Sjećanja ne mogu umrijeti

Sjedim na klupi u parku, glavu sam visoko zabacio da me ogrije jesenje sunce, a misli mi blude baš kao i bijeli rastrgani oblaci plavim nebom. Dvije se suprotstavljene misli sudaraju u meni, komešaju, ponekad postaju nerazumljive.
Prva: bila je ranjivo nježna. I druga: bila je lažljiva kuja.
Sve mi se čini, nije to tako jednostavno, kako bih volio da jest, mnogo je kompliciranije: jer bila je to oboje istovremeno. I ranjivo nježna i lažljiva kuja. Dvije žene u jednoj. Prva mi je pružala ugodu i neizmjernu nasladu, a druga me bacala u ponor pakla. Činila me beskrajno sretnim i tjerala u crni očaj.
Sjećanja se komešaju ovisno o mom raspoloženju. Primjećujem to i smijem se samom sebi. Kako nam se Život ruga!
Ukoliko mi je dan lijep, kao današnji, kad sve klizi onako kako želim da klizi, sjećanja su nježna, ogrnuta zaštitničkim plaštem. Zašto se i dalje brinem za njenu sudbinu? Zašto ne postanem ravnodušan? Koliko sam puta do sada rekao samom sebi, kako sjećanja na nju ( kratko vrijeme "na nas" ) moraju umrijeti. Pokušavao sam ih ubiti. Sjećanja. Nisam uspio. Živa su, da življa ne mogu biti i iskaču iznenada ispred mojih duhovnih očiju.


Prije dva dana prošao sam onim putem kojim smo nas dvoje prošli već veoma dalekog ljetnog vrućeg dana na putu prema obali, na mali večernji provod, prije nego se vratimo u našu sobu i ponovo posvetimo sami sebi, milujući se u beskraj, gaseći žeđ, gaseći je uvijek iznova. I dok sam se polako spuštao niz blagu strminu, zapuhao je blagi povjetarac i ja sam se u tom trenutku mogao zakleti kako mi je hladni povjetarac, blag i treperav i koji je donio radost mojoj duši, donio sobom i njen miris. Na trenutak sam postao savršeno sretan, u grudima mi se podigao moćan val zadovoljstva, igrali su nježni osjećaji na njegovoj krijesti. Oči su mi se ovlažile, usnice zadrhtale …
- To je sreća - promrmljao sam samom sebi i odmah se zatim panično okrenuo: je li me tko čuo? Uvjerivši kako nikog nema u mojoj blizini, prošaptao sam bezglasno, nijemo otvarajući usta : - Savršena sreća!
Zastao sam u pokretu, ukočen poput lovačkog psa koji je nanjušio divljač, jer nisam želio propustiti taj predivni trenutak nabijen snažnim osjećajima, toliko snažnim, da mi se pričinilo kako zrak oko mene treperi. Uživao sam u trenutku punom snagom znajući, shvaćajući i ne žaleći zbog toga, kako će za koji tren blaženi trenutak shvaćanja, razumijevanja, pa samim tim i praštanja, naglo nestati. I nikad se više neće vratiti. Sve je prolazno.
Ali nisam žalio, nisam bio žalostan zbog prolaznosti trenutka. Zar i sam nisam prolaznik kroz Vrijeme? Ono isto Vrijeme kroz koje smo ona i ja zajedno koračali. Jedno vrijeme. Za mene, jedino vrijeme vrijedno pamćenja.
Došavši u razmišljanju do tog odlučujućeg trenutka, odjednom sam shvatio da ništa drugo nije i ne može biti važno osim činjenice da sam u trenutku sjećanja na nju, osjetio savršenu sreću.
Može li se još nešto željeti?


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.