Biti stonoga

Nekada je mrzio zimu. A onda prestao. Nije ni primijetio kako počinje otkrivati ljepotu zimskih dana. Smrznutu baricu na asfaltu u kojoj se ogledalo nebo, razgolićene grane drveća nasuprot sivom nebu, pjev vjetra, koji mu je nekad ličio na urlik divlje zvijeri. Postavši svjestan promjene koju je doživio, ispunjavao se srećom, a spoznaja, kako u svemu, pa čak i u nečem najružnijem, počiva djelić prekrasne ljepote, nadimala mu je grudi.
Shvatio je iznenada: Život je bogat plodovima i nesebično nam ih nudi. Na nama je samo da uzmemo pružene plodove i počnemo učiti uživati u njima. Jer i to treba naučiti, baš kao i sve drugo. On je naučio. I osjećao se ispunjenim zbog toga. Jer odjednom, događaji koji su mu se ranije činili neugodnim, počeli su dobivati novu dimenziju. Obasjani do sad nepoznatom svjetlošću njegovog unutrašnjeg oka, otkrivali su mu se u čitavoj svojoj raskošnoj ljepoti.

Jedna zima njegovog života unijela je raskoš proljeća u dane za koje se pribojavao da će biti glupo jednolični. Nevrijedni življenja.
Pao je, poskliznuo se na tvrdoj i smrznutoj zemlji i ozlijedio nogu. Operacija je nužna, objasnili su mu u bolnici i mirno je tu vijest prihvatio. Sve do onog trenutka kad mu je kirurg objasnio kako će morati otprilike tri mjeseca sasvim mirovati. To ga je uzdrmalo. Iznad svega je volio pokret i tri mjeseca se ne kretati činilo mu se nemogućim. Tri su se mjeseca beskonačno pružala ispred njega u čitavoj svojoj hladnoj i sivoj zastrašujućoj jednoličnosti.
- Ne budi cmizdravac - rekla mu je Selina, kad ju je nazvao mobitelom iz bolnice, da joj javi što mu se dogodilo. - Vrijeme prisilnog mirovanja će to za čas proći, ne brini. Ja ću se za to pobrinuti.
I jest, pobrinula se. Posjećivala ga je često, uvijek donoseći poneki slatki dar i smijući se njegovom neiskrenom odbijanju.
- Ne brini - govorila je Selina odmotavajući čudne vrste čokolade za koje on nije ni znao da postoje. - Samo uživaj. Kad budeš ozdravio, brzo ćeš kretanjem vratiti se na staro.
Sumnjao je u to, ali nije ništa glasno izgovorio. Priznao je samom sebi kako uživa u Selininoj pažnji, prepuštajući joj se sve više i sa sve većim uživanjem. Mazila ga je. Donosila je te čokolade sa sobom i uživala gledajući ga kako ih tamani. Nije više brinuo o kilogramima kojih se bojao. Imao je povjerenja u samog sebe. Kad ozdravi, kad ponovo bude mogao čvrsto se osloniti na povrijeđenu nogu, vrlo brzo će "skinuti" višak, za kojeg je bio siguran da će ga dobiti.
Dani su ludom brzinom tutnjali, baš kako mu je Selina i obećala. Uživajući u njenim zagrljajima zaboravljao bi na ukočenu bol koja bi ga pritiskala kad Seline ne bi bilo pored njega da mu skreće misli. Volio je njene napade na njega, koje bi započinjala istog trenutka kad b ušla i zatvorila vrata za sobom.
Pazeći da mu ne povrijedi nogu koja se nespretno odmarala omotana gipsom, polegla bi na njegove grudi započevši ljubavnu igru.
- Pazi na nogu - dahtao bi on često, uzbuđen do ludila, a uz to i bojeći se možebitne povrede.
- Ne brini - rekla bi uvijek i zatim ga ušutkavala strastvenim poljupcima.
Zbog njegove noge u gipsu, ljubavni su im položaji ponekad bili sasvim čudni, neuobičajeni i ponekad su ih nagonili na smijeh. Pa bi na trenutak prestali s ljubavnom igrom, pogledali se u oči i počeli smijati. Smijeh im je odzvanjao zlatnom srećom. Ispunjavao je prostor oko njihovih oznojenih tijela i uplitao im se u kosu. Mirisali su na sreću, grabeći nasladu i još naslade.
- Kakvi dani bolovanja - rekao je on nakon još jedne takve iscrpljujuće-okrepljujuće igre prolazeći joj prstima kroz gustu kosu.
- Nije ti dosadno? - upitala je vragolasto ona.
- Nije - odgovorio je u njeno malo uho i smijuljeći se. - Volio bih da sam stonoga, pa da svake zime lomim po jednu nogu. A ti da ...
- Luđače moj dragi! - uzviknula je Selena ljubeći i sakrivajući pogled tamnim i dugim trepavicama.

To je poslijepodne odjednom oživjelo u njemu i čitavog dana misli mu hrle samo tom poslijepodnevu. Zimskom poslijepodnevu u kojemu je poželio biti stonoga.


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.