Dobričina

Bilo je to za vrijeme posljednjih trzaja rata u Hrvatskoj, ali mi to onda nismo znali. Nismo ni mogli znati. U stvari, rat samo što nije završio, ljeto je carevalo pritiskujući nemilosrdnom vrućinom, zagorčavajući nam život, jer nismo bili na ljetovanju, već smo radili na građevini. Obnavljali smo fasadu jedne kućerine i odmah do nje podizali jednu mnogo manju. Težak i iscrpljujući posao koji nam je oduzimao i posljednju mrvu snage.
More, udaljeno svega pedesetak metara od nas, šumjelo je pozivajući nas, ali neprekidno pod budnim okom Gazde nitko nije ni pomišljao išuljati se s posla i prepustiti se osvježavajućem zagrljaju mora. Znoj, umor, prljavština, to je bilo za nas rezervirano toga ljeta. Izležavali su se drugi na suncu i osvježavali u moru, a mi smo nastojali ni ne misliti na njih.
Naravno, radili smo na crno, neprijavljeni, ali nikome nije ni na um padalo žaliti se zbog toga. Bili smo sretni što imamo bilo kakav posao, koliko-toliko plaćen.
Svakog bi jutra počinjali s radom u sedam sati. Čim bi stigli na gradilište, na koje bi nas dovezao Gazda u svom kombiju, nagurane u utrobi automobila poput vreća krumpira, iskakao bih van u još koliko-toliko svježe jutro i počeo razvlačiti strujni kabel, kojeg sam zabadao u miješalicu i u priključak strujnog napajanja. To je bio moj posao: hraniti nezasitnu miješalicu materijalom, koju bi ona mljela, dok bi drugi odnosili materijal majstorima, a oni ga nemilice trošili, kako mi se činilo. Jer, ma kojom da sam brzinom ubacivao šljunak, cement i vodu u željeznu utrobu koja se bučno okretala ispred mene, uvijek bi netko povikao da mu treba još materijala. Kasnije sam, kad sam se malo uhodao u posao na koji nisam bio navikao, shvatio da me zavitlavaju, da iskušavaju snage početnika. Nije bilo zlobe u tom zadirkivanju i nisam se ljutio, a kako je vrijeme odmicalo, postajao sam sve jači, čvršći, okretniji, brži i ponekad bih znao uloviti poneki odobravajući pogled. Ali ne i riječi odobravanja: sa riječima hvale kao da su svi bili u svađi.

Na samom početku mog drugog mjeseca robovanja, kako sam u mislima nazivao posao, pojavio se on, Smajo.
- Trebam posao - rekao mi je držeći oborenu glavu: samo to ništa više.
- Eno ti Gazde - odvratio sam, pokazujući mu rukom. - Njemu se obrati. Ja sam ovdje nitko i ništa.
- Nemoj tako - umiješao se Profesor, koji je upravo došao po još materijala i koji je u prijašnjem životu, da se tako izrazim, u onom prije rata, zbilja bio profesor, ali ga vjetrovi rata pomeli s tog posla, pa čak i sa rodne grude. - Da nema tebe, ne bi bilo materijala. A onda ja ne bih mogao poslužiti velike majstore i ...
Tu sam se počeo smijati, pa je Profesor prekinuo svoju već poznatu mi tiradu i smijuljio se zajedno sa mnom. Smijuljili smo se dvojici umišljenih veličina, koji su sami sebe nazivali majstorima i kojima je njihovo majstorstvo služilo da bi izbjegli teže i prljavije poslove, koje smo mi ostali složno zajednički obavljali.
- Uskoro ću i ja postati majstor - rekao sam raspoloženo. - Majstor miješalice.
- Ti to već jesi.
- Zbilja tako misliš?
- Osjećaš li umor? - umjesto odgovora upitao me Profesor.
- Ne - začuđeno sam odgovorio, jer bližilo se podne, a ja bio čio i sunce koje mi je palilo leđa kao da mi nije smetalo i odjednom sam postao svjestan svega toga.
- Shvatio si? - upitao je Profesor s osmjehom.
- Ojačali smo - rekao sam klimnuvši. - Više ne umiremo svakog dana.
- Sad smo obojica majstori, ma što god mu to značilo.
Smijali smo se: dva muškarca koji se besmisleno ponose snagom svojih mišića i koji shvaćaju koliko je to besmisleno, a opet uživaju u tome.
Primijetivši kako prema nama ide Gazda, a za njim poput poslušna psa onaj došljak oborenog pogleda, Profesor je zagrabio prema majstorima, a ja počeo puniti nezasitnu miješalicu.
- Stani malo! - naredio je Gazda.
Zabio sam lopatu u šljunak i upitno se zagledao u Gazdu i mladića oborene čupave glave pored njega.
- Ovo ti je pomoćnik - reče Gazda potapšavši mladića po čupavoj glavi, baš kao da tapša psa. - Ali samo je tvoj prva tri dana. Dok se ne uhoda. Bit će svima na pomoći. Primijetiš li da je besposlen, a potreban ti je, zovi ga. Jasno?
- Jasno.
Gazda se okrene i ode. Nikome se nije duže vrijeme ostajalo pored bučne i prašnjave miješalice. Ali imalo je to i svojih prednosti: nitko me nije ometao. Pa bih sasvim automatski hranio režeću zvijer koja se neprekidno bučno okretala ispred mene, a u glavi premotavao svoje doživljaje, namjere, iznova proživljavao one lijepe i daleke dane. Sjećao sam se žena, mjesta i događaja, koja sam već bio napola zaboravio, a eto, sad su pozvane iz daleke prošlosti, a sve zbog opijenosti koju bih osjećao buljeći u smjesu u utrobi miješalice, koja bi se vrtjela po čitav dan ispred mojih očiju.
- Kako ti je ime? - upitao sam dečka: ocijenio sam da mu je oko dvadeset i tri i kasnije sam doznao kako nimalo nisam pogriješio.
- Smajo - reče on. - Svi me zovu Smajo.
- I ja ću te zvati Smajo - rekao sam prijateljski. - Ajde, Smajo, kad si već tu, olakšaj mi i donesi vode za miješalicu.
Klimnuo je, dograbio kante i krenuo ih napuniti, dok su svi na trenutak zastali u poslu, promatrajući novodošlog na svom novom poslu.

Smajo je bio čudo od čovjeka. Neprekidno je šutio, ako ga nitko ništa ne bi upitao. I bez riječi bi poslušao svako naređenje, ma kako ono besmisleno bilo. Bio je dobar radnik, marljiv i tih i neprimjetan. A kad bi nekom zatrebala njegova usluga, Smajo bi je pružao ozbiljna lica na kojemu bi vrlo rijetko zatreperio smiješak. Na pitanja bi odgovarao jednosložnim rečenicama, izbjegavajući sugovornika gledati u lice.
- Čini se da je retardiran - tiho mi je rekao već prvog Smajinog radnog dana. - Šteta. Dečko je beskrajno marljiv.
U Smajinu marljivost se nije moglo sumnjati. Od dana kad je došao na gradilište, nitko drugi ništa nije počistio iza sebe. Samo bi glasno pozvao Smaju i Smajo bi smirena izraza lica učinio što mu je bilo zapovjeđeno. Ne moram ni reći, da su ona dvojica "velikih majstora" to i te kako zloupotrebljavali. Primijetio je to čak i Gazda, pa je jedne večeri, dok smo spremali alat na kraju još jednog dugačkog i vrućeg radnog dana, radujući se tuširanju i odmoru, dobacio umišljenim veličinama:
- Ne dirajte mi Smaja, vas dvojica. Smajo mi zlata vrijedi.
Nisu ga dirali. Jedan dan. A onda su ponovo počeli!
- Hej, Smajo, dodaj ...
- Hej, Smajo, donesi ...
A Smajo bi uvijek šutke i smirena lica izvršavao njihove želje. Mi, ostali, koji nismo zloupotrebljavali Smajinu prostodušnost, počeli smo se osjećati neugodno zbog tog nepotrebnog maltretiranja.
- Zašto ih ne pošalješ u ... ? - upitao sam Smaju jednog iznimnog vrućeg poslijepodneva, koje kao da je vječno trajalo.
- Ne smeta - rekao je i odmahnuo glavom.
Nakon gotovo mjesec dana, zadirkivanja su postala brutalnija, osobnija.
- Hej, Smajo. Što radiš kad ne radiš? - pitao bi Prvi Majstor, namigujući Drugome.
- Spavam - uvijek bi Smajo odgovorio.
- Nemaš žensku?
- Nemam.
- Ne ideš na piće?
- Ne idem.
- Ne kockaš?
- Ne.
- Pa kako onda provodiš noći?
- Spavam.
I tako beskonačno u krug, da smo se mi svi ostali ježili od neugodnosti, dok bi Smajin unutrašnji mir ostajao nepomućen. Barem je nama tako izgledalo.
- Puknuti će jednog dana - rekao mi je Profesor pokazujući trzajem glave na Smaju, jednog dana kad je zadirkivanje postalo upravo nesnosno.
- Neće - rekao sam uvjereno. - Još nisam upoznao nekog tko vlada svojim emocijama, kao što vlada Smajo.
- Mora si dati oduška - zagunđao je Profesor. - Glupani, kako su se samo okomili na bespomoćnu žrtvu.
A Gazda, koji je to sve naravno znao, samo bi povremeno opominjao, ništa drugog ne poduzimajući. Što je, naravno, davalo krila verbalnim nasilnicima.

Bio je četvrtak, desetsatno radno vrijeme se približavalo kraju i upravo sam isključio miješalicu i počeo uživati u iznenadnoj tišini, kad se pored građevine pojave policijska kola i iz njih iskoče mladi policajci.
- Ah, evo nevolje - prišapće Profesor pored mene.
- Misliš ..
- A zbog čega drugog? Sigurno im je netko javio da svi radimo na crno.
Ali nije bilo to. Policajci su ne oklijevajući prišli ravno Smaji, koji je u tom trenutku prao alat onih velikih majstora i bio im okrenut leđima. Kad su ga četiri policajca okružila, Smajo se polako uspravio i mirno ih pogledao. Lice mu nikakvih emocija nije odavalo.
Gledao sam kako mu nešto govore i kako Smajo mirno, kao da to čini svakodnevno i, kao da je to najprirodnija stvar na svijetu, pruža ruke prema policajcima i kako mu oni natiču lisičine.
- Što je učinio? - konačno se pribra i upita Gazda.
- Krao je noću - odgovori najstariji među policajcima. - Pod krevetom mu je nađeno blizu pola kile zlatnine, o novcu da ne govorim.
- Zar ti, Smajo? - upita Gazda u nevjerici, dok smo mi svi ostali, pa čak i ona dvojica velikih majstora, potišteno šutjeli.
Smajo se samo neveselo osmjehne, pogleda po prvi put svakom od nas nakratko u oči, kao da se oprašta na svoj način i mirno dopusti biti odveden u policijsko vozilo.


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.