četvrtak, 26. kolovoza 2010.

Destinacija



Vilko zadovoljno uzdahne i odgurne prazan tanjur od sebe: hladna i zašećerena dinja i lubenica silno su mu prijale. Pojeo je pun tanjur, pod budnim okom Dorine, dok je ona sjedila nasuprot njemu i pijuckala čašu bijelog vina.
- Dovoljno? - upita ga.
- Više nego dovoljno - zadovoljno reče Vilko. - Razmazila si me.
- Priznajem - reče Dorina osmjehnuvši se - da mi je to i bio cilj. Volim te maziti. Poštujem, ali ne volim previše tvoj asketizam.
- Ja ga volim.
- To je očigledno – reče ona smijući se.
- Sad mi dozvoli da i ja popijem malo vina - reče Vilko ustajući i prilazeći joj. – Zaboravimo na asketizam. Da malo udovoljim sebi. Ne mogu više trpjeti žeđ.
Znajući što slijedi, jer bila je to njihova mala intimna šala, Dorina zabaci glavu, a kosa boje pjenušca prospe joj se po leđima. Nudeći mu vlažne i pune usne, čekala je njegov poljubac. Ljubio ju je, pio vino s njenih vlažnih usnica, osjećao gotovo zaboravljeni okus.
- Zadovoljan? - upita ga Dorina kad se konačno odmaknuo od nje.
- Znaš to - reče on.
Bio je zadovoljan. Više nego zadovoljan. Ali još se uvijek nije usuđivao govoriti o tome.

Već su zakoračili u drugu polovinu kolovoza i Vilko je, potajno se radujući, pomišljao kako je izbjegao još jednu zamku. Zamka zvana ljetovanje. Mrzio je to, kako svi oko njega govore o ljetovanju, o putovanjima, o destinacijama ...i boga mu božjeg, kakve to riječi upotrebljavaju? Destinacija? Zar se ne može reći odredište? Mjesto ljetovanja? Destinacija! Prije samo nekoliko godina nije ni znao da ta riječ postoji, a sad je svi oko njega prevaljuju preko jezika, očito sa uživanjem kotrljajući omiljenu riječ.
Od onog dana, kad je sa Dorinom otišao u njenu vikendicu i kad je upoznao njeno društvo koje mu nije odgovaralo, vrlo su malo izlazili. Obično bi Dorina priredila neku laganu večeru s mnogo voća, znajući da Vilko strastveno voli voće, a Vilko bi ponekad, ne uvijek, osjećajući se dužnim to učiniti, iako se Dorina uvijek bunila zbog toga, kupio bocu vina koju bi Dorina spremila u hladnjak. Ako je vino bilo bijelo. Boce crnog vina držala je na zamračenom mjestu, na sobnoj temperaturi.
Činilo mu se, da kao ni on sam, ni njegova ( jer odnedavno je počeo tako o Dorini misliti, osjećati, kao njegovoj ) Dorina ne osjeća potrebu umaknuti vrelini grada, pobjeći na neko drugo mjesto. Na neku drugu destinaciju ...uhhhhh! I bio je zahvalan zbog toga i pažljiv prema Dorini. Još malo i proći će i ovaj mjesec, a to znači približiti se dahu jeseni. A kad dođe jesen ...

- Željela bih razgovarati o nečemu - reče Dorina.
"Ah, evo, počinje", pomisli Vilko. Bilo je prelijepo, a da bi potrajalo.
- Moramo li? - upita znajući kako je razgovor neizbježan.
- Voljela bih to.
- Onda reci. U čemu je stvar?
- U ljetovanju - odgovori Dorina, a Vilko pomisli kako bar nije upotrijebila odvratnu mu riječ "destinacija" i bio joj je zahvalan na tome. - Želja bih s tobom u Grčku.
Vilko se uznemireno uzvrpolji. U sjećanju mu iskoči gotovo isti prizor. Prima poziv da otputuju u Španjolsku. Druga žena, drugo odredište, ali snažan osjećaj déjŕ vu-a čitavog ga preplavi, a neka bolna sjećanja navuku mu mračan oblak na lice.
- Pa zar je to, što sam rekla, toliko strašno? - upita Dorina zapanjena Vilkovom promjenom raspoloženja.
- Ne, u redu je - reče on i prikupi čitavu svoju snagu da se pribere. - Ljetovanje, Grčka ... Vrlo dobro znaš da nemam love za takvog što.
- To ne bi trebalo biti problem - oprezno reče Dorina.
- Ne? - odvrati Vilko. - Hoćeš reći: ti imaš love, pa ...
Ostavio je nedovršenu rečenicu da visi između njih u vrućem zraku i nervozno ustao.
- Molim te - zamoli Dorina.- Nemoj biti toliko osjetljiv.
- Ne - reče on.
- Što ne?
- Ne pristajem - odgovori Vilko. - Neću ići s tobom u Grčku.
- Ma čuj! - Dorina ustane i približi mu se sasvim položivši mu dlanove na ramena. - To je samo novac. Ja ga imam, ti ne. Nije me briga za to. Razumiješ? Ništa mi ne znači.
- Ne znači ti ništa - reče Vilko - jer ga imaš. Da ga nemaš ...

Vraćajući se te noći kući, dok je zamalo pun mjesec sijao mu točno iznad glave, ponoć se bližila, Vilko je osjećao kako se u daljini nazire kraj ... sreće? Oklijevao je upotrijebiti tu riječ, suviše mu se teška činila. Ali kako drugačije nazvati ovo što je doživio, što doživljava, popravi se brzo, sa Dorinom?
I u sjećanju mu iskrsne onaj prvi trenutak njihovog susreta. U samoposluzi. Kad su im se pogledi sreli i upili jedno u drugo. I kako je svakog idućeg dana tražio pogledom njenu kosu neobične boje u samoposluzi i kako ...
Zar je svemu kraj? Zbog love? Zbog proklete love? Ali ne može i neće prihvatiti njen poziv-ponudu. Ukoliko Dorina ne shvaća njegove razloge ... pa, to će samo značiti da ga ne poznaje dobro. Ne onoliko koliko on misli da ga poznaje.
Ulazeći u zgradu u kojoj stanuje, Vilko se prisjeti Dorininog tužnog pogleda, kad joj je rekao da odlazi, da neće prenoćiti kod nje. Prvi je put to učinio.
"Možda i posljednji", pomisli potišteno otključavajući vrata stana.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 23. kolovoza 2010.

Granica



Tim Grabber se nagne nad komandnu konzolu i položi dlan na dnevnik. Elektronski dnevnik ispod Timovog dlana zatreperi i otvori slijedeću virtualnu stranicu u koju će Grabber glasovno upisati dnevne događaje. Za potomstvo. Jer njegov dnevnik, kojeg on uporno piše svakog "dana", iako dana nema na transporteru koji prevozi uspavani ljudski teret, već neprekidno vlada ledena neprijazna noć, poslužiti će onima koji dolaze iza Grabbera, iza pionira koji duboko spavaju ne sanjajući ništa.
"Počelo je nešto neobično", zapiše Tim i zatrese sjedokosom glavom: sto i jedanaest mu je zemaljskih godina, toliko bi bio točno star da je na Zemlji, ali ovdje, u dubokom Univerzumu, bio je nešto mlađi, znao je to.
Prodorni neugodni zvuk kratko odjekne brodom. Tim zatrese glavom i duga mu sijeda kosa poskoči po leđima: nije se podšišao od dana kad je krenuo na ovo putovanje. Uz uzdah nezadovoljstva, jer znao je što mu neugodni zvuk javlja, Tim ustane: može nastaviti dnevnik i kasnije. Prvo mora provjeriti spavača. Tim pogleda po komandnoj ploči i uoči titravu brojku 3823, spavač broj 3823 ih napušta. Ni jednome od spavača nije znao ime. I sad mu je bilo drago zbog toga. Bili su mudri ti koji su ga poslali na rub poznatog Univerzuma. Što manje osobnih osjećaja čovjek ponese sa sobom na putovanje bez povratka, tim bolje. Za njega.
Tim Grabber laganim koracima prošeta beskonačnim hodnicima transportera bacajući poglede na kapsule i na spavače u njima. Ljudi su mirno ležali na leđima, lica su im bila sasvim opuštena, ravnodušna. I sva su sličila jedno na drugo zbog tog neprirodnog izraza na njima.
"Kao jaje jajetu", pomisli Tim i priđe kapsuli broj 3823 i baci pogled na spavača u njoj. Ali nije bio spavač. Bila je spavačica.
- Ah! - reče glasno Tim, znajući da ga nitko ne može čuti i pažljivo gledajući mlado tijelo, koje je sve do koji trenutak prije bila mlada spavačica, buduća kolonizatorica na nekom planetu. A što je sad?
Grabber se zagleda u djevojčine jagodice koje su počele podrhtavati. Već je to vidio, poznavao i mirno je gledao, mirno stojeći, ali nemirno dišući.
Uskoro je čitavo lice djevojke broj 3823 počelo podrhtavati, zatim se podrhtavanje raširilo čitavim njenim mladim i napetim tijelom. Čas kasnije tijelo se naprosto urušilo samo u sebe. Nestalo. Nije ga više bilo. Ali je Grabber znao, kako će, kad otvori kapsulu spavačice broj 3823, na njenom dnu naći nešto bezbojnog sitnog, finog praha: sve što je preostalo od mlade žene koja je dobrovoljno krenula na put. Bez povratka, kako se pokazalo.

Prije 80 godina ...

- Koliko imate godina? - upitao je Predsjedavajući, iako je to morao znati, jer svi su podatci o Tim Grabberu već nekoliko puta prošli strogu kontrolu.
- Trideset - mirno, ne gubeći strpljenje, odgovorio je Tim.
- Imate bogato iskustvo na raznim misijama. Zbog čega ste se odlučili javiti za ovu?
- Sam sam - mirno i gledajući Predsjedavajućeg u oči, odgovorio je Tim. - Sasvim sam. Nemam što izgubiti. Niti ću kome nedostajati.
- Da, znamo da ste izgubili obitelj u onoj nečuvenoj nesreći. Ali još ste vrlo mladi, tek vam je trideset. Možete ...
- Ne želim ponovo osnivati obitelj - prekinuo ga je Grabber, a slika njegove Amy i njihovog sina malog Timija, zaigra mu u sjećanju. - To sam čvrsto odlučio.
- U redu - rekao je tiho Predsjedavajući pogledavši ga pažljivo i dugo. - Zadatak vam je jasan? Hoćete li ga ponoviti Komisiji?
Tim Grabber je klimnuo i nelagodno se promeškoljio u udobnoj stolici. Sjedeći ispred dvanestorice ljudi, osam muškaraca i četiri žene, osjećao se poput kukca pod njihovim ispitivačkim pogledima.
- Zadatak mi je sasvim jasan - rekao je čvrstim glasom uspravivši se na stolici i pogledom prelazeći s jednog lica na drugo, s lijeva na desno, zatim obrnuto, s desna na lijevo. - Biti ću kapetan broda koji nosi kolonizatore-spavače van poznate granice Univerzuma. Moj je zadatak pažljivo spavače promatrati i voditi dnevnik zabilješki o svakoj, pa i najmanjoj promjeni kod spavača, koji su programirani probuditi se tek kad brod stigne u blizinu planeta kojeg je moguće kolonizirati. Biti ću jedini budan na brodu. To znači bez kontakta s drugim ljudima najmanje sto dvadeset godina. Dok se spavači ne počnu buditi.
- Hoćete li moći izdržati tako veliku usamljenost? - upitala je dr. Veronika osmjehnuvši mu se blago, kao da se već oprašta sa Timom.
- Bez brige - čvrsto je rekao Grabber. - Navikao sam na samoću. Volim samoću.
- Mnogo je to vremena - rekla je dr. Veronika. - Oko sto trideset godina. Gotovo čitav ljudski vijek.
- Ne brine me to - odgovorio je osmjehnuvši se Tim Grabber i iznenada ustao sa stolice i zakoračio prema stolu za kojim su sjedili članovi komisije i koji su ga zbog toga iznenađeno pogledali. - Ali imam jedno pitanje. Jedno jedino. I želim da mi se iskreno odgovori na njega. Mislim da to zaslužujem.
- A ja mislim, da znam koje je to pitanje - rekao je Predsjedavajući i mahnuo velikodušno rukom. - Pitajte.
- U čemu je tajna? - upitao je Tim Grabber. - Jeste li već slali brodove tako daleko?
- Jesmo -odgovorio je Predsjedavajući, a Grabber je primijetio kako su se svi zapiljili u njegovo lice, tražeći bilo kakvu emociju na njemu. - Bile su već tri misije. I sve tri su nestale bez traga. Zbog toga šaljemo ovu misiju, da konačno otkrijemo što se događa.
- Shvaćam - rekao je Tim Grabber.
- Svi učesnici bili su dobrovoljci, naravno. Kao i u ovoj misiji. Ali još uvijek imate priliku odustati.
- Ne odustajem - rekao je Grabber.

I eto, sad gleda kako svakog "dana" umire nekoliko članova uspavanih kolonizatora. Zašto? Zašto?
U samoći, na tihom brodu, okružen crnim bezdanom, mozgao je o tom velikom pitanju.
- Mislim da konačno znam odgovor na pitanje - reče u "Dnevnik" Tim, osjećajući miješanje radosti s tugom: odgovor mu se razjasnio u snu, dok je mirno spavao neuznemiravan neugodnim zvukom koji je javljao smrt. - Svemir nam je odredio granicu. Preko koje nam ne dozvoljava širiti se. Znam da to zvuči ludo, ali osjećam da je tako, osjećam duboko u sebi da je to istina. Jer sve je bilo dobro dok nismo stigli do te granice: ljudi su spavali, a ja sam se osjećao smirenim i na neki čudan način sretnim. Zatim, kad smo prije trideset "dana" zakoračili u nepoznati dio Univerzuma, umro je prvi spavač. Pa nekoliko njih slijedećeg dana. Zatim još nekoliko ...a onda su počeli umirati masovno. Ne mogu ih probuditi, to znate. A oni umiru, sve brže i brže. Odlaze jedan za drugim. A ja sam postao neraspoložen. Svakog trena sve sam više neraspoložen. Ne znam što učiniti. Okrenuti brod, ili prepustiti ga sudbini? Čini mi se da je svejedno.
Grabber zastane i pogleda oko sebe. Neugodni prodorni zvukovi koji su najavljivali još jednu smrt, sad su neprestano šištali i odjekivali brodom. Spavači umiru, a zvuk bilježi smrt. Uskoro će doći i po njega, Tima. Nije se bojao. Sasvim je ravnodušno gledao u crno ništavilo ispred sebe.
- Ovo je posljednji zapis koji šaljem - reče Grabber tiho. - Budite pozdravljeni, vi na Zemlji i oko nje. I nastojite ne prekoračiti granicu. Niti jednu. Kraj.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 19. kolovoza 2010.

Rascjep



Osluškujući uspavljujući šum rijeke koja je ujednačeno tekla i ništa je nije moglo omesti na njenom putu, dok je vrućina počela sasvim malo popuštati, Marina, naslonivši se glavom na Ivorov trbuh, osjeti nalet sreće i duboko i šumno uzdahne.
- Što je? - upita Ivor lijeno: osjetio je njen uzdah više nego što ga je čuo.
- Sretna sam - reče ona ne otvarajući oči i dalje mu glavom pritiskujući trbuh.
Ivor se nasmije. Tiho, kao da ne želi narušiti u vrućini zamrlo ljetno poslijepodne.
- Ne smij se - reče mu Marina, ali joj glas nije zvučao prijekorno. - Zar ti ne misliš da smo sretni?
- Kakvo je to pitanje?
- Luckasto - reče ona i upita: - Vidiš li djecu?
- Skakuću po onom brvnu - odgovori Ivor prisilivši se podignuti glavu i pogledati u pravcu odakle je dopirala cika djece.
- Stalno su na tom brvnu - primijeti Marina.
To je bilo točno. Brvno, koje je nekad bilo moćno i visoko stablo, premošćivalo je rijeku široku oko sedam metara. Netko ga je obrezao, učinio sasvim sigurnim za prijelaz s jedne na drugu stranu rijeke. Široko gotovo metar, služilo je kao prirodni most preko rijeke.
- Što rade? - upita Marina.
- Leže na njemu i rukama brčkaju vodu - odgovori Ivor promatrajući svoju djecu, sinove stare pet i osam godina, kako velikom pažnjom promatraju neprekidni tok rijeke. - Uživaju. Ne brini za njih.
- Ne brinem - reče Marina, pa se prevrne na trbuh i zagleda u Ivora. - Osjećaš li kako ovaj dan traje vječno, a uskoro će se završiti i kao da je prošao u trenu? Dobro smo učinili što smo došli ovdje provesti nedjelju. Nikog nema oko nas, sami smo sa djecom, na čistom zraku i bez nesnosne buke kojom smo uvijek i svagdje okruženi.
- Nisi to trebala reći - promrmlja Ivor neraspoloženo: zvuk je automobilskog motora iznenada narušio vruće poslijepodne. - Više nismo sami.
- Oh! - žaleći uzvikne Marina.
Zagrlio joj je ramena i gledao u pravcu odakle je dopirao zvuk automobilskog motora postajući svakog trena sve glasniji. Sad su oboje sjedili promatrajući džip koji se ludom brzinom približavao kroz travu, bjesomučno poskakujući, a u njemu vrištali mladi ljudi uživajući u vratolomnoj vožnji.
- Divljaci - reče Marina.
- Nisu - odvrati Ivor. - Samo su mladi i obijesni.
- A bilo je tako lijepo - sa žaljenjem reče ona. - Sasvim sam se opustila i osjećala se smirenom i sretnom.
- Ne brini - odgovori joj Ivor poljubivši joj obraz. - Još nas mnogo takvih trenutaka čeka.
Marina počne ustajati i sunce zaigra u njenoj plamenoj kosi. Ivor je uživao promatrajući je.
- Djeco! - vikne Marina nadglasavajući buku džipa, koji je i dalje jurio širokom livadom ludo poskakujući, a mladi ljudi u njemu pri svakom odskoku džipa, divlje bi urlali. - Djeco, ovamo! Idemo!
Ivor počne vješto i brzo skupljati njihove potrepštine trpajući ih u široku i laganu torbu koja im je već mnogo puta poslužila na njihovim izletima.
- Ne čuju me - reče Marina. - Idem po njih.
Ivor klimne ne podižući pogled. Sad, kad su ovi mladi došli i razbili tihi mir i sreću koja se osjećala i u kojoj su uživali, najbolje je požuriti i što prije otići. Dok sjećanje na lijeni i ugodni dan nije sasvim zamijenilo sjećanje na bezobzirno brujanje džipa i viku mladića u njemu. Šteta. A bilo je tako lijepo ...
Noseći torbu prepunu njihovih stvari i polazeći prema njihovom automobilu, parkiranom ispod širokih i zelenih krošanja u blagoj zaštiti hladovine, Ivor krajičkom oka ugleda kako njegov stariji sin, osmogodišnjak, odjednom napušta mlađeg brata i trči prema jurećem džipu.
Čudna nelagoda stisne Ivorove grudi. Vrijeme kao da se rastvorilo pred njim, rascijepilo vrištećom pukotinom na ono vrijeme u kojem je uživao sa obitelji i na ovo novo, nadolazeće vrijeme, koje donosi zlu kob njegovoj obitelji.
Ivor zastane i zausti da zaviče opomenu svom sinu, ali je za opomenu bilo suviše kasno. Prestravljen, Ivor ugleda kako pomahnitali džip udara mališana pravo u grudi odbacuje ga u stranu, u visoku travu. Nikakav se krik nije čuo, ništa, a kao da je u jednom trenutku i zamrlo brujanje džipa.
Ali nije zamrlo, naglo se pojačalo i ne vjerujući vlastitim očima, odbijajući prihvatiti realnost, Ivor vičući i pomamno mašući, nastojeći biti zapažen, potrči prema džipu koji se bjesomučnom brzinom počeo udaljavati. Više nije vrludao i više nisu mladići vriskali. Bježe, shvatio je u hipu Ivor.
Trčao je podižući visoko koljena da bi dobio na brzini, kad začuje ludo-bolni vrisak Marine koji ga pogodi u leđa poput snažno bačenog kamena. Ivor se u trku okrene i shvati kako se nesreća nadovezuje na nesreću. Njegovog mlađeg sina nije bilo na vidiku i slijedeći prestravljeni pogled Marine, usporavajući trk, Ivor ugleda sitno tijelo dječaka gotovo točno u sredini rijeke. Mora da je u trenutku nepažnje sunovratio se s brvna u zagrljaj rijeke.
Bolni se trenutak pretvorio i protezao u vječnost. Ivor je znao kako nikad, baš nikad, neće prestati. Vrući je zrak treperio. Brujanje se bježećeg džipa udaljavalo. Marina je i dalje vrištala, a oči joj bile kao u ustrijeljene srne, bolno razrogačene.
Ivor se uspije nekako zaustaviti nemoćno okrećući glavu prema dječaku u travi i onome kojeg je rijeka odnosila sve dalje i dalje.
Prema kojemu sinu prvo potrčati?

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

subota, 14. kolovoza 2010.

Otmica



Još su u njemu odzvanjale riječi Iris, čiji je glas odavao ljutnju i povrijeđenost. Više povrijeđenost, osjeća Saša i sad, dok vozi kroz noć kući. Ovu će noć i ne samo noć, već čitav vikend, nakon podužeg vremena provesti u svom stanu, u svom krevetu. Sam. I raduje se tome, dok polako i oprezno vozi, jer sitna je kišica upravo počela hladiti vreli asfalt.
Kad je posljednji put proveo vikend u svom stanu, u samoći? Sasvim opušteno. Gledajući filmove i pijući pivo. Nije se mogao sjetiti. Iris je uvijek imala neke planove za njih, a njemu se činilo nekako prirodno da pristane na te planove. Pa ga je Iris tako natjerala na penjanje po planinama za kojima je bila luda. Umjesto odmora, u kućici njenih roditelja pored samog mora, Iris bi svaki put, kad bi posjetili prije mnogo godina napuštenu kuću, nastojala vikend provesti aktivno. Tako je ona zvala dugotrajno i zamorno čišćenje, a Saši je prekipjelo kad mu je tutnula kist i kanticu boje u ruke, očekujući od njega da za vrijeme vikenda, kojeg je zamišljao posve drugačije, oboji vrata na dotrajaloj kućici.
Dok je tog vikenda, prošlog vikenda, prividno mirno ostrugao vrata i počeo mazati prvi sloj boje na njih, kovao je plan kako ponovo steći slobodu. Osloboditi se Iris, vikende ponovo provoditi sa prijateljima i čašom u ruci, ulijećući iz jedne u drugu avanturu, zabavljajući se bez opterećenja, uživajući u bezbrižnom životu.

- Želiš prekinuti - rekla mu je Iris prije samo pola sata. - To želiš, zar ne?
- Ne - slagao je. - Želim da samo malo usporimo.
- Mislila sam da ti je lijepo sa mnom.
- I jest lijepo.
- Pa zašto onda ...
- Rekao sam ti, suviše brzo idemo prema cilju za koji nisam siguran kako na njega želim stići.
- Ja te ne požurujem ...

Ali nije bilo tako, osjećao je Saša. Požurivala ga je. Upoznala ga je sa svojim roditeljima, svima ga predstavljala i svaki, baš svaki slobodan trenutak provodila uz njega. U početku mu je to neizmjerno godilo, a zatim počelo pomalo smetati. A kad su "radne akcije", kako je on to nazivao, postale pravilo svakog vikenda, nešto se u njemu pobunilo. Bilo mu je dosta!
Bilo je lijepo i bilo je dobro, priznao je samom sebi pažljivo parkirajući na ne baš velikom prostoru između već parkiranih vozila. Svakog je dana sve gore sa parkiranjem.
Izlazeći iz kola i pažljivo ih zaključavajući, jer tek ih je nedavno kupio i bila su njegov ponos, začuje brze i jedva čujne koraka iza sebe. Sasvim je malo uspio okrenuti glavu u pokušaju otkriti tko mu se to približava s leđa, u ovoj toploj i kišovitoj noći, kad ga silan udarac u stražnji dio vrata obori s nogu. Klečeći, pokušao je ostati pri svijesti, ali ga idući udarac obori na vlažni asfalt, a crni zastor zaborava meko se spusti na njega.

Ponovo je u kolima. Ali ne u svojima, postane svjestan toga ležeći na podu automobila i pritisnut nečijim nogama. Smrdljiva pletena kapa bila mu je navučena do nosa. Što mu se to događa? Zašto? I tko to ima nešto protiv njega? Toliko protiv, da je posegnuo za otmicom. Jer ovo jest upravo to, otmica. I ništa drugo. Zašto? Zbog čega?
Osjećajući pritiskujuću bol u stražnjem dijelu vrata, Saša poželi protrljati bolno mjesto i tiho zaječi, shvativši da su mu i ruke vezane na leđima.
- Budi se - začuje glas.
- Dobro - odgovori drugi, tihi glas. - Uskoro stižemo.
Saša htjede upitati gdje to stižu, ali bolno shvati da mu je i to onemogućeno. Ljepljiva mu je traka pritiskala usne i on odjednom osjeti silnu žeđ. Ponovo zaječi.
- Smiri se - reče onaj tihi glas bockajući ga vrhom cipele u rebra i Saša shvati kako su upravo njemu upućene te riječi. - Stigli smo. Sad ćeš izaći.
Saša osjeti kako se kola zaustavljaju, začuje šum podizanja vrata i shvati kako će ući u neku garažu. Kola, kao za potvrdu Sašinog mišljenja, malo se pomaknu prema naprijed, a šum spuštanja vrata garaže pošalje poruku Saši da je bio u pravu.
- Izlazi! - naredi onaj tihi glas.
Netko nepažljivo, a možda i namjerno, grubo stane nogom na Sašina leđa. Poželio je protestno zavikati kroz ljepljivu traku, ali se suzdrži. Neće mu to ništa pomoći. Može samo još više razjariti svoje otmičare. I dati im povoda da postanu okrutniji.
- Pozovi šefa - naredi onaj tihi glas nekome. - Reci mu da smo stigli.
Nečije ruke zgrabe Sašu i izvuku ga iz automobila. Saša osjeti kako ga uspravljaju na noge koje su mu bile vezane nisko dole, oko članaka. Ne može ni pomisliti na bijeg, dok je ovako vezan. Ispod smrdljive pletene kape koju su mu duboko navukli na glavu, uspije ugledati sivi beton, zatim krajičak stolice. I već je slijedećeg trenutka sjedio na toj stolici i ruke su mu vezivali za nju, omotavajući konopac ispod stolice i omotavajući ga oko Sašinih butina.
Osjećajući se krajnje nemoćno, uzalud je vrtio glavom, okretao je lijevo i desno, gore i dole, nastojeći proširiti vidik. Smetalo im je to njegovo vrpoljenje i netko ga nemilosrdno raspali dlanom po licu. Osjeti krv u ustima.
- Je li bilo problema? - zapita novi glas, kojeg Saša još nije čuo.
- Nikakvog, šefe - reče onaj tihi glas. - Zgrabili smo ga bez problema dok je parkirao svoja kolica.
- Uperite mu reflektor u lice i skinite mu kapu - ravnodušno naredi glas.
Saša osjeti toplinu na licu, a snaga reflektora, njegova bjelina, prodre čak kroz smrdljivu pletenu kapu. Zatim mu netko strgne kapu i Saša pohlepno raširi nosnice u želji ugrabiti što više zraka koji nije smrdljiv.
- Budale! - zareži glas onog kojeg su zvali šefom. - To nije on!
- Kako nije? - zaprepašteno upita tihi glas.
- Pa valjda prepoznajem svog dužnika - ljutito odgovori šef već odlazeći.
- Ali - reče tihi glas - kako ...
- Zabrljali ste - reče šef. - Otarasite ga se i pronađite mi onog pravog.
- Da ga pustimo?
- Pustite ga. Nije nas vidio. Ili jest?
- Nije nikog! - kategorički reče tihi glas, ovog je puta bio malo glasniji nego obično.
- Pustite ga! - ponovi naređenje šef.

Izbacili su ga iz automobila prije toga mu odvezavši ruke. Nemoćno je ležao na mokroj zemlji, dok je nespretno strgao smrdljivu kapu koju su mu ponovo nabili na lice. Zatim je razvezao čvorove kojima su mu bile sputane noge, pa ustao. Iznenadio se zbog iznenadne slabosti koju je osjećao. Ali se nije pokolebao. Čvrstim se koracima uputio prema gradu, prema ulici u kojoj je stanovao, prema stanu, prema sigurnosti …

Nalazio se pod tušem, kad mu je mobitel zazvonio. Naravno, morao je zazvoniti upravo u ovom trenutku, dok gol stoji pod umirujućim mlazom pomoću kojeg ispire neugodan događaj. Pješačio je do kuće puna tri sata hrabreći samog sebe. Nije se želio slomiti, sad kad je opasnost prošla.
Onako gol, Saša došeta do mobitela i ne gledajući tko ga zove u sam cik zore, javi se tiho.
- Jesam li te probudila? - zapita Iris. - Oprosti, ako jesam. Ali moram ti ...
U Saši sve zadrhti i njegove hrabrosti i snage odjednom nestane, a jecaj mu pobjegne iz dubine grudi. Osjećajući silno olakšanje, nezadrživo je jecao.
Iris naglo prekine svoju tiradu.
- Saša, što je? - zabrinuto upita. - Što se događa?
- Bio sam otet - promuca on, a tople mu se suze slijevale niz lice.
- Otet?! - uzvikne Iris, pa ponovi: - Otet? Ne govori ništa! Dolazim odmah.
- Da, molim - tiho reče Saša. - Dođi, Iris. Čekam te.
- Za čas sam kod tebe!
Saša klimne, jer više nije mogao govoriti i sjedne na rub kauča. Iz uzdrhtalih prstiju mobitel mu klizne na pod. Nije ga podigao. Nije važno. Samo da Iris, predvidljiva Iris, što prije stigne. Samo je to važno.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 8. kolovoza 2010.

Trenutak



U onom osjetljivom trenutku, za kojeg je uvijek teško sasvim odrediti kad upravo nastupa, kad nježnost počinje zamjenjivati strast, klone mi glava na njene grudi koje me nježno dočekaše. Njeni prsti dugi i uzdrhtali prođu mi kroz kosu izazivajući val zadovoljstva.
Život. Smrt. Radost. Tuga. Sve je isto. Ispreplelo se jedno preko drugog i jedno u drugo poput kozmičkih struna i titraju u nama i oko nas, stapajući nas u jedno. Jer mi jesmo jedno, shvaćam, ne samo onih proteklih trenutaka koji još uvijek mirišljavom strašću lebde oko nas. Njušim ih i u njenoj koži. Napetoj i posutoj bisernim kapima koje želim popiti. Ali suviše sam lijen pokrenuti se. Osluškujem trenutak.
Nepomično ležim uz nju, glavom naslonjen na njene male grudi, usne mi dodiruju vlažnu joj kožu bez da je ljubim. Njena kapljica znoja i moje požudne usne. Ne pijem. Čekam. Sretan sam. Miran. Što je rijetkost u mom životu prepunom nemira. Jer uvijek me nešto goni na akciju, bilo kakvu akciju, mirovanje mi liči na mrtvilo kojeg prezirem i govorim, kako sve što živi se i kreće, samo mrtve stvari leže mirno i tiho i napušteno i često zaboravljeno.
A sad upravo to želim. Po prvi put u svom životu. Ležati mirno glavom oslonjen na njene male grudi, ne pomicati se, ne govoriti, samo disati u njenom ritmu i pustiti da trenutak traje. Upijam ga u sebe, taj trenutak. I njen miris. Kojeg volim iznad svega. Uzbudljiv. Smirujući. Njen.
Miris oznojene kože odašilje priču o pohoti i strasti i nježnosti, draška mi nozdrve, budi moje uspavane misli koje se vraćaju u netom prohujale grčevite trenutke neizmjernog uživanja. I ponavljam ih u sebi, još jednom uživajući, pohranjujući mirisne trenutke u zlatnu riznicu sjećanja.
Želim joj to reći, šapnuti u vrelinu njene napete kože, dok mi njeni prsti i dalje nježno prolaze kroz kosu. Ali šutim, bojeći se ispasti smiješan. Trudim se sve zauvijek zapamtiti, iako naravno znam, kako ne postoji zauvijek. Nije to ni važno. Ne sad, dok osluškujem uzbuđene otkucaje njenog srca. Polako se smiruju, a nakon uzbudljivog galopiranja. Nježnost. Koja je zamijenila strast. I želja da trenutak vječno gori, ako ne u životu, onda barem u sjećanju, u našoj nutrini. I naposljetku, zar to nije jedno te isto? Uvjeren sam da jest.
Jer i danas taj drhtavi trenutak plamti onolikom snagom, baš kao što je plamtio i tada, kad sam polako popio kapljicu njenog znoja, podigao glavu sa njenih nježnih grudi, pogledao je pravo u oči i dahnuo:
- Mislio sam da umirem.
Njene su oči potamnile, koprena suza zasjala je u njima, usnice se razvukle u sretan osmjeh, jer podarila mi je zadovoljstvo, dok mi je laganim pritiskom malog dlana, vraćala glavu na svoje grudi. Znao sam, i ona želi trenutak protegnuti u vječnost i odjednom se više nisam bojao prolaznost trenutka, niti sam žalio za njim, osjećajući duboko u vlastitoj usplamtjeloj utrobi, kako nam nikad nitko i ništa ne može oteti ovaj trenutak, kojeg smo zajedno, ona i ja, mi, oteli od vječnosti.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 5. kolovoza 2010.

Potištenost


Potištenost, sa kojom je kasno iza ponoći, neobično za njega, pošao spavati, dočeka ga raširenih krila već u cik zore. Sunce još pravo nije ni izašlo, a već je bio budan i mislio na nju. Neprestano je mislio na nju, u duhu se opraštajući sa njom zauvijek.
Jer ova je posljednja prepirka onemogućila bilo koji korak u pravcu pomirenja. Suviše ga je pogađala njena sumnjičavost, nepovjerenje. I zbog toga se zatvorio poput školjke, odbijajući propustiti vanjski svijet u svoj duhovni život.
Rekla mu je da je lažov i to ga je silno kosnulo. Jer, gle ironije, bila je jedina žena u njegovom životu, prema kojoj je iz nekog njemu nepoznatog razloga, od samog početka odlučio biti sasvim iskren. I bio je iskren. Do krajnosti.
I sad ga je njena uvreda pekla i nije želio preći preko nje. Nije mogao. Pomisao, kako više nikad neće milovati njeno vitko i čvrsto tijelo, bacala ga je u duboku žalost. I već mu je nedostajala njena mala ruka u njegovoj šaci. Misli su mu neprestano lepršale u sjećanju s jednog na drugi prizor. Čudilo ga je što o njoj ne misli u seksualnom smislu, već su uvijek to bili prizori tihe sreće između njih dvoje: dok šeću gradom, osmjehuju se jedno drugom preko rubova šalice kave, stišću se ispod zajedničkog kišobrana ...
Patio je, naravno. Sve više. Boljelo je. Ali je znao, popusti li ovaj put usprkos njene sasvim neosnovane optužbe, izgubiti će vlastito samopoštovanje. A to nije želio, shvaćao je kako ne smije dozvoliti sebi toliki pad. Jer bio bi to pad na samo dno dna, bio je uvjeren. Izgubio bi svako samopoštovanje. A bez samopoštovanja, što si? Ništa! A on nije želio biti ništa. Htio je da ga ona primi i prihvati ovakvog kakav je bio. Ili tako ili ...

Kavu je pio automatski i žurno, želeći što prije izaći iz stana, prošetati ulicama grada. Nikako ne ulicama kojima šetao sa njom. Što je, shvatio je iznenađeno, bilo prilično teško izvesti. Ako ne i nemoguće.
Dok se pored crkve spuštao stepenicama prema obali, zazvoni mu mobitel. Munjevitim pokretom posegne rukom u džep, izvadi mobitel i na zaslonu ugleda njeno ime. Mobitel je zvrčao, glasno protestirajući. On pogleda na sat i iznenadi se: bilo je suviše rano da ona bude budna. Prava je spavalica, a sad je još i na godišnjem odmoru. U gradu udaljenom samo sto kilometara. Je li moguće ...
Brzo sebi zabrani nedopustive misli i nastavi se spuštati niz stepenice, izbijajući na autobusnu stanicu, na kojoj ju je mnogo puta dočekivao, dok su ljudi gledali radoznalo u njega i njegov drečeći mobitel kojeg je stiskao u oznojenoj ruci.
Neka gledaju. Nije ga briga. Neće se javiti. Neće. Mora biti čvrst. Mora. Mora. Mora. Ali, oh, kako mu nedostaje! Samo jedan blagi i kratki pritisak na tipku i čuti će njen dragi glas. Samo ... Ne! Mora ostati čvrst. A da ipak ...
Mobitel u njegovoj ruci umukne. On se zagleda u njega kao da ga nikad do sad nije vidio. I dok je gledao u njega, mobitel zapišta dobro mu znanim piskom: stigla je poruka!
"Molim te, javi se. Moramo razgovarati. Molim te. Žao mi je."
Licem mu preleti smiješak bez zadovoljstva. Odmahne glavom i strpa mobitel u džep. Prošetati će obalom brzim korakom, udahnuti morski zrak i pokušati razvedriti tmurne misli.
Za vrijeme te šetnje, u kojoj je pokušavao pronaći izgubljenu ravnotežu, mobitel se oglasio još tri puta. Nije odgovarao. I konačno je mala i vražja naprava umuknula. Nastupila je tišina. Koja mu je odjednom postala toliko teška, da je poželio čuti prodorni zvuk mobitela. Ali je mobitel šutio. Uporno se zavio u muklu tišinu, a on je šetao i očekivao njegovo zvonjenje. Koje nije dolazilo.

Nemir i nedostatak koncentracije srušili su mu raspoloženje. Razdražljivost je rasla. Približavala se večer i on je jedva čekao ponovo izaći, lutati ulicama grada. Jer stajati besposlen u sobi, u kojoj je toliko puta uživao sa njom, činilo mu se silno mazohističkim.
Tiha glazba ga nije smirivala, ništa ga nije moglo smiriti. I kad se nakon vječnosti šutnje njegov mobitel, nemarno odbačen na krevet, ponovo oglasio, umalo nije oborio stolicu naglo ustajući. Naravno, ona je. Gledao je u njeno ime na zaslonu i znojio se više zbog napetosti, nego li zbog vrućine.
Mobitel umukne naglo, kao što je naglo i počeo zvoniti. Nekoliko sekundi kasnije, zazvoni telefon.
"Ona je", odmah pomisli on i odluči se ne javiti. Ali možda ipak nije ona? Svatko može biti.
Priđe telefonu i podigne slušalicu.
- Halo - reče oprezno.
- Što se ne javiš? - upita ona, a njen glas izazove valove sreće i tuge u njemu. - Zar ništa nećeš reći?
- Ne!
- Hoćeš li me pustiti u stan?
- Molim? - upita on sa nevjericom: pa ona je sto kilometara udaljena, već je nekoliko dana na godišnjem odmoru.
- Stojim ispred tvojih vrata - reče ona. - Molim te, otvori mi.
Spuštajući slušalicu na njeno mjesto i još uvijek ne vjerujući u mogućnost da je ona zbilja tu, on priđe ulaznim vratima i otvori ih.
- Hoćeš li me pustiti unutra? - upita ona, a na licu joj drhtavi nesiguran osmjeh.
On klimne, ona zakorači i istog mu se trena nađe u zagrljaju i silna potištenosti koja ga mučila preko dana odjednom nestane. Ona je ovdje i ništa više nije bilo važno.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

utorak, 3. kolovoza 2010.

Pecaroši



Sunce se sasvim primaklo horizontu, kad su Dugi i Crni stigli na obalu i pronašli mjesto koje im se dopalo. Bolje reći, Dugom se dopalo, jer Crnome su sva mjesta izgledala potpuno ista.
- Evo, ovdje ćemo - odluči Dugi ogledajući se oko sebe. - Nema još nikog, a kad počnu stizati, neće ih biti u našoj blizini.
- A kojih to? - upita Crni.
Dugi ga iznenađeno pogleda. Zatim se sjeti, kako je ovo za njegovog prijatelja Crnog prvo ribičko iskustvo. Konačno je popustio molbama Crnog i poveo ga sa sobom. Crni ga je molio i moljakao nekoliko dana za redom, pa je sinoć, dok su pijuckali u omiljenom kafiću, Dugi položio oružje, predao se. Povesti će ga. Valjda će sve dobro ispasti.
- Drugih pecaroša - reče polako, pažljivo spuštajući torbu s priborom i rasklapajući platnenu sjedalicu, dugogodišnje pomoćno sredstvo. - Ne volim kad je gužva.
- Ah, tako - reče Crni oponašajući prijateljeve pokrete i pripremajući se za svoje prvo pecanje. - Nisam shvatio.
- Shvatiti ćeš - reče Dugi. Već je sjeo na nisku stoličicu i izvadio staklenku s ješkom. - Upravo zbog toga i volim pecati. Sam si sa svojim mislima i nitko te ne uznemiruje.
- Zvuči dobro.
- I jest dobro. Da nije dobro, ne bih čitav niz godina dolazio ovdje i lovio ribu.
- Mislio sam da je voliš jesti.
- Volim je i jesti, naravno - reče osmjehujući se Dugi, promatrajući kako Crni šeprtljavo pokušava nataknuti mamac na udicu.
- Prija li - upita Crni smijući se - riba koju uloviš više od one koju kupiš?
- Neusporedivo više - odgovori Dugi gubeći pomalo svoj mir zbog šeprtljavog neuspjelog pokušaja Crnog da na udicu natakne mamac.
- I mislio sam ... - reče Crni.
- Daj ovamo! - zapovijedi Dugi ne mogavši više gledati prijateljevu šeprtljavost, pa uzme udicu iz ruku Crnog i na nju lako i vješto nabode mamac. - Jesi li shvatio?
- Jesam.
- A sad šuti i pecaj - reče Dugi. - Ili pecaj i šuti, ako ti se više dopada.

Šutjeli su i pecali. Pecali i šutjeli. Povrazi su im mirovali u rukama, dok su oni pogledom bludjeli po umirujućem plavetnilu. Sunce se sve više primicalo kraju svog puta i uskoro će otpočeti njegov zalazak. Neće više biti vruće i ...
Mobitel u prsnom džepu plave košulje Crnog prodorno se javi razbijajući prijatnu večernju tišinu u kojoj su upravo počeli uživati.
- Halo, draga - javi se on osmjehujući se.
Dugi se namršteno zagleda u daljinu, prema suncu koje je visjelo iznad brda iza kojeg će se uskoro sakriti. Zlatne su zrake stvarale magičnu sliku, sve je djelovalo nestvarno, crna je boja postajala plava, a krici galebova koji su neumorno kružili nebom, poprimili su umirujući ton, postali manje kreštavi, čudno umirujući.
- Naravno, draga - reče Crni nakon gotovo dvije minute, a koje su se Dugom činile poput vječnost. - Neću zaboraviti.
Dugi osjeti kako je nešto zagrizlo i naglo trgne rukom, kratkim i vičnim trzajem, pa laganim i dugim zamasima počne izvlačiti oku gotovo nevidljiv najlonski povraz na čijem se kraju koprcao krasan arbun. Izvuče ribu van, na zrak i spretno zgrabi arbuna dugačkog poput njegovog dlana i iščupa mu udicu iz usta koja su se otvarala i zatvarala u bezglasnom grču boli i protesta.
- Dobar komad - reče Crni.
- Mislio sam, da si mobitel ostavio kući.
- Htio sam, ali ...
- Zaboravi - reče Dugi. - Nije važno.

Nekoliko minuta kasnije povraz se Crnog naglo zategne i Crni uzbuđeno uzvikne i u panici se zagleda u Dugog.
- Samo polako - reče Dugi mirnim glasom. - Neće pobjeći, dobro zagrizu. Izvlači lagano i ujednačenim pokretima. Neće pobjeći.
Uzbuđenog izraza lica, Crni je laganim pokretima izvlačio ribu, koju su već mogli vidjeti ispod same površine mora, kako se mahnito i uzaludno uvija.
- Još jedan arbun - stručnim okom ocjeni Dugi. - Čini de da će ovo biti večer arbuna.
- Otima se jako - iznenađeno primijeti Crni.
- Neće pobjeći, ne brini - reče Dugi i dok je to izgovarao, mobitel se u džepu košulje Crnog ponovo oglasi.
Crni se sad sasvim uspaniči. Bacao je poglede prema arbunu kojeg je privukao već sasvim blizu obale, ali koji je još uvijek bio u svom ambijentu, moru, i mogao je pobjeći, i mobitelu u lijevom prsnom džepu koji se nestrpljivo meškoljio, tražeći da se preuzme poziv.
- Prvo izvuci arbuna - reče razdražljivo Dugi. - Pa se onda javi.

- Zar nije krasan? - po treći put u posljednjih dvadeset minuta upita Crni.
- Jest, dobar je to arbun - odgovori Dugi.
- Dobar ulov - nije mogao, a da ne doda Crni.
- Dobar - potvrdi Dugi. - A bio bi još i bolji, da te ne zivkaju svakog časa, pa da možemo obojica uživati u ovoj večeri, u zalazu sunca, u pecanju, u tišini ...
- Pa nije ništa lošeg mislila - povrijeđeno reče Crni. - Samo mi je zaboravila reći ...
Mobitel se u džepu njegove plave košulje ponovo oglasi. Dugi se sa nevjericom zagleda u Crnog, pa lagano ustane i počne sakupljati svoje stvari.
- Ma što ti je? - upita u nevjerici Crni, vadeći mobitel iz džepa.
- Odlazim! - odreže Dugi. - Ima još i drugih mjesta na kojima mogu pecati i uživati u miru i tišini. Jebi se ti i tvoj mobitel!
- Da, draga - u aparat reče Crni, uznemireno prateći pogledom Dugog koji se odlučnim koracima svojih dugih nogu udaljavao.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora