utorak, 24. lipnja 2008.

Izbavljenje



Treći put prolazim istim putem na svom skuteru i skupljam hrabrost koje mi nedostaje, ali znam da ću to morati učiniti. Moram pronaći snagu. Moram pobijediti strah. Što mi drugo preostaje? Ništa! Ledeni se strah uvukao u mene, ali čvrsto sam odlučio savladati ga. Moram to učiniti.
Već noćima ležim pored svoje lijepe Erike i dok ona mirno spava, ne naslućujući muke kroz koje prolazim, buljim u tamu i proklinjem svoju naivnost. Pitanja, na koja ne stižu odgovori, samo se nižu u tamu, gomilaju, penju jedno na drugo, oblikujući zmijsko leglo koje mi leži na grudima. Prijete mi smrću. Ne samo meni, već i njoj. Mojoj Eriki. Pa čak i maloj Eriki, koja je tek na nesigurnim i bucmastim nogama zateturala u drugu godinu svog života. Zar dozvoliti da se njima nešto dogodi? Nikada!
Odlučno, pedesetak metara dalje od male banke parkiram skuter i zadržavajući crnu kacigu na glavi, dobro će poslužiti za kamuflažu, krećem u akciju. Hodam brzo, točno znam što ću i kako ću učiniti. U desnoj ruci, priljubljenu uz podlakticu, tako da se uopće ne primjećuje, držim željeznu šipku dužine pedeset centimetara i promjera dva centimetra: izvrsna je za zastrašivanje, a može poslužiti i kao oružje. Silno se nadam kako se to neće dogoditi, ali ... bolje je biti spreman na sve. A ja jesam spreman na sve. Očaj u meni me razdire oštrim i crnim kandžama i boli me, neprekidno boli. Ni ne sjećam se, kako je to živjeti bez boli i na sve sam spreman, samo da se riješim boli, pritiska. Da se napokon vratim u normalu, u ona lijepa i kako mi se sada čini, daleka vremena, kad sam grlio svoju Eriku i ništa mi drugo nije bilo važno, osim sreće koja je sijala u njenim crnim očima, a na kojoj se grijala moja duša.
Ispred banke, prošaravši munjevitim pogledom na sve strane, sa zadovoljstvom primjećujem unutra samo dvije službenice i pospanog čuvara-zaštitara, koji drijema udobno zavaljen u svojoj stolici. Lako za njega. Srediti ću ga prvim udarcem, odlučujem bez milosti i naglo, odlučno krećem prema maloj poslovnici banke, u kojoj rade samo dvije službenice i gotovo se spotičem o kamenu kocku, koja je nekada bila djelić ceste, ali ju je netko, tko zna iz kojeg razloga, donio ovdje, na ravan i siv asfalt. Makinalno se saginjem i uzimam tešku kocku: prija mi njena umirujuća težina u ruci. Sve misli odbacivši i koncentrirajući se na sadašnji trenutak, ramenom odgurnem debela staklena vrata i ...


Počelo je prije dvije godine. Ne znam što mi je bilo, ali tog sam poslijepodneva, vraćajući se iz brodogradilišta, gdje sam radio kao zavarivač, odjednom ušao u sportsku kladionicu i prvi se put u životu kladio. Mom iznenađenju nije bilo kraja, kad sam dobio popriličnu svotu. Potpuno smućen od silne sreće, kupio sam Eriki kaput koji je odavno priželjkivala i donio joj ga kući.
- Jesi li poludio? - upitala je Erika: očekivao sam radost i bio sam iznenađen njenom reakcijom, smušeno sam stajao pred njom, svojom lijepom i mladom ženom.
- Pa ... - zamucao sam. - Odavno ga želiš.
- Ma želim ga - rekla je ona. - Ali odakle? Znam da nemaš novaca. Odakle?
- Kladio sam se.
- Kladio? - iznenađeno je upitala Erika i zagladila neposlušni pramen sa čela unazad, što je uvijek činila kad bi je nešto zbunilo. - Ali ti se ne kladiš.
- Pa i nisam do sad - odgovorio sam sabravši se. - Ovo mi je prvi put i vidi! Pun pogodak!
- Prvi put? - sumnjičavo je upitala? - Siguran si?
- Jesam li te ikada slagao? - odvratio sam i počeo odmatati velikog medu, kojeg sam uzeo za svoju ljubimicu, malu Eriku.
- Pa koliko si dobio?
Rekao sam joj. Nasmijala se drhtavo, uplašeno, sretno. Smeteno je držala željeni kaput u rukama.
- Ne volim to - rekla je.
- Što to? - odsutno sam upitao, uživajući u licu male Erike, koja je sa strašću grlila medu, svoga medu.
- Pa to što si se počeo kladiti - odgovorila je Erika. - To moj Mišić ne radi. Moj je Mišić tih i pažljiv i vrijedan. Bez poroka. A sad odjednom, veliki kladilac.
- Nisam veliki - odgovorio sam smijući se. - I nisam kladilac. To je bilo jednom ...
- I više neće biti?
- Neće - odgovorio sam ozbiljno: tada to nisam znao, ali prvi sam je put slagao, moju Eriku, voljenu Eriku, kojoj sam uvijek govorio istinu.


Niti mjesec kasnije, ostao sam bez para, a do plaće je još trebalo preživjeti sedam dana i ponovo sam ušao u kladionicu. Nisam dobio. Ni idući put. Ni onaj idući. Sreća me napustila.
- Nećeš tako ni dobiti - podučio me Boško, sa kojim sam se sprijateljio na poslu. - Gađaš nasumice. Napravi neki plan i pridržavaj ga se.
- Kakav plan? - naivno sam upitao.
Boško se nasmijao.
- Vidi se da si nevin - rekao je tiho. - Zato si i dobio onaj prvi put. Ne znaš ništa o igri i sreća te htjela. Slušaj ...
Te sam večeri, uz pivo koje mi se činilo bljutavo, dobio prvu poduku o kockanju, o klađenju. Doznao sam mnogo toga o zakonima vjerojatnosti, naoružao se strpljivošću, za koju je Boško tvrdio da je najvažnija, jer jednom, možda već sutra, dobiti ću. Dobiti ću, a onda ...
Mašta mi je poletjela visoko i više se nije spuštala. Odjednom mi je plaća, za koju sam čitav mjesec radio, čučeći, ležeći, klečeći zavarujući dijelove broda, izgledala bijedno mala, ponižavajuća. Hrpa love neprestano mi titrala pred očima. Mogao bih povesti Eriku bilo kuda, moga bih ...


- Kladiš li se potajno? - pitala me Erika dva mjeseca kasnije.
Drsko sam podigao pogled i pogledao je pravo u oči, a u duši mi stid jauknuo jadno i tog sam trenutka prestao biti čovjek i postao lažljivac. Drski lažljivac.
- Od kud ti takva misao? - upitao sam je mirno.
- Od kud? - odvratila je, stavljajući kavu ispred mene i nastavila žalosno:- Čekaj da se prisjetim: zar ne dolaziš kasnije? Zar ti odjeća ne miriše na dim? Sasvim si promijenio ponašanje i ne dopada mi ...
- Čekaj malo! - prekinuo sam je. - Pa moram ponekad sa dečkima otići na piće.
- Naravno - prizna Erika. - Ali ti dečki nemaju malu kćerkicu i ženu. Njihova je plaća, njihova plaća.
- Hoćeš reći da sam nesposoban brinuti se za obitelj? - upitao sam svađalački: nešto me ružnog u meni nagonilo na to, iako bih je najradije zagrlio, poljubio, sve joj priznao, ali ništa od toga nisam učinio, već ljutito ustao.
- Gdje ćeš? - upitala je Erika iznenađeno.
- Na zrak! - bijesno sam odgovorio. - Tamo gdje ću moći disati.
Dok sam izlazio iz našeg malog jednosobnog stana, pratio me njen tužni pogled, utroba mi se stezala, ali izašao sam i odšetao do prve kladionice.


- Što ti je? - upitao me Boško sutradan: zavarivao je pored mene i nije mogao ne primijetiti moje neraspoloženje.
- Posvađao sam se sa ženom - odgovorio sam.
- Ah, pa to je normalno - nemarno je rekao i odmahnuo rukom u kojoj je držao zaštitnu masku. - Svi se svađaju. Koliko imaš godina? Dvadeset i pet? Šest?
- Dvadeset i pet.
- Eto, to ti je odgovor - rekao je mirno. - Prilagođavate se jedno na drugo
- Prije se nismo svađali.
- A zbog čega se sada svađate?
- Zbog love - procijedio sam kroz zube.- Zbog jebene i proklete love!
- Nemaš love? - upitao je.
- Nemam - priznao sam. - U velikom sam minusu i strah me je što će biti. Nikad nisam bio u tolikom minusu i ...
- Polako, ne paničari - umirivao me Boško. - Poznajem jednog tipa ...


I tako sam te večeri upoznao Salvatorea. Obučen u crnu kožnu vindjaknu, sa debelim zlatnim lancem oko vrata, pažljivo zaglađene kose, naočalama na nosu, velikim i crnim i sa neizbježnom cigaretom u ustima.
- Uvijek je ovdje - rekao mi je Boško ispred lokala u kojem se igrao bilijar. - Bude li ti zatrebao, ovdje ćeš ga naći. Tu je njegov ured.
- Ured? – začuđeno-naivno sam upitao.
- Ma samo se tako kaže.
Gledao sam u Salvatorea i nisam mogao vjerovati kako je ovo zbilja, da se ovo meni događa. Prije sam takve tipove viđao samo na filmu.
- Je li sve jasno? - upita me je Salvatore na kraju razgovora, gurajući omotnicu prema meni. - Ovdje imaš dvadeset hiljada kuna. Točno. Prebroji. Kamata je dvadeset posto. Ako vratiš za mjesec dana. Ukoliko ne vratiš, kamate rastu. Kužiš?
Samo sam klimnuo, jer nisam mogao govoriti: grlo mi se stezalo, predosjećao sam nesreću, ali dvadeset hiljada, odmah, sad ...
- Kužim - odgovorio sam, privukao novac i počeo ga brojati, dok su me oni, Salvatore i Boško gledali. - Pristajem.


Mjesec je prohujao. Novac sam potrošio. Najveći dio kockajući se. Dug nisam vratio. Strah mi je sjeo na ramena, zagrlivši me čeličnim stiskom smrdljivih nogu i nije htio sjašiti. Hodajući ulicama okretao sam se, nadajući se kako mogu izbjeći Salvatorea, ali znao sam da ne mogu.
A onda me dočekao ispred kuće u kojoj stanujem, rano ujutro, dok sam odlazio na posao.
- Nisi vratio dug - rekao je mirno, dok su dvojica ogromnih, prave ljudeskare, stajali svaki sa jedne Salvatoreve strane.
- Nemam - procijedio sam. - Molim te, produži mi rok.
- Dajem ti još mjesec - rekao je. - Uz dvostruke kamate. Pazi, ne zajebavaj se sa mnom. Mjesec. Točno trideset dana. Kužiš?
Klimnuo sam: nisam mogao govoriti, samo i jedino sam želio nestati, otići odavde, da ne gledam u zalizanog Salvatorea, da ne osjećam njegovu kolonjsku vodu. Gušilo me.


Mjesec je neumoljivo nestajao, dan za danom, noć je smjenjivala dan. Sve se smjenjivalo, jedino je moj strah rastao i rastao i nije nestajao, uvijek je bio prisutan. Trovao mi je život, oduzeo san, mir, sa Erikom gotovo nisam više ni razgovarao, posao sam jedva obavljao ...
- Moraš se smiriti - govorio mi je Boško. - I pronaći neki izlaz.
- Ne mogu. Ni jedno ni drugo.
- Ne razmišljaš - rekao je Boško. - Uspaničio si se. Prestao si razmišljati.
- Gotovo je - jadikovao sam.- Sve je gotovo. A bilo mi je tako dobro ...
- Ne cmizdri! - otresao se Boško. - Izlaz uvijek postoji! Razmisli!
I tada sam, upravo tog dana, dok sam se vraćao nevoljko kući, zastao ispred te male poslovnice banke, u kojoj su dvije službenice smijući se razgovarale, a čuvar-zaštitar naslonjen na zid nešto im govorio, pomislio prvi put: možda bih mogao ...
U tom me trenutku pogodio strahoviti udarac u stomak. Od boli sam se savio i osjetio kako me hvataju nečije snažne ruke, vuku i uvlače u kola. Još jedan udarac u glavu sam primio. Brujalo mi je u njoj i žmirkao sam, nastojeći razbistriti zamućeni pogled.
- Vidiš li me? - tiho me upitao Salvatore unesavši mi se u lice.
- Vidim.
-Ovo je posljednji put što me gledaš - tiho je i mirno rekao, kao da govori o vremenu. - Idući put, ne vratiš li dug za tjedan dana, iskopati ću ti oči. I da, usput ću ti pojebati ženu a malu zgrabiti za noge i smrskati joj glavu. A sad se gubi!
Izbacili su me iz jurećeg automobila i dok sam bolno ustajao i pokušavao dovesti odjeću u red, odluka je rasla u meni. Učiniti ću to. Ništa drugo mi ne preostaje, učiniti ću to! Moram!


... pazim da staklena vrata ostanu otvorena, pa sa zamahnem rukom u kojoj mi je kamena kocka i tresnem je u jedan od kompjutera. Svi se ukoče od straha. I bulje u mene.
- Da nitko nije mrdnuo! - kriknem i priskačem ukočenom čuvaru i nemilosrdno ga udaram po licu šipkom i gledam kako se bez glasa ruši, dok mu krv navire.
- Tiho! - režim i obilazi pult i otvaram ladicu kod prve službenice. - Ni riječi, proklete bile!
Trpam svežnjeve novčanica u za to pripremljenu torbu koja mi visi sa ramena. Promatram ih ustrašeno iza kacige sa crnim vizirom, ali one ne vide moj uplašeni pogled i to me spašava. Ne usuđuju se mrdnuti. Samo gledaju. Bez pokreta.
Izlijećem trkom i trčim prema skuteru parkiranom oko pedeset metara dalje, proklinjući se što ga nisam parkirao bliže. Sjedam na njega, jurim dalje i kako odmičem, smirujem se, a valovi me oduševljenja umjesto straha prijatno zapljuskuju. Uspio sam! Uspio!
U šumi, na periferiji grada, polako dok mi ruke još vidljivo podrhtavaju, brojim novac. Tristo pedeset hiljada kuna, dvadeset i pet hiljada eura i pet hiljada američkih dolara. Najveći dio toga umatam u najlon vreću za smeće i pažljivo je zakopam ispod jednog grma. Ostalo trpam u džepove, koji pucaju od silne love koja mi ulijeva radosnu sigurnost.


Dok se vozim kući, smijem se u sebi. Moje su muke prošle. Izbavljenje je stiglo u posljednji čas. Ne znam koliko bi još mogao izdržati svu tu napetost. Sad sam izbavljen, slobodan. Konačno. Sutra ću vratiti dug prokletom Salvatoreu i više nikada neću uzeti ni novčića od jebenih kamatara. A klađenje ... nisam siguran, zašto ne? Sad imam love, a zatreba li ...
Prija mi večernji zrak, koji siječem na skuteru, dok vozim kroz grad.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 20. lipnja 2008.

Krajevi



- Što ćeš popiti? - pita me Sanjin.
- Kavu - odgovorim. - Samo kavu.
- Ja ću nešto žestoko - kaže Sanjin. - Potrebno mi je.
Sjedimo doslovno pored ulice kojom bruje vozila, nekoliko je stolova ograđeno konopcem i to je sve čime smo zaštićeni, ako jesmo zaštićeni. Poslijepodne se toplo i lijeno proteže ispred nas, poput mačke na suncu. Gledam u namršteno lice prijatelja: bora mu se usjekla između obrva.
- Zar je bilo tako gadno? - pitam ga.
- Još gadnije - odgovara namrgođeno: vidim kapljicu znoja kako mu klizi niz boru između očiju.
Šutim. Znam o čemu razmišlja. Uvijek je teško jedan period svog života privesti kraju, priznati sebi da je gotovo, promašeno, nije uspjelo.
- Ponovo sami - kažem tiho, utješno.
- Možda je tako najbolje - reče Sanjin. - Neki ljudi jednostavno ne mogu živjeti zajedno.
Jesam li ja takav? Da moram živjeti sam? Da drugačije ne znam? Počinjem prihvaćati tu mogućnost, koja je sigurno istina. Možda konačno nazirem uzrok propasti svih mojih veza. Možda ...


Tesa je bila pravo osvježenje u mom životu: mlada, ne suviše lijepa, samo onoliko koliko treba, zanimljivo-lijepa, vraški živahna, intelektualno radoznala. Obožavao sam je. Sjećam se, kad je prvi put zaslužila moje poštovanje. Pamtim onaj dan kad sam je prvi put pogledao pogledom kojim inače ne gledam žene.
- Za koliko ćeš biti spremna? - pitao sam je, dok je Tesa odlazila u kupaonicu, urediti se prije našeg prvog večernjeg velikog izlaska.
- Za deset minuta - odgovorila mi je preko ramena.
Uzdahnuo sam i sjeo ispred monitora: ženskih deset minuta obično znači više od sata. Ali se Tesa, na moje veliko iznenađenje, vratila već nakon deset minuta, možda i ranije. Ovlaš našminkana, počešljana, sa osmijehom na licu.
- Idemo? - upitala je.
- Samo čas - zbunjeno sam rekao i počeo se mahnitom brzinom oblačiti.
To je bilo iznenađenje broj jedan. Broj dva je uslijedio dan prije njenog odlaska.
- Još danas - rekla je pomalo tužno. - Sutra odlazim.
- Jest - potvrdio sam. - Žao mi je.
Ali mi nije bilo žao. Iznenađeno sam ulovio samog sebe, kako se radujem što će Tesa otići u svoj grad, ostaviti me samog. Što ću moći lijeno jutra provoditi uz kavu, bez neobaveznog brbljanja o tome kako sam spavao, koje mi je znalo ići na živce i na koje nisam navikao. Znao sam, naravno, kako Tesa želi biti ljubazna, kako želi da se ja ugodno osjećam, ali nešto kao da je nedostajalo. Njena jutarnja raspitivanja o mom spavanju, meni su ličila na loš ljubavni film, melodramu. A melodramama sam se uvijek smijao.


Dolazila je svakog petka i odlazila svaku nedjelju. A ja sam svakog petka doživljavao slatku plimu uzbuđenja, jedva čekajući da je ugledam, privinem uz grudi, čudno uzbuđen, toliko čudno, da sam se često znao zapitati: nije li to možda ljubav? Ona prava? Jedna i jedina. Koja te pogađa jednom u životu. Samo jednom, ukoliko imaš sreće. Jer sve je bilo tu: naši pogledi kad bi se sreli, kao da su se stapali u jedan. Nismo dozvoljavali očima gledati bilo što drugo, gutao sam pogledom nju, ona mene, a svijetle i požudne nam oči pričale o tome što će se odigravati noću, kad ...
Ali bi onda stigla nedjelja i ja bih ulovio samog sebe, kako se radujem praznom kauču. Moći ću leći potrbuške, onako kako najviše volim, raširenih ruku i nogu, uživajući u slobodnom prostoru. Jer Tesa se privijala uz mene, baš kao da se želi stopiti sa mnom. Kad bih se noću budio, a budio sam se često, kad bi Tesa spavala uz mene, uvijek bi njena noga bila prebačena preko mojih, njen dah mi palio vrat. Odmicao bih se polako, pažljivo, nastojeći je ne probuditi, ali bi se Tesa, kako bih se ja odmicao, primicala k meni, privijajući se uz mene, obavijajući me rukama i nogama. Nikako se nisam mogao naspavati zbog toga. Nisam navikao spavati sa nekim, dijeliti kauč.
Dok bi Tesa, ništa ne sluteći, mirno spavala, obgrlivši me rukama i nogama, potvrđujući svoje vlasništvo i u snu, nikad nisam bio udaljeniji od nje. Bludio sam mislima i pitao se ... volim li je? Ako je volim, zašto onda takve osjećaje budi u meni? Zar onaj koji voli ne želi biti neprestano uz onog koga voli? Pitanja su galopirala poput pomahnitalih konja u crnoj noći, sve dok me tihi šum Tesinog disanja ne bi konačno uspavao.
Čudno. Petak i nedjelju kao da su stoljeća dijelila. Zbilja čudno.


- Razmišljaš o njoj - reče Sanjin: nije bilo potrebe spomenuti joj ime.
- Razmišljam.
- I pitaš se.
- Pitam se.
- A odgovori?
- Nema odgovora - umorno mu kažem. - Na neka pitanja nikad nema odgovora.
- Možda je bolje tako - tiho reče Sanjin, ali sa dozom bijesa u glasu.
- Nisam siguran - kažem mu preko ruba šalice iz koje se širi opojni miris. - Ja spadam u one koji vole znati.
- I pod cijenu da te to znanje povrijedi? - pita me on.
- Pod svaku cijenu! - odlučno mu odgovaram. - Prezirem neznanje.
- Ali ne znaš, jesi li sposoban živjeti sa nekom - reče Sanjin, ali kao da to govori samom sebi. – I nećeš nikad ni doznati, po svemu sudeći. Ne znam ni ja. Umoran sam od toga. Pokušavao sam tri puta, više sigurno neću.
Smijem se. Ne vjerujem u to što govori.
- Samo se ti smij - reče Sanjin, pa se i on nasmije. - Ovog ću puta održati obećanje.
- Da mi je i to doživjeti - kažem mu. - Čuo si za onu: Dostojanstveno se može živjeti samo u samoći?
- Od sad samo dostojanstveno - reče on i ustaje. - Kraj se dogodio i više se nema o čemu govoriti.
- A možda se dogodio i neki novi početak - uzvratim, ustajući i prateći ga.
Nije odgovorio. Nije bilo ni potrebno.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

ponedjeljak, 16. lipnja 2008.

Plava čežnja



Vodeći kćerkicu, trogodišnjakinju velikih plavih očiju i crvenkaste kose za ručicu, Reno pažljivo stane na rub pločnika, zadržavajući dijete.
- Zašto smo stali, tata?
- Zbog semafora - odgovori Reno, visok i mršav dvadeset i petogodišnjak, rukom pokazujući na predmet razgovora. - Vidiš kako svijetli crveno? Kad bude zeleno, mi možemo prijeći cestu. Prije ne! Jesi li shvatila?
- Jesam, tatice.
Reno zadovoljno i ponosno klimne i osmjehne se samom sebi: bistra mala. Voli učiti, brzo pamti, uživa sa njom. Kad bi barem isto tako uživao i u njenoj majci ...


Sjetivši se Ine, koja je u ovaj za nju nemoguće rani sat još uvijek u krevetu, a prošlo je već devet, Reno žalosno odmahne glavom. A moglo bi im biti tako lijepo! Oboje su mladi, seks je fantastičan, kad im nestane love njegov stari uskače ... uh ...uh ... mogli bi uživati baš kao u raju. Neobično velika posesivnost Ine sve im to kvari. Neprekidno ga želi imati uz sebe, kontrolira njegovo kretanje, prijeti odlaskom ... zagorčava mu život, nema druge riječi, priznaje sebi tužno Reno. Najviše mu smeta, ide ludo na živce, Inino neprestano telefoniranje.
- Kad ćeš doći?
- U jedanaest, kao što smo se dogovorili.
- Dođi ranije! Dosadno mi je bez tebe.
- Ne budi djetinjasta ...
- Ne voliš me - odgovorila bi, a glas bi joj poprimio svađalački ton. - Da me voliš, bio bi sa mnom.
I tako svakog dana. Reno već osjeća umor, želju za bijegom i gorko se osmjehuje, dok se prisjeća dana na moru, dugih i iscrpljujućih, kad je silno priželjkivao priviti uz grudi Inu, voditi ljubav sa njom, uživati u beskrajnom transu strasti. Umjesto strasti, umjesto transa, doživljava ovo. Gorčinu. Već nakon nekoliko dana, nakon njegovog povratka, kolotečina mu počela ići na živce.
- Gdje si bio? - dočekuje ga poslije svakog njegovog izlaska iz kuće.
- Tamo gdje sam i rekao da ću biti - umorno bi Reno odgovarao. - Sa prijateljima. Na piću.
- Ne trebaju ti prijatelji - odbrusila bi Ina. - Imaš nas.


Dok u pekarnici čeka strpljivo u redu, Reno se prisjeća svega što je bilo, onih ludih zaljubljenih dana, kad je trčao za Ininim zagrljajem, onih trenutaka, kad je Ina grčevitom strašću obavijala duge noge oko njegovog mršavog tijela, uživajući u njegovoj snazi, koja joj je pružala toliko zadovoljstvo. Kolika strast, koliko uživanje! Onda je volio njene neprekidne pozive: smatrao ih je dokazom njene zaljubljenosti u njega. I kad bi mobitel zazvonio, a Reno bio u društvu, ponosno bi se osmjehnu, dok je strpljivo ogovarao na Inina pitanja o tome gdje je, sa kime je, što radi …


Sjeti se i one daleke nedjelje od prije gotovo četiri godine kad se Ina uspravila u krevetu, bili su u njegovoj sobi, dok su mu roditelji u dnevnoj gledali televiziju, pa ga ozbiljno pogledala bademastim očima i naslutio je nepriliku.
- Što je? - upitao je.
- Trudna sam - ispalila je bez krzmanja.
- Ali boga mu! - uzviknuo je glasno, nekontrolirano, uplašivši se jako i skočivši iz kreveta. - Rekla si mi da se brineš o tome.
- Zaboravila sam.
- Namjerno si to učinila.
- Ti me ne voliš - rekla je i poniknula pogledom, a oči joj se već ovlažile.


Suze, misli Reno sad, dok čeka u redu. Proklete ženske suze. Najjača vodena stihija. Nije imam ni dvadeset i dvije, kad je postao tata i sad je više nego siguran kako je to bilo prerano. U početku se nadao, nastojao zanemariti Inina zanovijetanja, tješeći se kako moraju pregrmjeti početne teškoće, početno prilagođavanje, ali to se prilagođavanje oteglo, postalo dugačko, suviše dugačko i još i dalje traje. Hoće li ikada završiti? Ili će postati još i gore? Počinje sumnjati kako je Ina neprilagodljiva. Razmažena je. Nije ona kriva što je takva: roditelji su joj uvijek sve pružali, odgojena je u uvjerenju kako tako mora biti.


I sjećanje na onaj račun koji mu je dospio na naplatu probudi i sada, dok strpljivo stoji u redu, sa ručicom kćerkice u svojoj šaci, divlji bijes u Renu.
- Što je ovo? - upitao je.
- Račun za mobitel - nevinog je pogleda odgovorila Ina.
- To vidim - rekao je bijesno. - Ali ovoliko!
- Pa morala sam ...
- Ništa nisi morala - prvi ju je put bijesno prekinuo, a lice mu se zažarilo i bacio račun pred nju. - Neću ovo platiti. Neka plate tvoji roditelji. Koji su te naučili na rastrošnost.
Tu mu je noć okrenula leđa, prvi put do sada i dok je ležao u mraku i zurio u noć, pitao se, hoće li mu ovakav bračni život biti u budućnosti.


- Izvolite? - reče mu mlada i lijepa prodavačica, gledajući ga otvoreno i ne skrivajući da joj se dopada onako visok, mršav, preplanulog lica, snažnih mišića.
- Burek sa sirom, jednu pogaču i ovaj kolač - reče Reno pokazujući prstom na poslasticu i uživajući u izrazu lica svoje kćeri, koja sve to pažljivo prati: to joj je omiljeni kolač.
- A sad pravac kući - reče maloj, kad su izašli na osunčanu ulicu, pružajući joj poslasticu.
- Mami? - pita dijete.
- Da, mami - reče Reno. - Do sad se, valjda, već uspjela probuditi.


Otključavajući vrata stana, Reno shvati da Ina još uvijek spava, a bliži se deset sati. Duboko uzdahne, pa odvede malu u kuhinji, pristavi kavu i zapali cigaretu. Zar će mu ovakav biti čitav bračni život? Ovakav? Požudno uvlači dim, ali ne nalazi smirenja.
Prodorna zvonjava zvonca sa ulaznih vrata, otme mu duboki uzdah iz grudiju. Sad će se Ina probuditi i biti mrzovoljna, znao je, doživio je to već. A kad je mrzovoljna …
- Telegram - reče mu poštar, kad je otvorio vrata.
Reno potpiše, zatvori vrata i odmah otvori telegram, pa ga, stojeći u malom hodniku, pročita. Poziv za ukrcaj. Iznenadi ga val oduševljenja koji mu toplinom uzbuđenja oplakuje tijelo, a misao o bijegu u slobodu, čitavog ga preplavi. Iznenađeno stoji u hodniku i osluškuje svoje osjećaje. Čudi im se. Pokušava ih razumjeti.
- Što je? - upita Ina, pojavivši se samo u gaćicama i trljajući oči. - Kakva je to buka?
- Poštar - mirno joj odgovori Reno, prihvaćajući duboko u sebi činjenicu kako jedva čeka otići. - Pozivaju me na ukrcaj.
- Ukrcaj? – pita Ina sneno. - Tek si stigao.
- Već sam četiri mjeseca kući.
- Odbij. Ostani još malo.
- Od čega ćemo živjeti?
- Ah, snaći ćemo se.
- Kako? - upita Reno nesmiljeno. - Reci mi kako i ostati ću.
Ina ne odgovori. Okrene mu leđa i pođe u kuhinju. Uzme burek koji je uredno umotan u papir ležao na stolu, pa zagrize jednom, drugi put. Zatim odloži burek na papir i odgurne ga u stranu, a u Renu počne buktati bijes: zna da Ina više neće ni pogledati burek koji joj je donio. Kao potvrdu njegovih misli, Ina zapali cigaretu i uzme njegovu šalicu kave.
More, beskrajno plavo more. Misli mu se roje i u sjećanju ugleda sebe, kako naslonjen na ogradu broda, koji se lagano i ritmički ljulja, puši i uživa u zalasku sunca na oceanu. Mir. Duboki mir. Plavetnilo prepuno mira. Čežnja ga plava obuzme i više ga ne napušta.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 13. lipnja 2008.

Neprimjetno



Sastanak se stanara sasvim približio svom kraju: neki su, nestrpljiviji od ostalih, već i ustali i počeli vaditi mobitele i cigarete iz džepova, želeći što prije napustiti malu i zagušljivu prostoriju, u kojoj su stanari peterokatnice raspravljali protekli sat o svojim problemima i planovima.
- Nismo još gotovi! - podigne glas njihov predstavnik, Joško, četrdesetogodišnjak, ali već sasvim sijed. - Strpite se još nekoliko trenutaka, molim!
- Što je sad? - upita Agata, krupna pedesetogodišnjakinja, širokih ramena i tamnih očiju, koje su šibale po licima prisutnih, ni na kome se zadržavajući.
- Prije sastanka me posjetila susjeda Vera - odgovori joj mirno i tiho Joško, usprkos Agatinom izazivačkom tonu. - Rekla mi je, kako već nekoliko dana nije vidjela starog Marka. Je li ga, možda, netko od vas sreo? Ako jest, kad je to bilo?
Muk. Nitko ne odgovori. Oni koji su već ustali, nestrpljivo se premještaju s noge na nogu, a oni koji su ostali sjediti, pogledavaju u njih podižući upitne poglede.
Svi misle na starog Marka, starca koji živi u prizemlju, sam, pod bremenom svojih osamdeset i pet godina. Prije dvije godine umrla mu je supruga i stari se Marko od tog dana počeo osamljivati. Prije jako druželjubiv susjed, koji je volio sa svakim popričati na stubištu, ili ispred same zgrade, a u posljednje je vrijeme prolazio pored svojih susjeda samo klimnuvši sijedom glavom, pogleda uprtog u pod, polako i pažljivo koračajući. Viđali su ga, kako se sa novinama u ruci vraća se kući i pomalo ih čita na ulici, onako u hodu, vrteći glavom nad vijestima, koje mu nisu bile po volji.
- Zbilja - reče Marjan, stanar trećeg kata. - Prije bih ga sretao svakog jutra, a sada ...
- Kad si ga posljednji put vidio? - upita Joško.
- Ne znam. - Marjan smeteno slegne ramenima. - Zbilja se ne mogu sjetiti.
- Dva? Pet? Deset dana? - navaljuje Joško.
- Ne znam! - umalo vikne Marjan. - Mora da je više ...
- Više od deset dana? - upita Joško.
- Pa da je manje, sjećao bih se da sam ga sreo - odgovori Marjan.
- Ljudi! - uzvikne Vera, stanarka sa prvog kata, punašna i prosijeda, znatiželjnog pogleda. - Uzalud nam je ovdje mlatiti praznu slamu. Moramo nešto poduzeti.
- A što? - dobaci netko iz žamora gomile.
- Kako što? - upita Vera zaprepašteno. - Pa čovjek nam je susjed već trideset i više godina. Možda mu je potrebna naša pomoć ...
- Zašto je onda ne zatraži? - upita Zvonimir, krupan četrdesetogodišnjak. - Pa ne možemo se samo tako miješati u tuđi život.
- Možda - umiješa se Joško, nastojeći smiriti strasti. - A možda bi trebali i pogledati.
- Kako? - upita Zvonimir i podboči se. - Provaliti mu u stan? Ući bez dopuštenja? Podsjećam vas, da ovo više nije Juga i da je ...
- Znam, znamo! - prekine ga Vera ljutito. - Sve znamo o svetinji privatnog vlasništva. Ali nije sve u vlasništvu! Možda čovjek umire. Možda ...
- A možda jednostavno sa nama ne želi imati više posla - odbrusi joj Zvonimir. - Od kad sam se doselio u ovu zgradu, stari se ponaša čudno. Pitate li mene, nikad nije ni bio sasvim čist.
- Ljudi, sad bi bilo dosta! - odlučno ubaci Joško. - Odlučio sam: provaliti ćemo u stan. Da otkrijemo što se događa sa našim starim susjedom, da vidimo ...
- Provaliti ... - počne Zvonimir, ali zašuti kad ugleda mrki pogled Joška.
- Neće to biti klasična provala - objasni Joško pogledavajući sve oko sebe. - Pozvati ću policiju i objasniti im o čemu se radi. Sve će biti po zakonu.
- Ili transparentno - dobaci netko posprdno i svi se nasmiju, razbijajući napetost koja se nadvila nad njih.
- Sastanak je gotov! -objavi ljutito Joško i svi, uz glasni žamor, pokuljaju sa olakšanjem iz male i zagušljive prostorije, žureći u susret svježem i proljetnom večernjem zraku, gotovo istog trena zaboravljajući na svog starog susjeda.



- Najmanje petnaest dana - zagunđa Joško sutradan, sjedeći na kauču, pogledavajući povremeno prema televizoru i uživajući u poslijepodnevnoj kavi.
- O čemu to mrmljaš? - upita ga Dora, njegova supruga, pridruživši mu se na kauču.
- Petnaest je dana stari bio mrtav, a mi nismo znali - reče joj Joško odmahujući glavom. – Nismo ni primijetili da ga nema.
- Hajde, smiri se - reče mu Dora.- Sad više ne možeš pomoći.
- Petnaest dana! - ponovi Joško, prisjećajući se jučerašnje večeri, kad je sa policijom ušao u stan starog Marka i sjećajući se živo ružnog prizora koji ih je dočekao i koji ga progoni u sjećanju: na podu male kuhinje, ležao je mrtav starac, već sasvim ukočen, a gore, na stolu, plijesan se taložila na njegovom posljednjem obroku, pečenim jajima, koje nije uspio pojesti do kraja.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

petak, 6. lipnja 2008.

Njihalo



Korani se hodnik bolnice kojim mora proći, još nikada nije učinio toliko dugačak i hladan, a sjaj ulaštenog poda vrijeđa joj je oči, pa joj pogled luta po zidovima. Da učini to? Misao sijevne i brzo odleprša, a Koranino lijepo lice se namršti, blage i smeđe oči postanu žalosne. Zašto mora ovo proživljavati? Zar joj nije bilo dosta nedaća u životu? Učiniti ili ne učiniti? Udovoljiti molbi-zahtjevu Marsela, svom dragom, svom ljubavniku, svojoj utjesi, ili ne? Izjeda je neodlučnost. Čas želi udovoljiti, a već slijedeći trenutak ne. Ljulja se na njihalu kolebanja …
- Evo ti popis lijekova - rekao joj je liječnik prije nekoliko minuta. – Idi i popij kavu, premorena si, a sad nema gužve. Kad se budeš vraćala, ne zaboravi donijeti lijekove i pribor.
Dok je uzimala papir sa popisom potrepština, u Korani sve zadrhti, a misao, kako joj se iznenada pružila idealna prilika, natjera joj rumenilo u lice.


- Voliš li me, učiniti ćeš to - rekao joj je Marsel prije dvadesetak dana: bila je subota, sjedili su sklupčani na kauču, grleći se i prateći kasni ljubavni film na televiziji, dok je vani pjevala bura svoju ledenu pjesmu. - I sama vidiš da mi nije lako. Mučim se. Pa to je očito, zar ne?
- Znam da te nešto izjeda, da ti nije sasvim dobro - priznala je Korana nevoljko, malo se odmaknuvši od njega, skrenuvši pogled sa ekrana i pogledavši u njegovo namršteno lice: primijetila mu je znoj između gustih obrva. - Ali, Marsel, morfij ...
- Kažem ti, samo mi morfij pomaže - uvjeravao ju je Marsel, gledajući je svjetlucavim plavim očima, u kojima kao da je plesao plamen. - Bolovi me u leđima razdiru! Zar ne primjećuješ kako se trzam? Sve je to zbog bolova!
- Ali morfij ... - neodlučno je ponovila Korana. - Dragi, ne bih željela da postaneš ovisnik ...
- Ovisnik? - upitno je podigao obrve. - Znači, tako misliš o meni? Ovisnik? Zašto odmah ne kažeš narkić?
- Molim te, molim te, nemoj! - zavapila je Korana, gledajući kako se Marsel odmiče od nje, ustaje i počinje nervozno koračati dnevnom sobom.
- Što, molim te? - praskao je svlačeći košulju, okrećući joj leđa i omogućivši joj tako pogled na ružne i plavičaste rane, koje su se usadile poput malih kratera na njegovim leđima, nagrđujući ih. - Misliš li, da je bilo lako podnijeti četnički rafal po njima? I sve ono što je posle došlo i što sam pretrpio ...
Korana je potpuno nemoćna drhtavo sjedila sklupčana u samu sebe, obgrlivši koljena i slušala i gledala Marselovu ljutnju, a iz blagih joj očiju tekle suze. Boljelo ju je to što je on, njen Marsel, morao sve to podnijeti.
Iznenada, kako je brzo bio ustao i počeo praskati, Marsel se isto tako odjednom naglo zaustavio, smirio, kleknuo ispred Korane, položivši joj glavu u krilo.
- Oprosti - promucao je u njena bedra, koja su ga radosno dočekivala, a dah ju je njegov palio čak i preko odjeće. - Ne ljuti se. Molim te, oprosti mi. Sve je to zbog prokletih bolova u leđima. Ne moraš ništa učiniti .. samo mi oprosti.
Dugim i tankim mu je prstima prolazila kroz kosu, osjećajući se sretnom, ispunjenom i ... njegovom.


Na pola je hodnika, još nekoliko koraka i stići će do prostorije u kojoj piju kavu i puše, za vrijeme kratkih i dragocjenih trenutaka odmora. Raduje se tim budućim trenutcima mira, dok će u miru ispijati kavu, a misli joj bludjeti ... možda i odlučiti?
Svakog dana, dok se vozila u bolnicu na posao, Korana bi razmišljala o molbi, koja je bila pomalo i zahtjev i sve se u njoj bunilo protiv tog čina. Iza nje su dvadeset i dvije godine rada u bolnici, zaposlila se odmah po završetku školovanja, sa nepunih osamnaest i nikada nije učinila ništa neprimjerno, pogotovo ne nešto protuzakonito. A sad ... osjećala je kao da se nalazi na velikom njihalu, koji je čas diže u visine sreće, a čas obrušava u ponor jada. Njihalo kolebanja, njihalo mučenja.
Čudno, ali od onog dana, bolje reći večeri, nisu više uopće spominjali razgovor koji je unio toliko nemira u njihov život. A pitanje, vjerovati mu, traži li Marsel morfij upravo zbog tog razloga, neprestano je mučio Koranu. Bojala se, kako je nešto drugo posrijedi, bojala se da je njen Marsel ... nije se usuđivala ni misao do kraja dovesti. To bi bilo strašno. Više strašno, nego što bi mogla i pomisliti. Nekoliko ga je puta zatekla, svog voljenog Marsela, kako oznojen leži, razdražljivo bi odgovarao, a o vođenju ljubavi tih večeri ne bi bilo ni spomena. Bolovi ili apstinencijska kriza ?
Zašto se to događa upravo sad, kad je pomislila kako joj život konačno kreće u pravcu kojim je oduvijek težila? Miru i zajedničkom životu sa voljenim muškarcem.


Korana uđe u prostoriju i natoči si kavu. upravo u ovoj prostoriji, prisjeti se, povjerila se svojoj kolegici i prijateljici Barbari, koja ju je radoznalo ispitivala ...


... dok su uživale u kratkim trenutcima odmora uz kavu i cigarete.
- Nakon koliko godina? - pitala je sa čuđenjem Barbara.
- Dvadeset i tri - odgovorila je Korana.
- Pa bila si dijete. Koliko? Osamnaest?
- Sedamnaest.
- I sve se vratilo, kad si ga nedavno srela?
- Baš sve! - priznala joj je Korana i nije ni pokušala suzbiti osmijeh koji je govorio o njenoj sreći. - Kao da se nismo nikad rastajali. Sve je u trenu ponovo bilo tu, oko nas i u nama.
- Bože! - uzviknula je Barbara. - Kao na filmu. Istina je da mi žene nikad ne zaboravljamo prvu ljubav.
Isto se činilo i Korani i zbog toga je neprestano lebdjela u oblaku prisjećanja davne sreće, koja se na neobjašnjiv način obnavljala. Nabasala je sasvim slučajno na Marsela, na svoju prvu ljubav, nezaboravljenu i kako je otkrila, nikad prežaljenu, u velikoj robnoj kući i Marsel je veselo pozdravio, pozvao na piće, pa su uz večernju čašicu obnavljali uspomene, daleke, ali žive. A nešto je lebdjelo između njih, oboje je to osjećalo ... mekane i nježne niti počele su se isprepletati i tkati im budućnost, a da toga nisu bili ni svjesni.
- Tako znači - mrmljala je Barbara zadirkujući je. - On rastavljen, ti rastavljena i sad se ponovo sastavljate. Već u daljini čujem svadbena zvona.
Obje su se nasmijale veselo i razdragano.


Korana se zagleda u talog kave, a misli joj okupirane, fokusirane samo na jedno: morfij. Za neke spas, za neke prokletstvo. Korana zna sve o morfiju, zna da je morfij glavni alkaloid opijuma i da je ime dobio po grčkom bogu sna Morpheusu. Koliko li ga je samo puta davala pacijentima kao analgetik protiv jakih i nepodnošljivih bolova. Zna da morfij nema mirisa i da je gorkog okusa. Zna i kako djeluje na ljude koji mu robuju, na morfiniste. Zna da ti ljudi mršave, da im želudac ne podnosi hranu i odjednom se prisjeti čestog Marselovog povraćanja. Što je on pravdao nervozom, koju je "pokupio u prokletom ratu", kako joj je objašnjavao.


Mir je odjednom obuzme, nervoze nestane i prije nego li je postala svjesna, kako je donijela odluku što učiniti. Odlučno ustane i brzim se koracima uputi prema sobi sa lijekovima. Kolebanje se prestalo njihati: odluka je donešena.


Copyright © 2008. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.