Savršena obiteljska večer

Zlatko krišom baci pogled na sat: još nije bilo ni devet. A njemu se već spavalo. Protekla je tri dana proveo za upravljačem ogromnog šlepera i silan umor mu je prožimao tijelo. U trenutku kad je zaustio reći kako mu je dosta, kako zna da je rano, ali on se mora baciti na krevet i spavati, spavati, njegova mlađa kći, dvanaestogodišnja Tanja, veselo pljesne rukama i uzvikne:
- Ajmo jednu "Čovječe ne ljuti se"!
Zlatko ulovi pogled i smiješak svoje Koraljke: njen mu je smiješak poručivao: "Znam da si umoran, ali izdrži još pola sata. Djeca su te željna".
Zlatko klimne, dajući znak Koraljki da je shvatio i pogladi zlatnu kosu svoje miljenice.
- Pripremi igru - reče joj ustajući. - Odigrati ćemo, a zatim ja na spavanje, a vi kako znate.
Anita, druga i starija kći, sedamnaestogodišnjakinja, zagleda se tamnim očima u sestru i reče:
- Možda je tata umoran? Nisi na to mislila?
- Sve je u redu - reče Zlatko. - Pola sata više ili manje, ne igra nikakvu ulogu.
U kupaonici, dok je neobrijano lice pljuskao hladnom vodom, tjerajući umor i pospanost, Zlatko je mislio na iduća tri dana koja će provesti s obitelji, prije nego li što ponovo ne sjedne za upravljač šlepera i uputi se u neku zemlju Evrope. Nastojao je ne misliti na dane koji će uslijediti nakon ta tri željena dana. Postajali su rijetkost, ti dani koje bi provodio s obitelji i sve ih je više cijenio. Sve više su ga slali na dugačka putovanja i sve je manje vremena provodio s obitelji. Počelo mu je to pomalo smetati.

Kad se prije dva sata vratio kući, nakon četverodnevnog odsustvovanja, lice mu je zablistalo istog trena kad je ugledao Anitu, stariju kći, koja mu je otvorila vrata upravo u trenutku dok je on kopao po džepovima u potrazi za ključevima.
- Tata! - uzviknula je sretno. - Mislili smo da dolaziš sutra ujutro.
- Tako je trebalo biti - rekao je Zlatko grleći i ljubeći je: mirisala je svježe, ali i još nekako drugačije, nepoznato i Zlatko je po prvi put shvatio, da je njegova mala kćerkica odrasla i da više nije mala: pretvorila se u pravu mladu ženu doslovno preko noći. - Vozio sam protekle noći malo više i evo me sad ovdje. Izlaziš?
Anita, koja je vrlo dobro zapazila njegov ispitivački pogled koji je ovog puta bio drugačiji nego inače, nelagodno se promeškolji pod Zlatkovim upitnim pogledom. Obukla je vrlo laganu i lepršavu žutu i vrlo kratku haljinicu, sasvim otkrivajući gole i duge noge.
- Predomislila sam se - rekla je zbunjeno i kolebajući se. - Ostajem kući.
- Neću se uvrijediti - rekao je Zlatko ozbiljna lica - ako otiđeš. Vrlo se dobro sjećam što znači biti mlad.
- Tata! - uzviknula je prijekorno se osmjehujući, odmahnuvši glavom, a crna i duga joj kosa zaplesala pod poslijepodnevnim suncem. - Naravno da ću ostati. Vidjeti ću se sutra s prijateljicom.
- Jesi li sigurna da je u pitanju prijateljica?
- Tata!
Zagrljeni su stupili u dnevnu sobu u kojoj ih je napao orkan Tanja: djevojčica je ciknula i pojurila u zagrljaj ocu koji je raširio ruke u dobrodošlici.
- Koliko? - upitala ga je Koraljka, supruga, nakon poljupca dobrodošlice u njegov neobrijani obraz.
- Tri - odgovorio je: razumjeli su se i sa malo riječi.
Uz štrudlu od trešanja sjedili su dnevnoj sobi. Televizor je mrmljao sasvim zaboravljen u kutu sobe. Bili su dovoljni sami sebi. Prava slika složne i sretne obitelji.

Zlatko podigne pogled i zagleda se u ogledalu u svoje umorne oči. Još mu ispred očiju promiče siva i beskrajna traka presječena bijelom vrpcom. Stari, shvati odjednom. Nekada se radovao vožnji, putovanju, a sad ... Ali nekad nije imao gotovo sasvim odraslu kćerku i drugu koja nestrpljivo čeka odrasti. Kad se brže sve to odigralo? Dok je on vozio danima i noćima, njegove su kćerke rasle i odrastale i odjednom je osjetio veliku tugu zbog mnogi propuštenih događaja u njihovim mladim životima. Možda da promijeni posao? Ali što bi drugo mogao raditi? I još uvijek voli vožnju, mada nešto manje nego ranije. Ali sve se mijenja, pa se i njegov odnos prema vožnji promijenio.
Odjednom shvati koliko se zadržao u kupaonici, pa brzo istrlja umorno lice ručnikom i vrati se u dnevnu sobu.

"Savršena obiteljska večer", pomisli Zlatko pola sata kasnije milujući ih sve prisutne pogledom. "Samo da nisam toliko umoran!"
- Ima li sladoleda? - upita Tanja razdragano: pobijedila je u igri i sad je zahtijevala nagradu.
- Oh, dušo! - žalosno reče Koraljka. - Nema više ni mrvice. Žao mi je.
- Skoknuti ću do trgovine - ponudi se Anita. - Rade do deset.
Zlatko umorno ustane i položi novčanicu na stol: neka se oni slade, ali on više ne može izdržati.
- Evo za sladoled - reče s mukom držeći otvorene oči. - Ja moram na spavanje, gotov sam! Uživajte u sladoledu!
Dok su iza njega odjekivali veseli glasovi, ispraćajući ga i želeći mu prijatan odmor, Zlatko posljednjim snagama odšeta do spavaće sobe i već je spavao, prije nego li mu je preumorno tijelo sasvim klonulo u udobnost kreveta.

Probudi ga snažno drmanje ramena i pljuskanje po obrazima koji su ga zbog snažnih šamara počeli peći.
- Što je? - upita bunovno gledajući u uplakano lice Koraljke.
- Nije se vratila - reče ona.
- Tko se nije vratio? - ne shvaćajući upita Zlatko.
- Anita! - vikne Koraljka histerično.
- Koliko je sati?
- Ponoć je upravo prošla.
- Zašto me nisi prije probudila?
Koraljka ne odgovori, samo još više pogne glavu i sa još većom gorčinom zaplače. Zlatko se zastidi: nije smio postaviti to pitanje. Ali ovako naglo probuđen, nije mogao kontrolirati svoje riječi. Uzdahne duboko.
- Smiri se - reče joj nježno i ustajući. - Idemo je zajedno potražiti. Što li ju je spopalo? Još nikad takvog što nije učinila, koliko znam.
- Nije - promuca Koraljka.
- Već će me čuti, kad je pronađemo!

Ali Anitu nisu pronašli.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.