Isti

Jedna se drama odvijala sve bržim ritmom na velikom ekranu, a druga, nevidljiva, ali ništa manje dramatična u Dorianu. Osjećao je kako ubrzano diše i nastojao se smiriti, dok se radnja filma primicala vrhuncu: otac je upravo doznao za homoseksualnu orijentaciju svog obožavanog jedinca i predsjedavajući za obiteljskim stolom, javno ga se odricao. Majka je potiho plakala, pokušavajući sakriti suze, dok je sestra onog koji je svu tu zbrku prouzročio, nježno majci obgrlila ramena, uzalud je pokušavajući utješiti. Otac je bio neumoljiv u svom pravednom gnjevu, kako je on mislio i osjećao i tihim je i dramatičnim glasom naređivao sinu da izađe iz njegove kuće, iz njihovih života, odričući ga se.
Dorian je, zajedno s još nekoliko stotina gledatelja u kinu pogled upirao u veliko platno, ali ona borba koja se odigravala u njemu, odnijela je pobjedu. Nije više vidio događaje na platnu, već je unutrašnjim okom gledao sebe u ne tako dalekoj prošlosti.

Svi su sa prezirom govorili o njima, o pederima, nitko ih ne nazivajući homoseksualcima. Bili su mladi, neiskusni i sve su "drugačije" nazivali "pederima", trpajući ih sve u isti koš nerazumijevanja.
- Jedan me peder jučer gledao iz žbunja - požalio se Dorian Josipu one večeri - dok sam s Marijom sjedio na klupi u parku.
- Prokleti pederi! - zarežao je Josip, a zelene su mu oči bijesno zablistale. - Večeras ćeš s Marijom otići na istu klupu, a ja ću ...
Te je večeri Dorian, kao i gotovo svake večeri, vodio Mariju prema "njihovoj" klupi u parku, noseći njene školske knjige. Dočekao ju je ispred škole, dok su se minute odvijale užasno sporo i obasipan radoznalim pogledima djevojaka koje su poznavale Mariju. Nastojao je ne obraćati pažnju na njih, radujući se susretu s djevojkom koju voli i osjećajući uzbuđenje zbog zaštite koju će večeras imati u parku. Mariji nije rekao ni riječi. Mirno ju je odveo do njihove omiljene klupe i posjeo. Sjeo je pored nje nastojeći pogledom probiti tamu: zimska je večer vrlo rano crnilom legla na grad. Ništa nije vidio, čak ni okolno žbunje, a da o Josipu ni ne govori. Tama je bila neprozirna.
Izmjenjivali su nježnosti i Dorian se zanio u toplom djevojčinom zagrljaju. Sasvim je zaboravio na možebitnog "pedera" koji ga gleda sakriven iza gustog rastinja. Lom granja i glasan povik, Dorian je istog časa prepoznao glas Josipa, odjednom se prolomio ledenom tamom i na oskudno osvijetljene iz žbunja odjednom izleti neki prestravljeni jadnik. Ali nije mogao umaći brzom Josipu i još dvojici koje je Josip poveo sa sobom i koje je Dorian vrlo dobro poznavao.
Sasvim iznenađen, ali ne osjećajući ništa drugo, nije bilo radosti i to ga je čudilo, Dorian je grlio Mariju koja se prestravljena privijala uz njega, dok su dečki srušili voajera na šljunkovitu stazu i počeli ga nemilosrdno udarati. Voajer se derao, dozivajući u pomoć, ali naravno, nitko se nije odazvao.
- Dosta više! - odjednom je vrisnula Marija otevši se iz zaštitničkog Dorianovog zagrljaja. - Ubiti će te ga! Dostaaaaaaaaaaaaaa!
Tek ih je taj krik Marije zaustavio i dečki su se zbunjeno pogledavali, tražeći razlog njene uzbune. Jer oni su samo radili svoj posao. Štitili su svog prijatelja i ujedno i nju i kako to da ona to ne shvaća? Već dramatizira sasvim nepotrebno. Djevojke …
Onaj jadnik na zemlji, osjećajući kako je njegovim mučiteljima pažnja konačno skrenuta sa njega, naglo je ustao i pojurio iz sve snage. Što dalje i što brže od ove divlje gomile. Momci su gledali za njim i osmjehivali se vadeći cigarete.
- Idemo - rekao je Dorian Mariji grleći je. - Otpratiti ću te kući. Večer nam je i onako upropaštena.

Sjedeći sad u kinu, dok je pored njega sjedila Veronika, Marija je već bila daleka prošlost, Dorian se žalosno osmjehnu. Mladost i okrutnost često idu ruku pod ruku. I on je sam okrutnost često pogrešno miješao s muževnošću. I bilo mu neugodno kad nije osjećao slast, zabivši nekome svoju pesnicu u lice. Naprotiv, osjećao je žalost zbog tog čina. Ali svi se muškarci tuku, zar ne? Kako bi to izgledalo, da odbije braniti čast svoje klape? Da se povuče, izbjegne tuču. Zar to ne bi bilo izdaja? Nije smio ni pomisliti na to.
"Pederi", tako su ih zvali. Još nisu ni poznavali riječ "voajerizam" i svi su za njih bili prokleti pederi, a zna se vrlo dobro što se s pederima mora učiniti. Mnoge je zimske večeri Dorian sa svojom klapom proveo u gradskom parku izvlačeći uplašene muškarce iz grmlja i mlateći ih. Bila su to neka druga vremena, kad se o "Paradi ponosa" nije još ni sanjalo. Ostali su ljubavni parovi sa osmjehom odobravanja pratili njihove akcije. Prebiti "pedere" bilo je časno. Istini za volju, nisu ih ozbiljno ranjavali, ali udarci jesu bili mnogobrojni i bolni. Znao je to Dorian, jer svaki je put, poslije tako provedene večeri, morao kući namakati šake u toploj i slanoj vodi. Članci bi mu na šakama bili natečeni, što se jako primjećivalo, jer Dorian je imao uske i nježne ruke.

Topli stisak ruke Veronike, vrati Doriana u sadašnjost. On joj se osmjehne u mraku i vrati pogled na ekran, ovog puta prateći radnju koja se odigravala na širokom platnu.
"Na ovom je svijetu toliko mržnje", govorila je mladićeva majka, uzalud nastojeći probiti očevu tvrđavu građenu čvrstim opekama predrasuda, "da je bilo koji oblik ljubavi i više nego dobrodošao."
Dorianu se stegne grlo i svi oni jadnici, koje je u davnoj mladosti šakom udarao nazivajući ih "pederima" prodefiliraju u hipu kroz njegovo sjećanje. Nije mogao suspregnuti suzu, žaleći za svojim postupcima kojima je drugima nanosio bol. Ljudima poput njega samog. Koji su imali roditelje, baš kao i on, imali snove, baš kao i on, imali nadanja, baš kao i on ...


Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.