Prije ljeta 2

Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.