Iznude

Mišo je, ili Miško, kako ga je samo Mina zvala, istog trena kad je poslao poruku mobitelom, zapao u čvrsti san bez snova. Čitavu je noć pio čas rum, čas pivo, nastojeći utopiti tugu, a pred jutro, bilo je već pet sati i zora samo što nije zakrvavila jutro, nešto je u njemu puknulo i predao se silnoj želji. - Jebeš ponos! - glasno je rekao i iskapio još jednu čašu, pa dohvatio mobitel i znajući kako se može vrlo lako predomisliti, brzo je utipkao:
"Nedostaješ. Silno. Možemo li još jednom pokušati? Ako možemo, večeras na starom mjestu u staro vrijeme. Volim te."
Nekoliko je dugih sekundi buljio u poruku, a zatim je poslao i uzmaka više nije bilo. Kad imaš samo dvadeset i dvije, strast uvijek pobjeđuje ponos. Učinio je što je mogao: povratka nema. Iskapio je još jednu čašu i istog trena zaspao, obučen, nepokriven, dok je glazba sa kompjutera i dalje tiho odjekivala njegovom sobom, pletući mu se u snove. O Mini ...


San je bio toliko stvaran, da Mina istog trena kad otvori oči, posegne rukom prema mjestu gdje bi trebao ležati njen Miško, ali Miška nije bilo i radosti joj iz plavih očiju u trenu nestane. Promeškolji se u krevetu i počne bezvoljno odguravati deku i plahte otkrivajući toplo i mlado tijelo. Ničeg nema što bi je radovalo u ovom danu: prije nekoliko dana ( zar su prošla samo četiri dana? ) posvađala se sa svojim Miškom i od tog trenutka, dok ga je onako sitna, sasvim se izgubivši ispod velikog kišobrana, kojeg joj ga je Miško ostavio, gledala kako se on udaljava brzim i krupnim koracima ne mareći za kišu koja ga je šibala mokrim bičevima, kao da je radost odlepršala iz njenog mladog života. Sve se oko nje omotalo sivilom. U trenutcima bezvoljnosti, poput ovog jutrošnjeg, Mina se pitala hoće li moći podnijeti raskid, rastanak jer ... jer ništa nije više onako kako je bilo. Sunce ne sja onom snagom, kao što je znalo darežljivo sijati dok bi sa Miškom šetala uz samo more, gledajući kako mu slani vjetar mrsi kosu, kroz koju je voljela prolaziti prstima.
Oblačeći se brzo, jer kroz otvoreni je prozor dopirala jesenja hladnoća usprkos sunčanom jutru, Mina se zagleda u mobitel. Da ga nazove? Možda ... istog trena, još joj misao sazrijeva, Mina popusti silnoj želji, dohvati mobitel i dočeka je iznenađenje. Dok je ona mirno spavala, njen joj je Miško poslao poruku. Uzbuđena, lice joj oblilo rumenilo, čak i drhtavih prstiju, čemu se mlako i potiho nasmije, Mina počne čitati poruku, upijajući pohlepno svaku riječ.


Osjećao je drmanje ramena i nastojao se tome oduprijeti, ali drmanje nije prestajalo, naprotiv, postajalo je sve jače i jače i konačno se predavši, nakon samo dva sata sna, Luka otvori oči i ugleda uplašeno lice svoje majke.
- Probudi se, propalico! - začuje njen od uzbuđenja kreštavi glas. - Imaš posjetu. Traže te dvojica od kojih me jeza podilazi. Ma sa kakvim se to propalicama družiš? Što ...
- Ah, prekini! - umorno reče Luka zvani Kist i protrlja oči, nastojeći odagnati san. - Što si rekla?
- Dvojica te traže - ponovi mu majka. - Stoje tamo u hodniku i ...
- Pa pusti ih ući! - obrecne se Luka. - Što čekaš?
Vrteći glavom, majka polako se krećući izađe iz Lukine sobe i nekoliko trenutaka kasnije u nju uđu Draženovi majmuni, kako ih je u sebi zvao Luka.
- Dražen te zove k sebi - reče onaj viši, obučen u plavo odijelo koje je mirisalo po novcu.
- Zar sad? - začudi se Luka: Draženovo je vrijeme bila noć, nikako ne jutro. - U ovo vrijeme?
- Čeka te - reče majmun u plavom odijelu jednoličnim glasom. - Sredi se što prije možeš i dođi dole. Čekamo te u kolima.
- Daj mi pola sata - zatraži Luka uzdahnuvši. - Boga mu, nema ni dva sata da sam legao.
- Čekamo te - ponovi jednoličnim glasom onaj u plavom odijelu i njih dvojica izađu iz sobe.
Luka jurne pod tuš, željan osvježenja, jer san ga je i dalje privlačio, zvao u svoj blagi zagrljaj.
- Skuhaj mi kavu! – vikne majci stojeći ispod tuša. - Jaku!
Nije čuo odgovor, ali ga je pretpostavio i nasmijao mu se u sebi. Stara uvijek gunđa. Kad bi postao svecem i onda bi brundala. Dobro se istrljavši mekim ručnikom, razbudivši se dovoljno, navuče traperice, plavu maju i dohvati sa vješalice crnu kožnu vindjaknu. Oblačeći vindjaknu u hodu, uđe u kuhinju i uzme kavu, pohlepno udišući njem osvježavajući miris.
- Sa kakvim se to propalicama družiš? - zapita ga majka, sjedeći poput nekog predsjedavajućeg na čelu stola i upitno gledajući u Luku.
- Ne tiče te se, stara - tiho odgovori Luka.
- Voljela bih da je tako - reče ona. - Ali kad jednog dana dođeš kući krvave glave, ja ću te morati njegovati.
- Ne govori budalaštine! - obrecne se Luka.
- Budalaštine? - upita ga ona pokazujući prstom prema Lukinom lijevom obrazu: crvena i još uvijek dovoljno svježa brazgotina mu nagrđivala lice. - Već si zaboravio ovo?
- Nesreća - nemarno odgovori Luka. - Sitnica. Neće smetati mojoj ljepoti. Nisam neki jebeni maneken.
- I rječnik ti je postao krasan, baš kao i ti sam.
- Odjebi, stara - dobaci Luka ne uzbuđujući se i napuštajući kuhinju: kava ga je osvježila i osjeća se sposobnim sudariti se sa danom. I onim što donosi, jer kad Dražen zove …


Bio je Tomin red ujutro otvoriti kafić kojeg su zajednički vodili i Ivan se radovao tome: moći će duže ostati kod svoje nove i mlade ljepotice. Probudio se rano i sjedeći u krevetu zapalio je cigaretu, uživajući u toplini tijela pored sebe. Matea, dvadesetogodišnja njegova sasvim svježa ljubavnica, još je uvijek spavala i on je nije želio probuditi: uživao je u ovim trenutcima, dok bi je gledao usnulu, gotovo isto toliko kao što je uživao vodeći ljubav sa njom. Nikad mu nije bilo dovoljno njene mlade ljepote.
Povukavši dubok dim, sjeti se svoje supruge Jasmine: mlađa samo dvije godine od njega, tek napunivši četrdesetu, uvijek hladna, odbijajuća, branila mu je pušiti u krevetu, što je njega često znalo razbjesniti.
- Odbijaš se ševiti - znao joj je reći - a ne daš mi ni pušiti u krevetu. Tebi krevet služi samo za spavanje.
- Upravo zbog toga je i izumljen - odgovorila je Jasmina.
I eto, prije nekih šest mjeseci, kad se pomirio sa time kako će mu život ostati monoton, Matea je ušla u njegov lokal sa svojim društvom i neprimjetno ušetala u njegov život. Već ga je prve večeri, sjedeći za stolom sa svojim društvom, dok je vino teklo, razgovor brujao, gledala bademastim očima, a pogled ga je njen zvao, zvao ... nije se mogao prevariti u tome, vrlo je dobro poznavao pozivajući pogled ženke. I nešto je uzdrhtalo u njemu, nešto nepoznato, pozivajuće …
Već dva dana kasnije, Matea, kojoj onda još nije znao ime, vratila se u njegov lokal nazvan jednostavno "Palma", ali ovog je puta bila sama i nije sjela za neki od slobodnih stolova, već se smjestila za barom, graciozno se popevši na visoku stolicu, dok su joj traperice stegnule kruškoliku stražnjicu. Ivan se zapiljio u nju, a zatim joj prišao i ponudio piće na račun kuće i ljubavna je priča započela.
- Budan si? - promrmlja Matea privijajući se uz njega.
- Jesam - odgovori Ivan. - Već je deset prošlo.
- Pa što? - upita ona i položi malu i toplu šaku na njegovu muškost. - Zar ti se žuri pobjeći od mene?


Tomo, mlađi brat Ivana, za to je vrijeme već radio u kafiću "Palma" koji je vrvio od gostiju, jer u "Palmu" su mnogi svraćali iz obližnjih ureda na toplu užinu ili samo na piće i posla je čitavog dana bilo preko glave, što je radovalo Tomu, kome sve do prije neki dan osmijeh nikad nije silazio sa uvijek svježe izbrijanog lica.
- Više se ne osmjehuješ toliko koliko si prije - primijetio je jutros jedan stari gost.
- Ma to ti se samo čini - odgovorio je slagavši ga Tomo: u posljednje je vrijeme često lagao, shvati odjednom.
- Drago mi je što je tako - ljubazno je odgovorio gost i napustio ga, vrativši se svome društvu.
Hoće li mu ostatak života proteći u lažima? Tomo se grozio toga, ali nije znao kako drugačije postupiti. Zar svima priznati kako neke propalice od njega zahtijevaju plaćanje "zaštite"? Odbio je, naravno! Pa neće valjda svoj teško zarađeni novac davati tim propalicama. Prije šest dana opomenuli su ga zbog neplaćanja "zaštite".
- Idući put nećemo biti ovako obzirni i nježni - zaprijetio je tip u kožnoj vindjakni, zalizane crne kose koja se sjajila i sa velikim crnim naočalama na nosu. - Nećemo biti uopće nježni!
- Neću platiti! - zarežao je Tomo. - Gubi se propalice!
Propalica je mirno izašao iz lokala i od tog se dana ništa nije dogodilo. Jesu li odustali? Ne može vjerovati u to, baš kao što Tomo ne vjeruje kako je sve ovo zbilja opasno. Vjerojatno su to klipani koji na lak način žele doći do para, obične siledžije i ništa drugo. Nema tu prave opasnosti, konačno je zaključio Tomo, nakon razgovora sa bratom u kojem mu je sve ispričao. I Ivan se složio.
- To su vjerojatno neke sitne bitange - rekao je odmahujući rukom. – Koji misle da su veliki i jaki. Sigurno nisu organizirani. Nisam čuo da u našem gradu ima reketarenja. Ne vjerujem da ga ima.
- Znači - upitao je Tomo želeći dobiti potvrdu svoje odluke - da odbijamo platiti?
- Naravno - odgovorio je Ivan.
I na tome je ostalo. Zbog toga je lice Tome posljednjih dana izgledalo zabrinuto.


Luka, zvani Kist, mirno stoji ispred stola za kojim sjedi Dražen, dobro uhranjen tridesetogodišnjak, Lukin vršnjak, visok, crne kose pažljivo namazane kremom i začešljanom unatrag.
Nalaze se u Draženovom uredu, Luka barem tako misli, jer u prostoriji se nalazi samo pisaći stol, stolica na kojoj sjedi Dražen i jedan ormar. Ništa više. Ni telefona, ni papira, ništa.
- Je li sve jasno? - upita Dražen.
- Jest.
- Sigurno?
- Moram prodrmati "Palmu" - odgovori Luka. - I prodrmati ću je. Večeras, kad bude puna gostiju. Brine me samo jedno.
- A to je?
- Nisam siguran, želiš li da poruka bude krvava ...
- Neka bude! - odluči Dražen i vršcima prstiju dotakne namazanu kosu. - Tako je, neka bude! Moraju shvatiti da sa mnom nema zajebavanja.
- Shvatio sam. - Luka klimne. - Idem sad. Moram izvršiti neke pripreme. Moram ...
- Ne tiče me se što moraš - prekine ga Dražen i sijevne crnim očima koje su odjednom postale ledene. - Uradi što moraš, ali mene poštedi govorancija. Neka djela govore.
- Govoriti će - reče Luka kruto. - Idem!


Na ulici ga dočeka sunce i Luka, zvani Kist, osjeti peckanje na lijevom obrazu, tamo gdje mu se proteže ružan ožiljak. Nož "skakavac" mu je to učinio, a ruka onog koji je to učinio, više nikad neće moći nešto slično učiniti.
Luka, zvani Kist, sjeti se sa uživanjem događaja, koji je slijedio nakon što je uspio oteti nož iz ruke napadača i uz pomoć svog prijatelja Svilenog, nokautirati ga. Čekao je strpljivo da se njegov napadač osvijesti, a zatim kleknuo pored njega.
- Tko te je poslao na mene?
Muk. Samo teško disanje onog na pločniku: oko njih je tama, zora se približava i ovo je najmračniji dio noći.
- Sad ćeš shvatiti zašto me zovu Kist - rekao mu je Luka smijuljeći se. - Iscrtati ću ti tvojim vlastitim skakavcem to glupo lice, a šaku, u kojoj si ga držao, pretvoriti ću u kašu.
Učinio je to. Šarao je nožem po napadačevom licu, dok mu je Svileni pritiskao usta, sprečavajući njegove očajničke krikove. Kad je bio zadovoljan izgledom njegovog lica, svojim crtežom, Luka je ustao, odšetao bez žurbe malo u stranu i vratio se sa kamenom kockom u ruci, koju je već prije ugledao u blizini. Snažno zamahnuvši, udario je kockom po ruci jecajućeg protivnika, jednom, još jednom, pa još jednom ...
- Dosta je! - rekao je Svileni zadržavajući mu ruku: onaj je jadnik mirno ležao onesviješten na hladnom asfaltu. - Šaka mu je skroz smrskana, nemaš više po čemu udarati. Idemo odavde!
Pustio je da ga Svileni odvede do svog motora kojeg su obojica uzjahali i uz glasni prasak odjurili u noć.


Prisjećajući se sad toga, Luka sa smiješkom na licu izvadi mobitel i pozove Svilenog.
- Imamo posla večeras - reče mu, kad se Svileni javio. - Budi spreman.
- Biti ću.
I to je bilo to. Više ništa nije bilo potrebno reći.


Mišo se probudi sa odvratnim okusom u ustima, pa požuri u kupaonicu isprati ga, otjerati prošlu noć iz sjećanja. Dugo se tuširao, tjerajući mamurluk iz svog mršavog tijela.
Osjetivši kako ponovo može misliti, pođe u kuhinju skuhati jaku kavu, nadajući se kako će ga vrela tekućina uspjeti sasvim vratiti u život. Upravo dok je srkao prvi vreli gutljaj, sjeti se pijanog slanja poruke i topli ga val neugodnosti čitavog zapahne. Oznojio se zbog toga i sad će morati još jednom pod tuš.
Oklijevajući, sa laganom zebnjom u stomaku, ustreptalom od prošle noći prepune pića i cigareta, uzme mobitel, otvori ga i shvati da ga poruka Mine već čeka.
"Čekam te. Na starom mjestu u staro vrijeme."
Nije napisala da ga voli, primijeti odmah, ali ga to ne smeta. Ženski ponos. Koji će on razoružati sa samo jednom krvavo-crvenom ružom. Nina je jako voljela ruže, pogotovo crvene. A ovo je baš prava prilika da joj pokloni najcrveniju ružu koju može pronaći u gradu. Koja će mu pomoći u ponovnom osvajanju Mine. Iznuditi će njen pristanak, mora uspjeti …

Mina pomisli, kako je Miško sigurno već pročitao njenu poruku, pa je pomalo čudi i zabrinjava njegova šutnja. Očekivala je Miškov odgovor odmah, a poslijepodne se polako pretvara u večer, jesen je, dani postaju sve kraći i kraći, a odgovora nema. Ali i to što nema od govora dobar je znak, odluči Mina odjednom nepokolebana, pa otiđe u kupaonicu, svuče se i polako spusti u osvježavajuću kupku koju je prije toga pripremila sasuvši u vruću vodu šaku mirisne soli. Želi izgledati što ljepše može, svježe, odmoreno. Da Miško ne može pročitati iz njenog lica one umorne sate koje je provela misleći na njega. Kad je mislila da ga je zauvijek izgubila. Topla joj i mirisna voda pruža željeno osvježenje i ugodu. Sasvim se opustivši, sanjari o skorašnjem susretu i smiješak joj lebdi licem dok joj budući trenutci pomirenja bude nadu ...


I Svileni se namače u kadi u isto vrijeme. Prije nego što se uvalio u kadu, nemarno pljuskajući oko sebe, dva je sata radio na svom motoru, svom ponosu. Večeras ne smije zakazati. Sve je pažljivo pregledao, podmazao, zategnuo: moćan je stroj bio spreman da spremniji ne može biti i Svileni osjeća ponos zbog toga.
Nespretnjaković. Tako su ga zvali u mladosti, dok nije otkrio talent vožnje motocikla. U tome je postao nenadmašan. I baš kad je razbijao glavu o tome što poduzeti ne bi li učestvovao u nekoj trci, prišao mu je Kist.
- Sjajno voziš ovu stvarčicu - rekao je pomilovavši njegov ponos. - Bi li vozio za mene?
- Objasni - rekao je Svileni kratko prošavši rukom kroz gotovo već sasvim sijedu kosu, iako jedva da je prevalio tridesetu.
- Voziti ćeš mene - odgovorio mu je Luka, zvani Kist. - Što brže možeš. Nakon što nešto učinim. Shvaćaš?
- Shvaćam.
Na taj je način plodna suradnja započela, a Svileni je zbog iznimno dobre zarade i lakog života, sasvim zaboravio na svoje trkačke ambicije.
Sad izađe iz kade i pogleda se u ogledalu, mrzeći sjedine koje kao da postaju sve više izraženije. Može obojiti kosu, naravno, ali to mu je ispod časti. Uostalom, nekim se ženama upravo to na njemu dopada, ustanovio je već nekoliko puta.
Pažljivo se obrije, volio je biti sasvim čist i prije svakog "nastupa" sa Lukom Kistom i svaki je put vršio je ovu istu proceduru: dotjerivao motor, zatim samog sebe.
- Spreman sam - glasno reče svom odrazu u ogledalu.


Tomo nervozno pogleda u Ivana, koji se smješkao upravo pristiglim gostima i nešto im prepričavao, nakon čega gosti prasnu u smijeh. Ivan primijeti Tomov pogled i namigne mu, pa isprativši goste do stola, priđe mu.
- Ne moraš toliko brinuti - reče bratu. - To su obične bitange i gotovo je sigurno da se ništa neće dogoditi.
- Trenutno me to ne muči.
- Nego što te onda muči?
- Imao sam neugodan razgovor jutros - reče mu Tomo. - Tvoja mi se žena žalila.
Ivan ga samo pogleda podignuvši obrve. Ništa ne reče. Zna da će Tomo istresti što ima.
- Ništa nećeš pitati? - upita ga Tomo.
- Što da pitam? - odvrati Ivan zamišljeno. - Nekako sumnjam što ćeš mi reći.
Kafić se počeo puniti, noć je već tiho legla na grad, ljudi su počeli dolaziti na večernju čašicu razgovora. Za šankom su neki mladići bili malo više bučni nego što je to pristojno i Tomo se pitao treba li ih opomenuti zbog toga. Pričekati će, odluči. Poznaje momke i nikad nisu bili neugodni, najvjerojatnije neće biti ni večeras.
- Jasmina sumnja da imaš ljubavnicu - odjednom reče Tomo: neće okolišati, nema se vremena za to. - Imaš li?
- Imam.
- Hm! - Tomo klimne. - Ženski je instinkt nije prevario. Koliko dugo to traje?
- Ne dugo.
- Ozbiljno nešto?
- Ne želim govoriti o tome - promrmlja Ivan.
- Znači, ozbiljno je - zaključi Tomo. - Čuj, nije me briga! Ali nemoj da se tvoj privatni život odražava negativno na naš posao.
- To se neće dogoditi - obeća Ivan. - Zar sam postao nemarniji?
- Nisi ti u pitanju - odgovori Tomo. - Jasmina je ta koja me brine. Ona je žena koja može stvoriti mnogo neprilika.
- Mogu izaći na kraj sa njom - umiri ga Ivan i pokaže na mladi par u kutu. - Ne brini. Idem pozdraviti ono dvoje, ovo je već četvrta večer za redom da ovdje dolaze.


Mišo umalo da ne prepječi put Ivanu, vlasniku lokala: upravo je ušao u prijatnu polutamu koja vlada u kafiću. Propusti Ivana proći, a ovaj mu se nasmiješi i kratko klimne. Mišo pogledom prošara lokalom i osmjehne se kad primijeti kako je stol u uglu, "njihov stol" slobodan. Noseći u lijevoj ruci žarko crvenu ružu umotanu u celofan, brzim koracima pođe prema stolu, u strahu da ga netko ne preduhitri.
Sjedne i pogleda na sat: sedam i pedeset. Došao je ranije, ali osjeća veliko nestrpljenje i nije više mogao lutati besciljno ulicama grada. Pretpostavlja da će Mina malo zakasniti, uobičajenih deset minuta, to znači da će morati čekati dvadeset minuta. Dugo vrijeme kad se čeka. Mišo naruči pivo i pripremi se na strpljivo čekanje.


Stojeći na suprotnoj strani ulice od lokala "Palma", Mina, koja je bila isto toliko nestrpljiva kao i Mišo, jedva se suzdrža da radosno ne uzvikne kad ga je ugledala. Prinese ruku ustima i zatomi krik koji je prijetio otkinuti joj se iz grla. Uzbuđenje je trese. Nije ga vidjela samo nekoliko dana, a čini joj se kao da je proteklo nekoliko godina. Voli ga. Sad to jasno shvaća, razumije, upija u sebi. Voli ga. I to će mu reći. Neće se više igrati sa njime, sa Miškovim osjećajima, njegovom žudnjom.
Jer upravo zbog Miškove neutažene žudnje su se i razišli. Odbila je otići sa njim u krevet, kad joj je on to predložio.
- Pa ne možemo ovako dovijeka - rekao je on nervozno. - Nije ni normalno.
- Mislim da je prerano za to.
- Ma kako prerano? - upitao je on čudeći se. - Dva se mjeseca zabavljamo, oboje smo punoljetni, a još se nismo poševili! Pa to nije normalno ...
- Ne govori tako! - prekinula ga je ona. - Ne budi grubijan.
- Grubijan? Zbog toga sam grubijan?
- Ne volim ružne riječi.
- Ali one postoje. Ljudi ih upotrebljavaju.
- Imam devetnaest i poznajem sve te riječi - odgovorila mu je prkosno: stajali su stisnuti jedno uz drugo ispod Miškovog velikog kišobrana, dok je kiša pljuštala iz crnog neba. - To ne znači da ih moram upotrebljavati.
- Znam koliko godina imaš - rekao je on zajedljivo. - Zato mi i jest nenormalno to tvoje odbijanje da konačno vodimo ljubav. Kojeg vraga čekaš?
- Ne znam.
- Ne znaš?
- Osjećam da je još rano, prerano. Premalo se poznajemo.
- Nemoj mi reći da si djevica.
- Na takvo pitanje neću ni odgovoriti - rekla je ljutito i skrenula pogled sa njegovog lica. – Ne zaslužuje odgovor.
- Pogledaj kakva je noć - rekao je on i zamahnuo prema kiši oko njih koja je krupnim kapima udarala po pločniku i parkiranim automobilima. - Kao stvorena je za krevet ...
- Ne! - odbila je Mina stisnuvši usne u tanku crtu.
- Idi do đavola! - odbrusio je Mišo sasvim izgubivši strpljenje. - Nemam više snage natezati se sa tobom. Ima toliko njih koje su voljne ...
- Idi kod njih - prekinula ga je povrijeđena što on govori o drugim djevojkama.
Samo ju je pogledao, bijesno i tužno, čudan pogled: naglo se okrenuo na peti i ostavivši njoj svoj kišobran, ukočenih leđa koračao kroz kišu koja mu je šibala lice.
Sjećajući se toga, Mina odluči: večeras će mu se podati, otići će sa njim u njegovu sobu, u njegov krevet, postati će njegova. I licem joj se razlije osmijeh sreće, dok korača prema "Palmi", prema svom Mišku, prema uzbudljivom događaju koji je očekuje ...


Jasmina je to činila bez osjećaja krivnje: pretraživala džepove Ivanovog sakoa. Niska četrdesetogodišnjakinja koja se počela posljednje dvije godine debljati, sa mačjim je izrazom na licu tražila nešto, a da ni sama nije znala što. I našla je. Malu i prepunu mirisa maramicu, koja nikako nije spadala u nešto što muškarci obično nose u džepovima.
Jasmina podigne maramicu do kratkovidnih očiju, uporno je odbijala nositi naočale i trepćući se zagleda u dokaz Ivanove nevjere. Jer bila je sasvim sigurna u to, kako je namirisana maramica nepobitan dokaz. Polako podigne maramicu do nosa i omiriše je: gadljiv joj izraz preleti licem, a zatim joj duguljasto lice gotovo poplavi od silne ljutnje koja ju je zahvatila.
Tako znači! Ima drugu. Vara je. Koliko to već dugo traje? Sigurno joj se svi smiju. Sigurno svi već znaju. Osim nje. Znaju i smiju joj se.
Silan je bijes natjera u plač i ona jaukne stojeći pored kreveta:
- Proklet bio! Proklet bio!
Odbaci namirisanu maramicu, zatim se odmah predomisli i podigne je. Odnijeti će je dole u kafić i baciti onom lažljivom gadu Ivanu u lice. Odmah sad!
I Jasmina pođe prema vratima stana, ne mareći za to što je ogrnuta samo kućnom haljinom ispod koje ima samo gaćice, odlučivši se spustiti kat niže, u "Palmu" i ...


- Jesi li sve kontrolirao? - upita Luka zvani Kist, prišavši lijenim korakom Svilenom.
- Naravno - uvrijeđeno odgovori Svileni. - Jesam li kad to propustio?
- I bolje da nisi - promrmlja Luka. - Znači, sve je u redu. Da te upoznam sa večerašnjim zadatkom. Tvoje je da me čekaš desetak metara dalje od kafića "Palma". Poznaješ ga?
- Poznajem.
- Čekati ćeš me sa upaljenim motorom, pretvarajući se da nešto popravljaš.
- Standardno - promrmlja Svileno.
- Od sad prestaje biti standardno - reče i nasmije se Luka, pa iz torbice koju nosi obješenu preko ramena, izvuče tri bombe povezane u zajednički grozd.
- Uh! - hukne Svileni samo.
- Čuti ćeš eksploziju i sekundu kasnije pored tebe sam - reče mu Kist. - A pošto je ovo večeras sa vatrometom, biti će i malo više love. Za to ne brini.
- Ne brinem.
- Sve je, znači, jasno - reče Luka. - Kad uzjašem iza tebe na motor, pojuri kao da te svi vragovi gone. Moramo se prokleto brzo udaljiti.
- To je moja briga.
- Baš tako - reče Luka sjedajući iza Svilenog na motor. - Idemo!


Ruke su im isprepletene na stolu i netremice gledaju jedno u drugo plamtećim očima.
- Moramo se prestati ispričavati - reče Mina.
- U pravu si.
- Samo se ispričavamo, a mislim da to nije potrebno - nastavi ona. - Ah, Miško, tako sam sretna što je sve iza nas!
- Naša prva velika svađa - reče joj on osmjehujući se blago.
- Boljelo je - reče ona - ali je možda bila potrebna.
- Kako to misliš? - upita Mišo naginjući se prema njoj, upijajući njenu ljepotu.
- Shvatila sam neke stvari - odgovori Mina. - Shvatila sam da te volim. I da te želim.
- Čujem li ja to dobro?
- Čuješ. Bio si u pravu: zašto čekati? - Mina mu stisne ruku, a sa drugom, kojom je držala ružu, blago ga njome okrzne po obrazu. - Volim te i mislim da ...
- Ne govori više - prekine je on raznježen, jer zna koliko joj je snage bilo potrebno da to konačno reče.
- Želim govoriti - tiho odvrati Mina i obori pogled. - Večeras idem sa tobom u tvoju sobu. U tvoj krevet.
Mišo se nagne prema noj, stisne joj toplu i malu šaku, pa je prinese usnama i poljubi joj nadlanicu.
- Jesam li ti rekao da te volim? - upita je.
- Mnogo puta - odgovori ona i nasmije se. - Ali slobodno mi nastavi to govoriti.


Tomo je bio uvjeren kako ovo nije zbilja, već samo jedan od morbidnih snova koji su ga mučili u posljednje vrijeme, dok gleda praktički polugolu Jasminu kako krupnim i brzim koracima dolazi iz kuhinje i prolazi između stolova, krupne joj se grudi slobodno tresu, a zapanjeni je gosti znatiželjno pogledavaju.
- Uh! - hukne Tomo. - A rekao je da je drži pod kontrolom!
- Tu si! - istog časa drekne Jasmina: Ivan joj je bio leđima okrenut razgovarajući sa jednom gošćom i iznenađen povikom Jasmine, naglo se okrene.
- Što je ovo?! - vrisne Jasmina i u lice mu baci namirisanu minijaturnu maramicu, a parfem, koji je tako dobro poznavao i volio, podari Ivanu silnu snagu.
- Maramica - kruto reče i napadne. - Čemu ovo izigravanje budale? Ili jesi postala budala?
- Znam da me varaš! - zaurla Jasmina. - Koja je? Koja?
- Ne tiče te se! - čvrsto odgovori Ivan, zgrabi je pod mišicu i počne gurati između stolova prema kuhinju: što dalje od radoznalih očiju i ušiju gostiju. - Idemo, ne odupiri se. Znaš da sam jači.
- Gade jedan! - zaviče Jasmina otimajući se, nastojeći se osloboditi Ivanovog čvrstog stiska.


Točno u tom trenutku na ulaz lokala stupi Luka zvani Kist i istog momenta ocijeni situaciju, brzim pogledom obuhvativši desetak gostiju i polugolu ženu koja viče, a koju muškarac nastoji izgurati iz prostorije. Atmosfera kakvu samo može poželjeti. Nitko, baš nitko ne obraća pažnju na njega, pridošlicu, koji stoji ispred otvorenih vrata i jednom ih rukom pridržava. Svi gledaju u onaj par koji se navlači, dok Luka mirno ispod kožne vindjakne vadi smrtonosni grozd, aktivira ga i baca preciznim zamahom iza bara, dok šankerica stravično viče ...
Luka se naglo okrene i potrči prema nekoliko desetaka metara udaljenom motoru, na kojemu ga čeka Svileni. Motor bruji, zadovoljno čuje dok trči ...
Iza njega odjekne silan prasak, zatim tišina, pa odmah zatim jauci i vika. I dim i plamen, ali Luka to ne vidi: baca se na stražnje sjedalo motora i viče:
- Vozi!


Prestravljena Mina gleda u okrvavljeno lice Miška i tek nakon nekoliko stravično-dugih trenutaka saginje se prema njemu, jecajući, plačući, pokušavajući mu zaustaviti krv koja nezadrživo u obliku crvenog vodoskoka izlazi iz vrata. A kad ugleda njegove ugasle oči shvati ono neshvatljivo i nesvjestica je milosrdno poštedi boli koja je odjekivala u njoj. Klone i svojim tijelom pokrije Miškovo, sakrivajući na taj način njegovo krvarenje.


Ivan osjeti kako ga je nešto zapeklo u šaci, pa popusti stisak kojim je stezao Jasminu, a Jasmina se, na njegovo veliko čuđenje, jer još nije svjestan što se točno događa, stropošta na pod. Kućna joj se haljina sasvim otvori, pokazujući joj gole noge i Ivan nagonski klekne, tek sad postajući svjestan vike oko sebe, pa joj prekrije noge i zagleda se u njeno lice, mirno i opušteno. I tek tada ugleda veliku rupu koja se punila crvenilom na kućnoj haljini u predjelu grudi i znao je da je za Jasminu sve gotovo.
Osluškuje svoje osjećaje i čudi se: samo jedna misao odjekuje radosno u njemu. Ni za jednu drugu više nema mjesta. Slobodan je. Slobodan za Mateu. Slobodan!


Njegov brat Tomo pomaže šankerici uspraviti se, pokušava već treći put za redom i tek tada shvaća da je mlada djevojka mrtva: vidi joj veliki otvor iz kojeg navire tamna krv iza lijevog uha. Nije odmah primijetio smrtonosnu ranu zbog djevojčine kose. Ipak su došli, prokleti bili! Ah, gadovi! Što su samo učinili. Kakvi su to ljudi. I jesu li uopće ljudi?
Dok mu se misli divlje komešaju, Tomo leti na sve strane, pružajući pomoć, tješeći uplašene, dok mu se čini kako onaj grozd bombi još uvijek leti prema njemu i šankerici, dok nečija crna leđa brzo nestaju u noći. To je sve što je uspio vidjeti od napadača. Suze mu se slijevaju niz lice.
- Trebao sam platiti - jeca tiho, gotovo nerazumljivo. - Ništa nije vrijedno ovoga. Trebao sam platiti.


Copyright © 2008. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.