četvrtak, 19. kolovoza 2010.

Rascjep



Osluškujući uspavljujući šum rijeke koja je ujednačeno tekla i ništa je nije moglo omesti na njenom putu, dok je vrućina počela sasvim malo popuštati, Marina, naslonivši se glavom na Ivorov trbuh, osjeti nalet sreće i duboko i šumno uzdahne.
- Što je? - upita Ivor lijeno: osjetio je njen uzdah više nego što ga je čuo.
- Sretna sam - reče ona ne otvarajući oči i dalje mu glavom pritiskujući trbuh.
Ivor se nasmije. Tiho, kao da ne želi narušiti u vrućini zamrlo ljetno poslijepodne.
- Ne smij se - reče mu Marina, ali joj glas nije zvučao prijekorno. - Zar ti ne misliš da smo sretni?
- Kakvo je to pitanje?
- Luckasto - reče ona i upita: - Vidiš li djecu?
- Skakuću po onom brvnu - odgovori Ivor prisilivši se podignuti glavu i pogledati u pravcu odakle je dopirala cika djece.
- Stalno su na tom brvnu - primijeti Marina.
To je bilo točno. Brvno, koje je nekad bilo moćno i visoko stablo, premošćivalo je rijeku široku oko sedam metara. Netko ga je obrezao, učinio sasvim sigurnim za prijelaz s jedne na drugu stranu rijeke. Široko gotovo metar, služilo je kao prirodni most preko rijeke.
- Što rade? - upita Marina.
- Leže na njemu i rukama brčkaju vodu - odgovori Ivor promatrajući svoju djecu, sinove stare pet i osam godina, kako velikom pažnjom promatraju neprekidni tok rijeke. - Uživaju. Ne brini za njih.
- Ne brinem - reče Marina, pa se prevrne na trbuh i zagleda u Ivora. - Osjećaš li kako ovaj dan traje vječno, a uskoro će se završiti i kao da je prošao u trenu? Dobro smo učinili što smo došli ovdje provesti nedjelju. Nikog nema oko nas, sami smo sa djecom, na čistom zraku i bez nesnosne buke kojom smo uvijek i svagdje okruženi.
- Nisi to trebala reći - promrmlja Ivor neraspoloženo: zvuk je automobilskog motora iznenada narušio vruće poslijepodne. - Više nismo sami.
- Oh! - žaleći uzvikne Marina.
Zagrlio joj je ramena i gledao u pravcu odakle je dopirao zvuk automobilskog motora postajući svakog trena sve glasniji. Sad su oboje sjedili promatrajući džip koji se ludom brzinom približavao kroz travu, bjesomučno poskakujući, a u njemu vrištali mladi ljudi uživajući u vratolomnoj vožnji.
- Divljaci - reče Marina.
- Nisu - odvrati Ivor. - Samo su mladi i obijesni.
- A bilo je tako lijepo - sa žaljenjem reče ona. - Sasvim sam se opustila i osjećala se smirenom i sretnom.
- Ne brini - odgovori joj Ivor poljubivši joj obraz. - Još nas mnogo takvih trenutaka čeka.
Marina počne ustajati i sunce zaigra u njenoj plamenoj kosi. Ivor je uživao promatrajući je.
- Djeco! - vikne Marina nadglasavajući buku džipa, koji je i dalje jurio širokom livadom ludo poskakujući, a mladi ljudi u njemu pri svakom odskoku džipa, divlje bi urlali. - Djeco, ovamo! Idemo!
Ivor počne vješto i brzo skupljati njihove potrepštine trpajući ih u široku i laganu torbu koja im je već mnogo puta poslužila na njihovim izletima.
- Ne čuju me - reče Marina. - Idem po njih.
Ivor klimne ne podižući pogled. Sad, kad su ovi mladi došli i razbili tihi mir i sreću koja se osjećala i u kojoj su uživali, najbolje je požuriti i što prije otići. Dok sjećanje na lijeni i ugodni dan nije sasvim zamijenilo sjećanje na bezobzirno brujanje džipa i viku mladića u njemu. Šteta. A bilo je tako lijepo ...
Noseći torbu prepunu njihovih stvari i polazeći prema njihovom automobilu, parkiranom ispod širokih i zelenih krošanja u blagoj zaštiti hladovine, Ivor krajičkom oka ugleda kako njegov stariji sin, osmogodišnjak, odjednom napušta mlađeg brata i trči prema jurećem džipu.
Čudna nelagoda stisne Ivorove grudi. Vrijeme kao da se rastvorilo pred njim, rascijepilo vrištećom pukotinom na ono vrijeme u kojem je uživao sa obitelji i na ovo novo, nadolazeće vrijeme, koje donosi zlu kob njegovoj obitelji.
Ivor zastane i zausti da zaviče opomenu svom sinu, ali je za opomenu bilo suviše kasno. Prestravljen, Ivor ugleda kako pomahnitali džip udara mališana pravo u grudi odbacuje ga u stranu, u visoku travu. Nikakav se krik nije čuo, ništa, a kao da je u jednom trenutku i zamrlo brujanje džipa.
Ali nije zamrlo, naglo se pojačalo i ne vjerujući vlastitim očima, odbijajući prihvatiti realnost, Ivor vičući i pomamno mašući, nastojeći biti zapažen, potrči prema džipu koji se bjesomučnom brzinom počeo udaljavati. Više nije vrludao i više nisu mladići vriskali. Bježe, shvatio je u hipu Ivor.
Trčao je podižući visoko koljena da bi dobio na brzini, kad začuje ludo-bolni vrisak Marine koji ga pogodi u leđa poput snažno bačenog kamena. Ivor se u trku okrene i shvati kako se nesreća nadovezuje na nesreću. Njegovog mlađeg sina nije bilo na vidiku i slijedeći prestravljeni pogled Marine, usporavajući trk, Ivor ugleda sitno tijelo dječaka gotovo točno u sredini rijeke. Mora da je u trenutku nepažnje sunovratio se s brvna u zagrljaj rijeke.
Bolni se trenutak pretvorio i protezao u vječnost. Ivor je znao kako nikad, baš nikad, neće prestati. Vrući je zrak treperio. Brujanje se bježećeg džipa udaljavalo. Marina je i dalje vrištala, a oči joj bile kao u ustrijeljene srne, bolno razrogačene.
Ivor se uspije nekako zaustaviti nemoćno okrećući glavu prema dječaku u travi i onome kojeg je rijeka odnosila sve dalje i dalje.
Prema kojemu sinu prvo potrčati?

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: