subota, 11. veljače 2012.

Ulicama moga grada



Okrećem leđa Guvernerovoj palači i počinjem se spuštati niz strmu ulicu nekad popločanu kamenim kockama, sjećam je vrlo dobro iz svog djetinjstva. Ledena mi bura udara u lice i saginjem glavu. Nema više kocaka, sad se samo asfalt pruža ispod mojih užurbanih nogu.
S moje desne strane pruža se ulica Ivana Dežmana kojoj sam nekada stanovao. Davni zvukovi djetinjstva, pohranjeni u mojoj dubini, izviru van, sjećanje se komeša, pobjeđuje zaborav. Još uvijek sa zidova zgrada odbija se vika nas, djece, koja pomamno trči za loptom. Bila su to neka druga vremena, kad je promet bio vrlo rijedak, a vozači vrlo ljubazni. Kad bi se povremeno pojavio neki automobil, mi bi povikali: "Pazi, auto!" i zaustavili se točno na mjestu na kojem bi se tog trenutka nalazili. Vozači bi vozili slalom između nas malih nogometaša i blagonaklono nam se osmjehivali. Nerijetko bi netko od njih dobacio nam koju prijaznu primjedbu.
Na samom kraju ulice tada se nalazila garaža "Autotransa" i ubrzo smo poznavali sve njihove vozače koji bi nam klimali sa svog povišenog položaja, kao s nekog prijestolja, a mi, klinci, cerekali im se od uha do uha. Poneki među njima znao nam je dobaciti po koju žvakaću gumu, ne običnu, već u obliku cigarete, koje bi oni kupovali u Italiji. Ushićeno smo ih hvatali, dijelili na male slasne komadiće između sebe.

Voljeli smo istraživati ulice, tražiti avanture i nikad nam nije bilo dosadno. Među prvima smo otvarali sezonu kupanja na Gradskom kupalištu. Sad je tamo luka, a onda, u samom centru grada bilo je kupalište, more bistro i čisto, a o štetnosti sunčevog zračenja još nitko nije ni sanjao. Hodajući prema kupalištu, obično nismo hodali pločnikom, poput svih ostalih građana, već se zavlačili ispod njega, spuštajući se do same vode, Rječine, i pažljivo napredovali po skliskom terenu obraslom algama. Za divno čudo, nikad se nitko nije neželjeno okupao. Na Gradskom bi se kupali uz vrisku i neprestano takmičenje u plivačkim disciplinama. Bili smo neumorni.
Bio je tu i veslački klub i jednom sam, skočivši s njegovog krova uganuo nogu. Vraški je boljelo i još uvijek pamtim težak put do kuće i pomaganje prijatelja Črta, na kojeg sam se oslanjao. Nekoliko sam dana morao mirovati i to je bio pravi mali pakao za mene. Ali uskoro se i to promijenilo, jer svi moji drugovi u igri mi se pridružili na balkonu ispred ulaza u stan, gdje sam se izležavao na deki. Vladala je solidarnost među nama.

Ispod uličice Ivana Dežmana, u ulici Ivana Kurelca, nalazila se naša Osnovna škola. Sad je to gimnazija i jednim se dijelom oslanja na hotel "Bonavia". Hotel koji je u međuvremenu od mog djetinjstva do danas nadograđivan i sad je raskošna crno-bijela kockasta ljepotica.
Izlazeći iz škole, obično smo se spuštali ulicu niže, na Dolac i tu bi znali satima sjediti na niskom zidiću i promatrati živost ispred hotela. Prizor nadolazećih gostiju nikad nam ne bi dosadio. Raspravljali smo o tome odakle dolaze, iz kojih sve dalekih zemalja, napeto osluškujući djeliće njihovih razgovora koji su dopirali do nas. Čudna, kako se nama činilo, garderoba hotelskih gostiju nam je izmamljivala posprdne i zajedljive komentare.
Jednog smo dana, ne vjerujući svojim očima, ugledali glumicu Belindu Lee kako izlazi iz automobila okružena razdraganom svitom. Svi smo je poznavali iz jednog filma u kojemu je glumila Lukreciu Borgia i razrogačenim smo očima upijali ljepotu njene raskošne crvenkaste kose i vitko, sasvim vitko, mršavo tijelo. Gledali smo je na snimanju filma, čiji se jedan dio snimao pored naše škole i nikad nam to gledanje beskrajnog ponavljanja jedne te iste scene nije dosadilo. Ubrzo nakon toga, nesretna je glumica poginula u automobilskoj nesreći i mi smo svi bili iskreno žalosni zbog toga.

Znali bi stati pored stepenica, uz sam rub hotela i gledati kako se ljubitelji dobre kapljice nesigurno spuštaju niz stepenice, izlazeći iz popularne gostionice "Vrbnik", koja se nalazila na samom rubu zgrade i pored koje si morao proći ukoliko si želio ući u srž grada u njegovo srce, Stari grad. Tu je već počinjao neki novi svijet, noćni, kojeg nismo kao klinci poznavali.
Ali je danju bio naš, poznavali smo ga čak i po mirisu. Obična kupovina kruha postajala je u Starom gradu avantura, jer kupljeni je kruh bio mirisan i topao i naprosto nas mamio na otkidanje komadića i uživanje u njemu. Pa još jedan komadić, i još jedan ...Stare gostionice su odisale mirisom plemenita vina i pržene ribe i mi smo požudno udisali božanstvene mirise, maštajući o odrastanju kad ćemo i mi moći ući u takvu jednu gostionicu, naručiti čašu vina i zapaliti cigaretu.
Cigarete ... naučio sam pušiti u školi, kao i gotovo svi moji vršnjaci, pa bi često posprdno govorili:
- Škola nas je dobro odgojila. Vidi koliko duboko mogu uvući dim.
Pušili smo u toaletima i ne sjećam se da nas je ikada neki nastavnik ulovio na djelu. Ali znali su da pušimo, to znam. Jer nastavnik je hrvatskog, strastveni pušač, znao na predavanju zapaliti samo pola cigarete i onda bi izabrao upirući prstom u nekog od nas uz riječi:
- Odnesi ovo vani i dobro zgnječi nogom. I ne puši.
Izabrani bi đak klimnuo i sa čikom u ruci, držeći ga pažljivo vršcima palca i kažiprsta, krenuo prema vratima učionice.
- Čekaj! - zaustavljao ga je glas nastavnika. - Znam ja tebe, mangupa! Sigurno ćeš pušiti moj čik. Što nije baš zdravo.
- Neću, druže nastavniče! - odbijao bi đak gledajući ga drsko u oči i lažući, a svi smo znali da laže i svi smo mu zavidjeli na zadatku.
- Znam ja vas, mangupe - uvijek bi rekao nastavnik. - Evo, uzmi novu polovicu, pa povuci dva dima. Čista.
Đak bi nas pogledao s veselim cerekom na usnama, dok bi mu oči pobjednički sijevale i brzo bi izlazio iz učionice, valjda se bojeći da se nastavnik ne predomisli.

Voljeli smo zuriti uz stepenice pored hotela "Bonavia", smjestivši se u njihovom podnožju i gledati u Guvernerovu palaču. Pogotovo ljeti, kad je sunce raskošno sijalo, a palača se bljeskala bjelinom. Zamišljali bi dame i gospodu kako prekrasno obučeni izlaze iz Guvera, kako smo svi zvali palaču, i polako se spuštaju niz strmu ulicu, dame sa suncobranima u rukama, a gospoda pušeći. Stepenice su ih čekale, vrata "Bonavie" bila im otvorena. Razgovarali bi međusobno opisujući drugima ono u što je svaki pojedinac vidio u svojoj mašti. Beskrajno smo se zabavljali na taj način, izmišljajući čitave romane.

Nisu sve naše igre bile bezazlene. Voljeli smo se spustiti sve do obale i vrebati na vlakove koji su njome prolazili. Dugačka bi kompozicija vlakova uz zveket polako prolazila dovozeći ili odvozeći brodski teret, a mi bi uskakali na vagone koji su prolazili mimo nas i penjali se gore, na teret, pa zatim na drugi vagon, pa slijedeći ...
Jednog je jesenskog dana jedan među nama pogrešno procijenio razdaljinu skoka i okliznuvši se, promašio i odjednom mu stopalo kliznulo, on vrisnuo i za čas se našao između kotača kompozicije koja se ravnodušno kretala dalje. Urlik se bolno podigao prema nebu, a mi ukočeni od straha trenutak mirovali i gledali prema svom nastradalom prijatelju. Kompozicija se zaustavila samo na tren, što se znalo često događati i što smo mi iskoristili. Poskakali smo sa vagona i brzo pohitali ka prijatelju. Izvukli smo ga ispod vagona i sa strahom gledali u njegovu krvavu nogu. Činilo nam se, da mu je stopalo zauvijek uništeno.
Ali nije bilo tako. Nekoliko plastičnih operacija, skidali su mu kožu sa bedra i "lijepili" je na stopalo i naš nam se prijatelj ponovo vratio i ponovo sudjelovao u istraživanju grada. Mladost je neuništiva, nismo to znali onda, ali smo naslućivali i tako se osjećali. Neuništivo!

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 3. veljače 2012.

Biti stonoga


Nekada je mrzio zimu. A onda prestao. Nije ni primijetio kako počinje otkrivati ljepotu zimskih dana. Smrznutu baricu na asfaltu u kojoj se ogledalo nebo, razgolićene grane drveća nasuprot sivom nebu, pjev vjetra, koji mu je nekad ličio na urlik divlje zvijeri. Postavši svjestan promjene koju je doživio, ispunjavao se srećom, a spoznaja, kako u svemu, pa čak i u nečem najružnijem, počiva djelić prekrasne ljepote, nadimala mu je grudi.
Shvatio je iznenada: Život je bogat plodovima i nesebično nam ih nudi. Na nama je samo da uzmemo pružene plodove i počnemo učiti uživati u njima. Jer i to treba naučiti, baš kao i sve drugo. On je naučio. I osjećao se ispunjenim zbog toga. Jer odjednom, događaji koji su mu se ranije činili neugodnim, počeli su dobivati novu dimenziju. Obasjani do sad nepoznatom svjetlošću njegovog unutrašnjeg oka, otkrivali su mu se u čitavoj svojoj raskošnoj ljepoti.

Jedna zima njegovog života unijela je raskoš proljeća u dane za koje se pribojavao da će biti glupo jednolični. Nevrijedni življenja.
Pao je, poskliznuo se na tvrdoj i smrznutoj zemlji i ozlijedio nogu. Operacija je nužna, objasnili su mu u bolnici i mirno je tu vijest prihvatio. Sve do onog trenutka kad mu je kirurg objasnio kako će morati otprilike tri mjeseca sasvim mirovati. To ga je uzdrmalo. Iznad svega je volio pokret i tri mjeseca se ne kretati činilo mu se nemogućim. Tri su se mjeseca beskonačno pružala ispred njega u čitavoj svojoj hladnoj i sivoj zastrašujućoj jednoličnosti.
- Ne budi cmizdravac - rekla mu je Selina, kad ju je nazvao mobitelom iz bolnice, da joj javi što mu se dogodilo. - Vrijeme prisilnog mirovanja će to za čas proći, ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.
I jest, pobrinula se. Posjećivala ga je često, uvijek donoseći poneki slatki dar i smijući se njegovom neiskrenom odbijanju.
- Ne brini - govorila je Selina odmotavajući čudne vrste čokolade za koje on nije ni znao da postoje. - Samo uživaj. Kad budeš ozdravio, brzo ćeš kretanjem vratiti se na staro.
Sumnjao je u to, ali nije ništa glasno izgovorio. Priznao je samom sebi kako uživa u Selininoj pažnji, prepuštajući joj se sve više i sa sve većim uživanjem. Mazila ga je. Donosila je te čokolade sa sobom i uživala gledajući ga kako ih tamani. Nije više brinuo o kilogramima kojih se bojao. Imao je povjerenja u samog sebe. Kad ozdravi, kad ponovo bude mogao čvrsto se osloniti na povrijeđenu nogu, vrlo brzo će "skinuti" višak, za kojeg je bio siguran da će ga dobiti.
Dani su ludom brzinom tutnjali, baš kako mu je Selina i obećala. Uživajući u njenim zagrljajima zaboravljao bi na ukočenu bol koja bi ga pritiskala kad Seline ne bi bilo pored njega da mu skreće misli. Volio je njene napade na njega, koje bi započinjala istog trenutka kad b ušla i zatvorila vrata za sobom.
Pazeći da mu ne povrijedi nogu koja se nespretno odmarala omotana gipsom, polegla bi na njegove grudi započevši ljubavnu igru.
- Pazi na nogu - dahtao bi on često, uzbuđen do ludila, a uz to i bojeći se možebitne povrede.
- Ne brini - rekla bi uvijek i zatim ga ušutkavala strastvenim poljupcima.
Zbog njegove noge u gipsu, ljubavni su im položaji ponekad bili sasvim čudni, neuobičajeni i ponekad su ih nagonili na smijeh. Pa bi na trenutak prestali s ljubavnom igrom, pogledali se u oči i počeli smijati. Smijeh im je odzvanjao zlatnom srećom. Ispunjavao je prostor oko njihovih oznojenih tijela i uplitao im se u kosu. Mirisali su na sreću, grabeći nasladu i još naslade.
- Kakvi dani bolovanja - rekao je on nakon još jedne takve iscrpljujuće-okrepljujuće igre prolazeći joj prstima kroz gustu kosu.
- Nije ti dosadno? - upitala je vragolasto ona.
- Nije - odgovorio je u njeno malo uho i smijuljeći se. - Volio bih da sam stonoga, pa da svake zime lomim po jednu nogu. A ti da ...
- Luđače moj dragi! - uzviknula je Selena ljubeći i sakrivajući pogled tamnim i dugim trepavicama.

To je poslijepodne odjednom oživjelo u njemu i čitavog dana misli mu hrle samo tom poslijepodnevu. Zimskom poslijepodnevu u kojemu je poželio biti stonoga.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.