodar.
U dva minuta dva je puta ponovio svoju formulu sretnog života. Zar mu je to životni ideal? Sjediti udobno zavaljen ispred televizora i piti pivo?
Ne zureći, pažljivo sam ga promatrao, prisjećajući se sebe u njegovim godinama. Dvadeset i sedam mu je godina. U tim mi je godinama sjedenje ispred televizora predstavljalo vrhunac mučenja. I bojao sam se mirne budućnosti na kopnu na koju sam se pripremao, a za koju sam potajno strahovao da neće biti samo mirna, već i prokleto dosadna
- Moram ići - reče Tomo pogledavši na sat. - Moram još obaviti neku kupovinu.
- Hvala na kavi. I navrati koji put. Znaš gdje stanujem.
- Hoću, hoću - rekao je već odlazeći. - Navratiti ću sigurno.
Ali sam ja znao da neće. Kao što nije navratio ni prošlog puta kad je to obećao. Ni pretprošlog. Valjda nema vremena posjetiti striku. Dani su kratki i vrijeme bježi, ako s pivicom u ruci udobno zavaljen u fotelju gledaš sport na televizoru.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.