srijeda, 12. studenoga 2008.

Posjetiteljice



Trgnuo sam se iz maglovitog polusna u posljednji trenutak i naglo uspravio gornji dio tijela: da nisam, raspalio bih čelom po stolu, porazbijao postrojene čaše. Stakleni vojnici.
- Koji se vrag događa s tobom? - upita me Marin, gledajući me podozrivo ispod namrštenih obrva.
- Ništa - odgovorim mu. - Samo sam malo pospan.
- To "ništa" kako ti kažeš, traje već otprilike šest mjeseci - progunđa Marin preko ruba čaše. - I mogu ti reći da uopće sjajno ne izgledaš.
Sjedimo za našim omiljenim stolom u kutu u našem omiljenom kafiću, među čijim smo zidovima proživjeli mnoštvo uzbuđenja. Petak je, bliži se deset sati, noć se tek počinje otvarati nudeći nam obilje mogućnosti. Jednu od tih mogućnosti koja me ne raduje, plavokosu i zelenih očiju, ugledao sam prije nekoliko minuta: sjedi za šankom sa još tri prijateljice i baca kose poglede prema meni. Zove me …
- O čemu govoriš? - odsutno ga pitam.
- Pogledaj se, čovječe! - uzvrati mi Marin. - Podočnjaci ti se objesili, koža na licu posivjela. Izgledaš kao da ti je šezdeset, a ne trideset. Koji se vrag događa s tobom?
Njegov glas zazove nešto nepoznato u meni i istog trenutka sam znao da ću mu reći. Reći ću mu sve, čitavu istinu i nije me briga što će reći ili što će misliti. Nije me briga! Moram se nekome povjeriti, istresti svoju mučninu iz sebe, a kome ću drugom, ako ne Marinu, svom najboljem prijatelju?
Nagnem se malo prema njemu, prestajući instinktivno i potpuno bez želje gledati plavušu i lagano mu dotaknem lakat.
- Nećeš mi vjerovati - rečem mu - ako progovorim. Priča je nevjerojatna i teško mi je i samom vjerovati u nju.
- Kolikom smo već dugo prijatelji? - upita on. - Prijatelji ne lažu jedan drugom. Vjerovati ću ti.
- Prije nego počnem - kažem mu mašući konobarici Zdenki - da se opskrbimo gorivom: trebati će nam.


Marin je dobro primijetio: počelo je upravo prije šest mjeseci. Tu sam noć kao i obično pošao spavati oko ponoći, umoran od gledanja nekog glupavog filma i osjećajući miris Neve i dalje u nozdrvama. Volio sam njen parfem.
- Prekidaš? - upitala me je Neva tog poslijepodneva. - Zbog čega?
- Kako zbog čega? - zbunio sam se: još me nikad ni jedna takvog što nije pitala.
- Nije mi jasno zbog čega prekidaš sa mnom - rekla je Neva oštro me gledajući i tek sam tad shvatio kako se nije uputno igrati sa njom previše. - Dobro nam je u krevetu, ne zanovijetamo jedno drugom, sve štima. Zbog čega prekidaš?
- Hoćeš istinu? - upitao sam je grubim glasom, shvaćajući kako me samo gola istina može izvući iz zapetljane situacije u kojoj sam se iznenada našao.
- Da! - čvrsto je rekla. - Hoću istinu. Mislim da je zaslužujem. Barem to.
- Pa onda je čuj! - otresao sam se nemilosrdno: pomalo sam uživao u njenom iznenađenju. - Previše sve to skupa traje! Istina, seks je dobar, nije nam loše zajedno, ali nije to ono što tražim.
- A što tražiš?
- Nije važno što tražim - odgovorio sam namjerno grubo. - U svakom slučaju ti nisi ono što tražim.
- Ah, tako! - rekla je ustajući i bijesno me gledajući. - Ali nisi mi to htio reći, dok me nisi dobro poševio, je li?
- Sama si odgovorila na svoje pitanje - nisam odolio, a da je ne bocnem. - Drago mi je što priznaješ da sam te dobro poševio.
- Gade! - protisnula je kroz stisnute zube, a lice joj bilo bijesno, gotovo ružno i malo sam se čudio tolikoj promjeni. - Najebati će jednog dana zbog takvog svog ponašanja.
- Čekam taj dan - mirno sam odgovorio, gledajući je kako uzima svoju torbicu i kreće prema vratima.
- Nećeš dugo čekati!


Tada to nisam znao, ali Neva je bila u pravu. Nisam dugo čekao. Nisam uopće čekao.
Tu sam istu noć doživio svoj prvi košmar. Ona je došla oborene glave, duga joj i svijetla kosa sakrivala lice i nikako je nisam mogao prepoznati. Uzjahala me, opkoračila, besramno otvarajući se pred mojim pogledom. Sve sam vidio, osim njenog lica. Lice kao da je bilo tabu. Njena me ljubičasta unutrašnjost uzbuđivala i nisam je se mogao zasititi. Želio sam je još i još i još ... a ona me poticala, vješto, neprekidno, postajući prava čarobnica u izvlačenju snage iz mene, koja nam je pružala mokro uzbuđenje.
Probudio sam se u znoju, a glava mi pucala. Do tog trenutka nisam ni znao za glavobolju. Okretao sam se u krevetu tražeći nju, čarobnicu u umijeću ljubavi, ali nikog nije bilo. Krevet je zjapio bijelinom i podrugljivom prazninom. Kao da mi se rugao …
- Sanjao sam - glasno sam rekao. - Bio je to samo san. Košmar. Sa dobrim tušem sve ću sprati sa sebe.


Dugo se tuširajući nisam uspio sprati umor sa sebe. Umor kao da mi je sjeo na ramena i nikako ga nisam mogao zbaciti. I pritiskao me. Nekako sam izdržao taj dan, usprkos drhtavim koljenima i već u deset navečer legao u krevet, ugasio svijetlo i zurio u mrak. San nije dolazio.
- Pa sto mu bogova! - glasno sam se požalio u noći. - Je li moguće da se bojim zaspati?


Ujutro sam se probudio i počeo je tražiti pogledom, ali ni ovog puta nikakve žene nije bilo u mom krevetu. A iza mene je bila burna noć, to sam pouzdano znao. Drhtavih sam koljena ustao i onako gol pažljivo se zagledao u plahte zgužvane, zgurane u donji kraj kreveta. I gle, izdajničke su mrlje bile tu! Nisam lud! Nisam lud! Ali gdje je ona, crvenokosa i dugih nogu, koja me ...
I sjetim se odjednom: baš kao i njena prethodnica i ova je sakrivala lice i nisam ga mogao vidjeti ni u jednom trenutku, usprkos ludom zanosu koji nas obavijao i u kojem smo gubili moć samokontrole.


- Što hoćeš reći? - upita me Marin. - Da te žene posjećuju svaku prokletu noć i sišu snagu iz tebe?
- Upravo to - kažem tiho. - Ne očekujem da povjeruješ, ali tako je. I to nije sve.
- Ima još?
- Ima - odgovorim. - Sad dolaze u grupama. Po nekoliko njih.
- Ma čuj, znam da si potentan gad - reče Marin smijuljeći se - ali nekoliko njih ... uspijevaš li ih sve obraditi?
- One me tjeraju na to.
- Tjeraju?
- Prisiljavaju - kažem mu. - To bi bila prava riječ.
- Prisiljavaju? - pita on u čudu. - Kako prisiljavaju?
- Uh - huknem. - Ne znam kako to opisati. Ali njihanje kose, vrući dahovi, razigrane ruke, pale u meni vatru i kad sam sasvim siguran da se nikako ne može upaliti.
- Hoćeš reći ...
- Da, jebem mu! To hoću reći! Drže me u neprestanom stanju divljeg uzbuđenja, želja me nikad ne napušta, a bol koju osjećam zbog toga, bolje i da ne spominjem.
- Ali zbog čega? - upita Marin sasuvši punu čašu u grlo. - Postoji li razlog njihovom mahnitanju?
- Od kud da ja to znam?
- A tko će drugi znati? - odgovori on. - Razmisli i otkrij razlog, čovječe. Izgledaš jebeno loše.
- Jebeno je prava riječ - potišteno mu kažem. - Nikad ni sanjao nisam kako ću žudjeti za samotnim noćima.
- Možda je osveta u pitanju.
- Kakva osveta?
- Čuj, ja sam ti prijatelj ...
- Preskoči ta sranja i reci što misliš!
- Volim te i drag si čovjek i dobar si prijatelj - reče tiho Marin, izbjegavajući me pogledati.
- Ali? - pitam ga oštro, jer znam, osjećam, kako taj "ali" poput mača visi nad mojom glavom.
- Ali je činjenica da si pravi gad prema ženama - dovrši Marin ustajući. - Spremao sam se odavno to ti reći, ali uvijek sam se nekako uspio suzdržati. To je istina i ti to znaš: pravi si gad prema ženama. I sad je došlo vrijeme naplate.
- Ti si lud!
- Možda - odgovori on mirno i tiho. - Ali mene nitko ne siše noću, izvlačeći iz mene posljednji atom snage.
- Ti si lud! - ponavljam: ne mogu to prihvatiti.
- Neka sam - reče Marin. - Idem nam donijeti piće, a ti mirno u samoći razmisli o tome što sam ti rekao.
Gledam ga kako odlazi, noseći prazne čaše u objema rukama: gužva je u lokalu sad silna, a nisam to prije ni primijetio. Hvatam pogled one plavokose zelenih očiju i čitam u njima pitanje: "Što je? Što čekaš?", ali ne namjeravam ustati i prići joj i ...


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: