Noćna šaputanja

Nježno se privija uz mene, a njen mi topli dah miluje vrat i osjećam lagani ugriz u trenutku dok otvaram oči.
San? Zar je sve to bio samo san? I ništa više? Odbijam povjerovati u to dok sjedam u krevetu i zurim oko sebe, brzim pogledom pretražujući sobu, koju još uvijek ne mogu nazvati svojom. Tražim je pogledom i ne nalazim je. Nameće mi se činjenica koju ne želim prihvatiti: ipak je to bio samo san.
Ustajem i polako hodam prema kupaonici, dok su mi misli i dalje kod sna, ili bolje rečeno u samom snu.


Čak mi je i ime rekla, dok je uplovljavala u moj zagrljaj, nudeći mi nabubrele usnice. Odjednom se stvorila pored mog kreveta, a ja sam već ležao gol u njemu, pokriven plahtama i dekom, prozor je spavaće sobe bio otvoren i hladan je jesenji zrak ulazio u sobu donoseći iznenadne nalete hladnog vjetra. Takav jedan nalet hladnoće natjerao me na drhtaj, pa sam se okrenuo u namjeri provjeriti jesam li stavio još jednu deku na krevet, kad sam odjednom ugledao nju. Mirno je stajala pored kreveta, a ledeni joj je vjetar pripijao uz tijelo bijelu i sasvim providnu spavaćicu.
- Primaš li Moranu u svoj krevet? - upitala me je. - Prije nego li se smrzne?
Umjesto odgovora otkrio sam se ne mareći za hladnoću, više mi nije bila važna, kao da je prestala postojati. Bacila je brz i sveobuhvatni pogled na moju golotinju, pa mirnim pokretima svukla onu prozirnu i kao dašak laganu spavaćicu. Trenutak koji je prekratko trajao, uživao sam gledajući njeno predivno golo tijelo. Silno sam je želio. Čas kasnije privijala se uz mene, jezici nam istraživali jedno drugo, rukama se grčevito stežući, milujući, istražujući ...


Je li moguće da je sve to bio samo san?


Istuširan, obrijan, pijući kavu, osjećam se sposobnim suočiti sa izazovom dana. San je nestao otplavnjen vodom, zaboravljam na njega. Ali san ne zaboravlja mene.


- Moj si - šapuće mi ona u lice: iscrpljen ležim na leđima, dok se Morana nadvila nad mene opkoračivši me i ližući mi grudi, dok joj duga kosa boje meda u raskošnom slapu pada i klizi kroz moje požudne prste u kojima je želim zadržati. - Reci Morani da želiš samo nju.
- Samo tebe želim - ječim u zanosu strasti. - Samo tebe.
- Reci moje ime! - zapovijeda ona.
- Morana - udovoljavam joj: želim joj udovoljiti. - Samo tebe želim, Morana.
- I nijedna ti druga više nije potrebna - šapuće vatreno Morana. - Ponovi i to!
- I ni jedna mi druga više nije potrebna - ponavljam poslušno.
- Morana! - dodaje zapovjednički ona.
- Moranaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!


Krik neljudski za koji ne vjerujem kako je potekao iz mog grla, probudi me i uplašeno gledam oko sebe. Pipkam rukom po krevetu do sebe, ali nikog ne nalazim. Nema Morane. Nema nikog pored mene. Ali još samo trenutak prije ...


Subota je, sunčano jutro, tek je prošlo devet sati, a ja sam već umoran. Ustao sam u šest, nisam mogao više podnijeti ležati u krevetu, sam, jer san je tako prokleto stvaran, da mi Morana nedostaje. Pijem kavu i listam novine, kad odjekne zvonce. Čudim se: prije svega nekoliko dana sam uselio i još nikog u zgradi toliko ne poznajem, da bi mogao očekivati posjetu u ovo vrijeme.
Otvaram vrata stana i lijepa crnokosa žena tridesetih godina, radoznalo me gleda dok joj smiješak titra na licu.
- Dobro jutro! - veselo pozdravi. - Ja sam Andrea i stanujem ovdje, točno preko puta vas.
Rukujem se sa njom i protiv svoje volje smiješim. Andrea je tako puna životne radosti, da je u stanju iz svakog izmamiti smiješak.
- Upravo pijem kavu - kažem joj pomaknuvši se u stranu da može proći. - Pridružite mi se.
- Hvala! Vrlo rado - prihvati Andrea ulazeći.


Urlik ledene bure dopire do nas, do Andree i mene. Ležimo u toplom krevetu, u toploj sobi, iza nas je ukusna večera koju je Andrea pripremila. Uz večeru smo popili gotovo dvije boce crnog vina, pa nas i to dodatno grije.
- Što se meškoljiš? - pita me Andrea. - Nije ti udobno?
- Ma udobno mi je ...
- Ali što? - pita ona i sjedne u krevetu, pa dohvati čaše napunjene crnim vinom sa ormarića pored kreveta i jednu pruža meni.
- Navikao sam se spavati sam - odgovorim joj, znajući koliko to glupo zvuči. - Biti sam u krevetu.
- Želiš se vratiti u svoj stan? - pita Andrea i podiže crne obrve.
- Ne, nije to - branim se pomalo ljut na samog sebe: zašto sam upao u ovu zavrzlamu?
- Nego što je? - ne popušta Andrea: uvrijeđena je, znam.
Mislim na Moranu. Nedostaje mi. Silno. Ovo sa Andreom je bilo lijepo i uživao sam, ali ...
- Slobodno idi - ledeno reče Andrea i sa treskom spušta ispijenu čašu na ormarić pored kreveta. - Ali ne očekuj od mene da te uljudno ispratim.
- Ma čuj, Andrea ...
- Riječi su postale suvišne - hladno me prekida ona.
Ustajem i brzo se oblačim: odjednom više ne podnosim Andrein pogled na sebi. Napuštam njenu spavaću sobu i još se jednom okrećem u posljednjem pokušaju.
- Molim te, oprosti mi - kažem joj. - Nisam te želio uvrijediti.
Samo je okrenula glavu, skrenuvši pogled s mog lica. Više ništa se ne može reći, pa tiho izlazim iz Andreine sobe, zatim stana, tiho prelazim onih nekoliko metara do svog stana, ulazim i zaključavam vrata.


Tuširam se, ispirem mirisne tragove Andree. Gol jurim u sobu, otvaram širom prozor i kliznem drhteći u krevet. Čekam. Znam da će Morana doći i da će mi ...


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.