srijeda, 13. srpnja 2011.

Poziv



Glavni Koordinator oštrim pogledom kojemu ništa nije moglo izmaknuti, prošeta po licima prisutnih. Njih dvadeset i četvoro, osamnaest muškaraca i šest žena, sjedili su oko velikog i okruglog stola u ogromnoj sobi asketski namještenoj i uzvraćali mu pogled. Njegova pomno izabrana ekipa. Ekipa kakve do sada nije bilo u sto i pedeset godina povijesti ljudskog istraživanja Univerzuma. Možda najbolji umovi planete Zemlje. Jer ovo je bio zajednički pothvat, sve države svijeta su učestvovale, pa makar sasvim skromno, simbolično. Ali jesu učestvovale i to je bilo od iznimnog značenja.
- Sazvao sam ovaj sastanak u ovako neuobičajeno vrijeme - počne Glavni Koordinator, a bila je nedjelja, kišovita i mračna i već se bližila ponoć - da vas obavijestim o odluci koja se tiče svih nas i za koju posljednjih godinu dana svi mi živimo.
Svi se oko stola nasmiješe, zaboravljajući nedjeljno uznemiravanje u neobičan sat i više ništa nije bilo važno osim riječi koje će im uputiti Glavni Koordinator, ili Glavni, kako su ga između sebe skraćeno zvali.
- Odlučeno je? - upita inženjer Sergej Borodin.
- Odlučeno je - odgovori Glavni klimnuvši.
- Kad? - upita Colette Fabien, Francuskinja, liječnica i biolog.
- Dvanaestog travnja - reče Glavni.
- Oh! - otme se liječnici Colette. - Simbolično.
Naravno, svi prisutni su istog časa shvatili u čemu je simbolika: prije sto i pedeset godina, dvanaestog travnja 1961-ve se u svemirske visine vinuo prvi čovjek, ruski kozmonaut Jurij Gagarin. A sad će tog istog datuma, ali sto i pedeset godina kasnije, 12.04.2111-te, ljudski rod poslati zajedničkim snagama svemirsku letjelicu "Gigant" s pomno odabranom posadom volontera.
- Konačno! - reče oštro David Cohen, Izraelac, stručnjak za sigurnost.
- Znam da ste svi željno očekivali odluku - reče Glavni - pa se zbog toga nisam ustručavao pozvati vas u ovaj sitni nedjeljni sat.
Prigušeni žamor odobravanja podigne se oko stola. Svi su u isti mah počeli govoriti, uzbuđeni i sretni što se njihov posao dovodi kraju. I čiji krajnji rezultat oni neće nikad doznati.
- Daleki smo put prevalili - reče Glavni Koordinator. - I sad smo konačno ovdje, usudio bih se reći, na vrhuncu naših profesionalnih života.
Prigušeni žamor se još jednom podigne prema visokom stropu, a lica prisutnih ozariše se osmjesima: svi su se prisjetili onog dana ...

... kad su po prvi put bili pozvani u ovu prostoriju, međusobno se upoznali, oni koji se nisu poznavali i kad je Glavni Koordinator odlučno pokucao člancima prstiju po stolu i glasno rekao:
- Znam da se pitate zbog čega ste pozvani i da ste nestrpljivi to saznati.
- Zašto nam jednostavno ne kažete? - dobacio je netko.
- Ovdje ste, da bi prebrodili svaku prepreku na koju će međunarodna misija "Gigant" naići.
- "Gigant"? Prikladno ime - primijetio je fizičar Antonio Ferme, Talijan, koji je radio u CERN-u. - Shvaćamo da će poduhvat biti gigantskih razmjera. Pitanje je, kojih?
- Reći ću vam - uzvratio je Glavni Koordinator. - Svjetske su Vlade odlučile poslati brod sa mnogoljudnom posadom-putnicima na planet udaljen sedamnaest svjetlosnih godina. Vi ste ovdje da pomognete u realiziranju tog plana.
- Suluda ideja! - odmahnuvši rukom rekao je David Cohen, Izraelac. - Sa našom tehnologijom, putovanje bi samo u jednom smjeru trajalo ...koliko? Tri ili četiri ljudska života. Zbog čega uopće ovakav pothvat? Prvo nam to objasnite.
- Primili smo poziv.
- Poziv? - s nevjericom je upitala Colette Fabien, liječnica i biolog. - Hoćete reći, da smo uspostavili kontakt s izvanzemaljskom inteligencijom?
- Upravo vam to govorim.
- Kad?
- Još prije godinu dana.
- I krijete tako važnu vijest? - ljutito je upitala Francuskinja. - Odakle vam ...
- Molim, smirite se - uz osmjeh je rekao Glavni Koordinator. - Ne krijemo tako važnu vijest, kako ste se izrazili. Sve su Vlade svih država obaviještene.
- Kolektivna zavjera na visokoj razini? - podrugljivo je rekla Colette, a njene su crne oči bljesnule.
- Ne bih to tako nazvao - umirujućim je tonom odgovorio Glavni. - Vlade svih zemalja su se dogovarale. Kako postupiti. Samo to.
- Samo to? Vlade su se dogovarale iza leđa vlastitih građana.
- Molim vas! - zavapio je Glavni Koordinator. - Nitko takvog što nije ni pomislio, uvjeravam vas. Bilo nam je potrebno vrijeme. Vrijeme za dogovor. Za odluku kako dalje. Uskoro, točno za jedan sat, sve će Vlade obavijestiti svoje građane.
- Ništa se neće promijeniti - rekao je David Cohen. - I dalje ostaje ono što sam maloprije rekao. Nepremostive poteškoće.
- Možda ih se ipak može premostiti - tiho je rekao Glavni. - O tome nam nešto više može reći gospodin Borodin.
Inženjer Sergej Borodin se kiselo osmjehnuo i promeškoljio u udobnom stolcu, a misao mu odlepršala na sastanak na kojemu je bio upoznat s ovim što se sad događa i na kojemu je dobio upute kako postupati. Bolje reći, objelodaniti svoju tajnu svima.
- Dakle? - nestrpljivo je upitala Colette Fabien. - Hoćete li nas udostojati i reći nam ono što znate, a mi ne znamo?
Borodin joj se nasmiješio: dopadala mu se agresivnost mlade Francuskinje i upravo je u tom trenutku primijetio njene crne oči u neobičnoj kombinaciji s plavom kosom.
- Let neće trajati nekoliko ljudskih života - rekao je Borodin. - Trajati će mnogo kraće.
- Koliko kraće? - upitao je Cohen sumnjičavo.
- Nešto više od sedamdeset godina - odgovorio je Borodin i klimnuo prema zapanjenim licima. - Da, dobro ste čuli.
- Ali to znači ... - počeo je Cohen i zastao.
- To znači, da imamo novo gorivo pomoću kojeg možemo putovati međuzvjezdanim prostorima jednom četvrtinom brzine svjetlosti.
Zavladala je savršena tišina. Svi prisutni su probavljali taj novi podatak, koji se sve do jučer smatrao naučnom fantastikom.
- Ima još jedna poteškoća - rekao je profesionalni pesimist, David Cohen. - Ljudski vijek života je sto i dvadeset godina, zar ne? Slažete se?
Svi su klimnuli i čekali što će dalje biti.
- To još jednom potvrđuje da je pothvat nemoguć - rekao je Cohen.
- Vi ste profesionalni pesimist - rekao mu je Glavni Koordinator. - Izlaz postoji, ako ga se dobro potraži.
- Ali kako? - upitao je David Cohen. - Pošaljete li dvadesetogodišnjake, kad budu stigli na odredište, biti će to devedesetogodišnjaci. Kako će se vratiti?
- Neće se vraćati - tiho je rekao Glavni.
- Molim?
- Dobro ste čuli: neće se vraćati - ponovio je Glavni. - Upravo zbog toga nam je potrebna doktorica Fabien.
- Zar baš ja? - začudila se Francuskinja.
- Potrebni su nam ljudi koji imaju sve predispozicije za dug i uspješan život. Čitavom je svijetu poznat vaš rad o umjetnom produživanju telomera.
- Nije to još sasvim savršeno - branila se skromno Colette.
- Ali će pomoći - rekao je Glavni. - Na vama je, da izmjerite telomere budućih putnika i ...
- Čekajte malo! - uzviknuo je Cohen. - Vjerujem, kako nisam jedini u ovoj prostoriji koji ne razumije o čemu vas dvoje raspravljate.
- Hoćete li biti ljubazni, doktorice? - učtivo je upitao Glavni Koordinator.
- Ah, da - rekla je Colette meškoljeći se. - Nastojati ću se izražavati krajnje jednostavno. Dakle, telomeri se nalaze na vrhovima kromosoma i oni su pokazatelji brzine kojom neki čovjek stari. Ako su telomeri kraći, čovjek će živjeti kraće. Naime, telomeri su strukture koje se nalaze na vrhu svih kromosoma i skraćuju se s godinama tijekom dijeljenja stanica. Ali to vas ne zanima. Vas zanima što mi, liječnici, možemo učiniti s telomerima. Pa, da budem sasvim kratka, možemo ih produžiti ... ali ne kod svakog čovjeka.
- Što to znači? - upitao je Cohen.
- To znači, da, ako nečiji telomeri nisu zdravi, ne podliježu možebitnoj korekturi. Naravno, govorim krajnje jednostavno.
- Hvala vam na tome - ubacio je Izraelac. - Sad nam konačno recite, kojeg vraga to znači?
- Pomoću jednostavnog krvnog testa, možemo zaključiti kojima ljudima možemo produžiti telomere kirurškim putem - pomalo ljutito je rekla doktorica Colette Fabien: ljutila ju je tolika sumnjičavost.
- Mi smo našli pogon, a vi produženje ljudskog života - rekao je Sergej Borodin prijazno klimnuvši. -. Za koliko godina možete produžiti ljudski život.
- Ponavljam - rekla je Colette Fabien - da zahvat nije moguć kod svakog čovjeka.
- Shvatili smo to, doktorice - osmjehujući joj se i dalje, rekao je Borodin i ponovio: - Za koliko?
- Pa - rekla je Colette - za sad oko pedeset godina. Ali nadamo se ...
- Besmrtnosti - ubacio je Borodin.
Colette Fabien mu se nasmiješi: dopadalo joj se brzo zaključivanje ruskog naučnika. Mahanje ruke Izraelca joj je odagnalo misli o Borodinu.
- Još ovo, ako smijem? - pomalo posprdno je rekao. - Koliko sam shvatio, oni koji se otisnu na put, neće se vratiti?
- Tako je! - uzeo je riječ Glavni Koordinator i ustao, ne bi li naglasio to što je namjeravao reći. - Ostati će tamo, na toj planeti, u mirnom suživotu s domaćinima. Zbog toga ćemo izabrati ljude koji nemaju mnogo agresivnosti u sebi i čiji telomeri obećavaju dug život. I to će biti glavni posao doktorice Fabien.
- A ljudi? - upitao je David Cohen. - Kako ste zamislili ...
- Uzimati ćemo samo dobrovoljce - rekao je Glavni. - Strogo, samo dobrovoljce.
- I nadate se da će ih biti?
Bilo ih je. Na hiljade. Pionirski se duh u mnogima probudio. Čekali su strpljivo u dugačkim redovima na strogi i komplicirani liječnički pregled i nestrpljivo nalaze i odluku komisije kojoj je predsjedavala doktorica Colette Fabien. A dani su se ubrzano odmotavali ...

... i evo ih sad ovdje, u ovom istom ogromnom uredu, gdje je sve i počelo. Sa jednom razlikom: sad se međusobno svi vrlo dobro poznaju.
- Uskoro će ponoć - reče Glavni. - Ogroman smo posao priveli samom kraju. Za koji dan šaljemo ljude na najdužu misiju u ljudskoj povijesti. Zajednički smo riješili svaki problem na kojeg smo naišli. Sve smo provjeravali i provjeravali uvijek iznova. Ništa nije prepušteno slučaju. Znam da zvuči teatralno, ali moram reći: počašćen sam što sam imao priliku surađivati sa vama. Hvala vam. Još jednom, velika hvala i vidimo se još jednom svi zajedno, ovdje, gdje je i sve počelo, prilikom lansiranja "Giganta".

Čitav je svijet pratio lansiranje "Giganta" koje se odvijalo visoko gore, jer brod su dio po dio dovozili na veliku orbitalnu platformu koja je već četrdeset godina kružila iznad Zemlje i tu, dok se Zemlja vrtjela ispod njih, ga sklapali, sastavljali.
Njih dvadeset i petoro još su jednom, po posljednji put, sjedili u dobro im poznatom uredu i pratili pripreme lansiranja preko ogromnog prijemnika na zidu koje se odvijalo uobičajenim tokom.
Gledali su zadivljeno, kako se sa ogromne platforme "Gigant" odvaja i kreće na svoj dug put bez povratka.
- Što li osjećaju i misle sad oni u njemu? - zapita se tiho Colette, ali svi su je čuli.
Opravdavajući svoje ime, ogromni je "Gigant" nečujno klizio crnim prostranstvom udaljavajući se sve brže i brže, dok uskoro nije postao vidljiv samo kao plamteća užarena kugla veličine lopte koja se odjednom razbuktala i zaiskrila na sve strane u crnom ništavilu.
Shvativši što se dogodilo, Glavni je Koordinator skočio s stolice i podrhtavajući potreseno stajao ukočeno, a niz Colettino lijepo lice kliznula je suza. David Cohen je pognuo glavu, da sakrije pogled, jer nije želio da mu netko pročita misao u njemu: najduža je misija iznenada postala najkraća misija.
"Ništa nije prepušteno slučaju", rekao je samo prije nekoliko dana Glavni Koordinator i svi su bili uvjereni u istinitost njegovih riječi. A sada ...


Copyright © 2011. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: