Krah

Joška i Momo

Kajanje je bilo ogromno i gotovo nepodnošljivo. Momo je samom sebi priznavao da se ponio odvratno. Neumoljiv crv savjesti neprestano ga je grizao.

Boro je stigao nakon otprilike pola sata, a Momo je uspješno odglumio čuđenje zbog tako rane posjete. Nije bila noć, Boro nije bio pijan i lakovjerna je Joška povjerovala u sve servirane joj laži.
- Dovezli su mi prokleta drva - rekao je Boro odmah čim je ušao u njihovu sobu, dok je Joška još ležala u krevetu. - Ne ljuti se što ti ga otimam, ali zbilja ne mogu sam.
- Naravno da će ti pomoći - rekla je Joška navlačeći plahtu pod bradu, sakrivajući se. - I budeš li toliko pristojan, pa izađeš na trenutak iz sobe, ustati ću i skuhati vam kavu.
- Kava bi mi baš jako prijala - rekao je Boro, izbjegavajući Momin ubojiti pogled.
Joška ih je poslužila kavom koju su ispijali pušeći. Raspitivala se o količini posla i o vremenu kad će joj se Momo vratiti. Slijedio je brzi i površni poljubac i već su bili na ulici. I ludi se vrtuljak zanjihao, počeo okretati.
Dokono su hodali od lokala do lokala i pili, pili, nazdravljajući svojoj lukavštini. Ponovo je bilo kao nekad, osjećao je Momo, ponovo je punim plućima udisao slobodu. Na radoznala pitanja Bore odbio je odgovarati. Jer što da mu kaže, kad ni sam nije sasvim siguran u ono što osjeća? Lijepo je biti sa Joškom, ali je isto tako lijepo ...
Čaše su se nizale u blistavom i zveketavom redu, glazba koju su obojica voljeli. Joška je bila zaboravljena, potisnuta, odgurnuta, sve je bilo zaboravljeno. Svijet je prestao postojati. Samo je šank, komandni most života, kako su Momo i Boro voljeli reći, bio stvaran, postojao je. I kako se činilo, postojao je samo za njih.
Čitav su dan pili, opijali se. Kasno u noć, kad više nisu ni kapljicu mogli uliti u sebe, odlučili su krenuti kući. Dok se uspinjao stepenicama do svog stana, Momo je mrmljao sebi u bradu. Psovke su se nizale, pripremao se na prepirku, na oštru svađu. Jer bio je siguran, kako Joška neće preko ovog mirno i blago prijeći. Ne preko ovog. Slagao ju je, prevario, ostavio samu. I sigurno će skočiti na njega poput bijesne mačke!
Ali Joška ni riječi nije rekla. Iz prostog razloga što je nije bilo u njegovoj, njihovoj sobi. Je li ovo još njihova soba, pitao se Momo pijano se njišući i pušeći posljednju cigaretu prije spavanja, nalakćen na prozor i zureći zamagljenim pogledom u vruću noć. Sumnjao je u to. Sve je gotovo, osjećao je i bol ga gušila, ali bio je suviše pijan, mislio je samo na to kako mora spavati, nije mogao ni o čemu drugom misliti.

Slijedio je dan za kojeg je Momo želio da se nikad nije dogodio. Dok je još onako bunovan i osjećajući odvratan okus u suhim ustima hodao prema kupaonici, iza njega je odjekivao glas njegove sestre.
- Jadna te mala čekala i čekala, dok joj nije postao sasvim neugodno. Ni jednom se riječju nije požalila na tvoje ponašanje, ali moram ti reći ...
Momo se zaključao u kupaonicu i podmetnuo glavu pod hladni mlaz vode. Dugo je prao zube, a sestrine riječi, one koje je čuo i one koje nije, a za koje je bio siguran da ih je izrekla, odjekivale su u njemu. Valovi stida natjerali su mu rumenilo i znoj na lice. A onda se u njemu podigao iznenadni bijes: neka svi idu do đavola! Svi bi željeli da on prihvati njihove norme života koje mu se gade. Neka svi idu u sto ...

Tek je sutradan, bilo je već poslijepodne, vruće po običaju, Momo ispustio knjigu koju je čitao, ustao i prišao telefonu u hodniku.
- Oprosti, Joška - reče joj kad se javila, a javila se gotovo istog časa kad je telefon zazvonio prvi put i bio je siguran kako je željno iščekivala njegov poziv, ne udaljujući se od telefona. - Ja sam divljak. Ali to sam ti rekao čim smo se upoznali. Ne ljuti se.
- Ne ljutim se - rekla je tiho, toliko tiho, da je više naslutio riječi nego li ih čuo.
- Ne ljutiš se?
- Ne - odgovorila je. - Ali jako žalim.
Momo je uzdahnuo. Žalio je i on. Shvatio je, da mu je do Joške stalo. Možda je i voli. Istina je da mnogo misli na nju i da mu je silno ugodno u njenom društvu. Ali ... taj prokleti "ali" nikako ga nije napuštao.
- Razumijem - rekla je Joška.
- Ništa nisam rekao.
- Da znam - rekla je ona meko, kako je samo ona znala. - Ništa se ni nema reći.
Momo je uzdahnuo i polako spustio slušalicu. Vratio se u svoju spavaću sobu sretan što mu u stanu nema ni majke ni sestre. Lakše je podnositi bol bez njihovih riječi. Priznao je samom sebi da osjeća bol, ali nije mu bilo lakše zbog toga. Prišao je pisaćem stolu i dohvatio bocu ruma koja je stajala na njemu. A onda odmahne glavom i vrati bocu na prijašnje mjesto.
Ne, neće. Bio je siguran kako Joška upravo to misli: sad će prići boci ruma, napuniti čašu, ispiti je, naliti drugu i početi se spremati za izlazak i još jednu bjesomučnu pijanku. Neka ide do vraga i Joška i svaka druga koja mu pokušava nabaciti omču oko vrata. Ni kapljice neće popiti!
Pogled mu se zaustavi na kompletu knjiga crvenih kožnih korica. Dostojevski. Kupio je komplet odmah sutradan nakon što je stigao kući. Priđe knjigama i sve ih, dvanaest debelih knjiga, premjesti na pod pored kauča. Legne na kauč i dohvati prvu koja mu je došla pod ruku: "Braća Karamazovi".
Tjedan dana nije izašao iz stana, gotovo ne napuštajući sobu, ne javljajući se na telefon, odbijajući učestvovati u životu, bocu ruma koja se bljeskala pod kosim sunčevim zrakama ni ne taknuvši. Sve dok nije pročitao svih dvanaest knjiga.
Shvatio je: patnja je bit čovjekovog postojanja.

KRAJ

Copyright © 2012. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.