Prije ljeta 3

Često se pitala, postoji li nesvakidašnja svakodnevnica? Nataša je bila uvjerena kako postoji. Jer upravo ju je proživljavala.
Vrativši se sa mora, u unutrašnjost, u svoj grad, radeći svoj stari posao, a nakon posla obilazeći stanove koji su bili na prodaju, a čije joj je adrese njen otac uredno zapisao, dok je ona ležala na suncu i nastojala se pribrati nakon neugodnog životnog iskustva, nije imala vremena žaliti samu sebe. Obilaženje stanova zahtijevalo je vrijeme i energiju, ali se Nataša nije žalila. Upravo to joj je raspršilo sumorne misli i kad joj je u petak, bilo je već blizu sedam sati navečer, mlada agentica s nekretninama pokazala mali, ali sasvim prijatan stan, znala je da je pronašla što je tražila. Umorno tumaranje nakon osmosatnog rada se isplatilo: stan se nalazio gotovo u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta i Nataša nije oklijevala. Ušteda na prijevozu neće biti mala, znala je, pa kad je malo cjenkajući se uspjela neznatno spustiti cijenu, bila je presretna.
Istina, stan treba dotjerati, ali znala je da će sve te sitnice biti riješene u roku nekoliko dana. Najveću je prepreku uspješno savladala: ima dom. Novi i neukaljani. U kojeg će pozivati samo one koji opravdaju njeno povjerenje.

Ponekad, kad bi mobitel započeo svojom melodijom, Natašine bi misli jurnule dole, na jug, na more i u mašti bi vidjela njega kako izvodi vježbu tai chia, a more koje blago šumi uz njegove noge, gotovo da je mogla čuti. Ali nikad nije bio on, uvijek ju pozivao netko drugi i mora da se na njenom preplanulom licu čitalo razočaranje, jer prošlog joj je dana u uredu, nakon jednog poziva, prišla kolegica Sonja. Silno visoka, s dugom i crnom kosom koja se presijavala na njenim leđima, u dva je duga koraka prišla Nataši i nagnula se nad njen stol.
- Očekuješ nečiji poziv? - upitala je potiho, tako da njen zvonki glas ne dopre do nepoželjnih ušiju.
- Neeee - otegla je Nataša iznenađena pitanjem. - Zašto pitaš?
- Paaaa - otegla je sad Sonja zafrkantski je oponašajući - svaki ti put licem preleti nada, kad mobitel zasvira. A kad se javiš, lice ti prekrije sjenka. Ne laži me! Očekuješ poziv. Netko poseban?
Sasvim zbunjena, Nataša nije znala što i kako odgovoriti. Sonju je voljela, poštovala ju je i bile su na putu postati dobre prijateljice. Nije željela izgubiti prijateljicu zbog laži. A opet, što da joj reče? Kako sanjari o nekom tipu s kojim ni riječi nije progovorila? Nazvati će je glupačom i nasmijati joj se u lice. I to s pravom. A možda ...
- Ah! - rekla je Sonja, a crne joj oči bljesnule znatiželjom. - Čini se da se nešto dogodilo o čemu pojma nemam. Na moru?
Istog trena kad je Nataša namjeravala odgovoriti, Sonja se uspravila, zaustavila Natašine riječi odlučnim pokretom ruke.
- Ni riječi! - rekla je odlučno. - Ne ovdje i sada. Idemo na piće nakon posla i sve ćeš mi ispričati. Dogovoreno?
Nataša nije imala izbora, jer Sonja se već udaljavala dugim korakom.


Tajna, ako je uopće bila tajna, više nije bila samo njena, Natašina. Imalo je to svojih prednosti. Svakog jutra, kad bi ulazila u ured, susrela bi se s Sonjinim upitnim pogledom.
Je li se javio, pitao je crni pogled i Nataša je osjećala žaljenje što je svaki put morala odrečno zavrtjeti glavom. A opet, sad je s nekim mogla razgovarati o njemu, trkaču, što joj je pričinjavalo zadovoljstvo. U naletu rječitosti, Sonji je sve ispričala o ružnom iskustvu s Alenom. Za tu je rječitost okrivila treću čašu crnog vina, kojeg je pijuckala kod Sonje, dok je vani kiša s vjetrom šumno i neumorno šibala grad, baš kao da je jesen. Nije trebala prihvatiti tu treću ponuđenu čašu. Ali je morala priznati samoj sebi, kako pomalo osjeća i zadovoljstvo zbog svog izljeva povjerenja. Suviše je toga ležalo u njoj i tištalo je. Ovako ...
Bila je zahvalna Sonji na njenom razumijevanju i podršci. Jer Sonja nije samo verbalno učestvovala u njenom životu, već je s Natašom nadgledala radove u novom Natašinom stanu i pomagala joj bezbrojnim praktičnim savjetima. Što je bilo najvažnije, Nataša se radovala sa nekim, mogla je podijeliti svoju radost s Sonjom.

Sonja je organizirala i nošenje namještaja u Natašin novi stan, kad je osvanuo dan useljenja. Onako visoka i umalo nadnaravno lijepa, za čas je mobitelom dozvala nekoliko kršnih momaka, koji su bili više nego sretni što mogu udovoljiti Sonjinoj molbi.
Njih su dvije stajala po strani, dok su oni brzo donosili namještaj i postavljali ga na mjesto koje bi im pokazala Nataša. Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo. Činilo joj se, da je za čas sve bilo gotovo: dečki su popili po koje pivo i nestali, ostavljajući ih same. Sve pod dirigentskom palicom Sonje.
- Sad moramo nazdraviti - rekla je Sonja iz velike torbe vadeći bocu šampanjca.
- Na sve si mislila - rekla je Nataša. - Nisam se ni sjetila toga. Oprosti.
- Selidba obuzme sve misli - rekla je Sonja otvarajući bocu. - Dodaj čaše.
- Krasan dan - rekla je Nataša i otpila. - Hvala ti.
U tom se trenutku oglasio njen mobitel. Sasvim automatskom kretnjom, Nataša ga uzme sa stola na kojeg je položila mobitel i javi se.
- Tek sam jučer dotrčao do plaže - reče joj prijatan bariton u uho - i pronašao poruku u boci. Moje je ime Darko, Nataša.
Sonja je gledala u prijateljicu i zapazila svaku promjenu na Natašinom licu. Sonja uz osmijeh nečujno oblikuje pitanje: "On?".
Nataša zbunjeno klimne i obori pogled. Noseći čašu u ruci, Sonja obzirno išeta iz sobe, ignorirajući Natašin pokret rukom kojim ju je pokušala zaustaviti, ostavljajući bespomoćnu Natašu glasu kojeg je čekala. Neka se sama snalazi. Ona to može, Nataša to mora.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.