Otmica

Još su u njemu odzvanjale riječi Iris, čiji je glas odavao ljutnju i povrijeđenost. Više povrijeđenost, osjeća Saša i sad, dok vozi kroz noć kući. Ovu će noć i ne samo noć, već čitav vikend, nakon podužeg vremena provesti u svom stanu, u svom krevetu. Sam. I raduje se tome, dok polako i oprezno vozi, jer sitna je kišica upravo počela hladiti vreli asfalt.
Kad je posljednji put proveo vikend u svom stanu, u samoći? Sasvim opušteno. Gledajući filmove i pijući pivo. Nije se mogao sjetiti. Iris je uvijek imala neke planove za njih, a njemu se činilo nekako prirodno da pristane na te planove. Pa ga je Iris tako natjerala na penjanje po planinama za kojima je bila luda. Umjesto odmora, u kućici njenih roditelja pored samog mora, Iris bi svaki put, kad bi posjetili prije mnogo godina napuštenu kuću, nastojala vikend provesti aktivno. Tako je ona zvala dugotrajno i zamorno čišćenje, a Saši je prekipjelo kad mu je tutnula kist i kanticu boje u ruke, očekujući od njega da za vrijeme vikenda, kojeg je zamišljao posve drugačije, oboji vrata na dotrajaloj kućici.
Dok je tog vikenda, prošlog vikenda, prividno mirno ostrugao vrata i počeo mazati prvi sloj boje na njih, kovao je plan kako ponovo steći slobodu. Osloboditi se Iris, vikende ponovo provoditi sa prijateljima i čašom u ruci, ulijećući iz jedne u drugu avanturu, zabavljajući se bez opterećenja, uživajući u bezbrižnom životu.

- Želiš prekinuti - rekla mu je Iris prije samo pola sata. - To želiš, zar ne?
- Ne - slagao je. - Želim da samo malo usporimo.
- Mislila sam da ti je lijepo sa mnom.
- I jest lijepo.
- Pa zašto onda ...
- Rekao sam ti, suviše brzo idemo prema cilju za koji nisam siguran kako na njega želim stići.
- Ja te ne požurujem ...

Ali nije bilo tako, osjećao je Saša. Požurivala ga je. Upoznala ga je sa svojim roditeljima, svima ga predstavljala i svaki, baš svaki slobodan trenutak provodila uz njega. U početku mu je to neizmjerno godilo, a zatim počelo pomalo smetati. A kad su "radne akcije", kako je on to nazivao, postale pravilo svakog vikenda, nešto se u njemu pobunilo. Bilo mu je dosta!
Bilo je lijepo i bilo je dobro, priznao je samom sebi pažljivo parkirajući na ne baš velikom prostoru između već parkiranih vozila. Svakog je dana sve gore sa parkiranjem.
Izlazeći iz kola i pažljivo ih zaključavajući, jer tek ih je nedavno kupio i bila su njegov ponos, začuje brze i jedva čujne koraka iza sebe. Sasvim je malo uspio okrenuti glavu u pokušaju otkriti tko mu se to približava s leđa, u ovoj toploj i kišovitoj noći, kad ga silan udarac u stražnji dio vrata obori s nogu. Klečeći, pokušao je ostati pri svijesti, ali ga idući udarac obori na vlažni asfalt, a crni zastor zaborava meko se spusti na njega.

Ponovo je u kolima. Ali ne u svojima, postane svjestan toga ležeći na podu automobila i pritisnut nečijim nogama. Smrdljiva pletena kapa bila mu je navučena do nosa. Što mu se to događa? Zašto? I tko to ima nešto protiv njega? Toliko protiv, da je posegnuo za otmicom. Jer ovo jest upravo to, otmica. I ništa drugo. Zašto? Zbog čega?
Osjećajući pritiskujuću bol u stražnjem dijelu vrata, Saša poželi protrljati bolno mjesto i tiho zaječi, shvativši da su mu i ruke vezane na leđima.
- Budi se - začuje glas.
- Dobro - odgovori drugi, tihi glas. - Uskoro stižemo.
Saša htjede upitati gdje to stižu, ali bolno shvati da mu je i to onemogućeno. Ljepljiva mu je traka pritiskala usne i on odjednom osjeti silnu žeđ. Ponovo zaječi.
- Smiri se - reče onaj tihi glas bockajući ga vrhom cipele u rebra i Saša shvati kako su upravo njemu upućene te riječi. - Stigli smo. Sad ćeš izaći.
Saša osjeti kako se kola zaustavljaju, začuje šum podizanja vrata i shvati kako će ući u neku garažu. Kola, kao za potvrdu Sašinog mišljenja, malo se pomaknu prema naprijed, a šum spuštanja vrata garaže pošalje poruku Saši da je bio u pravu.
- Izlazi! - naredi onaj tihi glas.
Netko nepažljivo, a možda i namjerno, grubo stane nogom na Sašina leđa. Poželio je protestno zavikati kroz ljepljivu traku, ali se suzdrži. Neće mu to ništa pomoći. Može samo još više razjariti svoje otmičare. I dati im povoda da postanu okrutniji.
- Pozovi šefa - naredi onaj tihi glas nekome. - Reci mu da smo stigli.
Nečije ruke zgrabe Sašu i izvuku ga iz automobila. Saša osjeti kako ga uspravljaju na noge koje su mu bile vezane nisko dole, oko članaka. Ne može ni pomisliti na bijeg, dok je ovako vezan. Ispod smrdljive pletene kape koju su mu duboko navukli na glavu, uspije ugledati sivi beton, zatim krajičak stolice. I već je slijedećeg trenutka sjedio na toj stolici i ruke su mu vezivali za nju, omotavajući konopac ispod stolice i omotavajući ga oko Sašinih butina.
Osjećajući se krajnje nemoćno, uzalud je vrtio glavom, okretao je lijevo i desno, gore i dole, nastojeći proširiti vidik. Smetalo im je to njegovo vrpoljenje i netko ga nemilosrdno raspali dlanom po licu. Osjeti krv u ustima.
- Je li bilo problema? - zapita novi glas, kojeg Saša još nije čuo.
- Nikakvog, šefe - reče onaj tihi glas. - Zgrabili smo ga bez problema dok je parkirao svoja kolica.
- Uperite mu reflektor u lice i skinite mu kapu - ravnodušno naredi glas.
Saša osjeti toplinu na licu, a snaga reflektora, njegova bjelina, prodre čak kroz smrdljivu pletenu kapu. Zatim mu netko strgne kapu i Saša pohlepno raširi nosnice u želji ugrabiti što više zraka koji nije smrdljiv.
- Budale! - zareži glas onog kojeg su zvali šefom. - To nije on!
- Kako nije? - zaprepašteno upita tihi glas.
- Pa valjda prepoznajem svog dužnika - ljutito odgovori šef već odlazeći.
- Ali - reče tihi glas - kako ...
- Zabrljali ste - reče šef. - Otarasite ga se i pronađite mi onog pravog.
- Da ga pustimo?
- Pustite ga. Nije nas vidio. Ili jest?
- Nije nikog! - kategorički reče tihi glas, ovog je puta bio malo glasniji nego obično.
- Pustite ga! - ponovi naređenje šef.

Izbacili su ga iz automobila prije toga mu odvezavši ruke. Nemoćno je ležao na mokroj zemlji, dok je nespretno strgao smrdljivu kapu koju su mu ponovo nabili na lice. Zatim je razvezao čvorove kojima su mu bile sputane noge, pa ustao. Iznenadio se zbog iznenadne slabosti koju je osjećao. Ali se nije pokolebao. Čvrstim se koracima uputio prema gradu, prema ulici u kojoj je stanovao, prema stanu, prema sigurnosti …

Nalazio se pod tušem, kad mu je mobitel zazvonio. Naravno, morao je zazvoniti upravo u ovom trenutku, dok gol stoji pod umirujućim mlazom pomoću kojeg ispire neugodan događaj. Pješačio je do kuće puna tri sata hrabreći samog sebe. Nije se želio slomiti, sad kad je opasnost prošla.
Onako gol, Saša došeta do mobitela i ne gledajući tko ga zove u sam cik zore, javi se tiho.
- Jesam li te probudila? - zapita Iris. - Oprosti, ako jesam. Ali moram ti ...
U Saši sve zadrhti i njegove hrabrosti i snage odjednom nestane, a jecaj mu pobjegne iz dubine grudi. Osjećajući silno olakšanje, nezadrživo je jecao.
Iris naglo prekine svoju tiradu.
- Saša, što je? - zabrinuto upita. - Što se događa?
- Bio sam otet - promuca on, a tople mu se suze slijevale niz lice.
- Otet?! - uzvikne Iris, pa ponovi: - Otet? Ne govori ništa! Dolazim odmah.
- Da, molim - tiho reče Saša. - Dođi, Iris. Čekam te.
- Za čas sam kod tebe!
Saša klimne, jer više nije mogao govoriti i sjedne na rub kauča. Iz uzdrhtalih prstiju mobitel mu klizne na pod. Nije ga podigao. Nije važno. Samo da Iris, predvidljiva Iris, što prije stigne. Samo je to važno.

Copyright © 2010. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.