subota, 29. studenoga 2008.

Sjećanja ne mogu umrijeti




Sjedim na klupi u parku, glavu sam visoko zabacio da me ogrije jesenje sunce, a misli mi blude baš kao i bijeli rastrgani oblaci plavim nebom. Dvije se suprotstavljene misli sudaraju u meni, komešaju, ponekad postaju nerazumljive.
Prva: bila je ranjivo nježna. I druga: bila je lažljiva kuja.
Sve mi se čini, nije to tako jednostavno, kako bih volio da jest, mnogo je kompliciranije: jer bila je to oboje istovremeno. I ranjivo nježna i lažljiva kuja. Dvije žene u jednoj. Prva mi je pružala ugodu i neizmjernu nasladu, a druga me bacala u ponor pakla. Činila me beskrajno sretnim i tjerala u crni očaj.
Sjećanja se komešaju ovisno o mom raspoloženju. Primjećujem to i smijem se samom sebi. Kako nam se Život ruga!
Ukoliko mi je dan lijep, kao današnji, kad sve klizi onako kako želim da klizi, sjećanja su nježna, ogrnuta zaštitničkim plaštem. Zašto se i dalje brinem za njenu sudbinu? Zašto ne postanem ravnodušan? Koliko sam puta do sada rekao samom sebi, kako sjećanja na nju ( kratko vrijeme "na nas" ) moraju umrijeti. Pokušavao sam ih ubiti. Sjećanja. Nisam uspio. Živa su, da življa ne mogu biti i iskaču iznenada ispred mojih duhovnih očiju.


Prije dva dana prošao sam onim putem kojim smo nas dvoje prošli već veoma dalekog ljetnog vrućeg dana na putu prema obali, na mali večernji provod, prije nego se vratimo u našu sobu i ponovo posvetimo sami sebi, milujući se u beskraj, gaseći žeđ, gaseći je uvijek iznova. I dok sam se polako spuštao niz blagu strminu, zapuhao je blagi povjetarac i ja sam se u tom trenutku mogao zakleti kako mi je hladni povjetarac, blag i treperav i koji je donio radost mojoj duši, donio sobom i njen miris. Na trenutak sam postao savršeno sretan, u grudima mi se podigao moćan val zadovoljstva, igrali su nježni osjećaji na njegovoj krijesti. Oči su mi se ovlažile, usnice zadrhtale …
- To je sreća - promrmljao sam samom sebi i odmah se zatim panično okrenuo: je li me tko čuo? Uvjerivši kako nikog nema u mojoj blizini, prošaptao sam bezglasno, nijemo otvarajući usta : - Savršena sreća!
Zastao sam u pokretu, ukočen poput lovačkog psa koji je nanjušio divljač, jer nisam želio propustiti taj predivni trenutak nabijen snažnim osjećajima, toliko snažnim, da mi se pričinilo kako zrak oko mene treperi. Uživao sam u trenutku punom snagom znajući, shvaćajući i ne žaleći zbog toga, kako će za koji tren blaženi trenutak shvaćanja, razumijevanja, pa samim tim i praštanja, naglo nestati. I nikad se više neće vratiti. Sve je prolazno.
Ali nisam žalio, nisam bio žalostan zbog prolaznosti trenutka. Zar i sam nisam prolaznik kroz Vrijeme? Ono isto Vrijeme kroz koje smo ona i ja zajedno koračali. Jedno vrijeme. Za mene, jedino vrijeme vrijedno pamćenja.
Došavši u razmišljanju do tog odlučujućeg trenutka, odjednom sam shvatio da ništa drugo nije i ne može biti važno osim činjenice da sam u trenutku sjećanja na nju, osjetio savršenu sreću.
Može li se još nešto željeti?


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 27. studenoga 2008.

Noćna šaputanja



Nježno se privija uz mene, a njen mi topli dah miluje vrat i osjećam lagani ugriz u trenutku dok otvaram oči.
San? Zar je sve to bio samo san? I ništa više? Odbijam povjerovati u to dok sjedam u krevetu i zurim oko sebe, brzim pogledom pretražujući sobu, koju još uvijek ne mogu nazvati svojom. Tražim je pogledom i ne nalazim je. Nameće mi se činjenica koju ne želim prihvatiti: ipak je to bio samo san.
Ustajem i polako hodam prema kupaonici, dok su mi misli i dalje kod sna, ili bolje rečeno u samom snu.


Čak mi je i ime rekla, dok je uplovljavala u moj zagrljaj, nudeći mi nabubrele usnice. Odjednom se stvorila pored mog kreveta, a ja sam već ležao gol u njemu, pokriven plahtama i dekom, prozor je spavaće sobe bio otvoren i hladan je jesenji zrak ulazio u sobu donoseći iznenadne nalete hladnog vjetra. Takav jedan nalet hladnoće natjerao me na drhtaj, pa sam se okrenuo u namjeri provjeriti jesam li stavio još jednu deku na krevet, kad sam odjednom ugledao nju. Mirno je stajala pored kreveta, a ledeni joj je vjetar pripijao uz tijelo bijelu i sasvim providnu spavaćicu.
- Primaš li Moranu u svoj krevet? - upitala me je. - Prije nego li se smrzne?
Umjesto odgovora otkrio sam se ne mareći za hladnoću, više mi nije bila važna, kao da je prestala postojati. Bacila je brz i sveobuhvatni pogled na moju golotinju, pa mirnim pokretima svukla onu prozirnu i kao dašak laganu spavaćicu. Trenutak koji je prekratko trajao, uživao sam gledajući njeno predivno golo tijelo. Silno sam je želio. Čas kasnije privijala se uz mene, jezici nam istraživali jedno drugo, rukama se grčevito stežući, milujući, istražujući ...


Je li moguće da je sve to bio samo san?


Istuširan, obrijan, pijući kavu, osjećam se sposobnim suočiti sa izazovom dana. San je nestao otplavnjen vodom, zaboravljam na njega. Ali san ne zaboravlja mene.


- Moj si - šapuće mi ona u lice: iscrpljen ležim na leđima, dok se Morana nadvila nad mene opkoračivši me i ližući mi grudi, dok joj duga kosa boje meda u raskošnom slapu pada i klizi kroz moje požudne prste u kojima je želim zadržati. - Reci Morani da želiš samo nju.
- Samo tebe želim - ječim u zanosu strasti. - Samo tebe.
- Reci moje ime! - zapovijeda ona.
- Morana - udovoljavam joj: želim joj udovoljiti. - Samo tebe želim, Morana.
- I nijedna ti druga više nije potrebna - šapuće vatreno Morana. - Ponovi i to!
- I ni jedna mi druga više nije potrebna - ponavljam poslušno.
- Morana! - dodaje zapovjednički ona.
- Moranaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!


Krik neljudski za koji ne vjerujem kako je potekao iz mog grla, probudi me i uplašeno gledam oko sebe. Pipkam rukom po krevetu do sebe, ali nikog ne nalazim. Nema Morane. Nema nikog pored mene. Ali još samo trenutak prije ...


Subota je, sunčano jutro, tek je prošlo devet sati, a ja sam već umoran. Ustao sam u šest, nisam mogao više podnijeti ležati u krevetu, sam, jer san je tako prokleto stvaran, da mi Morana nedostaje. Pijem kavu i listam novine, kad odjekne zvonce. Čudim se: prije svega nekoliko dana sam uselio i još nikog u zgradi toliko ne poznajem, da bi mogao očekivati posjetu u ovo vrijeme.
Otvaram vrata stana i lijepa crnokosa žena tridesetih godina, radoznalo me gleda dok joj smiješak titra na licu.
- Dobro jutro! - veselo pozdravi. - Ja sam Andrea i stanujem ovdje, točno preko puta vas.
Rukujem se sa njom i protiv svoje volje smiješim. Andrea je tako puna životne radosti, da je u stanju iz svakog izmamiti smiješak.
- Upravo pijem kavu - kažem joj pomaknuvši se u stranu da može proći. - Pridružite mi se.
- Hvala! Vrlo rado - prihvati Andrea ulazeći.


Urlik ledene bure dopire do nas, do Andree i mene. Ležimo u toplom krevetu, u toploj sobi, iza nas je ukusna večera koju je Andrea pripremila. Uz večeru smo popili gotovo dvije boce crnog vina, pa nas i to dodatno grije.
- Što se meškoljiš? - pita me Andrea. - Nije ti udobno?
- Ma udobno mi je ...
- Ali što? - pita ona i sjedne u krevetu, pa dohvati čaše napunjene crnim vinom sa ormarića pored kreveta i jednu pruža meni.
- Navikao sam se spavati sam - odgovorim joj, znajući koliko to glupo zvuči. - Biti sam u krevetu.
- Želiš se vratiti u svoj stan? - pita Andrea i podiže crne obrve.
- Ne, nije to - branim se pomalo ljut na samog sebe: zašto sam upao u ovu zavrzlamu?
- Nego što je? - ne popušta Andrea: uvrijeđena je, znam.
Mislim na Moranu. Nedostaje mi. Silno. Ovo sa Andreom je bilo lijepo i uživao sam, ali ...
- Slobodno idi - ledeno reče Andrea i sa treskom spušta ispijenu čašu na ormarić pored kreveta. - Ali ne očekuj od mene da te uljudno ispratim.
- Ma čuj, Andrea ...
- Riječi su postale suvišne - hladno me prekida ona.
Ustajem i brzo se oblačim: odjednom više ne podnosim Andrein pogled na sebi. Napuštam njenu spavaću sobu i još se jednom okrećem u posljednjem pokušaju.
- Molim te, oprosti mi - kažem joj. - Nisam te želio uvrijediti.
Samo je okrenula glavu, skrenuvši pogled s mog lica. Više ništa se ne može reći, pa tiho izlazim iz Andreine sobe, zatim stana, tiho prelazim onih nekoliko metara do svog stana, ulazim i zaključavam vrata.


Tuširam se, ispirem mirisne tragove Andree. Gol jurim u sobu, otvaram širom prozor i kliznem drhteći u krevet. Čekam. Znam da će Morana doći i da će mi ...


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 23. studenoga 2008.

Iznude



Mišo je, ili Miško, kako ga je samo Mina zvala, istog trena kad je poslao poruku mobitelom, zapao u čvrsti san bez snova. Čitavu je noć pio čas rum, čas pivo, nastojeći utopiti tugu, a pred jutro, bilo je već pet sati i zora samo što nije zakrvavila jutro, nešto je u njemu puknulo i predao se silnoj želji. - Jebeš ponos! - glasno je rekao i iskapio još jednu čašu, pa dohvatio mobitel i znajući kako se može vrlo lako predomisliti, brzo je utipkao:
"Nedostaješ. Silno. Možemo li još jednom pokušati? Ako možemo, večeras na starom mjestu u staro vrijeme. Volim te."
Nekoliko je dugih sekundi buljio u poruku, a zatim je poslao i uzmaka više nije bilo. Kad imaš samo dvadeset i dvije, strast uvijek pobjeđuje ponos. Učinio je što je mogao: povratka nema. Iskapio je još jednu čašu i istog trena zaspao, obučen, nepokriven, dok je glazba sa kompjutera i dalje tiho odjekivala njegovom sobom, pletući mu se u snove. O Mini ...


San je bio toliko stvaran, da Mina istog trena kad otvori oči, posegne rukom prema mjestu gdje bi trebao ležati njen Miško, ali Miška nije bilo i radosti joj iz plavih očiju u trenu nestane. Promeškolji se u krevetu i počne bezvoljno odguravati deku i plahte otkrivajući toplo i mlado tijelo. Ničeg nema što bi je radovalo u ovom danu: prije nekoliko dana ( zar su prošla samo četiri dana? ) posvađala se sa svojim Miškom i od tog trenutka, dok ga je onako sitna, sasvim se izgubivši ispod velikog kišobrana, kojeg joj ga je Miško ostavio, gledala kako se on udaljava brzim i krupnim koracima ne mareći za kišu koja ga je šibala mokrim bičevima, kao da je radost odlepršala iz njenog mladog života. Sve se oko nje omotalo sivilom. U trenutcima bezvoljnosti, poput ovog jutrošnjeg, Mina se pitala hoće li moći podnijeti raskid, rastanak jer ... jer ništa nije više onako kako je bilo. Sunce ne sja onom snagom, kao što je znalo darežljivo sijati dok bi sa Miškom šetala uz samo more, gledajući kako mu slani vjetar mrsi kosu, kroz koju je voljela prolaziti prstima.
Oblačeći se brzo, jer kroz otvoreni je prozor dopirala jesenja hladnoća usprkos sunčanom jutru, Mina se zagleda u mobitel. Da ga nazove? Možda ... istog trena, još joj misao sazrijeva, Mina popusti silnoj želji, dohvati mobitel i dočeka je iznenađenje. Dok je ona mirno spavala, njen joj je Miško poslao poruku. Uzbuđena, lice joj oblilo rumenilo, čak i drhtavih prstiju, čemu se mlako i potiho nasmije, Mina počne čitati poruku, upijajući pohlepno svaku riječ.


Osjećao je drmanje ramena i nastojao se tome oduprijeti, ali drmanje nije prestajalo, naprotiv, postajalo je sve jače i jače i konačno se predavši, nakon samo dva sata sna, Luka otvori oči i ugleda uplašeno lice svoje majke.
- Probudi se, propalico! - začuje njen od uzbuđenja kreštavi glas. - Imaš posjetu. Traže te dvojica od kojih me jeza podilazi. Ma sa kakvim se to propalicama družiš? Što ...
- Ah, prekini! - umorno reče Luka zvani Kist i protrlja oči, nastojeći odagnati san. - Što si rekla?
- Dvojica te traže - ponovi mu majka. - Stoje tamo u hodniku i ...
- Pa pusti ih ući! - obrecne se Luka. - Što čekaš?
Vrteći glavom, majka polako se krećući izađe iz Lukine sobe i nekoliko trenutaka kasnije u nju uđu Draženovi majmuni, kako ih je u sebi zvao Luka.
- Dražen te zove k sebi - reče onaj viši, obučen u plavo odijelo koje je mirisalo po novcu.
- Zar sad? - začudi se Luka: Draženovo je vrijeme bila noć, nikako ne jutro. - U ovo vrijeme?
- Čeka te - reče majmun u plavom odijelu jednoličnim glasom. - Sredi se što prije možeš i dođi dole. Čekamo te u kolima.
- Daj mi pola sata - zatraži Luka uzdahnuvši. - Boga mu, nema ni dva sata da sam legao.
- Čekamo te - ponovi jednoličnim glasom onaj u plavom odijelu i njih dvojica izađu iz sobe.
Luka jurne pod tuš, željan osvježenja, jer san ga je i dalje privlačio, zvao u svoj blagi zagrljaj.
- Skuhaj mi kavu! – vikne majci stojeći ispod tuša. - Jaku!
Nije čuo odgovor, ali ga je pretpostavio i nasmijao mu se u sebi. Stara uvijek gunđa. Kad bi postao svecem i onda bi brundala. Dobro se istrljavši mekim ručnikom, razbudivši se dovoljno, navuče traperice, plavu maju i dohvati sa vješalice crnu kožnu vindjaknu. Oblačeći vindjaknu u hodu, uđe u kuhinju i uzme kavu, pohlepno udišući njem osvježavajući miris.
- Sa kakvim se to propalicama družiš? - zapita ga majka, sjedeći poput nekog predsjedavajućeg na čelu stola i upitno gledajući u Luku.
- Ne tiče te se, stara - tiho odgovori Luka.
- Voljela bih da je tako - reče ona. - Ali kad jednog dana dođeš kući krvave glave, ja ću te morati njegovati.
- Ne govori budalaštine! - obrecne se Luka.
- Budalaštine? - upita ga ona pokazujući prstom prema Lukinom lijevom obrazu: crvena i još uvijek dovoljno svježa brazgotina mu nagrđivala lice. - Već si zaboravio ovo?
- Nesreća - nemarno odgovori Luka. - Sitnica. Neće smetati mojoj ljepoti. Nisam neki jebeni maneken.
- I rječnik ti je postao krasan, baš kao i ti sam.
- Odjebi, stara - dobaci Luka ne uzbuđujući se i napuštajući kuhinju: kava ga je osvježila i osjeća se sposobnim sudariti se sa danom. I onim što donosi, jer kad Dražen zove …


Bio je Tomin red ujutro otvoriti kafić kojeg su zajednički vodili i Ivan se radovao tome: moći će duže ostati kod svoje nove i mlade ljepotice. Probudio se rano i sjedeći u krevetu zapalio je cigaretu, uživajući u toplini tijela pored sebe. Matea, dvadesetogodišnja njegova sasvim svježa ljubavnica, još je uvijek spavala i on je nije želio probuditi: uživao je u ovim trenutcima, dok bi je gledao usnulu, gotovo isto toliko kao što je uživao vodeći ljubav sa njom. Nikad mu nije bilo dovoljno njene mlade ljepote.
Povukavši dubok dim, sjeti se svoje supruge Jasmine: mlađa samo dvije godine od njega, tek napunivši četrdesetu, uvijek hladna, odbijajuća, branila mu je pušiti u krevetu, što je njega često znalo razbjesniti.
- Odbijaš se ševiti - znao joj je reći - a ne daš mi ni pušiti u krevetu. Tebi krevet služi samo za spavanje.
- Upravo zbog toga je i izumljen - odgovorila je Jasmina.
I eto, prije nekih šest mjeseci, kad se pomirio sa time kako će mu život ostati monoton, Matea je ušla u njegov lokal sa svojim društvom i neprimjetno ušetala u njegov život. Već ga je prve večeri, sjedeći za stolom sa svojim društvom, dok je vino teklo, razgovor brujao, gledala bademastim očima, a pogled ga je njen zvao, zvao ... nije se mogao prevariti u tome, vrlo je dobro poznavao pozivajući pogled ženke. I nešto je uzdrhtalo u njemu, nešto nepoznato, pozivajuće …
Već dva dana kasnije, Matea, kojoj onda još nije znao ime, vratila se u njegov lokal nazvan jednostavno "Palma", ali ovog je puta bila sama i nije sjela za neki od slobodnih stolova, već se smjestila za barom, graciozno se popevši na visoku stolicu, dok su joj traperice stegnule kruškoliku stražnjicu. Ivan se zapiljio u nju, a zatim joj prišao i ponudio piće na račun kuće i ljubavna je priča započela.
- Budan si? - promrmlja Matea privijajući se uz njega.
- Jesam - odgovori Ivan. - Već je deset prošlo.
- Pa što? - upita ona i položi malu i toplu šaku na njegovu muškost. - Zar ti se žuri pobjeći od mene?


Tomo, mlađi brat Ivana, za to je vrijeme već radio u kafiću "Palma" koji je vrvio od gostiju, jer u "Palmu" su mnogi svraćali iz obližnjih ureda na toplu užinu ili samo na piće i posla je čitavog dana bilo preko glave, što je radovalo Tomu, kome sve do prije neki dan osmijeh nikad nije silazio sa uvijek svježe izbrijanog lica.
- Više se ne osmjehuješ toliko koliko si prije - primijetio je jutros jedan stari gost.
- Ma to ti se samo čini - odgovorio je slagavši ga Tomo: u posljednje je vrijeme često lagao, shvati odjednom.
- Drago mi je što je tako - ljubazno je odgovorio gost i napustio ga, vrativši se svome društvu.
Hoće li mu ostatak života proteći u lažima? Tomo se grozio toga, ali nije znao kako drugačije postupiti. Zar svima priznati kako neke propalice od njega zahtijevaju plaćanje "zaštite"? Odbio je, naravno! Pa neće valjda svoj teško zarađeni novac davati tim propalicama. Prije šest dana opomenuli su ga zbog neplaćanja "zaštite".
- Idući put nećemo biti ovako obzirni i nježni - zaprijetio je tip u kožnoj vindjakni, zalizane crne kose koja se sjajila i sa velikim crnim naočalama na nosu. - Nećemo biti uopće nježni!
- Neću platiti! - zarežao je Tomo. - Gubi se propalice!
Propalica je mirno izašao iz lokala i od tog se dana ništa nije dogodilo. Jesu li odustali? Ne može vjerovati u to, baš kao što Tomo ne vjeruje kako je sve ovo zbilja opasno. Vjerojatno su to klipani koji na lak način žele doći do para, obične siledžije i ništa drugo. Nema tu prave opasnosti, konačno je zaključio Tomo, nakon razgovora sa bratom u kojem mu je sve ispričao. I Ivan se složio.
- To su vjerojatno neke sitne bitange - rekao je odmahujući rukom. – Koji misle da su veliki i jaki. Sigurno nisu organizirani. Nisam čuo da u našem gradu ima reketarenja. Ne vjerujem da ga ima.
- Znači - upitao je Tomo želeći dobiti potvrdu svoje odluke - da odbijamo platiti?
- Naravno - odgovorio je Ivan.
I na tome je ostalo. Zbog toga je lice Tome posljednjih dana izgledalo zabrinuto.


Luka, zvani Kist, mirno stoji ispred stola za kojim sjedi Dražen, dobro uhranjen tridesetogodišnjak, Lukin vršnjak, visok, crne kose pažljivo namazane kremom i začešljanom unatrag.
Nalaze se u Draženovom uredu, Luka barem tako misli, jer u prostoriji se nalazi samo pisaći stol, stolica na kojoj sjedi Dražen i jedan ormar. Ništa više. Ni telefona, ni papira, ništa.
- Je li sve jasno? - upita Dražen.
- Jest.
- Sigurno?
- Moram prodrmati "Palmu" - odgovori Luka. - I prodrmati ću je. Večeras, kad bude puna gostiju. Brine me samo jedno.
- A to je?
- Nisam siguran, želiš li da poruka bude krvava ...
- Neka bude! - odluči Dražen i vršcima prstiju dotakne namazanu kosu. - Tako je, neka bude! Moraju shvatiti da sa mnom nema zajebavanja.
- Shvatio sam. - Luka klimne. - Idem sad. Moram izvršiti neke pripreme. Moram ...
- Ne tiče me se što moraš - prekine ga Dražen i sijevne crnim očima koje su odjednom postale ledene. - Uradi što moraš, ali mene poštedi govorancija. Neka djela govore.
- Govoriti će - reče Luka kruto. - Idem!


Na ulici ga dočeka sunce i Luka, zvani Kist, osjeti peckanje na lijevom obrazu, tamo gdje mu se proteže ružan ožiljak. Nož "skakavac" mu je to učinio, a ruka onog koji je to učinio, više nikad neće moći nešto slično učiniti.
Luka, zvani Kist, sjeti se sa uživanjem događaja, koji je slijedio nakon što je uspio oteti nož iz ruke napadača i uz pomoć svog prijatelja Svilenog, nokautirati ga. Čekao je strpljivo da se njegov napadač osvijesti, a zatim kleknuo pored njega.
- Tko te je poslao na mene?
Muk. Samo teško disanje onog na pločniku: oko njih je tama, zora se približava i ovo je najmračniji dio noći.
- Sad ćeš shvatiti zašto me zovu Kist - rekao mu je Luka smijuljeći se. - Iscrtati ću ti tvojim vlastitim skakavcem to glupo lice, a šaku, u kojoj si ga držao, pretvoriti ću u kašu.
Učinio je to. Šarao je nožem po napadačevom licu, dok mu je Svileni pritiskao usta, sprečavajući njegove očajničke krikove. Kad je bio zadovoljan izgledom njegovog lica, svojim crtežom, Luka je ustao, odšetao bez žurbe malo u stranu i vratio se sa kamenom kockom u ruci, koju je već prije ugledao u blizini. Snažno zamahnuvši, udario je kockom po ruci jecajućeg protivnika, jednom, još jednom, pa još jednom ...
- Dosta je! - rekao je Svileni zadržavajući mu ruku: onaj je jadnik mirno ležao onesviješten na hladnom asfaltu. - Šaka mu je skroz smrskana, nemaš više po čemu udarati. Idemo odavde!
Pustio je da ga Svileni odvede do svog motora kojeg su obojica uzjahali i uz glasni prasak odjurili u noć.


Prisjećajući se sad toga, Luka sa smiješkom na licu izvadi mobitel i pozove Svilenog.
- Imamo posla večeras - reče mu, kad se Svileni javio. - Budi spreman.
- Biti ću.
I to je bilo to. Više ništa nije bilo potrebno reći.


Mišo se probudi sa odvratnim okusom u ustima, pa požuri u kupaonicu isprati ga, otjerati prošlu noć iz sjećanja. Dugo se tuširao, tjerajući mamurluk iz svog mršavog tijela.
Osjetivši kako ponovo može misliti, pođe u kuhinju skuhati jaku kavu, nadajući se kako će ga vrela tekućina uspjeti sasvim vratiti u život. Upravo dok je srkao prvi vreli gutljaj, sjeti se pijanog slanja poruke i topli ga val neugodnosti čitavog zapahne. Oznojio se zbog toga i sad će morati još jednom pod tuš.
Oklijevajući, sa laganom zebnjom u stomaku, ustreptalom od prošle noći prepune pića i cigareta, uzme mobitel, otvori ga i shvati da ga poruka Mine već čeka.
"Čekam te. Na starom mjestu u staro vrijeme."
Nije napisala da ga voli, primijeti odmah, ali ga to ne smeta. Ženski ponos. Koji će on razoružati sa samo jednom krvavo-crvenom ružom. Nina je jako voljela ruže, pogotovo crvene. A ovo je baš prava prilika da joj pokloni najcrveniju ružu koju može pronaći u gradu. Koja će mu pomoći u ponovnom osvajanju Mine. Iznuditi će njen pristanak, mora uspjeti …

Mina pomisli, kako je Miško sigurno već pročitao njenu poruku, pa je pomalo čudi i zabrinjava njegova šutnja. Očekivala je Miškov odgovor odmah, a poslijepodne se polako pretvara u večer, jesen je, dani postaju sve kraći i kraći, a odgovora nema. Ali i to što nema od govora dobar je znak, odluči Mina odjednom nepokolebana, pa otiđe u kupaonicu, svuče se i polako spusti u osvježavajuću kupku koju je prije toga pripremila sasuvši u vruću vodu šaku mirisne soli. Želi izgledati što ljepše može, svježe, odmoreno. Da Miško ne može pročitati iz njenog lica one umorne sate koje je provela misleći na njega. Kad je mislila da ga je zauvijek izgubila. Topla joj i mirisna voda pruža željeno osvježenje i ugodu. Sasvim se opustivši, sanjari o skorašnjem susretu i smiješak joj lebdi licem dok joj budući trenutci pomirenja bude nadu ...


I Svileni se namače u kadi u isto vrijeme. Prije nego što se uvalio u kadu, nemarno pljuskajući oko sebe, dva je sata radio na svom motoru, svom ponosu. Večeras ne smije zakazati. Sve je pažljivo pregledao, podmazao, zategnuo: moćan je stroj bio spreman da spremniji ne može biti i Svileni osjeća ponos zbog toga.
Nespretnjaković. Tako su ga zvali u mladosti, dok nije otkrio talent vožnje motocikla. U tome je postao nenadmašan. I baš kad je razbijao glavu o tome što poduzeti ne bi li učestvovao u nekoj trci, prišao mu je Kist.
- Sjajno voziš ovu stvarčicu - rekao je pomilovavši njegov ponos. - Bi li vozio za mene?
- Objasni - rekao je Svileni kratko prošavši rukom kroz gotovo već sasvim sijedu kosu, iako jedva da je prevalio tridesetu.
- Voziti ćeš mene - odgovorio mu je Luka, zvani Kist. - Što brže možeš. Nakon što nešto učinim. Shvaćaš?
- Shvaćam.
Na taj je način plodna suradnja započela, a Svileni je zbog iznimno dobre zarade i lakog života, sasvim zaboravio na svoje trkačke ambicije.
Sad izađe iz kade i pogleda se u ogledalu, mrzeći sjedine koje kao da postaju sve više izraženije. Može obojiti kosu, naravno, ali to mu je ispod časti. Uostalom, nekim se ženama upravo to na njemu dopada, ustanovio je već nekoliko puta.
Pažljivo se obrije, volio je biti sasvim čist i prije svakog "nastupa" sa Lukom Kistom i svaki je put vršio je ovu istu proceduru: dotjerivao motor, zatim samog sebe.
- Spreman sam - glasno reče svom odrazu u ogledalu.


Tomo nervozno pogleda u Ivana, koji se smješkao upravo pristiglim gostima i nešto im prepričavao, nakon čega gosti prasnu u smijeh. Ivan primijeti Tomov pogled i namigne mu, pa isprativši goste do stola, priđe mu.
- Ne moraš toliko brinuti - reče bratu. - To su obične bitange i gotovo je sigurno da se ništa neće dogoditi.
- Trenutno me to ne muči.
- Nego što te onda muči?
- Imao sam neugodan razgovor jutros - reče mu Tomo. - Tvoja mi se žena žalila.
Ivan ga samo pogleda podignuvši obrve. Ništa ne reče. Zna da će Tomo istresti što ima.
- Ništa nećeš pitati? - upita ga Tomo.
- Što da pitam? - odvrati Ivan zamišljeno. - Nekako sumnjam što ćeš mi reći.
Kafić se počeo puniti, noć je već tiho legla na grad, ljudi su počeli dolaziti na večernju čašicu razgovora. Za šankom su neki mladići bili malo više bučni nego što je to pristojno i Tomo se pitao treba li ih opomenuti zbog toga. Pričekati će, odluči. Poznaje momke i nikad nisu bili neugodni, najvjerojatnije neće biti ni večeras.
- Jasmina sumnja da imaš ljubavnicu - odjednom reče Tomo: neće okolišati, nema se vremena za to. - Imaš li?
- Imam.
- Hm! - Tomo klimne. - Ženski je instinkt nije prevario. Koliko dugo to traje?
- Ne dugo.
- Ozbiljno nešto?
- Ne želim govoriti o tome - promrmlja Ivan.
- Znači, ozbiljno je - zaključi Tomo. - Čuj, nije me briga! Ali nemoj da se tvoj privatni život odražava negativno na naš posao.
- To se neće dogoditi - obeća Ivan. - Zar sam postao nemarniji?
- Nisi ti u pitanju - odgovori Tomo. - Jasmina je ta koja me brine. Ona je žena koja može stvoriti mnogo neprilika.
- Mogu izaći na kraj sa njom - umiri ga Ivan i pokaže na mladi par u kutu. - Ne brini. Idem pozdraviti ono dvoje, ovo je već četvrta večer za redom da ovdje dolaze.


Mišo umalo da ne prepječi put Ivanu, vlasniku lokala: upravo je ušao u prijatnu polutamu koja vlada u kafiću. Propusti Ivana proći, a ovaj mu se nasmiješi i kratko klimne. Mišo pogledom prošara lokalom i osmjehne se kad primijeti kako je stol u uglu, "njihov stol" slobodan. Noseći u lijevoj ruci žarko crvenu ružu umotanu u celofan, brzim koracima pođe prema stolu, u strahu da ga netko ne preduhitri.
Sjedne i pogleda na sat: sedam i pedeset. Došao je ranije, ali osjeća veliko nestrpljenje i nije više mogao lutati besciljno ulicama grada. Pretpostavlja da će Mina malo zakasniti, uobičajenih deset minuta, to znači da će morati čekati dvadeset minuta. Dugo vrijeme kad se čeka. Mišo naruči pivo i pripremi se na strpljivo čekanje.


Stojeći na suprotnoj strani ulice od lokala "Palma", Mina, koja je bila isto toliko nestrpljiva kao i Mišo, jedva se suzdrža da radosno ne uzvikne kad ga je ugledala. Prinese ruku ustima i zatomi krik koji je prijetio otkinuti joj se iz grla. Uzbuđenje je trese. Nije ga vidjela samo nekoliko dana, a čini joj se kao da je proteklo nekoliko godina. Voli ga. Sad to jasno shvaća, razumije, upija u sebi. Voli ga. I to će mu reći. Neće se više igrati sa njime, sa Miškovim osjećajima, njegovom žudnjom.
Jer upravo zbog Miškove neutažene žudnje su se i razišli. Odbila je otići sa njim u krevet, kad joj je on to predložio.
- Pa ne možemo ovako dovijeka - rekao je on nervozno. - Nije ni normalno.
- Mislim da je prerano za to.
- Ma kako prerano? - upitao je on čudeći se. - Dva se mjeseca zabavljamo, oboje smo punoljetni, a još se nismo poševili! Pa to nije normalno ...
- Ne govori tako! - prekinula ga je ona. - Ne budi grubijan.
- Grubijan? Zbog toga sam grubijan?
- Ne volim ružne riječi.
- Ali one postoje. Ljudi ih upotrebljavaju.
- Imam devetnaest i poznajem sve te riječi - odgovorila mu je prkosno: stajali su stisnuti jedno uz drugo ispod Miškovog velikog kišobrana, dok je kiša pljuštala iz crnog neba. - To ne znači da ih moram upotrebljavati.
- Znam koliko godina imaš - rekao je on zajedljivo. - Zato mi i jest nenormalno to tvoje odbijanje da konačno vodimo ljubav. Kojeg vraga čekaš?
- Ne znam.
- Ne znaš?
- Osjećam da je još rano, prerano. Premalo se poznajemo.
- Nemoj mi reći da si djevica.
- Na takvo pitanje neću ni odgovoriti - rekla je ljutito i skrenula pogled sa njegovog lica. – Ne zaslužuje odgovor.
- Pogledaj kakva je noć - rekao je on i zamahnuo prema kiši oko njih koja je krupnim kapima udarala po pločniku i parkiranim automobilima. - Kao stvorena je za krevet ...
- Ne! - odbila je Mina stisnuvši usne u tanku crtu.
- Idi do đavola! - odbrusio je Mišo sasvim izgubivši strpljenje. - Nemam više snage natezati se sa tobom. Ima toliko njih koje su voljne ...
- Idi kod njih - prekinula ga je povrijeđena što on govori o drugim djevojkama.
Samo ju je pogledao, bijesno i tužno, čudan pogled: naglo se okrenuo na peti i ostavivši njoj svoj kišobran, ukočenih leđa koračao kroz kišu koja mu je šibala lice.
Sjećajući se toga, Mina odluči: večeras će mu se podati, otići će sa njim u njegovu sobu, u njegov krevet, postati će njegova. I licem joj se razlije osmijeh sreće, dok korača prema "Palmi", prema svom Mišku, prema uzbudljivom događaju koji je očekuje ...


Jasmina je to činila bez osjećaja krivnje: pretraživala džepove Ivanovog sakoa. Niska četrdesetogodišnjakinja koja se počela posljednje dvije godine debljati, sa mačjim je izrazom na licu tražila nešto, a da ni sama nije znala što. I našla je. Malu i prepunu mirisa maramicu, koja nikako nije spadala u nešto što muškarci obično nose u džepovima.
Jasmina podigne maramicu do kratkovidnih očiju, uporno je odbijala nositi naočale i trepćući se zagleda u dokaz Ivanove nevjere. Jer bila je sasvim sigurna u to, kako je namirisana maramica nepobitan dokaz. Polako podigne maramicu do nosa i omiriše je: gadljiv joj izraz preleti licem, a zatim joj duguljasto lice gotovo poplavi od silne ljutnje koja ju je zahvatila.
Tako znači! Ima drugu. Vara je. Koliko to već dugo traje? Sigurno joj se svi smiju. Sigurno svi već znaju. Osim nje. Znaju i smiju joj se.
Silan je bijes natjera u plač i ona jaukne stojeći pored kreveta:
- Proklet bio! Proklet bio!
Odbaci namirisanu maramicu, zatim se odmah predomisli i podigne je. Odnijeti će je dole u kafić i baciti onom lažljivom gadu Ivanu u lice. Odmah sad!
I Jasmina pođe prema vratima stana, ne mareći za to što je ogrnuta samo kućnom haljinom ispod koje ima samo gaćice, odlučivši se spustiti kat niže, u "Palmu" i ...


- Jesi li sve kontrolirao? - upita Luka zvani Kist, prišavši lijenim korakom Svilenom.
- Naravno - uvrijeđeno odgovori Svileni. - Jesam li kad to propustio?
- I bolje da nisi - promrmlja Luka. - Znači, sve je u redu. Da te upoznam sa večerašnjim zadatkom. Tvoje je da me čekaš desetak metara dalje od kafića "Palma". Poznaješ ga?
- Poznajem.
- Čekati ćeš me sa upaljenim motorom, pretvarajući se da nešto popravljaš.
- Standardno - promrmlja Svileno.
- Od sad prestaje biti standardno - reče i nasmije se Luka, pa iz torbice koju nosi obješenu preko ramena, izvuče tri bombe povezane u zajednički grozd.
- Uh! - hukne Svileni samo.
- Čuti ćeš eksploziju i sekundu kasnije pored tebe sam - reče mu Kist. - A pošto je ovo večeras sa vatrometom, biti će i malo više love. Za to ne brini.
- Ne brinem.
- Sve je, znači, jasno - reče Luka. - Kad uzjašem iza tebe na motor, pojuri kao da te svi vragovi gone. Moramo se prokleto brzo udaljiti.
- To je moja briga.
- Baš tako - reče Luka sjedajući iza Svilenog na motor. - Idemo!


Ruke su im isprepletene na stolu i netremice gledaju jedno u drugo plamtećim očima.
- Moramo se prestati ispričavati - reče Mina.
- U pravu si.
- Samo se ispričavamo, a mislim da to nije potrebno - nastavi ona. - Ah, Miško, tako sam sretna što je sve iza nas!
- Naša prva velika svađa - reče joj on osmjehujući se blago.
- Boljelo je - reče ona - ali je možda bila potrebna.
- Kako to misliš? - upita Mišo naginjući se prema njoj, upijajući njenu ljepotu.
- Shvatila sam neke stvari - odgovori Mina. - Shvatila sam da te volim. I da te želim.
- Čujem li ja to dobro?
- Čuješ. Bio si u pravu: zašto čekati? - Mina mu stisne ruku, a sa drugom, kojom je držala ružu, blago ga njome okrzne po obrazu. - Volim te i mislim da ...
- Ne govori više - prekine je on raznježen, jer zna koliko joj je snage bilo potrebno da to konačno reče.
- Želim govoriti - tiho odvrati Mina i obori pogled. - Večeras idem sa tobom u tvoju sobu. U tvoj krevet.
Mišo se nagne prema noj, stisne joj toplu i malu šaku, pa je prinese usnama i poljubi joj nadlanicu.
- Jesam li ti rekao da te volim? - upita je.
- Mnogo puta - odgovori ona i nasmije se. - Ali slobodno mi nastavi to govoriti.


Tomo je bio uvjeren kako ovo nije zbilja, već samo jedan od morbidnih snova koji su ga mučili u posljednje vrijeme, dok gleda praktički polugolu Jasminu kako krupnim i brzim koracima dolazi iz kuhinje i prolazi između stolova, krupne joj se grudi slobodno tresu, a zapanjeni je gosti znatiželjno pogledavaju.
- Uh! - hukne Tomo. - A rekao je da je drži pod kontrolom!
- Tu si! - istog časa drekne Jasmina: Ivan joj je bio leđima okrenut razgovarajući sa jednom gošćom i iznenađen povikom Jasmine, naglo se okrene.
- Što je ovo?! - vrisne Jasmina i u lice mu baci namirisanu minijaturnu maramicu, a parfem, koji je tako dobro poznavao i volio, podari Ivanu silnu snagu.
- Maramica - kruto reče i napadne. - Čemu ovo izigravanje budale? Ili jesi postala budala?
- Znam da me varaš! - zaurla Jasmina. - Koja je? Koja?
- Ne tiče te se! - čvrsto odgovori Ivan, zgrabi je pod mišicu i počne gurati između stolova prema kuhinju: što dalje od radoznalih očiju i ušiju gostiju. - Idemo, ne odupiri se. Znaš da sam jači.
- Gade jedan! - zaviče Jasmina otimajući se, nastojeći se osloboditi Ivanovog čvrstog stiska.


Točno u tom trenutku na ulaz lokala stupi Luka zvani Kist i istog momenta ocijeni situaciju, brzim pogledom obuhvativši desetak gostiju i polugolu ženu koja viče, a koju muškarac nastoji izgurati iz prostorije. Atmosfera kakvu samo može poželjeti. Nitko, baš nitko ne obraća pažnju na njega, pridošlicu, koji stoji ispred otvorenih vrata i jednom ih rukom pridržava. Svi gledaju u onaj par koji se navlači, dok Luka mirno ispod kožne vindjakne vadi smrtonosni grozd, aktivira ga i baca preciznim zamahom iza bara, dok šankerica stravično viče ...
Luka se naglo okrene i potrči prema nekoliko desetaka metara udaljenom motoru, na kojemu ga čeka Svileni. Motor bruji, zadovoljno čuje dok trči ...
Iza njega odjekne silan prasak, zatim tišina, pa odmah zatim jauci i vika. I dim i plamen, ali Luka to ne vidi: baca se na stražnje sjedalo motora i viče:
- Vozi!


Prestravljena Mina gleda u okrvavljeno lice Miška i tek nakon nekoliko stravično-dugih trenutaka saginje se prema njemu, jecajući, plačući, pokušavajući mu zaustaviti krv koja nezadrživo u obliku crvenog vodoskoka izlazi iz vrata. A kad ugleda njegove ugasle oči shvati ono neshvatljivo i nesvjestica je milosrdno poštedi boli koja je odjekivala u njoj. Klone i svojim tijelom pokrije Miškovo, sakrivajući na taj način njegovo krvarenje.


Ivan osjeti kako ga je nešto zapeklo u šaci, pa popusti stisak kojim je stezao Jasminu, a Jasmina se, na njegovo veliko čuđenje, jer još nije svjestan što se točno događa, stropošta na pod. Kućna joj se haljina sasvim otvori, pokazujući joj gole noge i Ivan nagonski klekne, tek sad postajući svjestan vike oko sebe, pa joj prekrije noge i zagleda se u njeno lice, mirno i opušteno. I tek tada ugleda veliku rupu koja se punila crvenilom na kućnoj haljini u predjelu grudi i znao je da je za Jasminu sve gotovo.
Osluškuje svoje osjećaje i čudi se: samo jedna misao odjekuje radosno u njemu. Ni za jednu drugu više nema mjesta. Slobodan je. Slobodan za Mateu. Slobodan!


Njegov brat Tomo pomaže šankerici uspraviti se, pokušava već treći put za redom i tek tada shvaća da je mlada djevojka mrtva: vidi joj veliki otvor iz kojeg navire tamna krv iza lijevog uha. Nije odmah primijetio smrtonosnu ranu zbog djevojčine kose. Ipak su došli, prokleti bili! Ah, gadovi! Što su samo učinili. Kakvi su to ljudi. I jesu li uopće ljudi?
Dok mu se misli divlje komešaju, Tomo leti na sve strane, pružajući pomoć, tješeći uplašene, dok mu se čini kako onaj grozd bombi još uvijek leti prema njemu i šankerici, dok nečija crna leđa brzo nestaju u noći. To je sve što je uspio vidjeti od napadača. Suze mu se slijevaju niz lice.
- Trebao sam platiti - jeca tiho, gotovo nerazumljivo. - Ništa nije vrijedno ovoga. Trebao sam platiti.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 19. studenoga 2008.

Naporan posao



Čvrsto i krajnje ozbiljnih lica, koračamo prema prvom kafiću: nije nas briga kakav je i kako se zove. Ulazimo unutra u polumrak, da se sklonimo sa nemilosrdnog i blještavog sunca, koje pakleno prži.
- Pivicu! - glasno dobaci Fićo mladoj i mršavoj šankerici opasanoj žutom keceljom, probijajući se prema uglu. - I kavu! Gorku!
Smještam se suprotno od njega i zurim u prazno: još mi buči u glavi, još se bojim svoje reakcije. Ne znam kakva će biti. Čekamo mirno i tiho da nas konobarica posluži.
- Dakle? - pita Fićo i podiže orošenu bocu, pažljivo i sa uživanjem nalijevajući čašu. - Što kažeš?
Gledam u njegovo znojno i iscereno lice i odjednom se i sam počinjem ceriti. To volim kod tog divljaka: njegovu sposobnost podizanja raspoloženja. Što sve može prikazati sa komične strane. Smijemo se. Smijemo se i ne možemo prestati se smijati, a smijeh postaje sve jači i jači. Konobarica nas gleda smeteno, zatim odustaje, sliježe ramenima i posvećuje se blistavim čašama. A mi se i dalje smijemo.
- Bog te mazo! - kaže Fićo. - Bio sam siguran da će te kap strefiti, kad smo ušli u stan. Trebao si se vidjeti. Izgledao si kao nikad do sad, vjeruj mi.
- To ti vjerujem - kažem mu, nastojeći obuzdati ludi smijeh koji mi škaklja grlo.


Prije nego li smo ušli u ovaj lokal, bili smo u zgradi preko puta lokala, odvezli se liftom do osmog kata i pozvonili na vrata. Zurili smo u pločicu koje se kočoperila sjajeći zlatno i na kojoj je krasopisom bilo ugravirano srebrnom bojom: "Hrvoje Bilić".
Pogledali smo se, Fićo i ja. Zatim je on slegnuo ramenima i pozvonio i mirno smo čekali u zagušljivom hodniku, dok se sa druge strane nisu začuli koraci i vrata se odjednom otvorila.
Visok, ako se može za njega uopće ta riječ upotrijebiti, svega oko sto i šezdeset, ispred nas se ukazao gojazan gospodin četrdesetih godina, crne i čupave kose, gustih obrva ispod kojih su nas radoznalo promatrale sitne i crne oči.
- Da? - kratko je upitao.
- Mi smo pituri - obavijestio ga je Fićo: uvijek puštam njega govoriti, ne volim razgovore o lovi. - Čuli smo se mobitelom jučer.
- Tako je! - vikne Bilić i pomakne se u stranu. - Uđite samo. Uđite!
Kratkim hodnikom smo prolazili, a u njemu polutama usprkos danu prepunom sunca i odjednom se našli u maloj dnevnoj sobi zagušenoj namještajem. Ni za vazu cvijeća više tu nije bilo mjesta. A na zidovima ...
Primijetivši kako zapanjeno gledam u zidove na kojima su povješane brojne slike, Fićo, stari mangup, kao slučajno izvede manevar tijelom i sakrije lice od pogleda Bilića, pa mi namigne i isplazi jezik, a iz očiju mu blistale munje smijeha.
- Što ste imali na umu, gospodine Biliću? - uljudno je upitao, ali ja, koji ga dobro poznajem, sasvim lijepo čujem i osjećam notu prezira u njegovom glasu, dok izgovara svilene riječi.
- Zid! - uzvikne Bilić i pokaže na zid. - Želim ga srušiti i od dvije male sobe dobiti jednu veliku, pravu. Vidite da je ovdje sve zagušeno.
- Je li to nosivi zid? - upita Fićo i bocka me potajno u rebra, jer dobro vidi kako ne mogu odvojiti pogled od bezbroj slika povješanih po zidovima sobe.
- Ništa se ja u to ne razumijem. Zato sam i pozvao vas, majstore.
- Hajde da vidimo - reče Fićo i izgura gospodina Bilića iz vlastite dnevne sobe.
Ostavili su me samog. Naravno da sam znao kako je to moj pajdaš namjerno učinio, kako bih se povratio od silnog iznenađenja. Jer na zidovima dnevne sobe nalazile se desetina fotografija, a na većini njih kočoperio se Pavelić sa visoko podignutom desnicom. Pavelić drži govor. Pavelić obilazi postrojene vojnike. Bataljun ustaša kreće za Staljingrad. Crkveni ljudi, za koje ni ne znam tko su, daju im blagoslove prije polaska. A između tih požutjelih fotografija, umetnut je na počasno mjesto hrvatski grb, onaj koji počinje sa bijelim poljem. Muzej mračne prošlosti.
Polako se smirujem i skrećem pogled: još jedna umišljena budala, koje kao da naprosto niču u ovoj zemlji. Ne smijem obraćati pažnju na to.
- Znači tako - čujem gospodina Bilića. - Dogovorili smo se. Kad počinjete?
- Je li u ponedjeljak dovoljno brzo? - upitao je Fićo dodajući laž: - Strašno smo zauzeti, znate.
- Odlično, odlično! - rekao je Bilić i trljao nervozno dlanove, pa mi se obratio: - Vidim da vas je zainteresirala moja zbirka.
- Impresivna je.
- Ponosim se njome! - Bilić se isprsi u čitavoj svojoj visini od metar i šezdeset. - Svi su moji bili u ustašama. To su bili pravi Hrvati. A ne ovi danas.
- Potpuno ste u pravu - mirno je rekao Fićo, dok je iza leđa mahnito mlatarao prstima, nastojeći me smiriti. - A sad zbilja moramo ići. Onaj drugi posao ...
- Na ravno, naravno ... Znači u ponedjeljak?


- Ne dolazimo u ponedjeljak, naravno - kažem Fići preko ruba šalice.
- A zašto ne? - pita on smijući se. - Ne budi lud! Rebnuo sam ga lijepom svotom. A gad nije ni trepnuo. Valja se u lovi. Ići ćemo tamo i srušiti mu prokleti zid. Ja ću ga obraditi, a ti ga namaljaj za jedan dan i gotovo.
- Neću moći raditi u tom okruženju. Prasnuti ću. Poslati ga u ... i eto ti pizdarije.
- Nećeš - zadirkuje me Fićo. - Ti si fin čovjek. Da te ne poznam, kladio bih se da si iz Finske.
- Ne zajebavaj. Neću moći raditi sa svim tim slikama oko sebe!
- Hoćeš. Slike će se maknuti, dok budemo razbijali zid.
- Bude li mi veličao ustaše, zabiti ću mu glavu u kantu piture!
- Tako se govori! - reče Fićo. - Šteta što ne piješ. Ovo je divna prilika da se naločemo.


Udaramo maljevima poput luđaka po zidu, prašina se podigla, guši nas, ali mi ne odustajemo. Kao da uživamo u čitavoj toj buci i prašini koju stvaramo.
Došli smo u devet, jer ne možemo probuditi čitavu zgradu rušenjem zida suviše rano. I na naše čuđenje i neizmjernu radost, gospodin nas Bilić ostavlja same u stanu.
- Znate, posao ... - zagonetno je namigivao, obučen u plavo odijelo, oko vrata mu prikladna kravata usprkos vrućini. - Moram otići, ali moja će supruga doći za otprilike sat vremena.
- Ništa ne brinite - umirivao ga Fićo. - Nikad ne zabušavamo: marljivo radimo bez obzira nalazite li se vi pored nas ili ne.
Rušimo zid divljačkom snagom udarajući teškim maljevima, uzimajući kratke predahe u kojima Fićo pijucka pivo, puši i cereka se prema zidovima sa kojih su poskidane slike. I baš dok tako sjedimo na trećem po redu, ili možda četvrtom kratkom odmoru, vrata se stana otvaraju i ugledamo visoku umjetnu plavušu, kestenastih očiju, žarko namazanih usnica.
- Dobar dan! - učtivo nas pozdravi. - Ja sam Izabela, gospođa Bilić.
Gledam je sakrivajući svoje veliko čuđenje: lijepa Izabela mora da je viša barem dvadeset centimetara od svog supruga i isto toliko mlađa. Čita nam misli, siguran sam, jer vidim kako se smješka ironično i kako joj se blago rumenilo razlijeva vratom. Nudi nas pivom, ne obraćajući pažnju na to da Fićo već pije. On prihvaća pivo, a ja dobivam kavu, gorku, bez trunke šećera.
Pijuckamo u kuhinji i smijemo se. Dan je pakleno vruć i mlada se gospođa znoji, košulja joj se zalijepila za čvrste i uspravne dojke. Bradavice joj se lijepo naziru: ne nosi prsluk, a nije joj ni potreban.
- Kad će biti gotovo? - nestrpljivo pita.
- Preksutra - odgovori Fićo. - Danas samo rušimo zid i odvozimo krš. Sutra dolazim ostatak zida dotjerati, a ovaj moj pajdaš će doći preksutra i sve to ispiturati i gotovo je. Brzi smo, je li?
- Bogami jeste! -priznaje nam lijepa Izabela.
- Ali nismo baš u svemu, znaš - ubacuje Fićo. - Ako znaš na što mislim?
- Ah, đavoli ste vi - smijuljeći se govori Izabela i briše znoj sa predivnog lica. - Vidjela sam ja to odmah.
- Je li? - čudi se Fićo. - A kako to?
- Po načinu na koji ste me gledali - odgovori ona. - Kad sam ušla. Znam što ste mislili ...
- Je li? - puta Fićo. - Ja se više ni ne sjećam što sam onda mislio. Nisam ni mogao misliti.
- Eto, vidiš! - uzvikne Izabela i lagano ga dlanom pljesne po ramenu. - I sad znam što misliš.
- Pa reci mi - navali Fićo, a ja ustajem i puštam ih same jer shvaćam gdje to vodi.
- Reći ću ti - čujem je kako govori, dok se udaljavam i vraćam zidu kojeg smo već do polovice srušili.


- Ti si sutra slobodan - govori mi Fićo: polako koračamo nakon napornog dana, približavajući se našem omiljenom kafiću. - Ja ću zid izgladiti, dotjerati do savršenstva, a ti ga samo namaljaj dobro. Ne štedi boju.
- Neću - odgovorim i upitam: - Jesi li se dogovorio sa Izabelom?
- Ma što je tebi? - upita me on. - Samo sam se zezao. Mala seljančica kojoj je onaj klipan postao prilika da umakne sa sela.
- Ako ti tako kažeš...
- Ne vjeruješ mi?
Nisam odgovorio.


Mota se neprekidno oko mene. Od trenutka kad sam u devet sati ušao u stan, lijepa Izabela je gotovo uvijek pored mene. Gospodin je Bilić izjurio iz stana čim sam ušao, po običaju se pravdajući neodložnim poslovima. Odgovara mi njegova odsutnost i mirno nanosim boju na zidove koji se brzo suše: vruće je kao u paklu.
- Majstore, ajde na pivicu - zove me Izabela: stalno zaboravlja da ne pijem alkohol.
- Može li kava umjesto piva? - pitam je.
- Ima i kavica - odgovori ona.
Nakon trećeg poziva na pivicu-kavicu, kad sam već gotovo pri kraju sa poslom, sjedimo u maloj kuhinji, ona čista, mirisna, obučena u traperice kojima su odsječene nogavice i u usku bijelu majicu bez rukava, a ja u sličnim trapericama bez nogavica, ali prljavim i prljavoj majici odsječenih rukava, koje je nekad bila bijela.
- Čudiš se, majstore – počne odjednom Izabela. – Gledaš me i misliš zašto se udala za onog klipana …
- Ne mislim ja ništa …
- Zbog bijega, eto zbog čega. Morala sam pobjeći iz one bijede …
"I upasti u ovu,"mislim ja, ali je ne prekidam više i mirno slušam priču njenog života, koja mi je i bez da je čujem već poznata: velika obitelj siromašna i koja jedva preživljava, kad se iznenada pojavljuje on, povratnik iz Njemačke, razbacuje se novcem …
I onda se dogodilo: Izabela bez ikakvog povoda sa moje strane ustaje, prekida priču isto onako naglo, kako ju je i počela i ne mareći za prljavštinu na mom tijelu, smješta se na moja koljena i njene čvrste i slobodne grudi postaju sve što mogu vidjeti. Umor odjednom nestaje, a uzbuđenje mi zatreperi tijelom.
- Dođi - kaže Izabela ustajući i držeći me za ruku i vodeći kroz hodnik. - Idemo u sobu.
Za čas smo oboje goli i bacamo se na raspremljen krevet. U sobu kroz napola spuštene rolete prodire sunce i moj se pogled odjednom zalijepi na bezbroj slika koje poput vojnika stoje poredane na velikom stolu u kutu. Aveti prošlosti.
- I meni smetaju - kaže Izabela i onako gola, predivna, ustaje i gura slike na bezobličnu hrpu, okrećući ih prednjom stranom prema stolu. - Ali on je lud za tom starudijom, glupan jedan. Je li sad bolje?
- Mnogo bolje - odgovaram joj gledajući je i želeći je.


- Evo - reče Fićo te iste večeri u našem omiljenom kafiću, pružajući mi snopić novčanica. - Kad si toliko zaradio za dva dana posla?
- Nikad - odgovaram smijući. - Zbilja si pretjerao sa cijenom. Čovječe, pa to je barem tri puta više nego ...
- Nije! - prekida me Fićo. - Ništa nije previše za takvu gospodu.
- Možda si u pravu.
- Sigurno sam u pravu - reče on smijući se. - Reci, je li lijepa Izabela i za tebe okretala slike na stol, da ih ne moraš gledati?
- Ah, gade jedan!
- Pa već je bio i red da budemo plaćeni i za takve stvari, zar ne? - upita Fićo smijući se. - Ipak je to bio naporan posao.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 13. studenoga 2008.

Stol



U trenutku dok zaključava automobil, parkiran između mnogih drugih na ogromnom parkiralištu, koje je u njegovom djetinjstvu bilo park, sjeti se nostalgično Daniel, mobitel u njegovom džepu se prodorno-piskavim glasom oglasi.
- Tko je sad? - upita se on glasno, gledajući u Mirnu, svoju suprugu, koja stoji s druge strane automobila i čeka na njega: upravo su izašli iz automobila i namjeravali u jednom od mnogobrojnih kafića popiti kavu. - Još nitko ne zna da sam stigao kući.
- Pogledaj - reče mu ona.
- Ivica - reče Daniel, bacivši brz pogled na zaslon mobitela, kojeg je upravo iščeprkao iz unutrašnjeg džepa smeđe kožne vindjakne, pa kad ugleda pogled nerazumijevanja na licu Mirne, doda: - Agent za ukrcaj.
- Pa javi mu se - reče nestrpljivo Mirna: bliži se pedesetoj i kosa joj je plameno crvena zahvaljujući čestom bojanju, a oči boje lješnjaka odaju umor. - Što čekaš?
- Možda me zove radi ukrcaja ...
- Ma što ti je? - upita Mirna i odmahne rukom. - Pa tek si prije osam dana stigao kući. Javi mu se.
- Što je Ivice? - upita Daniel u aparat, a Mirna vidje kako mu se koščato lice smrklo, a zelene oči bljesnule ljutnjom.
Grupa djece protrči pored njih, dok i dalje mirno stoje pored parkiranog automobila i Mirna ih blagonaklono isprati pomalo sjetnim pogledom.
- Ma što je tebi? - čuje kako govori Daniel. - Ne dolazi u obzir. Nikako! Pa još Argentina! Ni govora.
Mirna uzdahne. Uvijek ista priča: u braku su dvadeset i sedam godina, a od toga zajedno nisu proveli ni deset. Možda i manje. Daniel je stalno na moru, a djeca, koja više nisu djeca, odlutala su nekim svojim putovima, ostavljajući je samu, napuštenu. Upravo se tako osjeća: napušteno. Mirta, njena kći, udala se prekinuvši studiranje na posljednjoj godini fakulteta, što je Daniela silno rastužilo, a Ranko, sin, postao ocem bez bračnog blagoslova i to ju je sve zbunjivalo. Nedostajali su joj svi i nije to krila.
- Rekao sam ti! - otrese se prema njoj Daniel. - Točno sam osjećao što taj gad želi.
- Stišaj glas, molim te - zamoli ga Mirna, koja se oduvijek boji njegove naprasitosti. - Što je bilo?
- Ono što sam znao da će biti - odgovori bijesno Daniel brzo hodajući prema mostu, preko kojeg moraju proći. - Hoće me ukrcati. I to bi morao potegnuti čak u Argentinu! Brod uopće ne dolazi u ovaj dio svijeta. A tek sam došao kući! Nadao sam se odmoru, opuštanju. A već mi je pun nos svega!
- Daj se smiri, molim te - reče ona i primi ga pod ruku, usklađujući svoj korak s njegovim. - On samo radi svoj posao. Pozvao te, ti si odbio i gotovo. Ne ljuti se zbog toga. Nemoj nam pokvariti ovako divan dan. Pogledaj oko sebe! Vidi ove jesenje boje. Uživaj malo. Zaboravi na more i brod.
- Kad mi ne daju zaboraviti - promrmlja on. - Zar misliš da to ne želim? Ali uvijek postoji nekoliko takvih kao što je Ivica. Važno mu je samo strpati proviziju u džep od ukrcaja, a briga ga za čovjeka. Zar on misli da je lako biti mjesecima na moru?
- Zaboravi - reče mu ona. - Ne dopusti da ti to pokvari raspoloženje. Hoćemo li prvo u banku ili na kavu?
- Daj da obavimo banku - odluči on. - Pa ćemo na miru sjesti i popiti nešto. Odavno nismo ti i ja, sami, bili na piću.


- Lijepo je ovdje - primijeti Mirna. – Prilično je mnogo ljudi koji kupuju, a opet mirno i bez buke.
Sjede u kafiću velike robne kuće, ispred njih na stolu puše se dvije svježe kave.
- Prije smo često odlazili na piće, samo nas dvoje - primijeti Daniel. - I onda iznenada prestali. Ni ne sjećam se kad smo posljednji put bili na piću. Samo nas dvoje.
- Pa djeca ...
- Nisu to više djeca - prekine je on. - Uvijek govoriš o njima kao o maloj djeci. To su sad ljudi, i to ljudi koji imaju vlastiti život. Ne zaboravljaj na to.
- Za mene će uvijek biti djeca - braneći se reče Mirna.
- Prava si kvočka - pomalo ljutito, pomalo podsmješljivo primijeti Daniel. - Čitav život brinemo o njima, o Mirti i Ranku, je li tako?
- Pa to je prirodno.
- Nisam ni rekao da nije prirodno - umorno reče Daniel i odustane od daljnje rasprave: ona jednostavno ne želi shvatiti poruku koju joj šalje.
Djeca. Koja to više nisu. A za nju, Mirnu, i dalje su djeca. Sve mu je to poznato i sve ga to ljuti. Ide mu na živce. Ponekad mu se čini da se pretvorio u veliki novčanik iz koga svi grabe kad im zatreba. A on? Što on ima od tolikih godina na moru? Sijedu kosu i izborano lice i ništa više. Nije protiv toga da se "djecu" pomaže, ali ne može ih i dalje toliko pomagati, da to već liči na uzdržavanje. Dosta je bilo!
- Vidjela sam prelijepi veliki stol gore na vrhu - progovori odjednom Mirna i prekine Danielovo sumorno razmišljanje.
- Kakav stol? - upita on čudeći se. - I što će ti stol?
- Lijep je, jako lijep - odgovori Mirna. - Divno bi se uklopio u dnevnoj sobi. Mogli bi se oko njega nedjeljom svi okupljati na ručku. Ispunio bi prazninu dnevne sobe. Kao stvoren je za to mjesto.
- Ah, to je! - reče on. - Opet ti po starom! Pozivaš svoju dječicu svake nedjelje na raskošnu gozbu koja me dobro opali po džepu. Dokle ti misliš tako?
- Zar žališ potrošiti na svoju djecu?
- Ne žalim ja ništa! - odbrusi Daniel. - To sam bezbroj puta dokazao. Zar nisam Ranku platio stan godinu dana unaprijed?
- Jesi, ali ...
- Ne postoji ali! - prekine je on. - Dosta mi je već toga, ali znam da će biti po tvome. Navikao sam na to. Mene nitko ništa ne pita. Osim, naravno, da se isprsim za lovu.
- Znaš da to nije istina.
- Koliko košta taj stol?
Mirna mu reče, a Daniel samo duboko uzdahne, zatomivši u sebi poriv za urlikom. Nestrpljivo posegne za novčanikom i izvadi rečenu svotu.
- Evo - reče pružajući joj novčanice. - I pozovi u nedjelju na basnoslovni ručak dječicu.
- Ti si obično gunđalo - odgovori mu Mirna ustajući, ljubeći ga u obraz koji je još uvijek mirisao na kolonjsku vodu i uzimajući novac. - Idem ga uplatiti. Da mi ga netko ne digne ispred nosa. Joj, baš je stvoren za obiteljska okupljanja!
Daniel ostane sam uz umorni uzdah, koji je s mukom suzdržavao već duže vrijeme. A tako se radovao miru, kući, životu bez šuma brodskih strojeva. Samo Mirna i on u tihom stanu. I nitko više. Možda bi se nešto iz njihovih mladih dana vratilo? Ponovo ih ispunilo. Možda iskrice još jednom zaiskre … Tako se radovao, a sad mora kupovati stol da bi ...
Zmijskom brzinom Daniel posegne u unutrašnji džep vindjakne, izvadi mobitel i nazove, nestrpljivo lupkajući prstima po stolu.
- Ivice, Daniel je - reče u aparat. - Jesi li ukrcao ... nisi? ... Da, da, predomislio sam se... Pristajem ... ići ću. Kad polazim?
"Više mira imam na brodu, nego kući", pomisli dok sprema mobitel natrag u unutrašnji džep, a pogled mu zalijepljen na mladom paru koji se naginje nad svoju bebu i guguće joj ozarenih lica.
Slute li oni što ih čeka?


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

srijeda, 12. studenoga 2008.

Posjetiteljice



Trgnuo sam se iz maglovitog polusna u posljednji trenutak i naglo uspravio gornji dio tijela: da nisam, raspalio bih čelom po stolu, porazbijao postrojene čaše. Stakleni vojnici.
- Koji se vrag događa s tobom? - upita me Marin, gledajući me podozrivo ispod namrštenih obrva.
- Ništa - odgovorim mu. - Samo sam malo pospan.
- To "ništa" kako ti kažeš, traje već otprilike šest mjeseci - progunđa Marin preko ruba čaše. - I mogu ti reći da uopće sjajno ne izgledaš.
Sjedimo za našim omiljenim stolom u kutu u našem omiljenom kafiću, među čijim smo zidovima proživjeli mnoštvo uzbuđenja. Petak je, bliži se deset sati, noć se tek počinje otvarati nudeći nam obilje mogućnosti. Jednu od tih mogućnosti koja me ne raduje, plavokosu i zelenih očiju, ugledao sam prije nekoliko minuta: sjedi za šankom sa još tri prijateljice i baca kose poglede prema meni. Zove me …
- O čemu govoriš? - odsutno ga pitam.
- Pogledaj se, čovječe! - uzvrati mi Marin. - Podočnjaci ti se objesili, koža na licu posivjela. Izgledaš kao da ti je šezdeset, a ne trideset. Koji se vrag događa s tobom?
Njegov glas zazove nešto nepoznato u meni i istog trenutka sam znao da ću mu reći. Reći ću mu sve, čitavu istinu i nije me briga što će reći ili što će misliti. Nije me briga! Moram se nekome povjeriti, istresti svoju mučninu iz sebe, a kome ću drugom, ako ne Marinu, svom najboljem prijatelju?
Nagnem se malo prema njemu, prestajući instinktivno i potpuno bez želje gledati plavušu i lagano mu dotaknem lakat.
- Nećeš mi vjerovati - rečem mu - ako progovorim. Priča je nevjerojatna i teško mi je i samom vjerovati u nju.
- Kolikom smo već dugo prijatelji? - upita on. - Prijatelji ne lažu jedan drugom. Vjerovati ću ti.
- Prije nego počnem - kažem mu mašući konobarici Zdenki - da se opskrbimo gorivom: trebati će nam.


Marin je dobro primijetio: počelo je upravo prije šest mjeseci. Tu sam noć kao i obično pošao spavati oko ponoći, umoran od gledanja nekog glupavog filma i osjećajući miris Neve i dalje u nozdrvama. Volio sam njen parfem.
- Prekidaš? - upitala me je Neva tog poslijepodneva. - Zbog čega?
- Kako zbog čega? - zbunio sam se: još me nikad ni jedna takvog što nije pitala.
- Nije mi jasno zbog čega prekidaš sa mnom - rekla je Neva oštro me gledajući i tek sam tad shvatio kako se nije uputno igrati sa njom previše. - Dobro nam je u krevetu, ne zanovijetamo jedno drugom, sve štima. Zbog čega prekidaš?
- Hoćeš istinu? - upitao sam je grubim glasom, shvaćajući kako me samo gola istina može izvući iz zapetljane situacije u kojoj sam se iznenada našao.
- Da! - čvrsto je rekla. - Hoću istinu. Mislim da je zaslužujem. Barem to.
- Pa onda je čuj! - otresao sam se nemilosrdno: pomalo sam uživao u njenom iznenađenju. - Previše sve to skupa traje! Istina, seks je dobar, nije nam loše zajedno, ali nije to ono što tražim.
- A što tražiš?
- Nije važno što tražim - odgovorio sam namjerno grubo. - U svakom slučaju ti nisi ono što tražim.
- Ah, tako! - rekla je ustajući i bijesno me gledajući. - Ali nisi mi to htio reći, dok me nisi dobro poševio, je li?
- Sama si odgovorila na svoje pitanje - nisam odolio, a da je ne bocnem. - Drago mi je što priznaješ da sam te dobro poševio.
- Gade! - protisnula je kroz stisnute zube, a lice joj bilo bijesno, gotovo ružno i malo sam se čudio tolikoj promjeni. - Najebati će jednog dana zbog takvog svog ponašanja.
- Čekam taj dan - mirno sam odgovorio, gledajući je kako uzima svoju torbicu i kreće prema vratima.
- Nećeš dugo čekati!


Tada to nisam znao, ali Neva je bila u pravu. Nisam dugo čekao. Nisam uopće čekao.
Tu sam istu noć doživio svoj prvi košmar. Ona je došla oborene glave, duga joj i svijetla kosa sakrivala lice i nikako je nisam mogao prepoznati. Uzjahala me, opkoračila, besramno otvarajući se pred mojim pogledom. Sve sam vidio, osim njenog lica. Lice kao da je bilo tabu. Njena me ljubičasta unutrašnjost uzbuđivala i nisam je se mogao zasititi. Želio sam je još i još i još ... a ona me poticala, vješto, neprekidno, postajući prava čarobnica u izvlačenju snage iz mene, koja nam je pružala mokro uzbuđenje.
Probudio sam se u znoju, a glava mi pucala. Do tog trenutka nisam ni znao za glavobolju. Okretao sam se u krevetu tražeći nju, čarobnicu u umijeću ljubavi, ali nikog nije bilo. Krevet je zjapio bijelinom i podrugljivom prazninom. Kao da mi se rugao …
- Sanjao sam - glasno sam rekao. - Bio je to samo san. Košmar. Sa dobrim tušem sve ću sprati sa sebe.


Dugo se tuširajući nisam uspio sprati umor sa sebe. Umor kao da mi je sjeo na ramena i nikako ga nisam mogao zbaciti. I pritiskao me. Nekako sam izdržao taj dan, usprkos drhtavim koljenima i već u deset navečer legao u krevet, ugasio svijetlo i zurio u mrak. San nije dolazio.
- Pa sto mu bogova! - glasno sam se požalio u noći. - Je li moguće da se bojim zaspati?


Ujutro sam se probudio i počeo je tražiti pogledom, ali ni ovog puta nikakve žene nije bilo u mom krevetu. A iza mene je bila burna noć, to sam pouzdano znao. Drhtavih sam koljena ustao i onako gol pažljivo se zagledao u plahte zgužvane, zgurane u donji kraj kreveta. I gle, izdajničke su mrlje bile tu! Nisam lud! Nisam lud! Ali gdje je ona, crvenokosa i dugih nogu, koja me ...
I sjetim se odjednom: baš kao i njena prethodnica i ova je sakrivala lice i nisam ga mogao vidjeti ni u jednom trenutku, usprkos ludom zanosu koji nas obavijao i u kojem smo gubili moć samokontrole.


- Što hoćeš reći? - upita me Marin. - Da te žene posjećuju svaku prokletu noć i sišu snagu iz tebe?
- Upravo to - kažem tiho. - Ne očekujem da povjeruješ, ali tako je. I to nije sve.
- Ima još?
- Ima - odgovorim. - Sad dolaze u grupama. Po nekoliko njih.
- Ma čuj, znam da si potentan gad - reče Marin smijuljeći se - ali nekoliko njih ... uspijevaš li ih sve obraditi?
- One me tjeraju na to.
- Tjeraju?
- Prisiljavaju - kažem mu. - To bi bila prava riječ.
- Prisiljavaju? - pita on u čudu. - Kako prisiljavaju?
- Uh - huknem. - Ne znam kako to opisati. Ali njihanje kose, vrući dahovi, razigrane ruke, pale u meni vatru i kad sam sasvim siguran da se nikako ne može upaliti.
- Hoćeš reći ...
- Da, jebem mu! To hoću reći! Drže me u neprestanom stanju divljeg uzbuđenja, želja me nikad ne napušta, a bol koju osjećam zbog toga, bolje i da ne spominjem.
- Ali zbog čega? - upita Marin sasuvši punu čašu u grlo. - Postoji li razlog njihovom mahnitanju?
- Od kud da ja to znam?
- A tko će drugi znati? - odgovori on. - Razmisli i otkrij razlog, čovječe. Izgledaš jebeno loše.
- Jebeno je prava riječ - potišteno mu kažem. - Nikad ni sanjao nisam kako ću žudjeti za samotnim noćima.
- Možda je osveta u pitanju.
- Kakva osveta?
- Čuj, ja sam ti prijatelj ...
- Preskoči ta sranja i reci što misliš!
- Volim te i drag si čovjek i dobar si prijatelj - reče tiho Marin, izbjegavajući me pogledati.
- Ali? - pitam ga oštro, jer znam, osjećam, kako taj "ali" poput mača visi nad mojom glavom.
- Ali je činjenica da si pravi gad prema ženama - dovrši Marin ustajući. - Spremao sam se odavno to ti reći, ali uvijek sam se nekako uspio suzdržati. To je istina i ti to znaš: pravi si gad prema ženama. I sad je došlo vrijeme naplate.
- Ti si lud!
- Možda - odgovori on mirno i tiho. - Ali mene nitko ne siše noću, izvlačeći iz mene posljednji atom snage.
- Ti si lud! - ponavljam: ne mogu to prihvatiti.
- Neka sam - reče Marin. - Idem nam donijeti piće, a ti mirno u samoći razmisli o tome što sam ti rekao.
Gledam ga kako odlazi, noseći prazne čaše u objema rukama: gužva je u lokalu sad silna, a nisam to prije ni primijetio. Hvatam pogled one plavokose zelenih očiju i čitam u njima pitanje: "Što je? Što čekaš?", ali ne namjeravam ustati i prići joj i ...


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 10. studenoga 2008.

Jutro poslije



Probudio me njen uzdah. Jedan sam čas čvrsto spavao, sanjao, da bi već idući trenutak bio sasvim budan. I svjestan svega. Najviše nje pored sebe. Pogreške.
- Budan? - upita me Nadin.
- Jesam.
- Da skuham kavu?
- Bilo bi krasno.
- Kiša je prestala.
- I bio je red – primjećujem. – Napadala se.
- Zamalo čitavu noć.
Ustaje i pored kreveta oblači na golo tijelo lepršavu kućnu haljinu, koja joj dopire do polovice dugih butina. Koje promatram. Nagonski. Bez želje. I čudim se tome. Moj fetiš su duge i lijepe ženske noge, a sad sam odjednom ravnodušan. U neprilici skrećem pogled: ne želim da Nadin shvati što se odigrava u meni. Igrokaz koji se odigrava u mojoj nutrini je samo moj i bolje je da ona ništa ne zna o njemu.


Sad znam kako je sve ovo pogreška. Jedna iskra koja je sinoć planula, dok se ponoć bližila, a kiša krupnim i mokrim prstima bubnjala po prozorskom staklu, nije zapalila vatru. Barem ne onu koja traje. Buknuo je plamen, prisjećam se trenutka strasti, dok brzo navlačim bokserice, pa traperice, ne želeći da me Nadin gleda golog. Plamen se vrlo brzo ugasio.
- Lud si, ideš li po ovom vremenu kući – rekla je Nadin sinoć, pokazujući kroz veliki prozor na noć i kišu u noći, koja je visjela poput sivog i gustog zastora. – Pričekaj da malo stane. Nitko te kući ne čeka. Gledajmo film, dok ne prestane padati.
- Dobro – pristao sam, sjeo na kauč i pripremio se na čekanje, ne sluteći gdje će nas ta odluka dovesti.
Sjedili smo jedno pored drugog mirno gledajući film, dok …

Zgrabio sam je i gotovo da i nije bilo čekanja, nježnosti, kao da nam je predigra bila ono jednosatno druženje koje smo proveli sjedeći na kauču jedno uz drugo, ali se ne dodirujući. U jednom se trenutku Nadin nagnula prema naprijed ne bi li dohvatila cigarete koje su ležale na niskom stoliću ispred nas, a na kome se nalazile još čaše i pepeljara.
Previše se je sagnula. Ogrnuta laganom kućnom haljinom, jer bilo je jako toplo usprkos kiši bez vjetra koja je uporno i šumeći padala vani, u noći, dok je pružala ruku prema kutiji cigareta dojka je bljesnula osvijetljena samo blagom svjetlošću televizijskog ekrana i dviju mirisnih svijeća. Naravno da sam se zapiljio u prizor. I naravno, Nadin mi je ulovila pogled. Trenutak smo se napeto gledali, a zatim nam se nagnuo prema njoj, dok se Nadin istovremeno naginjala prema meni.
Nekoliko dugih i vrućih poljubaca brisalo je naše poznanstvo bez erotike dugo nekoliko godina. Nisam mislio na to. A nije ni ona. Začudo, zanos strasti, kojeg smo hranili zagrljajem, potrajao je preko sat vremena. Kao da smo već dugo zajedno, kao da nam se tijela poznaju. Ne, nisam gledao na sat, takvog mi što nije palo na um u tom trenutku, ali znam da se film vrtio tek nešto oko petnaest minuta prije nego li smo se zagrljajem sljubili, a kad smo se odvojili jedno od drugog, znojni i ispremiješanih sokova po trbusima, utolivši praiskonsku glad, film je upravo završio i pogled mi se zaustavio na bezbrojnim imenima koja mi ništa nisu značila, kao ni ova žena pored mene. Prije je bila prijateljica, a što je sad?

- Šutljiv si - reče Nadin u kuhinji, gdje sjedeći za kuhinjskim stolom pijemo kavu. – I ja sam zbunjena.
- Ma čuj ... - počinjem nespretno, silno želeći da je prokleti trenutak već uvelike iza mene.
- Nemoj - prekida me ona. - Reći ćeš nešto što ćeš kasnije požaliti. Pođi kući, razmisli o ovome i ...

Osjećajući se rasterećen, iako ne sasvim, koračam pustom ulicom žureći se da što prije stignem kući i istuširam se.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

četvrtak, 6. studenoga 2008.

Miris uspomena



Pomičem granice sjećanja i potiskujem u ponor zaborava ono što nije vrijedno pamtiti. Svađe. Nesporazume. Bacam ih u ponor bez dna: ne želim više nikad sjećati se tih trenutaka. Zaboravio sam. Jer sam volio. A ukoliko si volio barem jedan jedini drhtavi trenutak vremena u svom životu, nisi uzalud živio. I ne trebaš se sjećati sa mržnjom, nezadovoljstvom ili možda žaljenjem. Budi sretan što si imao taj trenutak, što si neizmjerno uživao u njemu.
Govorim to samom sebi unutrašnjim monologom dok šećem obalom. Gotovo čujem svoj glas, praćen krikom galeba i šumom mora, koje blago zapljuskuje stijenu obale. Ali je monolog unutrašnji, samo za mene. I za nju. Njoj ga šaljem mislima, uvjeren da će ga prihvatiti.
Uživam u suncu i uživam u smirenim mislima nakon olujnih misli koje su dugo, možda i predugo, obavijale moje osjećaje nagoneći me ljutnju, otvarajući u meni bolne rane uznemirenosti. Sad je to nestalo i uživam u miru koji me obuzeo, pohotno širim nozdrve i udišem morski zrak koji liječi rane-uspomene.


Sjećam se nje, kako je znala namreškati svoj nosić, dok je poput malog razmaženog psića njuškala zrak, slan i prijatan. I smijala se. Meni. Nama. Danu. Trenutku. Životu.
- Zašto me tako gledaš? - upitala me u jednom trenutku, dok joj je sitna kapljica znoja polako curila niz malen nos.
- Ponašaš se baš kao prava kontinentalka.
- Pa nemamo svi sreću živjeti u primorju - odgovorila je, nagnula se prema meni i ovlaš me poljubila, pa se odmah ispravila: - Iako, čini mi se, jedino ovdje istinski živim.
- Na moru?
- Pored tebe!


I kako onda, kad imaš takva sjećanja, mrziti je, biti ljutit na nju? Taj je trenutak ljetnog dana okrznuo mirisom sreće moj život, a u njemu, mom životu, i nije bilo previše sreće. Nisam to prije ni shvaćao. Dok nije ušetala ona: sitna, nasmijana, smiješnih grimasa na licu. Moj mali klaun.


Prisilio sam se na grubost. Da zaštitim samog sebe. Morao sam. Previše je boljelo, pa sam onog proljetnog dana učinio odlučan rez zamahnuvši mačem presjekao čvor osjećaja, debeo i zagonetno umotan u samog sebe: moj vlastiti Gordijski čvor. Boljelo je, priznajem. Ali mnogo je više boljelo sretati je posvuda, čitati njeno ime koje bi iznenada iskakalo ispred mene, kao da ih je ona obojila crvenom kričavom bojom. Podrugljiva neonska reklama. Nisam se mogao odreći svoje pisane riječi, pa sam se odrekao njene. Znao sam: ukoliko ne postupim grubo, patnja će se produžavati sve više. Postajati većom, bolnijom. A nisam želio više patiti: dovoljno sam patio. Znao sam da će ljepota koja nas je vezivala biti narušena i nestati i prije nego li je to postalo stvarnost. Drugačije nije moglo biti. Nažalost. Pa sam skupljao uspomene i gomilao ih: slike zajedničkog uživanja.
Je li ona shvatila moj rez? Moju grubost? Moje ignoriranje? Nadam se ... jer ne prođe ni dan, a da me miris uspomena ne zahvati i smiješak mi brzo preleti licem i još brže ga sakrivam. Sebičan sam, ne želim sreću sjećanja ni sa kim dijeliti.


Mirišu li i njoj naše uspomene?
Osjećam miris njene kose u lahoru. I čudno, nikad o njoj ne razmišljam vrućim mislima, omotanim požudom. Vrlo rijetko je se prisjetim znojnu, poluotvorenih usnica, koje požudno grabe zrak, dok se uvija sladostrasno u mom naručju. Umjesto toga, sjećam je se dok šeće pored mene i smije se, a sunce joj obasjava kosu. I vidim plamen u njenim očima koji sam ( da budem baš pekmezasto-patetičan ) ja zapalio i koji i dan danas grije moje srce.
Zbog toga znam da sam ozdravio, prebolio ... Često se sjetim zajedničkih jutarnjih buđenja, dok bi u polusnu bauljala prema kupaonici, a ja joj dovikivao kako je kava gotova, spremno je čeka. Ili se prisjetim mahanja ruke dok vlak napušta stanicu, odnosi je ...
Mirišu li i njoj uspomene?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

nedjelja, 2. studenoga 2008.

Tragači



Dawa zasvrbi vršak nosa i on pokrene ruku nakon mirovanja dužeg od jednog milenija. Istog časa postane svjestan kako je budan, živ, topao. Trenutak u kojem je prizivao sjećanje pokopano u dugom i dubokom snu, prođe i Daw se odjednom svega sjeti. Uz uzdah zadovoljstva, polako izađe iz kapsule u kojoj je hibernirao i koja ga je održavala u životu, dok je brod jurio beskonačnim Univerzumom.

Prvo se protegne, ispruži prste ruke visoko iznad glave i razgiba tijelo, golo, mišićavo, obasjano blagim osvjetljenjem: imitacija sunca kojeg više nikad neće ugledati. Obuče lagano sivo šušteće odijelo, pa priđe komandnoj ploči. Osmjehne se pogledavši na očitanja koja ga izvijeste da su svi članovi broda živi, da hiberniraju i da ih samo treba pozvati na buđenje. Njega samog, Dawa, probudio je mozak broda, kompjuter Ilom3, nepogrešivo ih dovevši u blizinu pogodnog planeta. Još jedna nada …
Daw pritisne nekoliko šaroliko osvijetljenih konzoli, dajući zapovijed za buđenje posade i putnika, pa pođe prema blagovaonici. Glad je u njemu odjednom buknula punom žestinom. Dok se kretao prema blagovaonici, pogled mu se zaustavi na planetu koji bi trebao postati njihov novi dom. Mala zelenkasta mrlja jedva se nazirala okružena hladnim ništavilom i obasjavana sa tri sunca.
- Prošli smo put bili blizu planete sa dva sunca - začuje Daw glas iza sebe i brzo se okrene.
- Vrlo si se brzo probudio, Riko - reče i prijateljski klimne. - Ali kad bolje promislim, uvijek si brzo reagirao.
- Reagirati ću i sad brzo - odgovori Riko i prstom pokaže na jednu od plamtećih žutih točki na velikom monitoru. - Vidiš? Zar te ne podsjeća na nešto?
Daw se zagleda pažljivo u pokazani dio monitora i blago se strese: na jednom od tri sunca, prema kojemu je bio neumoljivo uperen Rikov prst, primijeti nešto što je već vidio i što više nikad nije želio vidjeti.
- Ploča - reče tiho Riko stojeći pored Dawa. - Pomiče se, prokleta bila, zar ne?
- Pomiče se - prizna Daw i obuzme ga tuga. - Pomiče se i stvara slijedeću ploču ...
- Zapovjedio si buđenje? - upita Riko. - Ako nisi, možda bi bilo bolje ...
- Zapovjedio sam buđenje - prekine ga Daw. - Kasno je. Početi će uskoro dolaziti.
- Šteta - promrmlja Riko. - Ako ništa drugo, mogli smo ih poštedjeti razočarenja.
- I tuge - doda Daw.
- Pogledaj! - reče Riko i ponovo uperi prstom. - Ploče se razmnožavaju, baš kao i prošla dva puta: nema još mnogo vremena. Eksplodirati će uskoro.
- Imamo još vremena - mirno odgovori Daw. - Naši će navigatori-tragači potražiti slijedeću pogodnu planetu i ...
- I što onda? - ljutito upita Riko. - Strpati ćemo se u kapsule, hibernirati i jedriti Univerzumom slijedećih nekoliko hiljada godina. A kad stignemo na novo odredište, što će se dogoditi? Sunce će pločama sakriti svoje lice i eksplodirati , a mi ćemo bježati ispred vjetra nove ili supernove, budemo li imali još manje sreće.
- Ništa drugo ne možemo učiniti - hladno reče Daw. - I ti to znaš. Svi znamo. Budi dostojanstven.
- Meni je svega dosta - tiho reče Riko. – Briga me za dostojanstvo. Koliko već ovo traje? Koliko milenija putujemo spavajući Univerzumom, a sve u nadi da ćemo pronaći novi dom. A kad stignemo ... doslovno nam se zalupe vrata pred nosom.
- To si dobro rekao - reče liječnik Harden, priključivši se razgovoru. - Još sam posljednji put, u Kvadrantu 792 pomislio upravo na to.
- Na što to, doktore? - upita ga Daw.
- Da nam Univerzum zatvara vrata pred nosom.
- Ma što to govorite? - upita mlada biologinja Ria, pridruživši im se i tresući plamenim kosom. - Kakva vrata? Je li vi to ozbiljno, doktore?
- Sasvim ozbiljno - klimne liječnik Harden plavokosom glavom, potvrđujući svoje riječi.
- Možeš li to objasniti? - upita ga Daw.
- Pokušati ću. - Liječnik se nelagodno ogleda oko sebe, odjednom shvativši da govori čitavom mnoštvu, koje se tiho sakupilo u velikoj blagovaonici. - Ovo nam je već treći istovjetni slučaj, zar ne? Dođemo nakon milenija i milenija plovidbe do željenog planeta i počne se ovo događati. Sunce sakriva svoje lice pred nama, nečim što zovemo pločama. Zašto? Zašto su sunca, koja su prije nego što smo mi svojom prisutnošću narušili sklad ovog dijela Svemira, počela zakivati se pločama, da upotrijebim naš riječnik, jer mi u stvari ne znamo što se točno događa sa suncima. Točno?
- Točno - potvrdi Daw. - Ni jedan fizičar na brodu ne može objasni fenomen. A imamo ih oko sto i trideset, mislim.
- Ponavljam, treći se put događa ovo isto! - nastavi liječnik Harden. - Ne može biti i sasvim sigurno nije slučajnost. Vrata nam se zatvaraju pred nosom.
- Ozbiljno to mislite? - upita DaW.
- Sasvim ozbiljno.
- Ali zašto, doktore?
- Ne znam - odgovori liječnik tiho. - Ne znam sigurno, ali nagađam. Mislim, osjećam, kako Univerzum zna što smo učinili od naše planeta, naše bliže okoline. Trebam li vas podsjetiti na prošlost?
Nije trebao. Po licima prisutnih se lijepo vidjelo kako svi razmišljaju o neprekidnim ratnim razaranjima, o nemilosrdnom uništavanju prirodnih resursa, zbog kojih su i opet nastupali ratovi: pakleni krug. O posljednjem činu nade u spas ljudskog roda, osnivanju kolonije izabranih kojima je bilo dozvoljeno živjeti, ali ne na matičnoj planeti, uništenoj, zatrovanoj, crnoj, pa ni na obližnjim planetima. Bilo im je dozvoljeno otići daleko, u nepoznati dio Univerzuma i tamo, možda, početi iznova. I sad doživljavaju ovo ... odbijanje!
- Mi smo tragači! - oštro reče Daw prekinuvši nelagodnu šutnju mnoštva, prijeteću i pritiskujuću šutnju. - I dalje ćemo tragati.
- Meni je dosta - promrmlja pored njega Riko. - Traganje spavajući. Bolje da sam mrtav. I onako je to potpuno isto.
Žamor gomile se podigne i preraste u buku, divlju kakofoniju zvukova koji su skakali oko njih, odbijajući se od svjetlećih zidova, dok se na velikom monitoru moglo vidjeti sunce, koje je polako i neumitno sakrivalo svoje lice pločama, pripremajući se za prasak.
- Glasajmo! - vikne netko, a mnoštvo prihvati.
- Glasajmo!!! - ori se dvoranom, dok brod juri kroz ravnodušno ledeno crnilo.


- Ni jedan jedini glas za nastavljanje potrage - reče u nevjerici Daw, sjedeći za komandama i dajući brodu posljednje naloge.
- Znači ni tvoj, prijatelju - reče Riko.
Samo su oni budni. Svi ostali ponovo spavaju: tako će biti pošteđeni užasa. Neće vidjeti kako se brod koji ih je milenijima nosio kroz Univerzum, ruši u plameno ludilo nestajanja sunca, stvaranja crnila, pripadanja ničemu.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.