Prije ljeta (kompletna priča)

Kad je prvi put ugledala malu uvalu, dugačku otprilike dvadeset i široku svega sedam metara, Nataša je istog časa znala da je pronašla ono što je nesvjesno tražila. Plaža je, naravno, bila pusta, mjesec je svibanj tek počinjao, ljetna sezona još nije ni počela i upravo je zbog toga Nataša i uzela godišnji odmor. Želja joj je bila izbjeći ludu špicu sezone, nesnosnu vrućinu i još nesnosnije gužve turista. Željela je pronaći mir, povratiti poljuljanu unutrašnju ravnotežu. Prije samo mjesec dana prekinula je trogodišnju burnu ljubavnu vezu i silno je željela mir i tišinu osjetiti oko sebe i u sebi.
Spustila se strmim puteljkom oprezno koračajući, nenavikla na takve pothvate i čas kasnije nalazila se na plaži. Šum valova koji su nježno milovali plažu, silno joj je prijao. Požalila je što nije obukla kupaći kostim. Kad je jutros napuštala iznajmljenu sobu, a koju je iznajmila na petnaest dana, nije ni pomislila na ovakvu mogućnost. A sad, kad se mogućnost otvorila pred njom, silno je poželjela osunčati se, barem malo osjetiti toplinu sunca na goloj koži.
- Šta, vrag da ga nosi! - reče glasno prema blagim valovima i nasmije: pa sasvim je sama ovdje, nikog nema u blizini.
Odlučnim pokretima, ali i oprezno se ogledajući, Nataša skine plavu usku maju i složi je na bijeli i topli kamen. Još se jednom posvuda pažljivo ogleda. Uvjerivši se da je sasvim sigurno sama na ovom prekrasnom mjestu, odvaži se i skine minijaturni grudnjak i položi ga na maju. Trenutak je tako neodlučno stajala, oklijevajući, pomišljajući da svuče i uske traperice, ali je navala hrabrosti iznenada napusti, pa samo odmahne glavom, a duga i smeđa kosa joj se zatrese pod sve toplijim suncem.
Približi se moru, sagne, pa uroni dlanove u još uvijek prohladno more. Polako i uživajući mokrim dlanovima prijeđe preko grudiju i napetog trbuha, zatim pljusne malo mora po leđima i zadovoljno se osmjehne.
"Možda će biti bolje, nego što sam očekivala", pomisli vraćajući se odjeći na kamenu i sjedajući na oblutke pored kamena, naslonivši se mokrim leđima na njega. Sunce ju je peckalo po ramenima i to ju je podsjetilo na Alenove ljubavne ugrize, koji su u posljednje vrije učestalo počeli premašivati granicu uživanja.

Kad mu je prvi put spomenula da joj nanosi bol, oprezno i oklijevajući, jer bilo joj je neugodno do krajnjih granica uopće i govoriti o tome, Alen se samo nemarno nasmijao i rekao poljubivši je:
- Malo sam se previše zanio. Ti si kriva tome.
- Ja? - začudila se ona, jer nikad mu ni jednom gestom nije dala naslutiti kako voli grubu igru.
- Tvoja ljepota - ispravio se on. - Ponekad se sasvim izgubim u tvojoj ljepoti.

Slatkorječivi gad. Sad zna da je samo to i ništa drugo. Ali onda nije znala. Ili nije samoj sebi željela priznati da zna? Nije bila sasvim sigurna. Primjećivala je njegovu grubost koja bi tu i tamo isplivala na površinu, ali ju je nastojala zaboraviti.

Prvi je put primijetila njegovu sklonost grubosti, kad je u parku, kojim su svakodnevno prolazili, šutnuo mačku nogom, baš kao da napucava loptu. Nataša je uzviknula iznenađeno i zaprepašteno se zagledala u to lice koje je voljela obasipati poljupcima, a koje u tom trenutku nije nimalo voljela.
Trebala se istog trena okrenuti i otići od njega. Sad to zna. Ali nije. Dopustila je da je Alen uvjeri kako se tako ponio zbog pritiska na poslu. Šef mu puše za vratom i prati svaki njegov korak i on ... Slušala je bujicu riječi i željela vjerovati u njih i konačno je samu sebe uvjerila u istinitost njegovih riječi.
- Neće se ponoviti - obećao je on.
- Nadam se - rekla je ona.
- Nikad to nisam do sad učinio - nastavio je on uvjeravati je. - Dao bih ne znam što, da nisam ni sada. Neće se više ponoviti, obećavam!
- Nadam se - promrmljala je ona.

Ali ponovilo se, naravno. Alenovi povremeni izljevi grubosti počeli su izbijati ispod njegove ugodne vanjštine sve češće i češće. Nataša je ulovila samu sebe, kako sa strahom očekuje te trenutke, za koje je sada već znala da neminovno slijede. Okrenuli su se prema njoj. I postajali sve gori. Trenutci njegovog mahnitanja bi se obično pojavili u žaru ljubavne igre, pa nije bilo ništa neobično, da je iznenada pljusne. Prvi ju je put tako pljusnuo dlanom po napetoj stražnjici: iznenadila se zbog udarca, ali nije reagirala. Nije ni drugi put. Mora da je on to shvatio kao poziv …
Jedne je noći bolno zajaukala usred ljubavne igre i pokušala se otrgnuti od njega. Alen ju je bolno ugrizao u području rebra i nije mogla suzdržati krik koji joj se oteo iz dubine napetog grla. Čas prije je uživala, a onda je užitak iznenada zamijenio bol i sasvim zavladao njenim umom. Šok je bio prevelik.
Nataša se bacakala, trzajući bjesomučno i nogama i rukama, ali ju je Alen nemilosrdno pritiskao svojim tijelom i nije joj dozvoljavao oteti se, sve dok do kraja nije zadovoljio svoju požudu. Njegovo ju je tijelo pritiskala, a ona je plakala u sebi.
Ujutro, kad je ostala sama u stanu, u kupaonici je pažljivim pogledom šetala preko svog golog tijela i iznenađeno uzviknula ugledavši ružnu masnicu i tragove zuba u području rebara. Iako je očekivala takvog što. To više nije ljubavni ugriz, shvatila je istog časa. To je nešto mnogo gore. Toliko gore, da mora prekinuti s Alenom. Gotovo je, odlučila je istog časa. Prekinuti će sa Alenom.
I dok se tuširala, uživajući pod mlakim mlazovima vode, kojima nije mogla isprati neugodu prošle noći, u Nataši je sazrijevao plan. Promijeniti će bravu, privremeno se vratiti roditeljima, iznajmiti agenciju za promet nekretninama, prodati stan i kupiti novi na lokaciji za koju Alen neće znati i moliti na poslu raniji dopust. Nestati će iz grada, nestati iz Alenove blizine. Jer osjećala je silnu potrebu pobjeći od svega i razmisliti o sebi,o svojoj budućnosti, a najviše o tome, kako joj se moglo dogoditi to što joj se dogodilo. Zar tako slabo poznaje ljude? Muškarce? Hoće li je uvijek iznova privlačiti sadisti? Jer, sjetila se, kako je čitala da nas uvijek privlači jedan te isti tip suprotnog spola. Kojeg kao da nosimo u sebi. Ako je tako ... pa, onda će ostatak života radije provesti sama.

Slab joj šum dopre kroz uskomešane misli i Nataša drhtavo napeto osluhne. Više nije bila sama. Na plaži se odjednom stvorio polugoli muškarac, obučen samo u kratke hlače, sasvim znojan i crvenog lica, dok mu je mokra i poduža kosa milovala duguljasto lice. Nataša shvati da je mladić, oko trideset mu je, procijenila je Nataša, trčeći stigao na njeno skriveno mjesto, koje je, čini se, prije njegovo nego li njeno. Gledala je u njegovo polugolo tijelo, a mladić joj uzvraćao pogled s blagim iznenađenjem na znojnom licu, kad se odjednom prisjetila da je i ona sama polugola. Ruke je brzo prekrižila, dlanove položivši na male grudi, zahvalna što se mladić obzirno okrenuo. Dok je oblačila grudnjak, žureći se nestrpljivo, gledala je kako on isteže mišiće, zatim počinje s vježbama u kojima je prepoznala pokrete tai chia. Ona je više voljela jogu, ali dopadali su joj se i skladni, smireni pokreti koje mladić neometan njenom prisutnošću polako izvodio, dok je more mrmorilo svoju vječnu priču.
Sad već sasvim obučena, gledala je kako izvodi tai chi i uživala u prizoru, kad mladić učini posljedni pokret, pritisne dlanove uz bedra i blago se nakloni prema horizontu. Zatim se okrene, pogleda u Natašu, osmjehne se široko, rukom zabaci kosu i slijedećeg je trenutka već dugim i elastičnim korakom grabio uz brdo, uz strmu stazu, onom istom kojom se Nataša nespretno spustila do mora.
Dok je gledala za njim, pitala se, hoće li ga više ikada vidjeti. Nešto u njoj joj je govorilo da hoće, osjećala je da mladić ovdje živi i da mu je ovo, čemu je upravo prisustvovala, uobičajeni svakodnevni ritual. Vidjeti će ga sigurno.
Osjećajući se mnogo bolje nego li kad je stigla na usamljenu plažu, Nataša se počne uspinjati strmom i prašnjavom stazom.Za danas joj je dosta sunca. A sutra ...


Sunce je svakim danom bilo jače i Nataša je svakim danom sve više uživala u njemu. Ustajala bi između sedam i osam i odmah nakon jutarnje obavezne kave u obližnjem kafiću, odlazila na "svoju" plažu. Sad bi na sebi već imala kupaći kostim, dvije male i uske trake koje su pokrivale samo ono najnužnije i koje su isticale Natašine draži. Tijelo joj je bilo čvrsto i vretenasto, jogom i dugim šetnjama ga je oblikovala i znala je da izgleda dobro.
Na plaži bi se izvukla iz uskih traperica i majice i uživala u milovanju sunca, dok bi istezala mišiće. Nakon toga bi prilazila moru i oprezno močila prste u njemu, svaki put se iznenadivši koliko je more bilo hladno. A sunce je već sasvim dobro peklo, činilo joj se ponekad, baš kao u sredini ljeta. Polako i pažljivo čitavo bi tijelo poprskala morem, pa legla na veliki žuti ručnik kojeg bi ponijela sobom.
I čekala. Njega. Trkača.
Čudila se tome. Na Alena je rijetko pomišljala. Tome se čudila još više. Zar je samo pojava ovog nepoznatog bila dovoljna, pa da iz nje istjera demone sjećanja koji su je mučili? Kako je to postigao? Jer muškarac ništa nije učinio da bi pokrenuo njen proces ozdravljenja. Svakog bi dana, otprilike u isto vrijeme, između devet i deset izjutra dotrčao na "njenu" plažu, ali nakon onog prvog puta više ne polugol, već bi na sebi imao znojem i čestim pranjem blijedo-plavu majicu, koja bi uvijek bila promočena znojem.
Nataša, koja bi ga već izdaleka čula kako se približava, jer sjedila bi napeto u iščekivanju, napetih čula, pogledala bi u njegovom pravcu, a licem, koje je već zbog sunčanja poprimilo tamnu boju, preletio bi joj dašak smješka i donekle olakšanja. Nije uzalud čekala. Trkač dolazi.
Gledala bi otvoreno u njega kako se brzim koracima približava i zastaje uz sam rub mora. Mladić bi se nasmiješio, lice bi mu se ozarilo i ona se radovala tome. Zatim bi on okrenuo lice prema suncu, Nataši leđa, pa skladno i sasvim polako odradio vježbu tai chia. Pri završetku vježbe blago bi se naklonio prema horizontu i ona je znala da će uskoro nestati i osjetila bi tračak tuge koja nije boljela. Bila je nekako slatka. Prijala je.
Mladić bi joj uputio još jedan pogled, klimnuo prijazno i uz duboki udah, naglo bi jurnuo uz onu kozju i strmu stazu, na koju se Nataša nikako nije mogla priviknuti.

I tako svakog jutra. Već je jedanaesti dan Natašinog samovanja i izlječenja trajao, a da se ništa nije promijenilo. Svakog bi jutra odlazila na plažu očekujući susret i svakog bi jutra gledala mladića kako trči i izvodi vježbu tai chia. I to je bilo sve. Ništa više nije se događalo. Baš ništa. Ali se Nataša zbog nekog razloga osjećala sasvim ispunjenom, smirenom, kako se već jako dugo nije osjećala. Alen i njegova grubost bile su daleke i napola zaboravljene uspomene i kad je pokušala preispitati svoje osjećaje, nije mogla shvatiti da je tako brzo i lako zaboravila.
Ali nije zaboravila. Shvatila je to dvanaestog jutra, još su samo tri dana uživanja pred njom, kad se probudila u mrkloj i toploj noći, a znoj joj curio niz lice. Obrisavši ga uzdrhtalom rukom, shvatila je da je obrisala i suze. San koji ju je uznemirio, zatitrao je pred njom u noći i Alenovo prijeteće lice zurilo je u nju toliko stvarno, da je odmah upalila svjetlo i ustala. Svjetlo je protjeralo duhove iz sobe, ali više nije mogla zaspati. Povratak u krevet nije više dolazio u obzir, pa se smjestila pored prozora i sa knjigom u ruci dočekala zoru, sunce, buđenje dana.

Misao, da će joj možda baš danas prići, nije je napuštala. Bila je sigurna kako će mladić osjetiti njenu tjeskobu koju joj prouzročio san. Osjećala je kako zrači njome, ali istog časa, kad je začula dobro poznati šum šljunka ispod tenisica, tjeskobe je nestalo, lice joj se ozarilo, oči užarile, ramena je zabacila unazad, grudi izbacila.
Mladić se odjednom u brzom trku stvorio pred njom, ni petnaest metara udaljen, sasvim je lijepo pročitala na njegovom licu iznenađenje. Zbog čega se iznenadio? A onda joj naglo, ali obratnim redoslijedom u sjećanju se odmotale, kao na usporenom filmu koje vrtimo unazad, njene "pripreme" za njegov doček i sve joj je bilo jasno.
Shvatio je da njega čeka i da joj je to vrhunac dana. To joj je bilo više nego očito. Njeno ju je tijelo odalo. I postidjela se toga, postidjela se svog lijepog i sad već tamnog tijela, pa joj ramena klonu, a pogled zbunjeno obori, izbjegavši upitni mladićev pogled. Što joj je? Što to čini? Zar je već zaboravila? Strah, posljednjih dana gotovo sasvim zaboravljen, nabuja u njenim grudima gušeći je. Uplaši se da će zaplakati. .
Kad je konačno smogla hrabrosti podignuti pogled, mladić je već bio pri kraju izvođenja tai chia. Gledajući ga iz dana u dan, gotovo je upamtila sve pokrete. Sa žaljenjem je pomislila kako će sad, za koji trenutak jurnuti uz kozju stazu i nestati do sutra.
Prije nego što je upravo to učinio, mladić je pogleda i nasmiješi se uz lagani naklon glave. I ne potrči! Po prvi je put mirno stajao, dok ga je sunce obasjavalo. Mirno je stajao i gledao u Natašu, a ona je osjećala, znala je, da čeka samo jedan njen mali pokret, naklon glave, slabi zamah ruke, zabacivanje kose ili bilo što drugo, i mladić će za koji trenutak stajati pored nje. Ali se nije mogla prisiliti ni na najmanji pokret. Tijelo joj je bilo posve paralizirano, ukočeno do bola. Osjećala je kako joj mišići zbog ukočenosti bolno podrhtavaju, ali ih nije mogla opustiti.
Trenutak je trajao vječnost i kad je začula škripanje šljunka pod mladićevim tenisicama i kad je podigla pogled u namjeri da mu se nasmiješi, zatekla je već poznati prizor: mladić je već trčao uz brdo! Ovog je puta trčao brže nego inače, a po neobično mu ukočenim i podignutim ramenima, osjetila je njegovu ljutinu. Znala je, da je on njenu plašljivost, njen ogromni strah i veliku zbunjenost, protumačio kao odbijanje. I umalo da nije ustala i zavikala iz sveg glasa, moleći ga da se vrati.
- Glupača - promrsi umjesto toga sebi u bradu. - I kukavica!
Sunce više nije prijalo, more više nije prijalo. Polako je, ne žureći se, jer pred njom se pružao sasvim prazan dan, skupi svoje stvari i napusti plažu na kojoj je toliko intenzivno živjela, a opet, na kojoj se ništa nije dogodilo.

Nije se pojavio slijedećeg jutra. Nataša se ogledala, osluškivala, čak je i ustajala sa svog uobičajenog mjesta na kojemu je sjedila i odlazila na kraj plaže, u pravcu iz kojeg bi mladić uvijek dotrčao. Učinila je to čak tri puta. Podigla bi se na prste i s rukom iznad očiju gledala žmireći pod suncem, ali nitko nije trčao njoj u susret. Nema ga. Uvrijedio se. Neće doći.
Tuga se omotala oko Nataše i malčice se naljuti na samu sebe, kad shvati koliko uživa u toj novoj tuzi. A moglo je biti sve drugačije. Moglo je ... Tu je odmahnula u mislima rukom, zabranivši samoj sebi sanjati. Ništa se nije dogodilo za čime treba žaliti, uvjeravala je samu sebe. A bilo je tako lijepo to očekivanje nečega bezimenog. I još ima nade, još nekoliko dana ostaje ovdje i ...

Posljednjeg dana svog boravka na moru, Nataša kao i svakog jutra odšeta do "svoje" plaže. Ali se ovog puta pripremila. Nije očekivala mladića, shvatila je da on neće više doći. Promijenio je stazu kojom sad trči, izbjegavajući susret s njom. Koja ga čeka i koja bi mu se sad, bila je sasvim sigurna u to, radosno osmjehnula u znak dobrodošlice.
Kao i obično, plaža je bila pusta. Nataša priđe onom kamenu uz kojeg se voljela naslanjati dozvoljavajući suncu da joj miluje kožu. Znala je, vrati li se mladić trčati ovom stazom, ovdje će sasvim sigurno pogledati. Iz slamnate torbe koju je nosila preko ramena, izvadi malu staklenu bočicu i pogleda u savijeni papirić kojeg je vješto ubacila u bočicu tako, da se napisano na papiru može vidjeti i pročitati: njeno ime i broj mobitela. Više ništa. Ukoliko dopadne u pogrešne ruke, pa … uvijek može promijeniti broj mobitela!
Bočicu postavi točno u sredinu kamena na kojeg se obično za vrijeme sunčanja oslanjala i okruži je oblutcima, sagradivši tako malu piramidu. Mora je vidjeti. Čim dotrči ovdje, mora je ugledati.
Jedan je trenutak stajala mirno, gledala u bočicu koja je sasvim malo izbijala iz piramide oblutaka, zatim pogledom još jednom, posljednji put, opraštajući se od dragog joj mjesta, pomiluje "svoju" plažu, more, pravac iz kojeg je mladić svaki put dotrčao, pa krene usponom kojeg je i mladić savladavao pod njenim radoznalim pogledom.

Dok ju je autobus gutajući kilometre vozio u njen grad, kući, vraćajući je u svakidašnjicu, Nataša je razmišljala samo o jednom: hoće li on, trkač, pronaći bočicu i poruku u njoj? Dalje od toga se nije usuđivala razmišljati.



Često se pitala, postoji li nesvakidašnja svakodnevnica? Nataša je bila uvjerena kako postoji. Jer upravo ju je proživljavala.
Vrativši se sa mora, u unutrašnjost, u svoj grad, radeći svoj stari posao, a nakon posla obilazeći stanove koji su bili na prodaju, a čije joj je adrese njen otac uredno zapisao, dok je ona ležala na suncu i nastojala se pribrati nakon neugodnog životnog iskustva, nije imala vremena žaliti samu sebe. Obilaženje stanova zahtijevalo je vrijeme i energiju, ali se Nataša nije žalila. Upravo to joj je raspršilo sumorne misli i kad joj je u petak, bilo je već blizu sedam sati navečer, mlada agentica s nekretninama pokazala mali, ali sasvim prijatan stan, znala je da je pronašla što je tražila. Umorno tumaranje nakon osmosatnog rada se isplatilo: stan se nalazio gotovo u neposrednoj blizini njenog radnog mjesta i Nataša nije oklijevala. Ušteda na prijevozu neće biti mala, znala je, pa kad je malo cjenkajući se uspjela neznatno spustiti cijenu, bila je presretna.
Istina, stan treba dotjerati, ali znala je da će sve te sitnice biti riješene u roku nekoliko dana. Najveću je prepreku uspješno savladala: ima dom. Novi i neukaljani. U kojeg će pozivati samo one koji opravdaju njeno povjerenje.

Ponekad, kad bi mobitel započeo svojom melodijom, Natašine bi misli jurnule dole, na jug, na more i u mašti bi vidjela njega kako izvodi vježbu tai chia, a more koje blago šumi uz njegove noge, gotovo da je mogla čuti. Ali nikad nije bio on, uvijek ju pozivao netko drugi i mora da se na njenom preplanulom licu čitalo razočaranje, jer prošlog joj je dana u uredu, nakon jednog poziva, prišla kolegica Sonja. Silno visoka, s dugom i crnom kosom koja se presijavala na njenim leđima, u dva je duga koraka prišla Nataši i nagnula se nad njen stol.
- Očekuješ nečiji poziv? - upitala je potiho, tako da njen zvonki glas ne dopre do nepoželjnih ušiju.
- Neeee - otegla je Nataša iznenađena pitanjem. - Zašto pitaš?
- Paaaa - otegla je sad Sonja zafrkantski je oponašajući - svaki ti put licem preleti nada, kad mobitel zasvira. A kad se javiš, lice ti prekrije sjenka. Ne laži me! Očekuješ poziv. Netko poseban?
Sasvim zbunjena, Nataša nije znala što i kako odgovoriti. Sonju je voljela, poštovala ju je i bile su na putu postati dobre prijateljice. Nije željela izgubiti prijateljicu zbog laži. A opet, što da joj reče? Kako sanjari o nekom tipu s kojim ni riječi nije progovorila? Nazvati će je glupačom i nasmijati joj se u lice. I to s pravom. A možda ...
- Ah! - rekla je Sonja, a crne joj oči bljesnule znatiželjom. - Čini se da se nešto dogodilo o čemu pojma nemam. Na moru?
Istog trena kad je Nataša namjeravala odgovoriti, Sonja se uspravila, zaustavila Natašine riječi odlučnim pokretom ruke.
- Ni riječi! - rekla je odlučno. - Ne ovdje i sada. Idemo na piće nakon posla i sve ćeš mi ispričati. Dogovoreno?
Nataša nije imala izbora, jer Sonja se već udaljavala dugim korakom.


Tajna, ako je uopće bila tajna, više nije bila samo njena, Natašina. Imalo je to svojih prednosti. Svakog jutra, kad bi ulazila u ured, susrela bi se s Sonjinim upitnim pogledom.
Je li se javio, pitao je crni pogled i Nataša je osjećala žaljenje što je svaki put morala odrečno zavrtjeti glavom. A opet, sad je s nekim mogla razgovarati o njemu, trkaču, što joj je pričinjavalo zadovoljstvo. U naletu rječitosti, Sonji je sve ispričala o ružnom iskustvu s Alenom. Za tu je rječitost okrivila treću čašu crnog vina, kojeg je pijuckala kod Sonje, dok je vani kiša s vjetrom šumno i neumorno šibala grad, baš kao da je jesen. Nije trebala prihvatiti tu treću ponuđenu čašu. Ali je morala priznati samoj sebi, kako pomalo osjeća i zadovoljstvo zbog svog izljeva povjerenja. Suviše je toga ležalo u njoj i tištalo je. Ovako ...
Bila je zahvalna Sonji na njenom razumijevanju i podršci. Jer Sonja nije samo verbalno učestvovala u njenom životu, već je s Natašom nadgledala radove u novom Natašinom stanu i pomagala joj bezbrojnim praktičnim savjetima. Što je bilo najvažnije, Nataša se radovala sa nekim, mogla je podijeliti svoju radost s Sonjom.

Sonja je organizirala i nošenje namještaja u Natašin novi stan, kad je osvanuo dan useljenja. Onako visoka i umalo nadnaravno lijepa, za čas je mobitelom dozvala nekoliko kršnih momaka, koji su bili više nego sretni što mogu udovoljiti Sonjinoj molbi.
Njih su dvije stajala po strani, dok su oni brzo donosili namještaj i postavljali ga na mjesto koje bi im pokazala Nataša. Stan je ugodno mirisao svježe obojen, a zidovi kao da su plakali za slikama i Nataša ih je u mislima već vidjela tamo. Činilo joj se, da je za čas sve bilo gotovo: dečki su popili po koje pivo i nestali, ostavljajući ih same. Sve pod dirigentskom palicom Sonje.
- Sad moramo nazdraviti - rekla je Sonja iz velike torbe vadeći bocu šampanjca.
- Na sve si mislila - rekla je Nataša. - Nisam se ni sjetila toga. Oprosti.
- Selidba obuzme sve misli - rekla je Sonja otvarajući bocu. - Dodaj čaše.
- Krasan dan - rekla je Nataša i otpila. - Hvala ti.
U tom se trenutku oglasio njen mobitel. Sasvim automatskom kretnjom, Nataša ga uzme sa stola na kojeg je položila mobitel i javi se.
- Tek sam jučer dotrčao do plaže - reče joj prijatan bariton u uho - i pronašao poruku u boci. Moje je ime Darko, Nataša.
Sonja je gledala u prijateljicu i zapazila svaku promjenu na Natašinom licu. Sonja uz osmijeh nečujno oblikuje pitanje: "On?".
Nataša zbunjeno klimne i obori pogled. Noseći čašu u ruci, Sonja obzirno išeta iz sobe, ignorirajući Natašin pokret rukom kojim ju je pokušala zaustaviti, ostavljajući bespomoćnu Natašu glasu kojeg je čekala. Neka se sama snalazi. Ona to može, Nataša to mora.

Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.