četvrtak, 6. studenoga 2008.

Miris uspomena



Pomičem granice sjećanja i potiskujem u ponor zaborava ono što nije vrijedno pamtiti. Svađe. Nesporazume. Bacam ih u ponor bez dna: ne želim više nikad sjećati se tih trenutaka. Zaboravio sam. Jer sam volio. A ukoliko si volio barem jedan jedini drhtavi trenutak vremena u svom životu, nisi uzalud živio. I ne trebaš se sjećati sa mržnjom, nezadovoljstvom ili možda žaljenjem. Budi sretan što si imao taj trenutak, što si neizmjerno uživao u njemu.
Govorim to samom sebi unutrašnjim monologom dok šećem obalom. Gotovo čujem svoj glas, praćen krikom galeba i šumom mora, koje blago zapljuskuje stijenu obale. Ali je monolog unutrašnji, samo za mene. I za nju. Njoj ga šaljem mislima, uvjeren da će ga prihvatiti.
Uživam u suncu i uživam u smirenim mislima nakon olujnih misli koje su dugo, možda i predugo, obavijale moje osjećaje nagoneći me ljutnju, otvarajući u meni bolne rane uznemirenosti. Sad je to nestalo i uživam u miru koji me obuzeo, pohotno širim nozdrve i udišem morski zrak koji liječi rane-uspomene.


Sjećam se nje, kako je znala namreškati svoj nosić, dok je poput malog razmaženog psića njuškala zrak, slan i prijatan. I smijala se. Meni. Nama. Danu. Trenutku. Životu.
- Zašto me tako gledaš? - upitala me u jednom trenutku, dok joj je sitna kapljica znoja polako curila niz malen nos.
- Ponašaš se baš kao prava kontinentalka.
- Pa nemamo svi sreću živjeti u primorju - odgovorila je, nagnula se prema meni i ovlaš me poljubila, pa se odmah ispravila: - Iako, čini mi se, jedino ovdje istinski živim.
- Na moru?
- Pored tebe!


I kako onda, kad imaš takva sjećanja, mrziti je, biti ljutit na nju? Taj je trenutak ljetnog dana okrznuo mirisom sreće moj život, a u njemu, mom životu, i nije bilo previše sreće. Nisam to prije ni shvaćao. Dok nije ušetala ona: sitna, nasmijana, smiješnih grimasa na licu. Moj mali klaun.


Prisilio sam se na grubost. Da zaštitim samog sebe. Morao sam. Previše je boljelo, pa sam onog proljetnog dana učinio odlučan rez zamahnuvši mačem presjekao čvor osjećaja, debeo i zagonetno umotan u samog sebe: moj vlastiti Gordijski čvor. Boljelo je, priznajem. Ali mnogo je više boljelo sretati je posvuda, čitati njeno ime koje bi iznenada iskakalo ispred mene, kao da ih je ona obojila crvenom kričavom bojom. Podrugljiva neonska reklama. Nisam se mogao odreći svoje pisane riječi, pa sam se odrekao njene. Znao sam: ukoliko ne postupim grubo, patnja će se produžavati sve više. Postajati većom, bolnijom. A nisam želio više patiti: dovoljno sam patio. Znao sam da će ljepota koja nas je vezivala biti narušena i nestati i prije nego li je to postalo stvarnost. Drugačije nije moglo biti. Nažalost. Pa sam skupljao uspomene i gomilao ih: slike zajedničkog uživanja.
Je li ona shvatila moj rez? Moju grubost? Moje ignoriranje? Nadam se ... jer ne prođe ni dan, a da me miris uspomena ne zahvati i smiješak mi brzo preleti licem i još brže ga sakrivam. Sebičan sam, ne želim sreću sjećanja ni sa kim dijeliti.


Mirišu li i njoj naše uspomene?
Osjećam miris njene kose u lahoru. I čudno, nikad o njoj ne razmišljam vrućim mislima, omotanim požudom. Vrlo rijetko je se prisjetim znojnu, poluotvorenih usnica, koje požudno grabe zrak, dok se uvija sladostrasno u mom naručju. Umjesto toga, sjećam je se dok šeće pored mene i smije se, a sunce joj obasjava kosu. I vidim plamen u njenim očima koji sam ( da budem baš pekmezasto-patetičan ) ja zapalio i koji i dan danas grije moje srce.
Zbog toga znam da sam ozdravio, prebolio ... Često se sjetim zajedničkih jutarnjih buđenja, dok bi u polusnu bauljala prema kupaonici, a ja joj dovikivao kako je kava gotova, spremno je čeka. Ili se prisjetim mahanja ruke dok vlak napušta stanicu, odnosi je ...
Mirišu li i njoj uspomene?


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

Nema komentara: